Жидов

službu izborne borbe, u uvjerenju, da će .sve što drhti i bukti u njihovoj krvi, pulzirati, iako stišanije, i ako uz veću prevlast racijonalne razumnosti, i u žilama otaca općine.

možda se i meni ovaj put to dogodilo? Uostalom stvar je takove prirode, da ću se, ako Vi stvar smatrate nedonošćefom, pokoriti Vašemu sudu. Možete mi dakle otvoreno reći, što o tome mislite, i biti uvjereni, da i najveća osuda s Vaše strane ne će umanjiti moje poštovanje, s kojim ostajem Vama odani, i ako nepoznati štovatelj. Berlin, u januaru 1770. Vaš odgovor možete predati u iste ruke, od kojih ste primiti ovaj dopis. Ovaj me prijatelj doduše vrlo dobro poznaje, ali ne zna ništa o onome, što sadržaje prilog. Ne otvorite prilog prije no što ste na samu, i iz vol'te pečat odrezati a ne poderati.« 3. Menđelsohnov odgovor. »Moram priznati, da o pof ličkom ustrojenju države ne znam više, no što se može naučiti općenjem s ljudima, koji nisu mnogo viši od moga staleža. Kako bih mogao da sudim o projektu, kojemu je preduvjet dobro poznavanje statistike.

Uopće čini mi se ideja velikom i naslalom u duši, koja je svijesna svojih snaga. Revnost za toleranciju, odvratnost pred hierarhijom, i misli o religiji j moralu dokazuju, da je autor naučen da misli visoko i mudro. Pa i nada s kojom govori o provođenju tako smjeloga pothvata, ispunjuje me velikim poštovanjem za njegov karakter. Smjelost moga duha, ako ovakovu posjedujem, ograničuje se na spekulativne stvari. U praktičnome bio sam uvijek na vrto ograničenu sferu stegnut, a da bih mogao steći sposobnost, da se vinem do velikih stvari i da predjem preko velikih poteškoća. Najveća poteškoća, koja je na putu planu, je karakter moje nacije. Ona nije dovoljno pripravljena, a da nešto velikoga poduzme. Pritisak, pod kojim živimo već toliko vijekova, oduzeo je našem duhu smjelost Nije naša krivnja; no ipak ne možemo da zatajimo, da je naravni nagon k slobodi izgubio u nama svako djelovanje. Preobrazio

se u monašku vrlinu i očiluje se samo u metenju i patnjama, a ne u činu. Ne vjerujem ni u duh sloge moga naroda, koja je tako raštrkan, a bez kojega mora da se izjalovi i najpromišljeniji naum. S druge strane čini mi se da ta stvar iziskuje neizmjerne svote, a ja, koji znadem, da bogatstvo moje nacije stoji više u kreditu no u istinskom imetku, ne mogu da vjerujem, da bi njezine sile dostajalo, da namaknu te svote; pa da ima želja za slobodom nad njma i te kako veliku moć a ljubav k sjajnom metalu vrlo malu moć. Bez obzira na sve te poteškoće, čini mi se, da se projekat samo onda može ostvariti, kad bi velike sile u Evropi bile zapletene u općem ratu, i da svaka ima sobom dosta briga. U miru, u kojem sad žive, može i jedna ljubomorna sila (a tih ne će malo biti) da onemogući projekat. Nesretne krstaške vojne kao da dovoljno opravdavaju ovu bojazan. Palestina kao socijalno nova zemlja

Piše

dr. A. Ruppin.

Kod propagovanja cijonističke ideje kroz dugo se vrijeme polagala najveća važnost na misao, da će Židovi u nekom izvjesnom opsegu ponoviti herojsko djelo, što su ga već pred dva tisućljeća izvršili njihovi pređi. Kolika je važnost objave, što su je Židovi bili dali narodima svijeta, ne može se prosuditi. Trezveni praktičar naići će u tom naziranju na neki sukus metafizike i mistike. Nastojat ću stoga da pn'kažem, kako u toj misli imade i za realnog mislioca nešto istinitoga. Pokušaj, da se u Palestini obnovi židovska domaja, daje nam i bazu, na kojoj će se obnoviti i židovska kultura. Ova bi u svojoj postojbini mogla poprimiti formu, koja će u najvećoj mjeri uplivisati na čovječanstvo. Zapadni svijet bori se danas kaosom, što ga je prouzročila zapletena kultura, koja je pošla krivim putem. Ova je borba vanredno bolna, kad pomislimo, kako je situacija nesretna, i da nije moguće s novim silama nešto sasvim novog stvoriti. Treba Ii spasiti zapadnjačku kulturu, promijeniti je, da poprimi forme, koje odgovaraju moralnim zahtjevima milijuna ljudi, tad se u tu svrhu može upotrijebiti samo materijal, koji već predleži. Ne može se uništiti sve da se uzmogne iznova započeti. Forme su već dane, a za eksperimente nema vremena. Usudi li se socijalni reformator da bez eksperimenta provede neku promjenu, tad se može poslužiti samo uvjetima, koji su već dovoljno ispitani, a ovi će njegova nastojanja priječiti svojom tradicionalnom moći. Nigdje ne će naći primjera, kojim bi se mogao poslužiti. Ovo stanje stvari daje židovskoj Palestini posebnu važnost. Cijoniste nijesu nikada nastojali da jednim neuspjelim primjerom povećaju broj socijalnih sistema, što već u svijetu postoje. Obnova je Palestine osebna u svojoj vrsti. Ne može da bazira na istim preduvjetima

