Жидов

ŽIDOV

GLASILO ZA PITANJA ŽIDOVSTVA

Dojmovi iz jednog izvještaja

Gotovo trezveno govorio je u krugu prijatelja ovih dana dr. Beno Stein o onome, što je vidio i slušao u Palestini za svoga tronedjeljnoga boravka u njoj. Bilo je intimno pričanje u nevezanoj formi, koje je izbjegavalo velike riječi. Ma da su mu čula zadržala oštre kontraste svijetla i sjene, cvata i pustoši, vrućine i zime, obilja i nestašice, kojima se susretao na svakome koraku, njegov smireno-kritički duh, navikao tačnom gledanju, dao je stvarnu skicu o onome što ondje jest i što ondje nastaje. I kako ga je smirena ljubav vodila u zemlju, on se vratio bez ekstatičkog zanosa, ali i bez sjenke razočaranja. Vidio je zbilju, i zbilju nam je prikazao. Slušaocima je bilo prijatno u duši. Onako, kao kad kome uspije, da ono, što je daleko, a naše, primakne sasvim blizu; kao kad možeš gledati, kuda to hoda i s kim to govori čovjek, koji, po rodbinstvu suosjećanja, vezuje u uobrazilji prostorno razdaleke krugove ljudi tako reći u čulno jedinstvo mjesta. Pored naučnih knjiga o Palestini, imamo q njoj bezbroj putopisa. Jedni su puni bolećivog pijeteta; drugi su pusto nizanje površno gledanih stvari i ljudi. Jedni su, tako reći, predugo zastali kod »kotela maaravi« (zida naricanja), drugi su zapeli u uzanim mračnim ulicama jeruzalimskog bazara ili u pustinjskom pijesku, što ga u vrućim mjesecima vitla žarki hamsin. Palestina može, kao svaka zemlja. da se gleda očima turista, očima praktičara i organizatora rada, ili očima pjesnika i romantika; ona se uz to, kao kolijevka religija i starina, može da gleda i religijskim mističkim zanosom. Pred gledanjem suvremenog Židova, kome je ona nesamo sadašnjost već i neposredna, proživljavana budućnost generacija za generacijama u redu, jednako jasna kao i Prošlost, jest prozirno velo, koje umekšava oštrine i oporosti. 1 nesamo pred gledanjem Židova. Artura liolitsehera putopis pjesma je religije o novome čovjeku i njegovu djelu: o halucu i budućoj zajednici u Palestini. No ljudi su u Palestini živi ljudi, koji s e teško rvu sa životom, zažareni misterijem svoje krvi; oni su već nešto stvorili, što nijesu samo misaona prividjenja, već stvarnosti: naselja, ceste, oranice, šume i bašte, oranžerije i maslinici i vinogradi, gradske četvrti, škole, umjetnost, muzika, partije, žurnalistika, šport, biblioteke. Želimo Ii da u svemu tome imamo svoga udjela, mi treba da vidimo stvarnosti, kakove jesu. Još uvijek će

naša ljubav biti, kao u našeg prijatelja, hadžije dra. Steina, dosta jaka, da nas očuva od razočaranja, kad vidimo, da nije sve onako, kakojnašta dočarava, da nijesu svuda palmove šume kao u Heđeri i da se ne zlate svuda velike narandže izmedju lišća, i da se ne bijeli svuda samo od bademova cvjetanja, već i na velike daljine od solnih naslaga, i da ne romoni svuda Jarden, već da ima i mrtvih kaIjužnih voda, koje u žile zabadaju tropsku groznicu. Ali treba akidati velo mističkog gledanja gotovih savršenstava, da se vidi, kako se kruto bore ljudi i kako od bolesti i napora i nestašice alata i stoke prerano staraju. Treba stvarno vidjeti, da ako i jesu kolonije odlične pozicije, one zapremaju veoma malen dio malene zemlje; da ako ima imigracije, njome se broj židovskog pučanstva ne povećava ni toliko, kolik je prirodni porast arapskoga pučanstva. Treba znati, da ima kolonija, gdje najbolji ljudski materijal bez rada sjedi skrštenih ruku, na. mrtvoj straži, i tako da prolazi doba težadbe tla i sijanja, jer nemaju čime da oru ni čime da siju. I treba znati, da zemlje ima izobila, ako bude novaca. I da gvozdena radna disciplina, samoodgovornost i prestiž časti čini nemogućim, te bi i jedan od tih ljudi tražio više da mu se da, no što treba, kako bi mogao postojati sam o sebi, bez ičije milošte. Ovdje su ljudi, koji su se odrekli pušenja, samo da prodadu sav duhan, što ga sade; ondje opet vidiš, gdje su stoci sazdane uzome staje, djeci drvene kućice, a sami halucim već dvije tri godine stanuju pod šatorima. Ni u Palestini nije uvijek nebo modro; i ondje_pada snijeg i duvaju jaki vjetrovi, koji nose i žegu i pijesak. Ima cesta, gdje kola zapadaju u blato i ne mogu da se krenu. Fale knjižnice, fale kulturne potrebe težacima, koji gladuju za duševnim razonodjenjem. Sve smo to neposredno osjećali, kad nam se stvarno i mirno, bez gorčine i bez bolećivosti, prikazalo, kako jest. 1 sve je to probudilo u nama jedno dobro čuvstvo: stid. Ako se uzmognemo stiditi zbog toga, čega ondje nedostaje, ne će biti dockan. Sve to može da krene na bolje i na brže. Nema ničega što bi bilo preče od toga stida. Kad prostiremo svoje poglede na ono što želimo da bude, neka nam pogledi ne krile nad Ijudma i stvarma, što no jesu: nad Ijudma, koji su prve generacije u redu generacija i nad stvarma, koje su prvi osnovi, a bez kojih ne mogu da se zaredaju generacije ni tvorevine domaje židovskoga naroda. Već treba da nam pogled zahvati sadašnje ljude, sadašnje stvari i život, sadašnje odnose u Palestini.

