Жидов
Sud se sastojao od triju osoba. Predsjedao je Vargm, bivši mornar, čovjek surov i neodgojen, a kako je izgledalo, i antisemita. Od prislušnika bio je jedan željezničar, poznat kao okrutan sudac i izvršitelj smrtnih osuda, što je konstatirao sam predsjednik suda, drugi pako bijaše neki Židov, koji nam je očito bio skloniji od'ostalih. Tužioci bili su La rov (Lurje), bivši član cijonist. studentske organizacije Hehaver kao državni savjetnik, a kao civilni tužilac u ime »židovske javnosti« Košakević, vodja židovske sekcije komunističke partije. Polako i svečano razvijale su se formalnosti. Na pitanje pripadnosti, svatko je jasno odgovorio, da je član cijonističke radničke stranke »Ceire Cijon«. Na pitanje krivnje svatko je odgovorio jasnim »da«. Uzvišenim čuvstvom priznali smo našu pripadnost, nakon što smo godinama morali zatajiti svoje uvjerenje. Započelo je preslušavanje. Dogodilo se nešto nečuvenog: državni odvjetnik imenovao le pet lica i tražio je, da ih se presluša u otsuststvu drugih. Bili su to: Lurje, Fischer, Dobrin, Tovbin i Aluker. Kako je do ovog ču-
dnovatog sastava došao, nerazumljivo nam je, no smjesta nas odvedoše u jednu susjednu prostoriju. Tako smo bili isključeni s rasprave. Kroz cijelo po podne trajalo je preslušavanje ove petorice. Nismo znali, što se u dvorani zbiva. Ljudi se gurali do nas, pozdravljali nas i svađjati se s pratnjom, a ova zaprijeti oružjem. Član suda, koji nas je pratio, rekao je da će dati pucati, a nas je grdio. Toga radi nijesmo htjeli da nastavimo put, dok pratnja ne će postati pristojnija. Teškom mukom uspostavljen je mir i red. Interesantno je, da su pratnju sačinjavali pitomci partijsko-političke škole. U uskoj ćeliji prospavali smo mučnu i besanu noć. Po trojicu strpali nas u jednu ćeliju. Morali smo naći način, kako da se sporazumimo s onom petoricom, koju se preslušavali. Teškom mukom uspjelo nam je to, pod jutro. Mogli smo bili ponosni na naše havere; jasno i časno raspravljali su o principijelnim pitanjima, ništa suvišnog nijesu doveli u debatu, ništa nijesu prešutili. Jasno i ponosno odgovarali su na pitanja, koja se ticala osoba. silo je sve u redu.
Opet su nas doveli zasebno u sudbenu dvoranu. Bila je nedjelja, pa je dvorana bila još nairpanija. Malo vrijeme nakon otvorenja, pozvali, su i mene na preslušavanje. Preslušavanje trajalo je dva sata. Jasno još vidim pred sobom očajno lice predsjednika suda, kad na jedno pitanje ne bi dobio željenog ili pače nikakovog odgovora, i zdvojno lice državnog odvjetnika, kad je izjavio, da odustaje od daljnjih pitanja, jer na njih i onako ne dobiva odgovora. Znarp, da bi mu bilo drago, kad bih mu rekao, tko nas je pozvao u Kijev, tko je sazvao konferenciju, kod kog smo stanovali, kojeg havera već dulje vremena poznajem, a kojeg kraće. S ovim pitanjima kod nas se upravo na prave namjerio. Nitko se nije ulovio u njima. Ismijavali smo ih, nitko nije htio da odgovara. Vidjeli su, da se moje izjave ne razlikuju od izjave ostale petorice, te su tako spoznali, da od nas ne će mnogo saznati. Konačno ipak dovedoše sve optuženike u dvoranu. Na čas je izgledalo kao da je sud dobio opsežnih tajnih informacija, jer je jedan kurir P. U. predao predsjedniku opsežan paket. Ovaj je u tom času odredio pauzu, te se s ostalom dvoji-
