Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Predsjednik Weizmann

(K slavi njegove peđesetgodišnjice). Balfourova deklaracija. Konferencija Mira. San R etno. Mandat. Uga ono kamenje u istorijshome bivanju židovskoga naroda; obrati preporodne volje u stvaralaštvo činova obnove. I svaka ova etapa, tako jasno obilježena, tako zamašno po s\ome značenju, vezana je nerazdružno o ime Weizmannovo. HERZL: to je još, u izvjesnom smislu, romantično doba jednoga pokreta; zanos; plamen, od kojega se tali kora galutskih taloga, što se naslagala na dušu, te je raskidana trzala; pa se odjednom slobodna nevezana vinula u nematerijske visove, u kojima nema trenja ni teže, DS, i to bješe čin, svijetao i golem: unutrašnji čin, koji je omogućavao spoljašnje, što su docnije došli. Koliko nam je lako, vedro, sunčano bilo od toga . , . Mladi smo bili; sav narod mlad, zbacivši sa leđa dva tisućljeća galuta, Herzl; to su uz to, ali za nas tek u drugom redu, bili planovi, politički i ekonomski, velikoga vode. koii je prždskazivao tok i način ostvarivanja. Prema Hcrzlu mi smo imali neposredni odnos ljubavi; on se obraćao narodu, budeći ga riječima i svojom vedrom vjerom, koju je usađivao u najbolji dio staroga naroda; prometejski nosilac luči skinutih sa nebesa narodnih snova, upaljenih na ognjenom stupu, što no je išao pred narodom kao vođ u Obećanu Zemlju ... WEIZMANN; i on umjetnik, ma da nije pisao literaturu. Biti kovač u kovačnici udesa svoga naroda; užariti masu i kovati je da iskre vrcaju; zagrijati trezvene državnike toliko, te se odlučile, da stvarno vođe brigu o udesu naroda, koji ne može da stavi na vagu međunarodnih omjera sila ništa drugo nego pet tisuća godina narodnog života, etike i kulture; za to valja biti umjetnik i pjcsnilc. Jer samo umjetnik umije da stvara iz imponđerabili-ja svijet. Bilo je to g. 1913,, na XI, cijonističkome kongresu u Beču, kad sam ga prvi puta vidio i slušao. Referirao je o osnivanju universiteta u Jeruzalimu; mirno i stvarno, kako je dolikovalo profesoru universiteta u Mancbestcru. Ali neobično topli ritam zanosa strujao je iz njegova govora u salu. Bilo je, kao da se spuštaju na slušaoce ružičaste magle, u koje ionemo iod kojih bivamo lakši. Govor je bio jasan, nekićen; jedva popraćen retorskim kretnjama; ništa nije podcrtavao; glas se nije dizao i spuštao u umjetnome govomićkome pat osu. Čemu to Wcizmannu? Ta drhtao je u riječima, jedva primjetno, iskreni patos srca. Zamislite

tako nara jc došaptavala duša tih riječi zamislite: Univcrsitet, kruna kulturnog djela, ognjište kulturne autonomije. Etapa za etapom: najprije mikrobiološki zavod (ta treba tamaniti malariju!) i orijentalistička katedra. Etapa po etapu ... a pred nama se što li srao bili pjesnici! već kočila zgrada universiteta, negdje na jednome od jeruzalemskih brda, možda sučelice Bct Hamikdašu , . , To je bilo 1913. godine. Danas imamo j lan; imamo biblioteku. Ali Univcrsitet još nije podignut. Ipak; ne koči Ii se pred našim očima na Skopusovu brdu? Rat, Cionistička organizacija, interleritorijalna, raskinuta, veze pretrgnute. Rovovi i bodljikave žice i zidovi lopovskih metaka raskinuše čovječanstvo. A mi na svim frontovima, s dubokim bolom u duši; kakovi ćemo se, i hoćemo li se, opet naći; ne će li naš Preporod, jedva uskrsao, rastrgan ležati na bođljikama. preko kojih jc čovjek čovjeku slao smrt? Odjednom nam bi trak svjetla: Balfourova deklaracija. Židovske su se legije borile na Galipolju i u Palestini protiv Turaka, na istoku jc stradavao naš narod, a ti isto vrijeme ođlanu našem očajanju: vlada Njegova Britanskog Veličanstva objavljuje: »A national horac for the Ycwish peaple in Palestine«, Tad još nijesmo znali, da jc to uspjeh Hajima Weizmanna i Nahuma Sokolova. Tek kašnje smo dozna, li, đa su ta dvojica, čija će se imena spominjati uvijek jedno uz drugo, trgnuli vodstvo ne tek cijonističke organizacije, već udesa židovskog naroda, na se. Oni su zajedno ulazili u palaču konferencije. Mira u Parizu, tad, kad je u njoj još bilo nešto od Wilsonova duha, duha pjesnika, čiji će ;■ c snovi ostvarivati u dalekoj jednoj budućnosti. Ondje su tražili pravo na život /a svoj narod. Mi smo drhtali uzbuđeni kao i nekoliko puta kašnje; padale su odluke o našoj sudbini. 0 tome ne ću da govorim više na ovome mjestu: sve je to živo i neposredno još u nama. Tek kao da je zastrto maglama, i kao da te magle nijesu uvijek ružičaste . . . 1 kad ovako stoji preda mnom Hajim Weirmann, velik i ponosan, jakih pleći, što su bile kadre da nose goleme odluke, a ipak ostale nesagnute, sa koljenima, koja ni pred kim nijesu klecala, s očima, u kojima je bio plamen i zahtjev: u meni se nadima osjećaj sreće, što sam sin plemena, koje stvara, još iz svoje poniženosti, ovolike muževe. I ja se pitam: zašto moj narod ne daje sve, što može i što ima, neka bi ovaj umjetnik mogao da stvara iz svega toga našu narodnu domaju? Hoće li doista, đa

