Жидов
stave sa strane priređivača i sa strane govornika, k čemu dolazi, da prema izvještajima niko nije ni kušao da ušutka te sramne povike. No zato se paušalno tvrdilo, da Aškenazi nazivaju Sefarde »dummer Bošnjak« ..što ne može da stoji, a najmanje može da se tvrdi za nacijonalno osviještene Aškenaze, koji svuda i svakom prilikom hoće da rade zajednički sa Sefardima i ne će uopće da priznaju ma kakvo lučenje između jednih i drugih, ni po krvi ni po udesu, ni po ciljevima koji idu za preporodom i jednovitosti našega naroda. Po svemu ovome, a i po onome, što se godinama unatrag dešavalo, za mene ne može biti sumnje, da se ovdje ne ide za zaglađivanjem opreka, nego za tim, da se istaknu opreke i prave ograde između braće jedne krvi i jednoga naroda. Kome je do jedinstva, taj će i ondje, gdje ima nijansa, nastojati, da iz njih ne stvara bitne razlike. Kome je do sloge i saradnje, taj ne će delikatna pitanja tretirati u javnim zborovima raspirujući strasti, za koje ja hoću da vjerujem, te će se staložiti, kad se svaki učesnik skupštine otme sugestiji ljudi, u kojima po njihovu akademskome stupnju i intelektu možda i vidi vodje. Lične opreke mogu da se zaglade; lica mogu da se maknu. Ali što je kud i kamo važnije, što je bitno, jest to: da se ruše ograde između braće, koje su u toku vijeikova nastale silom spoljašnjih prilika dijaspore. Ne stvarajmo iz spoljašnjih obilježja, nametnutih vlašću sila, koje su bile jače od unutrašnjeg otpora naših predaka protiv njih, unutrašnje bitne osebine, koje bi, odijeljene između se, imale da traju. I naročito; ne ziđimo opreke, gdje su već stale da se obaraju od snage jednoga obnovnoga pokreta, za koji je i u nas već krajnji čas da svom svojom silom preporađanja zahvati svačiju dušu i da je privađa u kolo židovske zajednice, kojoj danas više no ikad trebaju svi napori svih sila, inspirisanih skladnim kucajem srdaca. U zemlji, u kojoj su sijali sjeme cijonizma Dr. David Alkalay i Johanan Thau, ne smije više da bude recidive u vremena, koja su slomom asimilatorstva prestala da budu.
Dr. Aleksandar Licht.
Zakon o palestinskom državljanstvu.
Ponašamo u izvatku članak, koji je objelodanjen u centralnom cijonističkom organu »Haolam«. Kako je poznato, sprema se zakon o palestinskoj naturalizaciji. U času, kad su pregovori izmedju raznih instanca tek u pregovoru, gdje će se i cijonistioku organizaciju upitati za njeno mišljenje, nije moguće, da se što definitivnoo o sadržaju i najvažnijim ustanovama toga zakona kaže. Moramo se zadovoljiti time, da iznesemo neke misli, koje se sa cijonističkog stanovišta k ovoj stvari moraju reći. Pitanje naturalizacije spada k onim rijetkim slučajevima pozitivnog prava, o kojima je nešto u mandatu rečeno. Član VII. mandata propisuje, da se mora donijeti zakon o palestinskom državljanstvu. U tom zakonu moraju bit sadlržane ustanove, koje će olakšati sticanje državljanstva Jevrejima, koji u Palestini stalno bo-
rave. Predvidjeno je dakle od svih vlasti, koje su za mandat odgovorne, da će ovaj zakon već obzirom na mandat, obazrijeti se na zasebni status Jevreja u Palestini. Jevreji mogu s toga s pravom očekivati, da će ovaj zakon sadržavati ustanove, prema kojima će im sticanje palestinskog državljanstva biti znatno olakšano. Zamašitost ovih stavaka prelazi daleko preko materijalnog sadržaja zakona, a napose u ustanovama važnim po Jevreje. Važno priznanje je ustanovljenje zasebnog prava Jevreja, koji trajno borave u Palestini, no ne smije se podcijeniti ni dodatak. Radi se ovdje o zasebnom karakteru jevrejske imigracije u Palestinu. Ne možemo je usporediti imigracijom kojeg povoljnog naroda u ma ikoju zemlju. U našem slučaju radi se o povratku jednog naroda u zemlju, koja mu je pravno priznata domajom usprkos tisućljetnog otsustva. Jevreji, koji se vraćaju u Palestinu, postaju u času, kad se odluče na povratak, potencijalnim gradjanima palestinske zajednice. Jevreje, koji se u Palestinu vraćaju, ne smije se smatrati kao »aliense«, koji nemaju prava, da zahtijevaju naturalizaciju već im se ta pruža kao privileg, a eventualno im se i uskrati. Da uzmognemo stvoriti predodžbu, kako da se zahtjevi Jevreja legislatorno obrade, pozabavit ćemo se zakonodavstvom drugih zemalja. Kao misao vodilju uzet ćemo onu turskog zakona o mohadžirima i poljskog zakona o sticanju državljanstva od 1920. Turska vlada ustanovila je u svom zakonu od 1272 (turskog brojanja), da muslimani, koji bi se uselili u Tursku, pukom izjavom, da odbacuju svoju dosadanju pripadnost, eo ipso postaju turski državljani. Poljski zakon prvpisuje u § 3.; »Pripadnici