Жидов

bilo bi nespojivo kad bi osporili pravo drugim narodnim dijelovima da postanu jedinstven narod. Takovo osporavanje malo bi nam koristilo, jer ovakovi pokreti prije ili kasnije pored svih zapreka moraju da postignu svoj cilj. Takovo nastojanje ne bi moglo računati, da će biti prihvaćeno od Engleske. Engleska je dobrim dijelom muslimanska država; Engleska poznaje vrijednost i snagu narodnih pokreta (na tome bazira konačno i Balfourova deklaracija). Engleska naginje sve više tome, da nacijo’ialne (konflikte, koji nastaju unutar njezinih granica, riješi mirnim putem, podijeljujuć narodima dalekosežnu autonomiju do neovisnosti. Iz svih tih razloga ne možemo računati s time, da će se Engleska u jednome židovsko-arapskome konfliktu svom odlučnošću staviti na židovsku stranu. Sve su takove iluzije samo podesne da naprezanja židovskoga naroda odvedu stramputice; ni jedna naša predstavka, pa bile one i ma kako energične, ne mogu na englesko držanje, na koje imade malo upliva lična simpatija pojedinih državnika, biti od trajnog utjecaja. Pa i Labourvlada, ma i sastojala iz samih prijatelja cijonizma, ne može bitno da promijeni položaj. Baš Labour-vlada bit će prinuždena, više no jedna liberalna ili konservativna, da odustane od svih prisilnih sredstava i da se u svojoj kolonijalnoj politici drži onih demokratskih nacijonalnih principa, čije ostvarenje u sadašnjem stadiju palestinskog razvoja može da za nas bude štetno. Bio bi bez svrhe i poziv na Englesku ili Ligu Naroda obzirom na odredbe mandata, koje pogoduju stvaranje židovske narodne domaje. Ni jedan medjunarodni ugovor nije nezastariv i ne može to da bude, jer bi inače internacijonalni razvoj brzo došao do zastoja. Svaki ugovor bazira na činjenicama, što su postojale u času sklapanja i nužno je podvržen promjenama, u koliko bi se prijašnje činjenice promjenile ili sasvim nestale, a druge nove nastale. I naše aspiracije na Palestinu,

pa bile one i vrlo duboko urezane u židovsku dušu, imaju samo u toliko važnost, u koliko im ne stoje nasuprot činjenice, koje bi isto takovu ili još veću vrijednost imale no naša istorijska veza s Erec Jisraelom. Bila je velika naša sreća, da nijedan drugi narod za vrijeme našega egzila nije našao vezu s Palestinom, koja bi se u približno mogla usporediti sa židovskom vezom. Zemlja je bila, a i danas još je kulturno, civilizatorno i osjećajno ostala »prazna« ili skoro prazna. Samo zato mogli smo to tražiti, i taj zahtjev ne bi bio uvažen, da se medjutim jedan narod doista nastanio u Palestini i da je mogao zemlju dovesti do cvata i kad bi ona uslijed toga bila ispunjena jedinim »palestinskim patriotizmom«: u nacijonalnom smislu. Ali, sama činjenica, da je za vrijeme Balfourove deklaracije i potvrde mandata zemlja bila »prazna« još uvijek ne znači, da to mora ostati vječno. U tom smislu mandat nije nezastariv; on samo kaže, da Palestina danas Židovima još stoji na raspolaganje i da njima, jer su oni jedino u uskoj istorijskoj vezi sa zemljom, pripada prvenstveno pravo, da zemlju zaposjedam Bude li se pak u toku vremena pokazalo, da činjenica, na kojoj bazira podijeljenje mandata t. j. istorijska veza Židova s Palestinom, nije realno politička činjenica, već iluzija jedne grupe židovskih intelektualaca i da židovski narod u istinu ne misli na izgradnju Palestine, ili da je nova činjenica probudjenje i razvitak »palestinskog patriotizma« nastala u Arapa, tad će se mandat podvrći reviziji. Mandat ne znači nezastarivu sankciju našega prava na Palestinu, već uvjetno pravo na narodnu kolonizaciju u Palestini. To pravo nije ništa manje svetije no prvo, samo postaje ništavo, ako će židovski narod prepustiti prvenstvo u kolonizovanju drugima. Pri tome nije od praktične važnosti, da li će se mandat formalno ukinuti ili se ne će upotrijebiti. Važna je samo spoznaja, da se ne možemo vječno pozivati na mandat, a ostaviti do-

nekle zemlju praznu, kao što je to prije bila. Niti Balfourova deklaracija engleske vlade, a niti podjela mandata po Ligi Naroda mogu nam dati apsolutnu sigurnosti bitno doprinijeti zagladjenju židovskoarapskog konflikta. Samo mi sami možemo da riješimo taj konflikt. Preporučuju se obično dva puta. Jedan traži židovsku kolonizaciju u Palestini, a da se puno ne brine za Arape i njihov otpor hoće da paralizira politikom presije koju bi podupirala židovska oružana sila. Taj je put neprihvatljiv iz ovih razloga. On je prije svega neprovediv, jer je Palestina danas u engleskoj administrativnoj sferi, a Engleska ne će htjeti da u Palestini ili u drugom dijelu svoje države upotrijebi radikalnu silu. Naši zahtjevi sigurno je ne će skloniti, da odustane od svoga principa. Taj put je i p s i h o 1 o š ki neispravan, jer nam se čini nemogućim, da Židove skinemo na bezobzirnu borbu protiv ljudi, s kojima trebaju vječno da žive i čije se dobro pravo, barem djelomično, priznaje; time bi se samo stvorio trajni duševni konflikat, koji je najmanje podesan za uspješnu ratnu politiku. Put je konačno i nepolitičan, jer bi nam u najpovoljnijem slučaju stvorio tek sigurnost za danas, ali bi naprotiv onemogućio zajednički život s Arapima u Palestini, a što je još važnije s cijelim arapskim svijetom, tako da bi, kad bi ostali sami s Arapima, bila naša sudbina zapečaćena i svaki razvitak, jedinstvo i napredak arapskog svijeta značio bi za nas doista ugroženje. (Nastavit će se.)