No moje veselje radi toga uspjeha bilo je kratkotrajno. Ovim putem učinjene su samo dvije ili tri doznake iz Amerike u Kopenhagen. Kad je u proljeću 1917. Amerika stupila u rat, prestale su pošiljke iz Amerike. Izgledalo je, kao da je sav moj napor bio uzaludan. Iz Amerike nije više dolazio nijedan ček u Kopenhagenbanku, na koji bi mogli dobiti zlatnog novca. Pripomoć iz ostalih zemalja bila je neznatna. Dr. Jacob Thon, koji je kao zastupnik palestinskog ureda ostao u Palestini došao je ui težak položaj, tim više, što su Turci radi napredovanja britske armije morali pojačati svoje položaje, pa su sve Zidove iz }afe evakuirali na sjever. Vodje židovskih općina Sirije i Palestine bili su deportirani i utamničeni. U to očajno vrijeme najgorjem što ga je palestinski jišuv doživio, nastojao sam da mu üblažim nevolju, što mi je konačno i uspjelo. Uzeo sam oveći zajam u papirnatom novcu, te sam za nj kupio čekove na neutralne zemlje. Karakteristika naime carigradskog novčanog tržišta bila je, da je samo zlato imalo veliku vrijednost, dok su se čekovi kupovali u nominalnoj vrijednosti papirnatog novca. Kad sam ove čekove poslao u Kopenhagen dobio sam za nje zlatni novac, koji mi se opisanim putem doznačio. Kad sam novac primio, povratio sam zajam, kupio nove čekove neutralnih zemalja, i doznačio dru. Thonu za cijonističke institucije znatne svote u zlatu. Opetovanim transakcijama ove vrsti bilo mi je omogućeno, da svaki mjesec pošaljem u Palestinu potreban novac ; Time bijaše osiguran opstanak židovskih škola, kolonija, vojnika te onih palestinskih Židova, koji su silom prilika bili rastjerani po cijeloj prednjoj Aziji. S ovim transakcijama nastavio sam do početka 1918., kad je jednom holandesko-američkom pripomoćnom odboru uspjelo, da na drugi način pribavi potrebita sredstva. Po četvrti i posljednji put bilo je palestinsko djelo u opasnosti u proljeću 1918. Nestalo je svake gospodarske djelatnosti, a neprijateljstvo Turaka spram Zidova bivalo je sve veće, a izdaci su sve rasli. U Hajfi, Tiberisu, Damasku osnovani su posebni pripomoćni odbori. Novac, što je dolazio od holandesko-američkih pripomoćnih odbora, pokrivao je samo dio ovih troškova, te sam toga radi bio prisiljen, da i nadalje nasmažen
novaca. Umolio sam s toga dra. Jacobsohna, koji je u Berlinu boravio, da poradi, kako bi od koje druge skandinavske banke dobili zlatnog novca. Revnosti dra Jacobsohna uspjelo je, da od jedne švedske banke dobije zlatnog novca, no dok se sve to prošlo je nekoliko mjeseci. Samo dio švedskog novca došao je na vrijeme u Carigrad, odakle smo ga olposlali u Palestinu. Veći dio svote primio je tek u septembru, kad je već britska vojska okupirala Palestinu i kad ne bijaše nikakovih transportnih veza izmedju Carigrada i Palestine. Moj rad u Carigradu prestao je, kad su ga saveznici zaposjeli. Kao njemački državljan morao sam ga ostaviti. Novac nisam mogao uzeti sa sobom, niti ga kome povjeriti, niti ga poslati na koje drugo mjesto. Odlučio sam stoga, da zlatni novac promijenim u papirnati, a ovaj da uložim u čekove i vrijednosne papire. Na taj način mi je uspjelo, da svotu znatno uvećam. Prije nego što