Жидов

uspeha ipak unutarnja kriza ove celine, koja se naziva Novi Jišuv. Gradi se bez sistema, bez razmera u odnosu farme i grada bez jedinstvenog programa za izgradnju nečeg novoga. Ova je optužba zaista teška i svako fcko je diže, mora da oseća dovoljno jakosti za odgovornost, koju time preuzima. Optužba ne ide one, koji žrtvuju svu svoju sopstvenost na oltar svojih ideala, ona je namenjena sistemu, koji socijalističku Palestinu izvrgava ruglu profanosti. Prema ideji Hapoel liacaira jevrcjska će narodna domaja samo onda biti. ako će u njoj. kao radnoj zajednici nestati oprečnosti izmedju nastojanja zemljoradnika i industrijskoga (gradskoga). Stoga razloga Hapoel Hacair primarno odbija namisao forsiranja klasnih borba u zemlji, ikoja je u ekonomskom pogledu toliko nerazvijena, da se ne bi moglo da. označi kapital tiranijskorn silom stojeći pri tome na stanovištu, da se u palestinsku zajednicu može da übroji samo duševni ili fizički radnik. Stoga razloga stvara Hapoel Hacair svoje borbene jedinice i institucije, da budu tvorom i zborom pijoniri velike i jedinstvene zajednice Radne Palestine. Ta je zajednica: skup proizvodilačkih i konzumnih zadruga upravljenih jedinstvenim vodstvom. Da se reguliše proizvodnja u prvom redu pod vidokrugom ipotreba zemlje, odnosno da s druge strane otereti potrošačke zadruge od posredstva privatnika, kojih dejstvovanje prouzrokuje porast cena na tržištima zemlje, ili odvada onakve proizvode van zemlje, ikoji su za život naseobina od neprocenjive vrednosti. Dešavalo se primcrice, da nekoje radničke naseobine nisu imale kruha, dok se je na farmama, koje su bile od ovih udaljene neko trideset kilometara, radilo za izvoz cerealija. Ili da su radnje najednoć zapele, jer je nestalo najobičnijeg semenja. Onda se je moralo da zatraži pomoći od »neprijateljskog felaha. tako da je došlo do čudne anomalije, da je .levrej, koji je došao u zemlju, kao faktor napretka, navodno opskrbljen svim sredstvima, najednoć postao dužnik onog neverovatno siromaš-

nog seoskog Arapina. Istina je, da s« to sve znakovi početaka i njegovih kriza. Ali opet je isto tako prirodno, da je trebale da se nađe uzročnike ovih zala, da ili se iskoreni trajno, imajući na vidu zaista socijalističku Palestinu. Ovaj socijalizam zadruga ne teži za ukaluplenjem svih nastojanja po istom receptu za sve članove zajednice Radne Palestine. Stoga i taj federativni oblik, da se očuva individualno obeležje faktora, koji svi zajedno tvore u celosti socijalističku zajednicu jevrejskog naroda. Zašto socijalističku i zašto upravo ovako socijalističku? Socijalističku zato. jer jevrejski pijoniri Palestine grade svojim radom novo društvo. Stoga je potrebno, da se već u početku ukloni svaki drifctveni porok, koji proizlazi iz privatno kapitalističkog gospodarstva. Jedino je Jevrejski Narodni Fond in stitucija. koja danas provađa nacijonalizaciju i socijalizaciju zemlje. Ali njegov je posed posed jevrejskog naroda u razmeru spram celokupne palestinske plohe tako malen, da danas još zaista nije centralna zemljišna uprava zemlje. Socijalizam Radne Palestine uvetovan je pravednom, nacijonalnom razdiobom zemlje za svakoga, koji dolazi u zemlju da radi. Bez parčeta zemlje za svakoga nema realne veze s historijskom Palestinom. Današnje prilike zaista ne pružaju dovoljno jamstva za harmoničko društveno uređenje Novoga Jišuva. Apstrahirajmo mnoge štrajkove, koji svaki čas u gradovima izbijaju ta konačno imade li koje zemlje na "sVetu, gdje je pojava štrajka nepoznata, sem kad je reakcijonarna sila tlači. Štrajk je tako prirodna pojava, da je potpunoma krivo, kad se je promatra samo s gospodarskoga stanovišta. Treba uzeti u obzir socijalni momenat, pod kojim vidokrugom znaci štrajk reakciju na nanesenu nepravdu, prikraćenje nadnice itd. Ta to je jedino osetlivo sredstvo socijalno ugnjetavanih protiv tiranije tnamona, No kuda ćemo da svrstamo ovaj primer: Grupa halucim radi kao kvuca (zadruga) nekoliko go-

