Жидов

kapitala i istodobno djeluje, da se radi sistematski. Susjedni gradovi, koji nemaju vlastite domaće industrije, mogu se privući da sudjeljuju. Tamo, gdje je potrebno osnivanje velikih poduzeća, da se mogu prenijeti domaće industrije, može se posredstvom zemaljskih saveza zatražiti pomoć inozemnog kapitala (amerikanskog Jnvesjement Fonds), koji bi takodjer bio interesno vezan za stvar. Prednosti ovake organizacije jasne su. Vec sam osnutak pojedinih industrijskih poduzeća uslijedit ce poslije kompetentnog stručnog i soliaarnog istraživanja i samo u slučaju, ako ima mogućnosti razvitka. Kod financijalne dotacije i izdiranja stručnih i neizobraženih radnika mora se postupati jako oprezno. JJaljnji razvitak novog poduzeća treba da bude pod nadzorom stručno kompetentnih i iskusnih aKcijonera, čiji je interes, da u poduzeću vlada potrebna pažnja revnoga trgovca. iNepredvidjene poteškoće i zapreke ne će vise biti propast na samog sebe upućenog poduzetnika, već ce se svladati zajedničkim silama. Razvija li se poduzeće dobro, bit će dovoljno rezerva i kapitala, da se ono poveća i izgradi. Provedba ovog predloga omogućila bi mjesnim grupama, da pored svog propagandističkog i sabirnog rada sudjeljuju pripravljanjem i jskorišćivanjem svih gospodarskih mogućnosti njihove okoline, one mogu da daju novih kapitala i ljudi i time bi dobile nove zadaće, koje će ih oživljavati. Ako se pomisli, da je bilo moguće, da se nakon nekoliko godina teškoga rada u stanovitim krugovima udomaći ideja Keren Hajesoda i da se njegov inkaso često obavlja bez ikakovih napora i posve birokratskim načinom, mora se doći do ovog zaključka; ova nova djelatnost mjesnih grupa uz ustrajni i sistematski rad imat će velikih uspjeha i iskoristiti će latentne mogućnosti, jer pored sveg ostalog ona je više dirigiranje interesa pojedinaca u stanovitom pravcu, već odricanje egoizma. Kod svake je zadaće važno, tkada se poduzimljc. Mislim, da je sada najzgodniji momenat za provedenje navedenih predloga. Svaki, koji pozna Orijent, znade, da on upravo viče za vlastitom industrijom. Mnoga loša iskustva sa raznim evropskim tvornicama, dugotrajno čekanje do stizavanja robe, gubici na kurzu kod isplate, visoki troškovi transporta i osiguranja, te rasteća potreba pojedinih trgova su dovoljni argumenti za ovu tvrdnju. Može se- reći, ada se ne pretjeruje, da je naša propaganda, koja traje već decenije, imala uspjeha i da efektivno ima mnogo kapitala, spremnog za djelatnost u Palestini,. No manjkali sii do sada preduvjeti :za ljude, ikoji nisu prirode haluca, i koji hoće da idu samo posve sigurnim putem. Sagradi li se, -ovima most, Palestina će se brzo razviti.

Naša ortodoksija

Već dugo osjećam potrebu, da njima i o njima kažem neke'liko riječi. Oni u nas istina nijesu ’orojčanc' vrlo jaki. pa pitanje ortodoksa nema i ne može imati kod nas onu golemu važne *st što je imade u zemljama širokih jev, rejskm ortoksmh

masa. Ipak je broj njihov kod nas dovoljno velik, da nas naše sitne prilike sile, da se njima bavimo. Jer oni u našem židovskom životu ne igraju niti onu ulogu, koju bi morali igrati, ne samo po njihovom broju, nego i po intenzitetu njihovog židovskog osjećanja, po opsegu njihovog židovskog znanja i po njihovoj predanosti našim tradicionalnim običajima i ceremonijama. Pozicija naših ortodoksa u našem jugoslavenskom židovstvu vrlo je čedna, a čini se, da postaje svakim danom još čednija. Oni su neaktivni i sterilni i prema unutra i prema vani, u svojim strogo ortodoksnim stvarima, kao i u onim stvarima, kojie su općenitije naravi, koje su nam manje ili više zajedničke. Čini se, kao da se oni zadovoljavaju s tim stanjem i da im ni ne pada na pamet, da bi to trebalo i moglo da bude drugačije. To je stanje u neku ruku nenormalno i ne odgovara karakteru ortodoksije. Ona bi po svom mentalitetu, po svojoj naravi, morala biti vrlo aktivna, gorljiva, pa čak i borbena. Ona je to barem drugdje, u krajevima, gdje su njihove naseobe i općine već i starije. Naša je ortodoksija u nekoj apatiji i letargiji. Ravnodušni su prema aktuelnim pojavama u velikom židovskom svijetu,, čak i prema pokretima unutar same ortodoksije. Veze izmedju pojedinih ortodoksnih općina u Jugoslaviji vrlo su slabe, kao da nemaju zajedničkih interesa, potreba i ciljeva. Ortodoksi naših pojedinih općina stoje tako malo u kontaktu, da se jedva i poznaju. Catk u jednoj te istoj općini ne vlada medju ortodoksima duh zajedništva, obrnuto, ima medju njima dosta nesloge, trvenja, a katkada i žestokih borba. Dakako, da su još slabije veze naše ortodoksije sa onom izvan naše države. Naše su ortodoksne općine poput izoliranih otoka. Ma da te općine brojčano ne opadaju, nego rastu pridolaskom ortodoksa iz vana, one izgledaju poput suhih debla, štono će doskora početi trunuti, da postepeno obamru i propatim Bez unutarnje snage i poleta, u sebi slabi i medju sobom nesložni, oni ne mogu da vrše gotovo nikakav utjecaj na svoju židovsku okolinu, koja nije ortodoksna. A taj bj utjecaj kod nas bio i te kako potreban i mogao bi biti vrlo blagotvoran. Iz redova ortodoksa morale bi nam pridolaziti nove dragocjene sile, morali bi nam pritjecati živi židovski sokovi, koji bi nas obogaćivali, pomladjivali i jačali. Tu funkciju ortodoksija kod nas ne vrsi. Ona sebi niti nije svijesna te svoje čije. Ona nam ništa ne daje, čak sama neprestano gubi na terenu u svojoj sadržajnosti i u svojoj važnosti. To je stanje u nas jedan veliki minus. Ako je jugoslavensko židovstvo tako inferiorno u židovskom kulturnom pogledu, onda se to može dobrim dijelom pripisati jalovosti naše ortodoksije. To je jedna čudnovata pojava, čudnovata naročito još i po tome, što svijetom, i kod Zidova i kod nežidova, struji neka sklonost ka religioznosti. Sigurno je to jedna reakcija na ratne i poratne prilike. Svijet je umoran nesretan i ogorčen do skrajnosti, željan je jedne mirne, čvrste i naivne sreće. Odatle struja ka religijoznosti. U jugoslavenskom židovstvu to jedva opažamo, već ako, onda u redovima ortodoksa, osobito cijonista. Naši ortodoksi toga ne vide

