Жидов

pravo naprijed. Ali ako cijonisti učine svoju dužnost i dadu pravi i pošteni maascr, onda si ne ćemo trebati razbijati glave oko problema proširenja Jewish Agency i »amerikaniz ova nj u- naših metoda, onda ćemo spoznati, da smo dosta jaki, da provedemo veliko djelo. To iziskuje žrtava. Bez žrtava ne ide. Mi to nijesmo nikada tajili. Mi smo uvijek naglašavali: Erec Istaci traži od nas žrtve!

Weizmann u Bet Alfi

U newyorškom »New Palestine« izvješćuje Oershon Agronskv o posjetu dra. VVelzmanna w Cmek Jesreelu. U izvještaju se veli; . Osam je dana prošlo, dok je dr. Weizmann, nakon dvogodišnjeg odsutstva, mogao da vidi uspjeh u Emeku. I kako je Weizmann želio da vidi taj uspjeh, isto tako su željno iščekivali radnici vođu. Oni su pratili vijesti o njegovu uspjehu za Keren Hajesod, a naročito u Ujedinjenim Državama. Bio je to većinom njegov rad, koji je među ostalim omogućio radnicima, da opet nasele ovu dolinu, na kojoj su prema riječima Georga Adama Smitha »niski uzdignuti k pobjedi u času njihove slabosti«. I kad je na treći dan njihove židovske godine dr. Weizmann došao u srediste židovske poljoprivredne djelatnosti, pohrlili su mu ususret radnici, ne samo da ga pozdrave, već da dočekuju jednoga od svojih. Obični pomp oficijelnoga dočeka, koji se priređuje vanrednim posjetnicima, nije vrijedio za pozdrav Weizmannu u Emeku. On je primljen kao stariji brat, koji je dugo bio odsutan, koji je davao goriva da se plamen i dalje uzdržava. Pozdravljen je kao drug, koji se pobjedonosno vratio s opasne jedne misije. Radnici nisu zatomili svoje veselje, da vide svoga druga u svojoj sredini, ali su pustili na stranu svaki vanjski efekat, za njih je govorio sam Emek ... 1 on je čuo taj glas, toga dana i te večeri u Bet Alfi, u Tel Josefu, a zatim opet u Kfar Jehcskel i na večer u En Harodu. Kod jedne ovakve zgode, u jcstvionici Kvuce Hefciba u Bet Alfi, pitao je dr. Ruppin: •Sto Vam omogućuje stalno naseljenje, koji iznos trebate da postanete samostalna grupa, nezavisna od Keren Hajesoda?« Ne, kao

da dr. Ruppin i Ettinger ne bi na ovo pitanje mogli sami odgovoriti, i na paru izračunati, što trebaju, ili da kolone! Kish, političar palestinske Egzekutive, ne bi odmah mogao u okruglim brojkama kazati potrebnu svotu. Pitanje je iako stavljeno, da vođe ove grupe mogu zauzeti svoje stajalište. To su mladići iz Cehoslovačke, koji su izobraženi za poljoprivredu. Oni su investirali svoga vlastitoga kapitala u tu naseobinu. Naravno i oni od Keren Hajesoda dobivaju takciv. Tražili su jednu svotu od nekoliko stotina funti za izvjestan broj tegleče marve, za strojeve i neke nužne građevine. Time bi dobili mogućnost da postanu samostalni. Oni se ne vesele takcivu, ali pošto ga još trebaju, to mole da im se cijeli iznos stavi na jednom na raspolaganje, a ne da im se u obrocima daje. Nije ekonomski, da se na obol velikih svota isplaćuju male, jer to koči napredak. Taj mladi čovjek jasno je razlagao svoje nazore, da konsolidiranje postojećih naseobina ne znači samo samostalnost tih kolonija, već će ona cionističkoj organizaciji omogućiti da upotrijebi novce Keren Hajesoda za osnutak novih naseobina. »Ako nužno trebamo kravu i dobijemo samo polovicu potrebne svote, ne možemo kupiti pola krave ili da platimo za kravu, što je trebamo, samo polovicu cijene«, izjavio je jedan stari šomer iz Galileje, vanredan jahač, dobar strijelac, iskusan seljak, jedan od voda, priznat od Kfar Oileadi do kamenoloma u Ratisbonne-u kraj Jerusolima, Smulik, ozbiljno i tvrdokorno opetovao je dru \Veizmannu: »Ne, mi ne možemo da kupimo pola krave, već moramo i protiv svoje volje kupovati mlijeka. Ali mi bi rade jeli produkte od krave«. To je bio drastični Smulikov način, kojim je izrazio najzdraviji od svih gospodarskih principa; njegov način, da prikaže temeljnu pogrešku židovske kolonizacije, a to, da se novac ne stavlja pravodobno na raspolaganje. S istim pravom mogao je Smulik reći: »Ako trebamo traktor a naš lakciv dostaje samo za jedan dio, ne možemo kupiti jedan dio traktora. Posljedica toga jest, da novac potrošimo. Kad bi mogli dobiti traktor, mogli bi obrađivati veću površinu i požnjeti veću količinu žita, a time pokriti našu potrebu

