Жидов
Da, za to sve treba novaca, i to je jedina pozitivna tačka (toga ažidovskoga smjera: Ne će đa plaća bogoslovnoga poreza, i jer on to ne će, vredja zagrebačko židovstvo, kao da je ono ikad zatvaralo džepove za plemenite svrhe, i kao da se zagrebačko židovstvo dalo ikad voditi materijalističkim, a ne zanosno-idealističkim pobudama. I upravo za 16, što Vas vodi idealizam, a ne materijalizam, jer hoćete ispravne Židove, dakle ispravne ljude u svojoj općini, jer hoćete pozitivno-konstruktivni, a ne negativno-destruktivni rad, znači; jer hoćete jedinstvo općine, a ne ćete đa se cijepa i drobi, jer poštujete sve tradicijom sankcionirane rituse i hoćete, da se opravdane njihove tražbine realiziraju, a perhorcscirate pritisak na savjest, jer želite, da se čuvaju postojeće uredbe, a ne ćete, da se rastepu i unište, jer tražite, da se te institucije i usavrše materijalno i moralno, a me ćete, da zahire i od neimuštva da propadnu; jer hoćete, da se intenzivno radi na socijalno-kulturnom području, a ne ćete, da se zataji sve, što ima židovsku crtu; jer hoćete živu vezu sa ostalim općinama u državi i jačanje centra našega, Saveza jevrejskih općina u kraljevini S, H, S., a ne ćete izoliranje i atomiziranje pojedinih općina; jer je u Vas živa židovska svijest, Vi ste, izbornici, već odgovorili na pitanje: Otkuda smo, što smo, pa valja još odgovoriti na pitanje; kuda idemo; A na to ćete odgovoriti u nedjelju, dne 27. januara o. g. glasujući svi za listu 11., kojoj je nosilac; dr. Hugo K o n.
Naši nutarnji problemi.
Oficijelni organ cijonist. egzekutive »Haolam« objelodanio je slijedeći članak; Nutarnje stanje cijonističke organizacije dalo je u zadnje vrijeme češće povoda za uznemirenje. Organizacija nije uzmogla da izliječi rane, što joj je zadao rat i dugotrajno mirovanje organizatornog rada. Već na prvoj godišnjoj konferenciji, što se god. 1920. održala poslije rata, bilo Je očevidno, da su se pojedine grupe du-
ševno ponešto razdaljile: otuđjenje se jasno razabirah), pa k stoga bilo teško naći bazu za sporazum. Odonda protekle su četiri godine, te je nesumnjivo nastalo izvjesno zbliženje. Prešne zadaće, što su slijedile iz promijenjene situacije, nisu nam dopuštale, da konsolidišemo organizaciju. Odgovornost radi djela, koje je nenadano postalo zbiljom, djelovala je poput more na cijonističku organizaciju. Trebalo je nasmoći sredstva za izgradnju narodne domaje, trebalo je ovu politički osigurati, a kraj ovih briga nije se moglo misliti na nutarnju izgradnju. Toga radi bio je i rad unutar prošlih četiri godina isključivo ekstenzivan, prije svega karakterizovan Keren Hajesod propagandom; u prvom redu radilo se o novcu, a tek u drugom redu moglo se misliti na ljude i na njihovu orijentaciju. Ponajbolje sile cijonizma morale su se staviti u službu ovog rada, naravno je, da je zbog toga moralo djelovanje prema unutra, odgoj i učvršćenje cijondstičke volje, štetovati. LI netkom izvjesnom smislu ponavlja se pojava Hefzlovlh vremena. 1 onda se očekivalo, da će »eharter« riješiti cijeli problem, pa se smjesta htjelo započeti tehničkim preseljenjem naroda, te zbog toga nije bilo vremena, da se poradi oko odgoja naroda. U ono doba skoro su spoznali, da je ovaj nazor kriv, napose je učvrstila ova spoznaja demokratsku frakcija V. kongresa. Razabralo se, ma kakav bio politički položaj cijonizma, da mu je ostvarenje samo moguće u mjeri, kolika je nutarnja snaga naroda, kolika je jaikost njegove veze s Palestinom, nutarnja pripravnost i volja za nacionalni život. Ahad Haamove istine počele su da prodiru u politički cijonizam. Kad je došla Balfourova deklaracija, ova spoznaja kao da je Iščezla. Opet je podlegla velika većina cijonista predodžbi, da će se ostvarenje naših ideala zbiti neponjatnom brzinom, da nije potrebno trošiti vrijeme i energiju na nutarnju pripravu naroda samog. Zaboravilo se na sve zakone organskog razvitka, na nedavne spoznaje o uskoj vezi narodnog duha 1 narodne vrijednosti. Trebalo je opet gorkih iskustava ovih četiri godina, da naučimo, da je ostvarenje cijonizma njegovim medjunarodnim priznanjem tek započelo, da je to dugotrajan proces, koji iziskuje mnogo energije, velikih žrtava, a