i ne osjećaju, ne vode o tome računa, ne podupiru taj razvitak i ne iskorišćuju tu situaciju, od koje bi i oni direktno mogli imati znatnih koristi. U tome je po mome mnijenju pitanje naše ortodoksije. Ja to pitanje ne nabacujem i ne otvaram, da naše ortodokse pozovem i obodrim na jednu kulturnu borbu, a najmanje na jednu borbu u agudističkom pravcu. Kad bih se morao bojati takovog učinka i shvatanja kod naših ortodoksa, ja to pitanje ne bih iznesao. Smatram Agudu velikom nesrećom za židovski narod. Masa je Agudista zavedena po svojim vodjama. Masa Agudista ne zna, o čemu se zapravo radi i nije si svijesna velike opasnosti, koja židovstvu prijeti od Agude. Njezini se vodje služe metodama tako nedostojnim i odvratnim, da je nemoguće vjlerovati u čestitost njihovih namjera. Tko se doista bori za jačanje vjere, makar u konfesijskom smislu, taj ne smije posižati za tako opakim i strašnim metodama, kakovim se služi Aguda. U borbi »lešem šarm jim« ne smiju se upotrebljavati metode, koje znače očiti »hilul hašem«. Ortodoksi u našoj sredini, a po kvaliteti svoje ortodoksije, nemaju ni najmanjeg prava, da prema svojoj tako tolerantnoj židovskoj okolini zauzmu netrpeljivi, fanatični i zelotski stav Agudista. Mislim, da bi bilo skrajnje vrijeme, da se naši ortodoksi orijentiraju mizrahistički. Tako bi dobili priključak na cijelo moderno, pozitivno židovstvo. Putem Mizrahija naša bi se ortodoksija mogla preporoditi. Postala bi sposobna i voljna, da jačajući sebe ujedno jača i oplodjuju naše u pogledu židovske kulture tako siromašno jugoslavensko židovstvo. Današnji negativni stav naših ortodoksa prema cijonizmu najbolje pokazuje svu ispraznost i jalovost naše ortodoksije. Naši su ortodoksi najvećim dijelom prema cijonizmu sasvim negativni i ravnodušni. Cak vele mnogi od njih često puta, da im je taj pokret vrlo simpatičan, a kad se od njih traži ma i najmanja potpora, onda nailazimo na zatvorene ruke i zatvorene džepove. Onda dolaze izgovori, kojih se stidimo i radi nas i radi ortodoksa. Osobito je obljubljen izgovor ortodoksa, da ih ortodoksija stoji tako znatnih novčanih žrtava, da nijesu u stanju, da išta daju za cijonizam, za Keren Kajemet, za Keren Hajesod i t. d. Taj je izgovor neiskren, nedostojan i često puta neistinit. Oni nijesu niti za svoje specijalno starovjerske potrebe ni iz daleka tako požrtvovni, kako bi trebali da budu. Oni znadu dobro, da su njihovi predji davali i radili kud i kamo više za židovstvo, a davali su rado i nijesu to osjećali »žrtvom«. Oni znadu, da i danas još ortodoksi Zapada, u Americi, Engleskoj, Njemačkoj, pa i u Poljskoj, daju često, mnogo i rado, za izgradnju Erec Israela-, dok naši ortodoksi gotovo ništa ne daju, čak niti za ortodoksne potrebe, koje prelaze uzane lokalne granice. Tvrdim, da je u Jugoslaviji velik broj neortodoksa-Židova, a naročito cijonista, koji daju i rade mnogo više za židovstvo, nego najbolji naši ortodoksi. Požrtvovnost i ljubav prema židovstvu je u tih neortodoksa naših krugova tolika, da om imadu veliko razumijevanje i za potrebe ortodoksa, pa ih podupiru i moralno i materijalno, i pored toga. što kod većine na-

BROJ 33.

»Ž I D O V>

5