Жидов

može da izazove na megdan svu Evropu? Feljtonista ispod poteza govori dašto smiješeći se o »gesti liliputskoga poglavice, koji ne uzmiče pred Golijatima«, da jc on, čovjek našega doba, napisao bibliju, ne bi David sigurno übio gorostasa no iznad poteza stoji brzojav iz bilo kojega od onih novih glavnih gradova tamo dolje i javlja, da su ondje trgovci zaključili: budu li naši nacijonalni interesi slavljeni u pitanje, tad prestaju svi naši lični interesi itd. A iskustvo nas je posljednjega doba naučilo, kako se s ovakovom čvrstom voljom može da prkosi čitavome svijetu. Naše se doba klanja uspjehu djeia, no djelo samo ne shvaća. Gdje u našim širinama imade još najviše vol,e za preobrazbom i povratkom, u radničkom pokretu, tu je čovjek našega doba dotle ovamo i onamo teoretizovao, dok je na mjesto volje sretno stupilo slijepo zbivanje. Ne proizvodi čovjek novo doba, već »nužda prirodnoga procesa djeluje tu sama sobom«, Kao što ga je razvoj, deus ex machina našega mišljenja sam sobom od majmuna načinio čovjekom, lako će se on i dalje starati. Jednoga ćemo dana, da se probudimo u raju. To baš nije mučno; a uštednju je energije uzdigla sadašnjica sebi pače na najviši ćudoredni zakon. Rečenica »Ne troši u ludo energije« ima da bude najopćenitije pravilo svega ljudskoga djelovanja. Tko još sumnja u to, kakovo je jadno doba bilo za čovječanstvo to prirodoznanstveno razdoblje, neka pogleda; na početku 19. vijeka stoji kategorički imperativ, a na svršetku energetički. Kant je još smio da zahtijeva cd čovjeka, da svoj vječni, noumenalni »ja« učini djelom, samu zakonitost vlastitim zakonom, dužnost jedinim poticalom; Fichte je mogao da proglasi tromost radikalnim zlom epigon škrtari energijom i ne poznaje za naše djelovanje višega zakona od štedljive upotrebe naših sila. Što da učinimo s tim silama, to se ne veli. Samo da račun »u ludo utrošene

energije ne bude odviše opterećen. A naziranje, moralni zakon u meni? To su trice, što im se vrijednost ne da energetički da izmjeri ... Tko će nijekati, da zahtjev ekonomije može da stvori mnogo dobra! Stvorit će se organizacije rada, uredi za upute, registri, pretinci za cedul,ice. Ali zar ne vidite, da se sva mudrost tih vaših pretinaca za ceduljice mora sama u sebi da uništi? Što vi bilježite, »znanstveno« preparirate, na posljetku je ipak samo djelo. No djela će da prestanu, uzdignete li pravac najmanjega otpora na ćudoredni zakon! Razlog, što znanost našega doba tako neizmjerno malo može da pruži čovjeku, leži prije svega u njenu nerazmjerju prema djelu. Svaljuje se to na njeno specijalizovanje. No zašto je tome obilju ponestalo jedinstva? Jer je duh bio izagan. Sve naime jedinstvo potječe iz subjekta, iz jednoga razuma, jednoga logosa, A znanost je došla dotle, te u svijetu vidi jedino objekte. Njoj je svijet bio »dan«. Da ona ništa drugo ne čini, nego iz svijeta diže i izbavlja duh, da znanost nije i ne može da bude ništa drugo, no duh, što dolazi k svijesti samoga sebe to se znalo na početku 19. vijeka; danas se to ne zna. Hoćete li očiti primjer? Uzmite modernu eksperimentalnu psihologiju. Ona hoće da s\ ede sav ljudski duh na osjećaj. Zašto? Tome ima dubljih uzroka, no što ona sama znade. Jer bi htjela da od ljudske duše napravi stvar i jer je osjećaj ono najcbjektnije na čovjeku, ono, što se najlakše dade zahvatiti, vidjeti, smetati i što se najmanje proživljava. To su tvoji bogovi! No u kojoj je vezi sve to s Pesahom i cijonizmom? I u te kakovoj! Paul Eberhardt zazvao je u zaglavku svoga prijevoda Upanišada svijetlo s Istoka protiv rascjepkanosti našega doba. Mi, koji smo ipak ljudi doba, protiv kojega se borimo, moramo da se obratimo tome svijetlu, tome našemu svijetlu, hoćemo li da odolimo zamamama i zavodjenjima ove sadašnjice. Ništa nije zamamnije od nje, jer ništa nije