Prošavši Palestinu uzduž i poprijeko, sreo je dr. Stein u jednoj koloniji starog prijatelja cijonizma, profesora Auhagena, čistokrvnog Nijemca, koji mu reče gromko i pun srdžbe: »Ako Židovi ne potpomognu \Veizmanna, onda ću im ja kazati svoje mišljenje.« Odakle taj pravedni gnjev nežidova. Taj muž kroz decenije gleda Obnovili rad u Palestini; on je svjedok napora židovskih ljudi, koj mu se divi pun poštovanja. Uz to on vidi kritičnim okom, čega sve nedostaje i zna: Što je stvoreno, to su čudesa; ali što bi se stvorilo, kad bi »Židovi potpomogli Weizmanna« kako on to reče to bi bilo djelo, kakovo po njegovoj veličini i ljepoti i ćudoredju nijedna kolonijalna vlast nije mogla da stvori sa svom svojom silom. A. L.

Franz Oppenheimer

(K njegovoj šezdesetgodišnjici.) 30. marta navršio je dr. Franz Oppenheimer šezdesetu godinu. Isprva medicinar i doktor medicine, on se jedan decenij bavio praktično liječništvom. Ali već u to vrijeme njega su zanimala pitanja socijalne i narodnogospodarske prilike. Stojeći na tlu t. zv. zemljišnih reformatora on je god. 1896. izdao svoje znamenito djelo »Die Siedlungsgenossenschaft«, odrekavši se u isto vrijeme svoga liječničkoga zvanja i posvetivši se publicističkom i znanstvenom radu. Docnije, on se sasvim predao nauci društvenih znanosti i narodnoga gospodarstva. Domala se njegov glas pronio i izvan granice Njemačke. Može se čak reći, da je u svijetu stekao velik glas davno prije, no što ga je zvanična Njemačka i zvanična njemačka znanost priznala. Nije tome davno, što je imenovan profesorom univerziteta u Frankfurtu na Majni, onog univerziteta, u kome je naučao i drugi veliki židovski naučenjak Paul Ehrlich. Dotle je, dugi niz godina, bio docenat i učitelj u visokoj školi za trgovinu u Charlottenburgu. Pisao je niz znanstvenih knjiga iz područja državnog prava, socijologije i nacionalne ekonomije. Vršeći oštru kritiku Marxove nauke o društvu, naročito njegove agrarne teorije, on se ipak daleko odvaja od gradjanskih nacijonalnih ekonoma i stoji, u pogledu zemljoposjedničkih odnosa, na tlu kolektivizma u formi naseabinske udruge (Siedlungsgenossenschaft). Njegova teorija o državi srodna je Gumplovitzevoj i Ratzelovoj. U cijonistiqki pokret, kome su uopće prionuli ugledni židovski naučenjaci Nje-

&OSTARINA PLAC&tA U OOlOVUi;

GOD. VIII.

UPRAVA I UREDNIŠTVO: ZAGREB ILICA BROJ 31. 111. KAT

ZAGREB, 5. aprila 1924. - 29. Veađar 5684.

IZLAZI SVAKOG PETKA RUKOPISI SE NE VRAĆAJU

PRETPLATA: GOD. 60 D. POLUOOD, 10 D. CETVRTOOD. 15 D. POJEDINI BROJ USO D,

BROJ 14