Жидов

egzekutive, da poduzme sve mjere potrebne za očvršćenje cijonističke organizacije. Nažalost nije kongres ovom pitanju posvetio dovoljno pažnje. Pače ni egzekutiva, koja je izabrana, nije biia takovog sastava, da bi se od nje moglo očekivati riješenje ovih teških pitanja. Osim lica. kojima je bila zadaća, da se bave politikom ili da nasmagaju za Palestinu potrebita sredstva, izabran je samo jedan čovjek. o kojeg se moglo nadati izgradnji organizatome centrale i oživljenju pokreta. Ovaj član egzekutive nije još ni započeo radom, a već je iz nje istupio. Pokret mora da shvati, kako je teško egzekutivi, da i ako uviđja važnost ovog problema ostvari potrebne mjere. Poslednja sjednica akcijonog komiteja bavila se ovim pitanjem, te je dala egzekutivi stanovite punomoći i pristala na malo proširenje londonske centrale, shvativši ispravno, da je to tehnički preduvjet za intenzivniji organizatoru! rad. Egzekutiva ostvaruje sada departman za organizaciju i propagandu. Sile, koje joj stoje na raspolaganju, neznatne su, a financijalna sredstva još neznatnlja. Izgradnja organizacionog aparata, trajni kontakt sa svim dijelovima pokreta, duševna izmjena misli te sv-ijcsna eijonistička propaganda medju Jevrejima, iziskuje oboje u velikoj mjeri. Jasno je. da se ovaj rad može samo polagano razvijati i da ovisi o dobroj volji pojedinih djonista i cijonističkih saveza. Hoćemo da stvorimo atmosferu prijateljske saradnje izmedju egzekutive i širkoih slojeva pokreta. Apelujemo na sve cijoniste, da suradjuju kod restauracije cijonističke organizacije. Otudjenje nedavnih vremena, unijelo je u naše diskusije nestvaran i razdražljiv ton. Ovaj treba da nestane, a na njegovo mjesto da dodje medjusobno povjerenje. Priznajemo slobodu kritike svake vrsti, no naglašujemo, da se i stvarne razmirice mogu izgladiti na način, a da kod toga ne stradava ugled i suvislost naše organizacije. Znademo, da će i organizatome mjere, što ćemo ih provesti, biti nesavršene, I da će pružati dostatnih prilika za kritiku. Moguće, da će naši sumišIjenioi posjedovati dovoljno discipline, da ne će preuranjeno i samo kritike radi kritizirati, već da će nam radije pružiti pomoć i saradnju. Jedna od najvažnijih dužnosti cijoni-

stičkc javnosti bila je dugo zanemarena: financijalno obezbjedjenje političke i organizatorne centrale u Londonu. Budući da su novčani prinosi Keren Hajesoda namijenjeni samo Palestini, preostaju londonskoj centrali samo prinosi šekela, koji zbog valutamih odnošaja u Evropi ne đostaju. Egzekutiva je londonski ured reducirala na minimum, ali ako želi razviti kakovu djelatnost, mora taj ured materijalno osigurati i dati mu time slobodu kretanja. Žalosno je za svjetski pokret našeg značenja, da mnoga prevažna politička i propagandna preduzeća uslijed pomanjkanja novaca moraju izostati. Ovo stanje deprimira pomalo i najradinije elemente. Moglo bi se ustvrditi, da London i nije potrebna centrala, znamo, da je posljednjih godina bilo i takovih glasova, no pretežna većina cijonista danas je drugog mišljenja. Ona traži pojačanu aktivnost londonskog centra, te mora prema tome biti na čistu, da se ne smije ljudima natovariti neki posao, a onda ih ostaviti bez svakih sredstava. Organizacija se mora odreći, da upriliči specijalna sakupljanja za organizatorske svrhe, da ne sprječava druge akcije za Palestinu. No ona traži od svih onih cijonista, kojima leži na srcu uzđržanje i jačanje naše organizacije i oživIjeuje propagandističke i odgojne aktivnosti, da iz slobodnih sredstava stave na raspolaganje jedan odgovarajući prinos. Zadnja sjednica A. C-a je zaključila, da se svim cijonistima nametne dužnost, da pridonesu organizacijonim fondovima centrale prinos u visini od 10% onog iznosa, koji su potpisali za Keren liajesod. Očekujemo, da će svi cijonisti doskora ispuniti ovu dužnost. Dok nije stvorena financijalna podloga, svi pokušaji oživljeuja cijonističke organizacije osudjeni su na propast. Jedno od najosjetljivijih zala zadnjih godina sastojalo se u tom, da egzekutiva nije zauzela stanovište u svim pitanjima nutarnje i vanjske politike i tako stvorila jednovitost cijonističke volje, na način, kako je to učinio Herziov centralni organ »Die Welt<. Time je osjetljivo stradao nesamo kontakt egzekutive s pojedinim dijelovima pokreta, već i medjusobno sporazumijevanje pojedinih grupa i zemaljskih saveza. Stvaranje jednog centralnog organa, koji bi bio dorasao ovoj zadaći, danas je mnogo teže nego pred rat, ne-