mu trgovci i nadničari praktičnosti, s onkraj i s ovkraj okeana, organizuju »praktičnu obnovu Palestine, gdje pored toga i prije svega treba da u svemu, što biva ondje, bude zamah oduševljenog i oduhovIjcnog ritma kucaja žive krvi naroda? « Dobili smo. kako Lloyd Gcorge reče Weizmannu u San Remu, svoj »start, Halucim su polazili u Palestinu, Weizmann. je vidio njihov zanos na djelu i njihovo tiho herojsko pregaranje. Ali vidio je u njihovu oku neizrečeni prijekor, što ih se pušta da pate od nehajstva židovskoga galuta. Weizmann nije govorio o svome, već je pošao sam da skuplja sredstva za obnovu. I valja reći, da je on spasao djelo obnove svojim putom u Ameriku, On, koji nije pravio ustupke mogućnicima, pravio ih je za volju prijekornih očiju haluca , . . Iza toga došao je da polaže račun Kongresu. Napadalo ga se. Strjelicc principa, dogmi, sasuše se na nj. Nije im se ugibao; nije ni kušao da im üblaži oštricu; nije bio diplomata prema Kongresu; pravio je, kako se kaže, taktičke pogreške. Uzvraćao je strjelicc kovačkim kladivom; zamjerio se lijevo i desno. Jer u svoj toj buri Kongresa, on je pred sobom vidio živa hahica i živu Palestinu; život, a ne ideologiju. Pa kad je odgovarao, potresalo je to čovjeka, i uzburkalo nutrinu i napclo živce. Niko se nije mogao oteti sponama njegovih riječi; a nije govorio govorničkim patosom, tek je stankama podcrtavao misli. Glas mu je sordiniran; ne zvoni i ne ori se, ne deklamujc. Ruka mu izrazito popraćuje riječi, govori i sama. U svakoj riječi i svakoj kretnji nervi, suspregnuta strastvenost plemstva rase, umjetnika. Vidi sc: pati; pati u svome ponosu i u svojoj golemoj odgovornosti, pati od govora, retorski dobro sastavljenih, punih principa, a nepravednih prema njemu, kome je živi čovjek i živa zemlja svetija od načela, što ih je, jednako radikalno kao sad njegova opoziciia, i on nekad naglašavao. Ne izražava mu se povjerenje jednodušno, Kongres je borben. Ali svi osjećaju i znaju, da nema nikoga, ko bi ga nadomjestio, I on sam to zna, svijesno; on to i kaže (iako ne u plenumu Kongresa), Vođ! Ostaje i ustraje. Za čas mu nervi popuste; ali u drugome času oni se trgošc. Ponosan i snažan stoji pred nama. Lijep ili ne? Niko ne bi znao pravo da kaže. Visok i elegantan, u licu i u očima otmenost velike misaone i stvaralačke duše; lijep po plemenštini rase, oličene u njemu kao svome predstavniku. U dna srdaca daju mu svi, svi bez izuzetka, svoje povjerenje; i oni, te su govorili, i oni, te su glasali protiv njega.

POŠTARIMA PLACEMA U OOTOVCS;

GOD. VII

UPRAVA 1 UREDNIŠTVO: ZAGREB ILICA BROJ 31, 111. KAT

ZAGREB, 1. decembra 1923. - 23. kislev 5684.

IZLAZI SVAKOG PETKA RUKOPISI SE NE VRAĆAJU

PRETPLATA: GOD. 60 D. POLUGOD. 30 D. CETVRTOOD. 15 D. POJEDINI BROJ 1.60 D.

BROJ 49