IZ BILJEŽNICE JEDNOG CIJONISTIČKOG KAŽNJENIKA.

Član centralnog odbora Hitahduta, David Borovoj prispio je iz Rusije iz kijevske tamnice, te nam je dao slijedeći prikaz svojih doživljaja u ruskoj tamnici. Donašamo danas početak ovog prikaza. Konačno se ipak zatvorila teška kapija kijevske tamnice i tako nas rastavila od ostalog svijeta. Grupa naših sumišljcnika pratila nas je do kapije usprkos prosvjeda pratnje. Uvijek su ih nanovo rastjerali vojnici, no opet bi se oni sabrali oko nas. Vojnici sudišta izgleda, da nijesu razumjeli, što se to zapravo zbiva. Svaki dan pratili su okrivljenike sudskoj komandi, a da se za ove nitko nije zanimao, a ovog puta tolika uzubuna u inače mirnim i tihim ulicama Kijeva, Momčad postajala je sve nervoznija, jer za takav slučaj nije imala nikakovih uputa. Raspoloženje im je postalo nevoljko, čim je put dulje trajao. Kad je tik kod sudišta gomila od kojih dvije stotine ljudi počela pjevati, a to nisu bili vojnicima dobro poznati zvukovi internacionalc, već strani zvukovi »Hatikve«, prošlo je i strpljenje tih ratnika, pojačano cigaretama i voćemZajeknule komande, padali hici, no naši

haveri ostali su pjeva ući na pločniku, dok se za nama nijesu zaklopila teška vrata tamnice. Još dugo čuli smo zvukove naše himne u tmurnim, tamnim hodnicima uza. Probudio se u nama osjećaj nerazriješive veze, koja nas je i unutar zidova tamnice vezala s onima, koji van nje nastavljaju naše delo. Nijesmo bili po prvi puta u kijevskoj tamnici. Formalnosti kod ulaza dobro su nam poznate. No bilo je to sasvijem drugačije, kad su nas p° prvi puta ovamo doveli. Onda smo bili kojih pedesetak ljudi sa jedne konferencije, koja se je završila u komandanturi GPU (Državnog političkog odjelenja). U takovom raspoloženju još nijedna cijonistička skupština nije bila zaključena, Četiri dana trajala je konferencija. Mlađi haveri stražili su na prolazima. Komplicirani dojavni sistem javljao nam je dolazak neprijatelja. Raspoloženje postalo je zbog toga razdražljivo, predsjedništvo nervozno, a koncentracija bila je skoro nemoguća. Jasno još vidimo časove sloma ove konferencije: pisac ovih redaka predsjedao je, glasalo se upravo o đvjem rezolucijama o sadašnjoj politici. Tik do mene sjedio je đr. Luric i pisao je joS nešto na svojoj jezovito dugoj rezolu-

čiji o palestinskom pitanju. Upravo sam dao na glasanje pojedine dijelove rezolucije, kad se najednoć otvore vrata, pokažu duge prilike mornara s napetim revolverima u rukama, zazvuče glasovi: »ruke u vis«. Bez komande počeli smo razderati papire i bilješke. Sve se smješalo, nije se moglo ustanoviti, tko predsjeda, tko sjedi za predsjedničkim stolom. Po gradu cirkulirale su legende, da smo progutali sve papire. Takovih umjetnika u gutanju doduše nije bilo u našoj stranci, no pod sinagoge bio je bijel od poderanih papira, a siromašni mornari imali su pune ruke posla, da sakupe u vreće ono šarenilo sa poda sinagoge u kojoj su nas uapsili. Tom prilikom turao se slabunjavi mladić s izrazito židovskim licem od grupe do grupe, da uhvati koju riječ od razgovora i da je doda dalje. Sad se sve svršilo. Praćeni od konjanika, doveli nas onog sudbonosnog dana 4, maja 1922. u GPU, Usput uapsili su sve prolaznike, koji bi nas pozdravili ih promatrali začudjenim pogledom, tako da je naša pratnja brzo rasla, U GPU umijeli su da brzo rastave delegate od ostalih, i tako smo opet ostali sami. Vrata bila su čvrsto zaključana. Vojnici crvene armije stražili su kod vratiju i prozora, bilo

Keren Hajesod.

Keren Hajesod u Americi. U svim velikim gradovima Sjedinjenih Država pod egidom dra. Weizmanna Keren Hajesod rad u punom je toku. U New-Vorku pregovarao je đr. Weizmann s mnogim prominentnim jevr. trgovcima, da ih izvjesti o radu u Palestini. Takav razgovor održan je kod Abrahama

2

»ŽIDOV«

BROJ 7