kao slični pokušaji, a ne može ni da nastoji za istim konačnim rezultatom, u koliko kod modernih država i njihovog slučajnog postanka u opće možemo reći, da se kod njihova stvaranja imao neki konačni cilj pred očima. U našem je slučaju materijal, kojim radimo, drugačiji, nazori o njemu su drugi, a i rezultat svega bit će drugi. Suvišno je, da nabrojim internacijonalne garancije ovog pokušaja. Podsjetit ću samo, da je Velika Britanija dobila mandat nad Palestinom sa zadaćom, da stvori preduvjete, koji bi omogućili ostvarenje židovske narodne domaje. Ove garancije potvrdilo je još onih 50 nacija, koje sačinjavaju Savez Naroda, a nezavisno od njih i Sjedinjene Države Amerike. Sadanje je stanje rezultat dugotrajne borbe, što ju je cijonistička organizacija u zadnjoj četvrti 19. vijeka provađala, a djelom i posljedica onog, što je židovski obnovili radi u Palestini stvorio. Jak impuls palestinskom obnovnom radu daje i opći položaj Židova u svijetu. Zelja, da se obnovi židovska domaja, nikada nije iščezla iz našeg naroda. Poratne prilike pojačale su ovu želju u velikoj mjeri. U velikom dijelu svijeta, gdje obitavaju Židovi u masama, ojačao je antisemitizam. Nije važno, da li je ovaj val antisemitizma po svojoj okrutnosti jednak prijašnjim erupcijama, već je važna činjenica, da je antisemitizam osvijestio narod. Liberalizam 19. i 20. vijeka probudio je u Židovima nadu, da će u zapadnom svijetu naći domovinu. Ova nada pokazala se pretežnim dijelom varavom. U srednjoj i istočnoj Evropi spoznali su Židovi, ako žele i nadalje ondje obitavati, da moraju živjeti životom kao i u srednjem vijeku, životom patnje i boli. U obim zemljama, u 'kojima do sada nije bilo antisemitizma, došlo je uporedo s njime i do prevrata socijalnih prilika, koje su po Židove postale strašne. Imade Židova, koji hoće da ostave Poljsku, Madžarsku, Rumunjsku i druge zemlje, radi progona, kojima su ondje izvrgnuti, i jer su ih ratne i poratne prilike istisle iz socijalnog položaja, koji su do onda zauzimali. Ovi Židovi sačinjavaju veći dio palestinskih useljenika, k tome će još pridoći malen dio onih, koji će ostaviti zapadnu Ev-

ropu. Tip ljudi, koji će se useliti u Palestinu, daju obilježje problemu. Moramo naglasiti, da su ovi židovsiki mučenici, koji polaze u Palestinu, idealiste i ljudi rada. Po svojem značaju i sposobnostima moći će u novom svijetu zauzeti dolično mjesto. U njima živi i bez obzira na impuls, što im ga daje antisemitizam, trajna želja, da stvore centar, u kojemu b!, oslobođeni od trajnog pritiska, mogli slobodno živjeti. Ovi ljudi izmirili su se činjenicom, da je za njih prošlost pokopana, pa, kad je već treba nanovo stvoriti, sagradit će je tako, kako im to. zahtijevaju želje i potrebe. Velik postotak onih 30.000 useljenika, što su se u 3 prošlo godine uselili u Palestinu, sačinjavaju studenti i akademičari. Ovi donašaju sa sobom kraj modernog odgoja još za Židove karakterističan instinkt socijalne pravde, instinkt, koji je unutar triju tisućljeća svijetu dao najgenijalnije tipove zakonodavaca i socijalnih reformatora. Palestina je za ovaj eksperimenat vanicduo prikladna. Forme socijalnog života u Palestini još se nijesu učvrstile. Ekonomski determinizam Evrope ondje još ne dominira. U Evropi mora da se veći dio energija radnih klasa troši na uništenju ili promjenu dosadanjeg poretka. U Evropi treba tekar rušiti poganske kipove, a u tome i leži pravi razlog, da pokret pokazuje do sada još slabe uspjehe. U Palestini su pako sva nastojanja već unaprijed pozitivno naznačena. Ondje ne treba rušiti zidove, kidati lance, nema što da se razori. U Palestini se može samo graditi, a za ovu gradnju daje cijonizam ponajbolje graditelje Židove. Na taj način niču eto u Palestini bez borbe i bez razaranja nove socijalne forme, koje doduše još nijesu ustaljene, no ipak im možemo naznačiti razvitak. To je već vrijedilo i za prve kolonije, koje su pred dvije generacije osnovali rumunjski i ruski bjegunci. Tendencija prvih kolonija doduše nije bila izrazita želja, da provedu socijalni eksperimenat. No prirodni instinkt kolonista i prilike, pod kojima su živjeli, übrzo su ih naveli na to. Tako liječnik kolonije već od njenog osnutka nije vršio privatne prakse, već je bio u službi cijele kolonije kao jedinice. I apoteka bila je svojina cijele kolonije. Isti duh vlada i

BROJ 19.

•ŽIDO V.

3