ponajviše strpljivosti. Samo je onaj narod zreo za ovakav požrtvovan rad, ikoji je vjeran ideji svog nacionalnog uskrsnuća, te je s njom nerazriješivo spojen. Koncentracija naroda, osvojenje njegove duše, proniknuće njegove svijesti, s veličinom i vječnom vrijednosti cijonističke ideje, zadaća je, koja ponovno mora da zauzme prvo mjesto cijonističkog rađa. ćutimo, da smo to zaboravili, zapažamo već znakove propadanja u zapuštenom organizmu našeg pokreta. Da se ovaj osjećaj sve više zapaža, daje nam nadu, da će doskora doći do spasonosnog obra ta. Ovaj obrat ne može se izvana diktirati, niti ga može koje centralno vodstvo umjetno izazvati, on mora da dodje odozdo iz širokih slojeva našeg naroda, iz slojeva, koji traži duševnu sadržinu, duševnu orijentaciju i područje za rad svojih nacionalnih osjećaja. Karakteristično jest, da se u više cijonističkih zemaljskih saveza pojavio zahtjev za povratak cijonističkog idejnog propagandiste sistematikom cijonističkom odgoju. Istodobno čuje se zahtjev, da cijonistička egzekutiva preuzme ne samo političko, već i duševno vodstvo pokreta. Tužbe radi unutarnje slabosti naše organizacije čule su se osobito na prošlom kongresu, napose kod prijedloga glede proširenja Jewish Agency. U toj točci bili su složni koli prijatelji toli i neprijatelji ove misli. Protivnici mislili su, da bi ovaj predlog, kad bi se primio, definitivno zapečatio sudbinu Cijonističke Organizacije. Prijatelji pako ove misli kazali su, da historijska nužda sili cijoniste na saradnju s necijonistima i da je upravo zbog toga potrebno učvršćenje organizacije. Necijonističko jevrejstvo, u koliko u opće saradjuje kod izgradnje Palestine, nema onog općeg nazora o Palestini, nema one centralne ideje, koja bi radu mogla udahnuti stvaralačku dušu. Samo j a k cijonizam može da bude vodeći duševni faktor ove veze. Nama skloni necijonistički Jevreji znadu dobro, da cijonizam jest i ostaje dušom palestinskog rađa, pa i oni sami žele, da cijonizam bude što jači. Bez jakog cijonizma ne će biti ni Jewish Agency sposobna za rad. Ovo shvaćanje najjasnije se razabire iz rezolucije njemačkih cijonista, u kojoj traže proširenje Je\vish Agency prema američkom prijedlogu na kongresu, no istodobno traže od
Nova melodija.
J. L. Percz:
Šofar zabruji i sakupljena općina poviče: »Buduće godine u Jerusolimu!« Mališi se bace odmah na vosak, koji je kapao s dugih svijeća. Pred oltarom stajao je već svagdanji bazan, i već se moli svagdanja večernja molitva s melodijom običnog dana. S velikom brzinom molili su ljudi, s velikom brzinom odložili su talist i mrtvačko ruho i navukošc cipele. Ta kome se i ne žuri? Nitko nema vremena, da opazi blijedog mladog čovjeka, koji se protiskiva gomilom onih, ko i mole i blijedje, slabunjavo dijete za sobom vuče. Ide već po treći put cijelom bogomoljom, ali nitko ga niti ae pogleda. Jedan se pod klupu sagnuo i izvlači svoje čizme, drugi traži svoju gu-
raenu cipelu, koju su mu izmijenili; trećem je netko šešir namazao voskom od svijeće; i svi su gladni.,. Mladi čovjek zaludo gleda svakom u lice; ne može ni jedan pogled da uhvati. »Oče! Hajdemo kući!« moli dijete. »Još jednom ćemo samo hramom proći!« odgovori otac, »Hoću još jednom kraj strica da prodjem Ljudi se stave u gibanje; izrečen je zadnji kadiš i zadnji amen. Ljudi pohićiše van na čisti zrak i za sobom povukoše mladoga čovjeka i njegovo dijete. Muškarci se zadrže u dvorištu hrama, da obave kiduš ievana: žene se udalje na obje strane ulice, koa vodi od hrama: vuku se kao dvije bijele vrpce. Na povratku ima se vremena računati, koliko je žena danas palo u nesvijest i kolikima je skoro pozlilo i hazana kriti-
kovati, koji jc ove godine još muklije pjevao od prošle. Pred svakom kućom oprašta se dvoje ili troje od ostalihh i nestanu ... U dvorištu hrama još muškarci mole. Med njima još uvijek luta blijedi čovjek sa blijedim djetetom. Broj onih, koji se mole, biva sve manji, a njihova lica mračnija. Molitva je završena, i zadn'i pobožni nestaje negdje iza ugla. Mladi čovjek stoji još uvijek u dvorištu hrama. »Ni žive duše,., No, moram gledati, kako ću si i bez ljudi pomoći.,. Ne ću, odmah na početku Nove godine, odmah poslije Jom-kipura, prositi ~.« šapuću mu blijede usnice. Di'ete misli, da otac govori molitvu mladjaka. »Dosta je, očei< Dijete vuče oca za kaput. »Hajde već kući!« moli ono plačućim glasom.
2
»ŽIDOV«
BROJ 4.