Жидов

sa. »Ako hoćete, nije to priča!« objavio je Teodor Herzl svojim prvim pristašama, junak prema slici Carlylesa, židovski profeta, čiji se misticizam pretvorio u djelo. Cijonizam nije više bajka, jer su ga cijoniste htjeli! Sto je bila ta voljar kako je prodrla, koji su se argumenti upotrebljavali u skupštinama, koliko je brojnih koraka poduzeto kod vlada, koliko je plaidoyersa držano u svim jezicima svijeta, izvijestiti će bez sumnje potpuna povijest, kad će Sokolovljevim dvim prvim sveskama, čiji je predgovor napisao gosp. Stephen Pichon, ministar pod Clemenceau-om, slijediti treći svezak. Danas počiva povijest tih dugotrajnih rasprava u mističkim izvještajima, kao ona u knjigama Staroga Zavjeta. Nahum Sokolov i Hajim Weizmann glavni pregovaratelji, slični su osnovateljima Čehoslovačke, Masaryku i Benešu, koji su također uskrisili iz propasti centralnih vlasti i pobjede aliiranih svoju naciju. Jednaka sredstva i jednaki putevi. 30. maja 1917. zakleli su se čehoslovački zastupnici carevinskog vijeća, da će svoju istorijsku češku domovinu, a 4. juna 1917. piše Cambon cijonistima i prima do znanja njihove nacijonalne zahtjeve. Ali između čeških patriota i židovskih nacijonalista velika je razlika u tome, da Česi stalno nastavaju svoj teritorij, da imaju oružja i kadre i svoja uporišta, dok cijoniste nemaju ništa do li moći duše, otmjenost razumjevanja i daleku zaštitu nekih britskih grand-seigneura. Nemaju birokraciju, niti političke formacije. Gosp. Sokolov, koji je svoje posjetnike primao za vrijeme mirovnog kongresa u sobi jednog pariškog hotela, bio je još učenjak, književnik, koji sjedi nagnut nad svojim manuskriptima, neka vrst cijonističkog velikog svećenika bez naročitog naginjanja klasičkim borbama za uplivom. Dr. Weizmann, Rus, odgojen u ženevskim školama, a prije jedno 12 godina naturalizovan u Engleskoj, isto tako malo je sličan tipu Taylleranda i ima od Benjamina Disraelia samo ponosnu tvrdokornost: »Mislioc i borac« kao što o sebi kaže Ferdinad Lassale, on je svomu cilju za volju od danas na sutra postao diplomata. >Uplivniji no Zaharov i Venizeloš, muž tajne«, zahvaljuje svoju vlast nad engleskom politikom samo svome prirođenom geniju i svojoj »odvažnoj snazi«. Uostalom nijesu se ovi muževi predstraže zadovoljili samo riječima ministara tako .onaj Jabotinsky, koji je bio vođa židovske legije i koji se nakon zaposjednuća Palestine pokazao kao Garibaldi židovstva. Pred njima porugljivi smješak, iza njih ali ideja: I tako dobiše Sokolov i Weizmann 2. novembra 1917. svečano obećanje lord Balfoura za osnutak narodne domaje za Židove u Palestini, jednu izjavu, koju su zatim po redu ratificirale Francuska, Italija i Amerika. 31. augusta 1918. pozdravlja predsjednik Wilson napredak cijonizma u ime svoga naroda, koji ga u tom slučaju ne će desavouirati. Milijuni Židova, koji su se odjednom našli u nerazorivoj nadi, slave u skupštinama i sinagogama obnovu svoje domaje i svoje sreće. Čini se kao da bi bila dokrajčena židovska galut. Sir Mark Sykes, hrišćanin, koji je potpisao Sykes-Picot ugovore, koji se odnose na budućnost

Sirije i Palestine, upravio je židovstvu zadnje svoje sjavjete na pragu slobode. Put, koji ima da ih vodi u Jeruzalim. je otvoren. A ipak je trebalo još dvije godine, prije no što je principijelna deklaracija, kojoj su već privoljele velike sile, prihvaćena u nacrtu turskoga ugovora.. Protokol od San Renta datira od 24. aprila 1920.; ne riješava nikakove poteškoće redakcije i tumačenja pojedinosti, a kamo li konačno podjeljenje mandata i zadnju riječ, koja pripada Ligi Naroda. Sada su se pojavile sve oprečnosti, svi nemiri', sve agitacije, koje su se razvile svaki puta kroz vijekove kod uređenja prilika na blizom Orijentu. Podkraljevstvo sir Herberta Samuela, neizbježive uvrede, na koje se kao za okladu tuže muhamedanci i hrišćani, pojmljiva žalost najodličnijih kongregacija, koje smatraju ugroženim svoj stari upliv, dugotrajni nemir, u kojem su kabineti entente držale interesovane religije u udesu Svetih Mjesta, proiunapadaji antisemitizma, koji su prouzrokovan učešće Židova u ruskom i madžarskom terorizmu, sve je to moglo da uskoleba obećanja sila, koja još nigdje ne tangiraju u nekom ratificiranom ugovoru. Kuća je lordova gotovo dva puta, i to 14. marta 1921. i 21. juna 1922. oborila veledušnu politiku lord Balioura, koju je lord Curzon samo korektno branio. Muhamedansko-kršćanski komitej, muhamedanske delegacije, vijesti i kongresi Palestinaca, mnogo su doprinijeli, da se krzmanje činilo uputnim, a odgađanje vjerojatnim. Silni napadaji jeruzolimskog patriarhe Barlassma, prosvjed kardinala Oasparria u epistoli od 15. maja 1922. prijetili su, da će povući Vatikan i zastupnike katoličkih država u opću opoziciju. Zar nije Pijo XI. uskratio audijenciju gosp. Weizmannu, koju je Sokolov lahkoćom dobio od Benedikta XV.? Francuska, koja nikada nije nikome žrtvovala štovanje pred svojom vlastitom prošlosti, mogla je podignuti prigovor protiv uređenja Svetih Mjesta, u nadi, da će dobiti kontrolu nad istima kao protučinidbu za druge odreke. Italija nije imala čiste motive, a i Belgija nije bila bez pohlepe. Roger, Lambelin, koji je zajedno s Robertora Launay u nas obnovio antisemitsku literaturu, pisao je u ovo vrijeme nesigurnog očekivanja ne bez prividne vjerojatnosti : »Time, što su Židovi prebrzo zataknulj zastave Izraela na zidinama Jeruzaliraa, simbol njihove svemoći, pobudili su, tako se čvrsto nadam, kod hrišćanskih naroda pa i kod samih Anglosasa, za koje drže, da su ih već osvojili, otporne sile, koje su daleko nadmoćne silama napadaja«. Kod tog stanja stvari održala se u procesu cijonizma glavna rasprava u Londonu; Palestina predata je Velikoj Britaniji, a židovska narodna domaja zajamčena je i osigurana. Zaključak prilagođuje se zaključcima, koje je amerikanski senat jednoglasno na prijedlog odličnoga Lodgea primio: »Vlada Ujedinjenih Država pogoduje osnutak narodne domaje u Palestini, pri čemu se razumijeva, da ostaju nepovređena grad. i vjerska prava nežidovskih zajednica i da se Sveta Mjesta i vjerske institucije zaštićuju u doličnoj formi'.

