Жидов

seljem preuzmu ugodni teret rada u sigurnom osjećaju, da će se dogoditi, što se dogoditi mora, i s Pinskerom su rekli, pa bila luka ma ikako daleka, naša ladja plovi s uvjerenjem, da će ipak jednom stići u luku. Samo lierzl se usudio da u svome romanu »Alt-Neuland« ustanovi kraće vremensko razdoblje od 20 godina za ostvarenje ove misli. On je vjerovao, da je kraj današnjeg stanja tehničkog razvoja i brzog tempa naše civilizacije, 20 godina dostatan rok. Sjetimo se samo, kako su tad svi trezveni elementi kritizirali i pitali: može li se postići u 20 godina takav cilj? I lierzlov odgovor u motu romana; »Ako hoćete, nije bajka« nije zadovoljavao. Mislilo se, da i naša volja ne će mnogo na tome promjeniti i da je utopija i pomisliti, da je 20 godina dostatan roik da se provede takovo neizmjerno preduzeće. Kako su se odonda promijenila vremena! Medjutim bio je rat, koji je i slijepima pokazao van redne potencije u nutrašnjosti današnje civilizacije, koje samo čekaju na dodir čarobnog štapića, da se zbivaju najveća čudesa. Taj je čarobni štap ljudski duh, volja i napor. Vidjeli smo pred našim očima seobe naroda, izvršene su predradnje za milijune ljudi, sagradjeno je stanova za milijune, skupljene su energije, koje su dostatne za daljnje generacije. Tupa fantazija dobila je poleta. Vidjeli smo, što je Herzl nagovijestio u svome »Judenstaatu«; Kod sadašnjeg stanja civilizacije nije stvaranje židovske domovine u dogledno vrijeme utopija, već realna mogućnost. Herzl je već onda spoznao jlasnim pogledom, da je tehnika dvosjekli mač; ona može da uništi, ali ona može kiruršikim zahvatom . da stvara üblaženja. On je tehnici dao odlično mjesto u našemu obnovnome radu. Sve smo to vidjeli u ratu, a ipak iz toga nismo ništa naučili. Mnogo brže zaboravljamo novo, no Sto se odučimo od staroga. Medjutim doživjeli smo politički jedan triumf, o čijem ispunjenju se u naše doba nismo usudili ni sanjati. Tekovina je ova izvojštena pod najnepovoljnijim prilikama. Valjalo je nadvladati predrasude, mračne sile bile su na djelu, pojavile su se sjene

prošlosti, hidra antisemitizma podigla je svoju glavu, kleveta i izdajstvo u vlastitim redovima koje se u povijesti pojavljuju kod svakog pokušaja židovskoga izbavljenja prijetile su da nas uguše. A ipak smo postigli sve to, počevši od Balfourove deklaracijle do potpisa mandata. Na arenu stupio je Weizmann, ikoga se u prvim godinama pokreta smatralo duševnim protivnikom Herzla. Herzla se označilo kao revolucijonara, Weizmanna kao evolucijonistu. Hladni, trijezni razum kod jedinoga, prema neobuzdanom poletu fantazije kod drugoga. Ali historija ide svojim putem i katkada je kapricijozna. Ona je htjela, da \Veizmann postane pravi nasljednik i nosilac Herzlove misli. Weizmann, koji je malo držao do politike, postao je politi oki vodja. Podupirala ga je pri tome njegova neizmjerna vjera i vanredna odvažnost. Pristupio je zadaći s entuzijazmom, a entuzijazam je kod ideja kao diagnoza kod bolesti: gotovo potpuno ozdravljenje. Bilo je velikih i lijepih vremena za onih godina, kad je cijonistička organizacija vodila borbu za pravo židovskoga naroda na Erec Jisrael. Podsjetit ćemo samo na nekoja data, da dokažemo, kako smo znali da uzdrmamo židovske mase: amerikansko židovski kongres, peticije masa, židovska delegacija u Parizu, borba protiv asimilacije, koja je s lijeva 1 desna uzdigla svoju glavu, stvaranje židovskog jedinstva preko oceana, evropejska braća našla su brata Josipa u Americi, a Josip priznao je svoju braću, vjera šetala se židovskom ulicom uzdignute glave, svijetlo budućnosti prosvijetlilo je tamne oblake sadašnjosti! Ali kako su brzo prošla ta vremena. Ništa od njih nije preostalo, pa ni snaga, da nastavimo započetim smjerom. Razočaranje svojim krilima kuca na naše srce. Postoji samo jedan jedini čovjek, ikoji u času oduševljenja, kad stojli na vrhuncu i vidi zemlju i narod, ipak objavljuje riječ, da se Erec Jisrael može u 20 godina izgraditi ma i u malom opsegu kao židovska domovina. Taj je čovjek Weizmann, i čudnovata je ironija povijesti: u vremenu, kada se čini, da sve naginje Ahad Haamu, da se izgradi duševan centar za daleku budućnost NVeizmann je poznat kao pristaša