stranih država, koji su poljskog podrijetla, te njihovi potomci, mogu postati gradjanima poljske države, ako kod povratka u Poljsku nadležnim vlastima podnesu dokazalo, da su poljskog podrijetla, te ako dadu izjavu, da žele postati poljskim gradjanima i da odustaju od svog dosadanjeg državljanstva«. Mislimo da su i Jevreji u sličnom pravnom položaju. Podijeljenje palestinskog državljanstva Jevrejima, koji se u Palestinu vraćaju, ne smije se stoga smatrati privilegom. To je naše pravo, koje bazira na priznanju naših zahtjeva glede osnutka jevrejske narodne domaje u Palestini. Nadamo se, da će cijonistička egzekutiva u vidu ovih principa posmatrati pojedinosti ovog zakona. U tom smislu moramo prije svega zahtijevati, da se zasebna jevrejska prava u tekstu zakona nedvoumno i jasno istaknu. Ne bi udovoljavalo, kad bi se Jevrejima olakšalo sticanje državljanstva na taj način, da se sam zakon općeno kreće u liberalnom duhu. Sticanje državljanstva bilo bi u tom slučaju za sve reflektante, dakle implicite i za Jevreje, bez većih poteškoća provedivo. Moramo stoga zahtijevati, da se jasno istakne, da zakon bazira na mandatu, te da se kao izvor jurisdikcije mandatarne vlasti napomene mandat sam. Zakon bi dakle trebao da sadržaje specifične ustanove o Jevrejima, koji stalno u Palestini borave. Priznajemo, da je osnovan zahtjev, da samo onaj Jevrej, koji u Palestini misli stalno boraviti, može steći državljanstvo. Ne ćemo, da elementi, koji ne stoje u ni-
kakovoj vezi s Palestinom i našom narodnom domajom, zloupotrijebe svoja prava ida se tako riješe obveza, što ih imaju spram država, kojima pripadaju. Opravdan je stoga zahtjev, da Jevreji, koji žele steći palestinsko državljanstvo, svoju želju time dokažu, da prije ostvarenja svojeg prava neko vrijeme u Palestini proborave. Udovolje li ovoj dužnosti, zadobit će pravo zahtjeva za naturalizaciju, a ova mora onda automatski da uslijedi. Za palestinske Jevreje ne bi smio da vrijedi postupak uobičajen u ostalim zemljama, ne smije da bude diskrecijonalne vlasti uprava, koji zahtjev za naturalizaciju može da primi i bez motivacije da ga odbije. U našem slučaju ne radi se o darivanju naturalizacije jednom »aliensu«, već o ispunjenju jednog »potencijalnog« prava gradjanina, koji se vraća u svoju priznatu domovinu. U drugu ruku mora se vrijeme, koje je preduvjet sticanju državljanstva odmjeriti tako kratko, u koliko je to uopće moguće. U zadnje vrijeme u svim su državama ovi rokovi znatno produljeni. Obuhvaćaju redovito 5, 7 a i više godina. U malo zemalja postoji rok od dvije godine, a mislimo da bi taj rok u Palestini zadovoljavao. Radosno bismo doduše pozdravili, kad bi za početak bio uveden kraći rok. Ne vjerujemo, da će se razlog ovoj našoj želji tražiti u kakvom nastojanju, da se i onako kratki rok za Jevreje još napose skrati. Olakšica ne bi imala biti u tome, što bi Jevreji par mjeseci manje čekali od ostalih. Razlika je u prvom redu u automatskom sticanju državljanstva. Isti princip trebalo bi i primijeniti i kod promatranja slijedećih pitanja. U gotovo svim zakonodavstvima predvidjena je mogućnost, da se jednoć podijeljeno gradjanstvo povuče. No kako Jevreji prema našem shvaćanju nisu »aliens«, već dobivaju državljanstvo, koje se u ničemu ne razlikuje od državljanstva onih ljudi, koji su u Palestini rodjeni, to ovo njihovo pravo ne bi smjelo da bude opozivo. Smisao tog zahtjeva bit će jasniji, kad prikažemo razloge, s kojih je u mnogim zemljama uvedeno pravo opoziva podijeljenog državljanstva. U engleskom zakonu od g. 1918. o sticanju državljanstva naveden je kao jedan od razloga pomanjkanje lojalnosti spram engleske vlade. Jasno je, da bi ova ustanova, u tom smislu za Palestinu bila nonsens. Omogućilo bi se time samovoljno rukovanje diskrecijonalnom vlasti; jer svaki pokušaj protesta protiv palestinske administracije ili najviših vlasti u zemlji, te kakova propaganda u kojoj stranoj zemlji, primjerice u Americi, moglo bi se smatrati aktom ilojalnosti, što bi za sobom povuklo gubitak netom stečenog državljanstva. Ne treba smatrati sitničavosti, ako uzmemo u obzir »finansijalnu* stranu, te kad tražimo, da se troškovi naturalizacije svedu na minimum. Ističemo tom prilikom, da n. pr. sricanje državljanstva u državama Južne Afrike stoji 2 sh. 6 d. Kod 1 siromaštva, koje vlada u pretežnom dijelu naših useljenika i kolonista nije to samo »detalj«. Naravno je, da se ne ćemo upustiti u sve detalje problema. Htjeli smo iznijeti samo neke općene misli, da tako istaknemo principijelnu i praktičku važnost cijele stvari.
2
»ŽIDOV«
BROJ 6.