Zaključak od Londona ne ustanovljuje ništa konačnoga o Svetim Mjestima, o istorijskim privilegijama Francuske i njihovim eventualnim promjenama. Ali »Jeruzohm ne pripada nikome, on pripada prošlosti. Kamenje njegovih zidova tonulo je u vremenu kao što i njegovo zemljište. Zemlja odreknuća i žrtve, spada pod zaštitu viteške Francuske pokajničkim dušama, koje traže izvor vjere« (Jean đe Bonnefon, Jeruzalim). Ovo tradicionalno shvaćanje branio je u Londonu Viviani u ime Francuske, koja se sjeća svoje povijesti. Jasno je, da pravo povratka u Svetu Zemlju ne obuhvaća i ono, da se razori Omarova mošeja i da se obnovi po Antiohu Epifanesu prekinutu žrtvu. Palestina zadržat će svoj univerzalni karakter. Ostajem kod savjeta, što sam ga dao Židovima u oktobru 1920.: »Uvijek jo rđavo, da se svoju neovisnost započinje nezahvalnošću. Bio bi rdav početak za židovsku naciju, da Francusku odbije, kojoj imadu Židovi da zahvale svoja građanska prava. Bez nas bila bi narodna domaja trgovački ured ili- kolonija ... Formalni triiunf cijonizma ne pada skupa s moralnim porazom Francuske. »Sto hoćete, Sire, mi smo već tako dugo ovdje«, rekao je francuski konzul Vilimu 11., kad je bio 1898. u svetome gradu. Lord Beaconsfield, prije toga Benjamin Disraeli, zaštitni patron Židova, koji napreduju, uzor onih, koji hoće da napreduju, zahvaljuje svoje najveće uspjehe njegovoj nadasve razvitoj lojalnosti. Sigurni uspjeha kod odlučujućih u Londonu, iskoristili su Sokolov i Weizmann, poput njihova patrona i uzora svoj uspjeh s taktom i čuvali su se, da ne bi postao uvrijedom za ikoga, a prije svega da ne bude na štetu Francuske. Oni i njihovi saradnici, među kojima valja spomenuti Andre Spirea i Branusteina, povećali su svoju odliku još onim umjerenjem, koje do tada nije bilo dano ljudima njihova kova. Oni nisu toliko smioni, da smatraju sad budućnost cijonizma konačno osiguranom, kad je zadobio pravne garancije. Ugovor od Mudanije već je time, da je ukinuo ugovor od Sevresa, dopustio Turcima i Arapima da pomišljaju na anuliranje svili ugovora i mandata, koji baziraju na ugovoru od Sevresa. To shvaćanje omogućilo je korake Fmir Abdula u Engleskoj. Koje će djelovanje to proizvesti na nasljednike od Lloyd Georgea? Sto će biti iz vlade sir Herberta Samula i njegovih. četa, čiju platu engl. poreznik osjeća teškim teretom? Hoće li milica Jabotinskoga biti zvana da nadomjesti Englesku vojsku koja odlazi? Hoće Ii Arapi ostati neprijatelji cijonizma ili njegovi saveznici? Na bliskom Orijentu moguće su najružnije kombinacije. Ali što je danas nemoguće kraj najdalekosežnijih ambicija Turske, koja je željna revanša, to je isključenje cijonizma iz Palestine, jer su se njegove vođe požurili, da učvrste novo pravo novim pozicijama, čija vrijednost raste u svijetu, koji teži za slavom. Još uvijek ne postoji materijalna sigurnost za cijonizam, ali ne postoji ni kakova moralna opasnost. On je pobjedio, »Fara da se« cijonizma pobjedio je. Nije bio potreban novi Cir. »Vidim da prividnost uvijek vara i da se obični ljudski razum vazda prevario« pisao je Joseph de Maistre u njegovoj divnoj diplomatskoj korespondenciji.

2

»ŽIDOV«

BROJ 15.