udobnije od današnjega života i njegova kanapejskog morala. Protiv te udobnosti pozivamo židovstvo, koje je volja za djelom. Na ćelu naše narodne povijesti stoji djelo s 1 o b od e, kao što smo na čelo povijesti čovječanstva stavili slobodnu odluku, izbor medju dobrom i zlom. Čitajte povijest o Mojsiji i narodu, o tim neprestanim borbama medju vodjom i gomilom, i reći ćete: tu ■je prikazana naša borba, naše rvanje s tromošću i samozadovoljstvom. Tu su oni udobni, što im je nošenje opeka i prigotavljanje maza, sigurna karijera slugana, tisuć puta draža od pogibeljnoga i nesigurnoga puta slobode. A tu je taj Mojsija, što im donosi evandjelje slobode i djela. U prvoj mu se objavi božjoj, što je prima, očituje ono božanske riječima »Ja sam«. Bog je »ja*, a čovjek, koji je njegova slika i prilika, koji treba da mu postane ravan, da bude poput njega svet, mora da probudi u sebi taj »ja«. Na čelu božanskih zapovijedi u đekalogu očituje se i opet Bog kao ona : , koji oslobadja iz doma ropstva. Radi se veoma o tome, da u shvaćanju toga oslobodjenja ne ostanemo na površini. Ne radi se tu jedino o političkom oslobodjenju, već o borbi djela protiv ukonačenoga bivstvovanja i bezvoljnoga zbivanja, o opreci, volje i oportuniteta, odluke i udobnosti, nesigurnoga pokušaja i tromoga sigurnoga opstanka. U borbi se Mojsiiinoj protiv naroda bori duh protiv materije. U toj borbi stojimo mi danas i opet, I opet valja staviti život na kocku, da ga dobijemo. I mi smo robovi, kao što su to tada bili oni. Robovi uvjetnosti, kompromisa, neistine; ljudi ovoga doba. Hoćemo li odoljeti iskušenju? Ne zaborivamo, da je dobar dio mehanizovanja našega života djelo Židova. Tim što su. Židovi sami sebe napustili i vlastito težište prenijeli u spoljašnost, poniziše se na billardsku kuglu, kojoj je sudbina udarac. Pa pošto se tako sami lišiše ličnosti, poradiše židov-

Misli pri Sederu

I opet sedimo za stolom Sedera i čitamo staru narodnu knjigu, što su je napisali vijekovi, Hagadu Pesaha. I za pobožne knjiga vrijedi ono, što je neki duhoviti Francuz zahtijevao za Boga: treba ih ljubiti, da ih se upozna. Samo iskrena predanost može da ih shvati i -samo se srdačnome zadubljivanju otkriva sva njihova ljepota. Kroz vijekove se pobožno osjećanje i Ijubežljivo uživljavanje krijepilo uz ovu knjigu tumačeći njene neizgladjenosti i neobičnosti, a i brojne njene pozive i znamenja kao duboke misli. I mi moderni ljudi morali bismo da joj se radujemo, unatoč ili poradi tih njenih nezgrapnih osebina. Ta i u životu i u umjetnosti počinjemo sve više da cijenimo ono, što je osobito značajno i izrazito. Za čudnim neobičnostima krije bogatstvo duše. One i potiču na istraživanje, jer nijedna domaća svetkovina ne obiluje tolikim bogatstvom simbola kao večer Sedera. Jedna priča pripovijeda o dvojici sinova, što su podijelili očevu baštinu i razgledali njegov dom. Braća bijahu različite ćudi: jedan lakouman i površan, a drugi ozbiljan i uman. Uto opaziše na zidu različite nepravilne mrlje od vapna. Površni

se brat stao rugati ocu, koji da je pokazao tako malo smisla za skladnu ljepotu, te nije uklonio tih nedostataka, i s jednom je šalom stvar bila za nj svršena. Razboriti e brat naprotiv tvrdio, da mrlje na zidu očito odaju neku tajanstvenu namjeru oca, o čijoj urednosti nije moglo da bude sumnje. Pipajući i tražeći, bušeći i kopajući naišao je iza njih na blago. Hagada se Pesaha sa svojim simboličkim nastranostima i neobičnostima ukazuje uz pomnije promatranje skladnom cjelinom, što nam predočuje život židovskoga naroda u njegovim dubinama i visinama. »Ha lahma anja di ahalu avhatana bear' a demicrajim, kol dihfin jete vjehol, kol dicrih jete vejifsah ovo je kruh žalosti, što su ga jeli naši praoci u zemlji Micrajimu. Svatko, tko je gladan, neka dcdje i jede, svatko, tko je oskudan, neka dođje i svetkuje!« Kod tih nam je riječi u priprostome pučkome tonu pri duši kao da gledamo širom otvorena vrata židovskoga doma, na koja ulaze siromasi i patnici, skidaju svoje breme i zaboravljaju na svoje brige. Tko je jednom sam bio neshvaćen, na žalost se uvijek ne zauzima za druge, što su neshvaćeni. Tko je i sam stenjao pod teretom siromaštva, ne pokazuje kasnije u sreći uvijek saučešća

za tudju bijedu. 80l često čini čovjeka krutim. No tuga valja da ga učini samo čvrstim. Čvrstoća je dobro svojstvo, ali krutost nije jakost, već nemoć. Brige neka čeliče, a ne ogorčuju. Čovek, što ga kruta sudbina nije bila kadra da pročisti i preobrazi, neka posegne za Hagadom. Iz njenih će uvodnih riječi tople zrake da mu prodru u srce, što se sledilo, i da probude u njemu zamrle osjećaje plemenitosti i dobrote. Izrael je mnogo prepalio u svojoj mladosti, a i kasnije; ojačan je i očeličan proizašao iz škole patnja. Uza sve to ne ostade nepristupačan i neosjetljiv za tudju nevolju. Naprotiv, srce mu bijaše meko i puno samilosti. Kako je sam i odviše češto morao sa suzama da jede kruh žalosti, to lakše mu se srce priklonilo svakome potlačenome i potištenome stvoru. U svakom mu se beskućniku obnavljala uspomena na vlastitu nevolju, što ga je bila zadesila. U boli nije zaboravio na ljubav. Zato je i mogao da usvo'i zahtjev svoje nauke; »Tudjincu ne zadavajte boli, jer i sami poznajete duševne boli beskućnikove«. Kruh žalosti, što mu je nekoć bio jelom, podsjeća ga i opomine, da se s ljubavlju poskrbi za bijednike i nesretnike. Ova lijepa crta židovskoga bića zadobiva

2

»ŽIDOV*

BRO.I 16.