dina ua zemljištu nekog Jevreja, koji živi van granica Palestine. Borba za život zadruge vanredno je teška, jer za njen opstanak treba da se upotrebe sve one mršave mogućnosti, što ih pružaju palestinske prilike. Ali ipak volja ovih pojedinaca, koji su vezani oduševljenjem za jedan cilj pobeduje sve zapreke. Radna je zajednica spašena. Posle tolikih napora, kad je pitanje opstanka kvuce donekle uređeno, kad je zemlja donekle pripravljena za kolonizaciju, nastupa vlasnik zemlje sa zahtcvom. da se halucim maknu jer mu zemlja treba! Zar će kvuca da reagira štrajkom? Nakon toliko uloženih energija, da se obezbedi život zajednice, ona se raspada, jer njeni članovi mora da se sele. Iskrsava ponovno sablast gladi i bezkućništva, a sve samo zato, jer nema zemlje, ili jer je zemlja, koja dostaje čitavoj jednoj zadruzi, određena na uživanje jednom čoveiku. Taj primer iz života novih naseobina nije samo značajan, jer je sudbonosan po udes ovih radnika, koji neprestano i neumorno vrše svoju pionirsku dužnost, zatajujući pitanje vlastite »egzistencije . Za njih pijonirstvo nije samo rad oko ekonomske rentabilnosti jedne naseobine. Pijonirstvo znači iz kamena i pustoši stvoriti pristupačnu zemlju za rentabilna gospodarstva. U dezintresmanu ove vrste za rentabilnost nekog gospodarstva leži golema razlika između pijonirskog naseljavanja i onog privatno-kolonističkoga. Privatna kolonizacija, koja gradi na nenacijonalnom zemljištu, predstavlja još jednu opasnost. Ta se opasnost sastoji u zemljišnoj spekulaciji. Zemljišni je problem i onako već vanredno kornplikovan, jer se zemlja ne može izravno da eksploatiše, jer je u arapskom, odnosno u manjoj meri u posedu britanskih vlasti. Neprestanim kupovanjem zemljišta, a to je jedini pravni način sticanja zemlje po Jevrejima, raste i ccna zemlji. Stoga je već danas cena neobrađene zemlje nerazmerno visoka. Zemljišna je spekulacija u cvatu. Stoga mora svako iole iskreno nastojanje da se reši socijalni problem ići onamo, da se uvođenjem visokih poreza

Pisma iz Palestine. Treće pismo.

A. D. Gorđon:

Prijatelji moji! Dolazim sad do najtežega pitanja našega razmatranja. Mi se nalazimo u ratu. Dajte da vidimo, što je iz toga. elementarnoga mjenjanja, mjenjanja, kakvo svijet dosada još nije vidio, izlazi za živo mišljenje, za živu dušu. Narodi, kulturni se narodi biju, uništavaju sebe i druge, übijaju milijune mladih ljudi, svoje najbolje sile, razaraju gradove, sela, provincije, zemlje, radove stotina godina. Što je to? Što se tu zbiva? Zar će toliko dobiti, koliko na sebi i na drugima razaraju? Gdje je mudrost, napredak, svjetlo, sve one lij’pe stvari, kojima se današnja generacija toliko diči? Nemoguće je pomisliti, te je sve to slučajno, pobunom ili na slični način došlo. Vidjeli smo. da su ljudi, koji su

bili uvijek protiv rata, ušli u nj s gotovo nerazumljivim žarom. Kođ ljudi, što osjećaju, misle i pjevaju i stvaraju, propovijedaju da se prekuje oruđe rada i stvaranja u oružje rata i pustošenja, nema fraza, što bi to mogle da rastumače. Ljudi su uvijek i svagdje ljudi. Još se manje može rastumačiti slučajem ili sličnim razlogom, da su radničke stranke u zaraćenim zemljama, ti najveći i najžešći protivnici rata, nakon svih protesta jednoglasno ušle u rat. Ovdje je bez Sumnje došlo nešto do izričaja, ljudski, duboki ljudski osjećaj, viša čovječja sila, koja je bila dugo potlačena, ili nije mogla već dugo, dugo. da se izživi. Da se i tu nalazi na krivce, da jedan narod krivnju drugome pripisuje, jedna stranka drugoj, to su jasno same izlike. Krivi su svi. ili nitko. Rat nije, kako znamo počeo nakon temeljitoga premišljanja svih, što sudjeluju u njemu, nego je za sve neočekivano počeo. Kriv je dakle, cijeli prijašnji, život, t. j. način života svih saradni-ka u kojima se n -što

borilo sve dok nije do rata došlo. Tako se lako, tako sigurno veli: Kapitalizam, vlade. No tko su kapitalizam i vlada, ako nijesu narodi? Može li vlada da bude bez naroda, kapital bez radnika. Narod, narodna snaga vlada kod svake vlade, pače i kod despotske. Pa kad narod ima lošu vladu, znači, da nema dosta svijesti i volje, te bi imao bolju. Kapital stvaraju uvijek radilici. On mnogo više zavisi o radnicima, o radnoj zadruzi, nego ona o njemu; a kad kapital vlada radnicima, znači, da oni nemaju dosta svijesti i volje, da vladaju kapitalom. A kapitalom vladati, znači u značenju, koje ovdje mislim, biti od kapitala, od želje za kapitalom prost. Jer želja za kapitalom znači konačno samo želju vladati nad drugim, njegovom snagom, njegovom voljom, njegovim životom i biti gospodarski ili duševni parazit ili obadvoje u jednom. Nije kapitalist jak, jer ima kakvu realnu moć, rad je veća i u istini realnija moć —, nije on jak po svojoj moći, nego po slabosti drugih, po

2

*2 I D () V«

BROJ 41