samo zbog kolosalno uvećanog pokreta, već i zbog zaoštrenog pitanja jezika. Jevrejski centralni organ »Haolam« ne može da ispuni ovu zadaću u željenom opsegu, jer još postoje na našu žalost cijeli redovi cijonista, koji ne razumiju našeg nacijonalnog jezika. Mi bismo sad htjeli postići, da širi krug cijonista sudjeluje u diskusiji, koja se vodi u »Haolam«-u, stoga zovemo na saradnju cijonističke listove, koji izlaze u pojedinim zemljama, te ih molimo, da objelodane u dotičnom jeziku Članke »Haolama«, koji imaju na taj način biti važan prilog ze mediucijonističke diskusije. Time ne postizavamo samo, da se pročuje u svim zemljama, što kaže organ vodstva, već dajemo i tehničku mogućnost izmjene misli medju vodećim cijonistima. Ovim pokušajem želi egzekutiva opet uspostaviti cjelovitost javnog mnijenja u cijonizmu. U tom obliku bit će i moguće, da se objelodane nastojanja, koja služe svrsi, koju smo si postavili, naime, da oživimo cijonistlčki duh, da produbimo cijonističku misao. Izgradnja nacijonalne domaje u Palestini iziskuje sve naše sile; ona može uspjeti, samo ako uporedo sa izgradnjom zemlje stupa i izgradnja naroda, ako bude postojala živa i pozitivna veza izmedju nove zajednice i onih dijek>va naroda, koji će još godinama biti temelj novog jišuva. Oni dični prvaci, koji će stajati na braniku naroda, koji stvara nov život, treba da budu cijonisfe! To je njihov privileg. ali i njihova teška zadaća.

»Lučio dijete! Čemu želiš kući?« »Jesti hoću! Gladan sami« »Dakako! Znam, da gladuješ, luda mala! Što mi pričaš novosti? Da mi to nijesi rekao, pomislio bih ja, da nijesi gladan, pošto si cijeli Jom-kipur postio? « »Idemo već kući!« moli dijete ponovno. »Slušaj, Davide, ta i kod kuće nema ništ’ za jesti! * »Barem komadić kruha!« »Nemamo ni komadićka!« Dijete zastane uplašeno. »Davide«, reče otac, »znaš li kakav danas bješe dan?« Dijete šuti i tiho jeoa. »Danas bijaše Jom-kipur, Davide!,,. sveti dan...« __ ‘Da.,,, govori dijete jedva čujno i kinine. »Reci Davide, što smo danas radili?« »Molili!« plače dijete.

»Dobro! A Gospod, hvaljeno mu budi ime, što je on radio?« »Oprostio nam je naše grijehe ~ ,< govori dijete u suzama. »Znaš li, Davide; ako nam je Bog oprostio naše grijehe, to moramo, mislim ja, biti veseli, zar ne? Dijete ne odgovori. »Sjećaš Ii se još, Davide: Prošle godine, dok je majka još živjela, tada srao poslije večere pjevali novu melodiju. Možeš li se još sjećati?« »Ne!« »Podsjetit ću te na nju.., Ali pjevaj umnom!« I mladi čovjek poče svojim slabim, promuklim glasom pjevati melodiju. Ne bijaše to »Voleh« ni »Sinaj«, nego grozna melodija, koja se duboko usjekla u srcu. A dijete je isto s njim plačući pjevalo.

Nova ljepota Israela.

Iz govora nadrabina dra. Z. P. Chajesa na jednoj halučkoj svečanosti. Pred gotovo 20 godina odmah nakon početka mojeg studija na sveučilištu u Fiorenzi razgovarao sam s jednim od slavnih učitelja na tamošnjoj visokoj školi. Čovjek s kojim sam onda razgovarao, nadam se, da još i danas živi i radi, daleko je i izvan granica Italije poznati grecist i papirolog; ne zanima ga samo mrtvo helenstvo, on ga razumije i oživjeti. Čovjek je to s toliiko razumijevanja za ljepotu svake vrsti, da se ne može ograničiti na to, da objasni tekstove i pročita papire, nego da oživotvori i svu ljepotu stare helade. Taj je čovjek, profesor Vitelli, liberalan čovjek u starom dobrom značenju. U svojoj mladosti doživio je epsku borbu za jedinstvo Italije. On pripada onoj staroj gardi, koja je uistinu htjela da stvori jedinstvenu Italiju, jedinstvenu ne samo prema vani i prema unutri, jedinstvenu u mišljenju i osjećanju. Kao doista slobodouman čovjek ne poznaje predrasuda, a Židov je za nj jednako kao i svaki u zemlji rodjeni i aktivni nežidov sin Italije. Imao sam dakle priliku, da pred nekih 20 godina govorim s njime o židovskom pitanju, pa da mu razjasnim, zašto mi ne želimo, da se židovstvo kao cjelina ili u bilo kojoj grupi izgubi u narodu, u kome živi. On je bio zbog toga zaista žalostan, pa mi reče: »Zašto smetate naše krugove; zašto hoćete da zapriječite, te bi se u Italiji svi sinovi zemlje, Židovi kao nežidovi, u svemu i svačemu osjećali samo sinovima Italije?" A ja sam mu na to odgovorio: »Gledajte, profesore Vitelli, Vi ste čo-

BROJ 4.

>2 I D O V<

3