Ahad Haama —, najbolji i jedini vjerni nasljednik Herzla, i ako možda nesvjesno, time, što imade odvažnost da ideal ne odlaže u daleku budućnost, već da vidi mogućnost, da se židovska domovina može izgraditi još u našim vremenima. Welzrnann je onaj, koji veli, da možemo u reku od 10 godina postati važan faktor, i u brojkama izraženo, u Palestini! On vidi i vjeruje. Čudno je ipak, da ovi govori Weizmanna ne čine dojam na nas, dok njegove uzgredne primjedbe, koje imadu prizvuk starih Ahad Haamskih vremena, nalaze odjeka u našim redovima. Došlo je vrijeme, kad treba da imademo odvažnost da idemo narodu i da mu prikažemo mogućnosti Palestine, i da budimo u narodli vjeru u njegove snage, da izgradi zemlju još u našim danima. Mora da se oslobodimo našega pesimizma prema našemu narodu, kao i prema našoj zemlji. Prestanimo jednom sa svim tim krilaticama, da nam se naš narod ne dopada. Velimo često, da smo Palestinu mogli lako izgraditi, kad bi umjesto židovskog naroda imali drugi narod. Da nam se zemlja ne dopada. Izgradili bi brzo židovsku domovinu, da je umjesto Palestine bila druga koja zemlja. To mora prestati. Naši su predji dobro birali. Naša je zemlja lijepa i ima velike mogućnosti. Naša biblija, koja je nepristrana u svojim prikazivanjima, i prema najvećima sve do Mojsija, nije uzalud označila židovsku zemlju kao krunu svih zemalja. Istina je, imade poteškoća kod Izgradnje zemlje i ja ih ne bih htio prešutjeti. Ali se u nas previše govori o tim poteškoćama, a premalo misli na tehniku, koja je u stanju da svlada te poteškoće, 1 da nam poravna put. U tom pogledu nismo još niti započeli. Premalo se u nas govori o mogućnostima zemlje. Ljepote pa da o njima govore svi poetski i koji nema što iz vlastitoga da kaže, taj treba samo osvježiti ono, što je učio u bibliji, i himna je gotova. Ali ne radi se o tome. Ne smijemo da zaboravljamo ono, što je realno. Naš narod, i ako nije materijalističan, kao što ga prikazuju naši protivnici, ipak je realističan i hoće da zna: ima li u obećanoj zemlji doista meda i mlijeka, vina, ječma, pšenice i ulja? Jer vrlo dobro zna,

Skice iz nove Palestine

Piše rabi Joseph Silvermann, (Newvork). Stari i mladi. U prošloj sam nedjelji prošao kolonijama Judeje i Samanje i moram priznati, da sam bio ushićen ljepotom zemlje, njenim bregovima i selima, svjetlom sunca i zvijezda. Pa i goli tjemeni gora a mnogi su još goli i čekaju čovjeka, koji čc saditi drveće i obronci klisura s kojih je kiša oprala i zadnja trag zemlje, imaju neku vlastitu, osobitu ljepotu. Očaran divnim oazama, židovskim naseljima, i mislim si, pa ko bi vjerovao u snagu i sposobnost našeg u getu odraslog naroda, da će moći izdržati ovu veliku borbu, koja je morala da izvrši prije no što su nastale ove naseobine! Mislio sam na stanove u F.asl Side u Newvorku, gdje sve vrvi od kućarca i krojača ( teško n» je bilo vjerovati vlastv-

tim očima, da su ovi isti ljudi ovdje postali farmeri i pustinju pretvorili u ranit nekoliko većih kolonija zaustaviti smo se, tako u Rišon te donu i Rehovetu. Osnc*vane prije dugo vremena po Bila-pionirima, one su danas mali cvaiećt vrtni gradići otprilike po 2000 stanovnika. Oni, koji su još živi od onih prvih nascljeraka osamdesetih godina, strni ali jaiki i plemeniti L/udv, ponosno g led ju na drugu generaciju, koru su ore odgojili. No miješanim čuvstvima motre, kako ulazi masa novih useljenika, pionira. Vesele se, što u zemlju dolaze Zidovi, no njihovo vlastito djelo čini im se manjim. Mladost pobjedjujc i zaboravlja prošlost. Pred jednom kućom u Rebovotu. gdje je na verandi bjelobradi starac -kolonista čstao svoju hebrejsku novinu, stali smo. Stao se požurio, da nam pruži vodu, koju smo zatrežšti. Onda smo razgovarati mak>: »Da«, rekao je, »ovi mladu su ponosna i ne respektiraju

nas stare uvijek kako treba. Ah sretan sam, đa građe zemlju. A sacpćit ću Vam jednu tajnu. U našim mladim danima i mi smo bih takovi«. Najbolja investicija Posjetio sam niz naselja, koja su tek nedavno osnovanu u Judeji Kao fatamorgana iskaču, obrubljena redovima drveća, naselja iz svoje okoline. No ipak su zbilja: kuće u stajama, plantaže i žitna polja, lijepi vrtovi, kokošinjaci i pčelinjaci. Zbilja su, gdje rade sunoom opaljeni muževi i žene, gdje igraju vesela i zdrava židovska djeca. Kakav h kontrast izmcđju njih i zapuštenih i garavih koliba susjednih arapskih sela* Nisam inače sanjao, no ovdje nisam mogao zatomiti vizije, sliku zemlje, kakva ćt bsti, kad se protegrvu židovska naselja, kad će čitava površina biti jedno jedincato svjetlo zelenite sa razasutom bjelinom kućica i ztatnkn sjajem naranča. Ah nema te čarobne

2

»ŽIDOV.

BROJ l