rva hljebu. AH kad ne možemo kupili traktor, pojedemo novac«. Dr. Wcizmann ostavio je Tel >oscf s punim razumijevanjem za novo »svjetsko nazivanje«; cijelu kravu, cijeli traktor... Kako jednostavno... Harzfelđ, jedan od radničkih vođa, pozdravio jc Weizmanna. Njegov govor nije bio kićen, niti dotjeran, govorio što mu .je na srcu. Taj pothvat stajao bi 30—40 hiljada funti, a on je insistirao na tome, da se u tu svrhu mora namaknuti novac. Oko Nurisa ima velikih, neobrađenih površina. Njih treba kupiti i naseliti na njima židovske seljake. Mjesta ima još za mnoge ljude. Naglašujc, da poljoprivredni radnici i cijonistička organizacija imadu međusobnih obveza: prvi da kultiviraju tlo, da postanu seljaci i da povećaju kapacitet Emeka; potonja, da velikodušno podupiru ova nastojanja židovskih radnika. Dr. Weizmann da znade, odgovorio je, kao što i oni, da je sve to samo novčano pitanje. Drži, da bi se lakše moglo dobiti novaca, kad bi se na temelju onoga, što je stvoreno, izradio plan za budućnost. Njegov je apetit tako velik kao i u radnika, žali, da nema koga, kome bi došao i razložio, da bi bolje bilo, imati novac za cijelu kravu umjesto za pol, ida se ima novac za irigacijone svrhe, pa da ove površine intenzivnijom obradbom mogu prehraniti veći broj ljudi. Vjeruje, da će židovski narod doskora shvatiti, da je pol milijuna funti, koji se daju u pravo vrijeme, toliko vrijedni, kao milijun kasnije d da će zemlja, koja se sad može kupiti, kasnije postati skuplja . 1 radnici vjeruju, da će židovski narod to shvatiti. Jer dr. Weizmann im nije govorio kao strani vođa, već kao jedan od njihovih, i kad ie Weizmann možda te noći snivao ■ Emeku o zemlji i vodi, o plugovima i kravama, te motorima, o zdravlju i mladim ljudima, koji imadu da ostvare san od Emeka.

Legalizacija kvucot

Piše

Dr. Hugo Bergmann.

Pojačanje naše- imigracije u posljednjim godinama i brži tempo našeg cijonisHčkog rada uvjetuju potrebu, da se našem kolonizatornom djelovanju dade objektivni okvir i da se ustanove prava, kompetencije i po-

Skice iz Nove Palestine

Piše dr. Josef Silverman, New York. Rabi Silverman, jedan od najpoznatijih reformnih rabina i propovjednik* u Americi, koji je posljednjih godina postao oduševljeni pristaša našega obnovnoga rada; Keren Hajesoda, nakon svoga boravka u Palestini napisao je svoje dojmove Iz »Svete Zemlje«. Donosimo ovime jedan dio tih skica. I. Novi izlazak iz Egipta. Stari je Izrael nekad putovao iz Egipta u Obećanu Zemlju. Ja nisam putovao poput mojih predja četrdeset godina kroz goruću pustinju, već sam se vozio u jednoj noći uz obalu Sredozemnoga mora u luksuznim spavaćim kolima brzinom vjetra iz Alexandrije u Jerusolim. Velik dio noći probdio sam, svladan osjećajem svega onoga, što sam vidio. Bog Israela bacao me je vijekovima amo tamo, a sad me opet baca u staru domovinu. Osjećao sam teret od 3000 godina istorije na mojoj duši. Hoću li naći domovinu, o kojoj se toliko pisalo i govorilo, sad ispunjenu počecima, koji toliko obećavaju ili kao fatu

morganu, koju grozničava vizija dočarava žednom putniku u pustinji? U ranu zoru stigao je moj voz u Lud. Kroz prozor vidio sam grupu snažnih ljudi, gdje se spuštaju niz prugu, pripravni za svoj dnevni rad. Bilo je nešto u njihovu hodu i ponašanju, što ih je razlikovalo od običnih nadničara. »Halucim, sunulo mi je glavom i kad sam tu riječ izustio, reče moj susjed, čovjek s crnom bradom, koji je izgledao kao trgovac: »Ispravno. Zar ne, nije ih teško prepoznati?« Promatrao sam ove snažne ljude, koji su se udaljili i odgovorio sam: »Ne, nije teško prepoznati gospodara zemljišta.« Kasnije, po danu, kad je voz krenuo iz Luda prema Jerusolimu, vidio sam još mnogo takovih grupa. A kad sam izašao na stanici u Jerusolimu, ispunile su moje oči i dušu dvije stvari: Oznaka stanice na hebrejskom, arapskom i engleskom jeziku, i pijoniri domovine jako tijelo snažnih pijonira, duh hebrejskoga jezika, koji se budi. »Svi su izvještaji o Palestini istiniti«, poviknuh, »hebrejski jezik, halucim! Sve to znači spasenje.

li Kod kuće. Pošao sam u Jafu, gdje se iskrcavaju halucim. Iskrcavanje u Jafi malo uzrujava. Mnogo puta uhvati čovjeka strah i bojazan. Kad vidi, kako čamci, koje krmilaju arapski vozari s dugim štapovima, bivaju bačeni amo tamo izmedju klisura, kojih ima vrlo mnogo u luci. Pričali su mi, da se nadaju, te će se luka izgraditi. Ali ima i drugih, koji misle, da će Hajfa biti glavna luka zemlje. Upoznao sam se s jednim halucom iz Rumunjske. Govorio je gotovo perfektno engleski. Pričao mi je, da radje u Palestini kamenje tuca, no da u Bukareštu živi u luksusu i bogatstvu. Znao sam, na što je aludirao. Čitao je o nemilosrdnim progonima, kojima su izvrženi židovski djaci u Rumunjskoj i u drugim zemljama. Numerus clausus onemogućuje život velikom broju najboljih mladih ljudi. Hoće li ova zemlja tako sam se pitao njihovu životu dati nove vidike? Narednoga dana pošao sam u jedan ured, kako se to ondje veli, da vidim, što je s njime; odavde poslali su me na neko

2

»2 I D O V<

BtiO i 11.