sam ostavio Carigrad, ispunio sam punomoć na ime cijonističkoga biroa u Berlinu, da pređbjegnem slučaju, koji bi se mogao desiti na ovom opasnom putovanju, gdje je cijelo more bilo puno mina. Kad sam početkom 1919. prispio u Evropu, smjesta sam položio račun o novcu, što sam ga sakupio. Vrijednost ovog novca iznašala je 150.000 engleskih funti. Sazvan je provizorni odbor, koji se sastojao od prof. Warburga, dra-. tiantkea, dra. Jacobsohna i mene, a zadaća mu je bila da upravlja ovim fondom. Kod prvog zasjedanja akcijonog komiteja cijonističke organizacije u Londonu početkom 1919. stavio je taj provizorni odbor cijonističkoj organizaciji na raspolaganje fond, da ga upotrijebi za izgradnju Palestine. Egzekutiva upotrijebila je fond za razna poduzeća, tako za radničlcu banku iznos od 40.000 funti, za hipotekama zajmove 20.000 L, za akcije PLDC za kupnju zemljišta L 25.000 a ostatatak za razne druge svrhe. Češće sam tražio od egzekutive, da publicira dokumente i izvještaje, o mojim transakcijama. Egzekutiva nije taj zahtjev smatrala oportunim, jer su nas kod akcije pomagala razna diplomtska mjesta i privatna lica, od kojih se nije mogla ishoditi dozvola za objelodanjenje njihovog rađa.
K tvrdnji »Doar Hajoma«. da će ostali vječnom tajnom, koliko je dr. Ruppin zaradio na ovim transakcijama, navodno 100.000—150 hiljada funti, i da je samo neznatan dio ove zarade dao radničkoj bnci, da si tako osigura simaptije radnika, primjetio je dr. Ruppin ironično: »Kako se iz rečenog razabire, potcijenio je »Doar Hajom« iznos. Sam nisam ništa poklonio radničkoj banci, već sam cijelu svotu stavio na raspolaganje cijonističkoj organizaciji. Napominjem, da sam ponosan, što sam saradjivao kod osnivanja ove banke, jer sam bio prvi, koji je cijonističkoj organizaciji predložio, da osnuje radničku banku. Mogao sam doduše fondovcima raspolagati prema vlastitoj uvidjavnosti, da nikoga ništa ne pitam, no našao sam shodnijim, da cijonističkoj organizaciji dadem novce, što sam ih za Palestinu zaradio, i koji je prema mojem mnijenju odredjen za njenu obnovu i izgradnju. Na nikoji način, bilo direktno, bilo indirektno, nisam za svoje svrhe niti pare upotrijebio. Objeda »Doar Hajoma«, da sam novce pripomoćne akcije upotrijebio za burzovne poslove, izmišljena je. Nikad to nisam činio. Sav novac ,što sam ga u zlatu dobio, poslao sam ga kao takvog i u Palestinu. Nikada i ni na koji način nijesam ovaj novac upotrijebio za svoje privatne transakcije. Novac, s kojim sam sve te transakcije izvršio uzajmio sam na vlastitu odgovodnost, kako sam to gore prikazao; nije dakle bilo nikakove veze s novcem što sam ga primio za pripomoćnu akciju.
K arapskom pitanju
Piše
Moses Beilinson,
Rim.
(Svršetak.)
Drugi put govori o sporazumljivanju s Arapima; valja priznati etičku ideju, na kojoj se temelji taj sistem; ne treba zdvajati na političkoj nuždi sporazumljivanja. Treba napokon i ustanoviti, da se mnogo govori i piše o tome sporazumu u cijonistiokim kongresima i novinama, dok se malo toga osjeća u zemlji; naprotiv, dobiva se dojam, da arapski narod sve jasnije zauzimlje stav protiv nas. Kuša se to kadšto tumačiti nedovoljnim arabofilskom držanjem jišuva. Na to pripominjem, da
BROJ 8.
»ŽIDOV«
3