Жидов

ono jača 1 cijonističlcu organizaciju. Dosad smo to zanemarivali i gradili male dekorativne pozicije, s kojima smo agitirali. Znamo, da šekelska sredstva nc đostaju ni za pokriće administrativnih troškova Egzekutive. Ova akcija bit će dokaz naše pol. zrelosti. Neka svaki ima u vidu, da se tu ne radi o velikim svotama, i da zahtjev Egzekutive nije prekomjeran. Apeluje na sve da udovolje pozivu vodstva. Iza toga pristupilo se odmah sabirno! akciji, te je sabran iznos od 170 L.

Perec Smolenskin

K četrdesetgodišnjici njegove smrtiKad je Herzl izdao 1896. brošuru »Juđenstaat«, koja je revolucionirala zapadno židovstvo i koja je na zapadu značila zapravo početak cijpnizma, onda je bilo bečko studentsko udruženje »Kadima« prvo, koje je zaneseno pristalo uz Herzla, sakupilo tisuće potpisa za pozdravnu adresu, pa ga pozvalo, da preuzme vodstvo pokreta. Jer pokret je cijonistički onda već egzistirao. A velika zasluga u budjenju narodne svijesti, koja je vodila cijonistićku ideju, pripada Perecu Smolenskomu, jednome od osnivača >Kadime<, tvorcu prvoga hebrejskoga mjesečnika, jednome od prvih i za ono doba najkonzekventnijih teoretičara židovskoga nacijonalizma, jednom od otaca hebrejske književnosti i preporoditelja hebrejskoga jezika, borcu, koga su još za života nazvali prorokom. Perec ben Moše Smolenskin rodio se 15. adara 1842. u malome građu rnohilevskoga okruga Monastirščini. Njegova je mladost toliko tipična za ono vrijeme, da hi je vrijedno ocrtati: Otac, bogat trgovac, bio je osiromašio, pa podje na selo, gdje je otvorio krčmu. Ali već za kratko vrijeme izgori mu kuća sa svim stvarima, a na nesreću nalazio se u njoj i zalog seoskoga pope, zlatni krst, koji mu je založio, da mu dade piti. Ali pop ga tuži, da mu je ukrao krst, koji mu je dao na čuvanje. Svršetak parnice činio se neiskusnom ocu Perecovom strahovit, pa pobjegne ostavivši ženu sa šestero djece u Monastirščini, kamo se bio povratio iza požara. Ali žena mu ne klonu duhom. Bila je junačna i odlučna, poduzetljiva i neslomljiva (ta je svojstva od nje baštinio i Perec). Prehranjivala je djecu šivanjem i krpanjem, a znala bi i da liječi djecu od uroka, da vida rane itd. Jednoga sina otmu joj za vojsku prema čuvenom sistemu cara Nikole, po kojemu su otimali nejaku židovsku djecu od B—l 28 —12 godina, da ih daleko od dOma i židovske okoline odgoje za dobre vojnike i pravovjerne Ruse. Židovi su morali da služe 25 godina a strahovitim mukama i prisilnom kršenju židovskih obreda, kako bi što prije odrekli židovsku vjeru i prebjegli pravoslavlju. Onda dodje neki putnik majci Perecovoj, pa joj ispripovijeda, kako joj je umro muž. Jadna žena počne da žali, da sjedi šive, ali kad iza kratka vremena dodje onaj isti putnik, pa je zaprosi za fenu, spoznade, da je vijest o smrti muževoj bila prosta laž i prevara. I zaista se naskoro otac Perecov povrati kući, pošto se bio uvjerio, da ga ne će progo-

niti zbog objede svećenikove i pošto je zaslužio nešto novaca. Sad pače dovede bohera iz šklovske ješive, da poučava djecu. Kad je Perecu bilo 10 godina, umre mu otac, a majka morade opet da hrani djecu. Ali naskoro ode Perec u ješivu u Sklov gdje mu je već bio stariji brat. Tu Perec upozna čitav život ješive; njene svijetle i crne strane. Budući da je težio za prosvjetom i zapadnom obrazovanošću, koja je počela da pobjedonosno prodire i u mračne prostorije ješive, došao je u sukob sa starješinama, koji su nerado gledali njegove plodove kod jednoga starca, kojega su zvali »Idel filozof«, a koji je bio jedan od onih starih prosvjetitelja, što nijesu vodili borbu protiv ortodoksije i hasiđizma, nego su se zatvarali u sobe, pune knjiga, pa su tamo provodili dane i noći u učenju jezika i različnih »zapadnih« znanosti. Nerado su promatrali mar Perecov, koji bi krao lojanice šamesu, da u kutu ženskoga dijela hrama čita zabranjene knjige, ma da bi dobivao batine i od šamesa i od različnih batlana (besposličara), kojih je vazdan bilo u bethamiđrašu (hramu), kamo se Perec sklonuo iz ješive, da se slobodnije i bez nadzora bavi željenim predmetima. Posljedice su bile jasne. Jedan po jedan od gradjana (baale-batim), kod kojih bi Perec prema tadašnjemu običaju ručavao po jedan dan u sedmici (»Teg esen«), odrekoše mu tu potporu. Iza petogodišnjega boravka u Sklovu ne preostane mu drugo, nego da podle u svijet. Brat Idela filozofa dao mu preporuku za gostoljubivoga cadika Mendela n Ljuboviču. Tu Perec upozna život hasidski, ali zbog svoje mladosti nije mogao đa shvati lijepe ideje hasiđizma, nego mu je vidio samo tamne strane: lakovjernost hasidske mase, što je slijepo vjerovala u cadika, koji je tu vjeru znao đa iskoristi u posve nevjerske svrhe. Stoga i nije mogao da ostane u Ljuboviču, nego narnisli da krenu u Odesu. Iza nevolja i stradanja uspije mu, đa izvede svoj naum. Ođesa se u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošloga stoljeća razvijala snažnim koracima. Uporedo s koncentracijom masa u tom građu i ekonomskim napretkom nastaje i slobodnjačke židovsko stanovništvo. Perec se zaneseno podale slobodi gradskoga života i hoće da zadje u slobodoumne židovske vrste, aK naskoro se otrijezni. Vidi sve tamne strane toga razvitka; kidan je svih veza, rušenje svakoga morala, odbacivanje židovstva zbog lijenosti ili zbog karijere. Ali Perec hoće da zahvati aktivno a taj život. Iza jedne pripovijesti, koja pokazuje nemogućnost priljublienja 2idova l nežidova kritizira oštro Leterisov prevod »Fausta* —• i time ulazi u hebrejsku literaturu. Hebrejska literatura, nastala iz potrebe svakidašnjega života kao oružje protiv tmine i natražnjaštva, a za prosvjetu I napredak, nosila je na sebi sve druge oznake, samo ne biljeg lijepe literature. Prevladavala je gruba tendencijoznost, kojoj su bila sva sredstva dobra i umjesna, ako su mogla da suzbiju ortodoksiju ili hasidizam. Još je dugo trebalo, dok su pisci pisali iz ljubavi prema umjetnosti, dok su dakle počela da niču zaista vrije*

dna književna djela. »Inter arma silent Musae«, u ratu šute Muze. a onda je bilo vrijeme ogorčene borbe: na jednoj strani prošlost, koju je reprezentirala masa, bila ona hasidska s cadikom na čelu, bila mitnagdimska, ortodoksno-rabanitska a rabinima na čelu; na drugoj strani sadašnjost, što je silovito navirala sa zapada obećavajući svijetlo i sreću, ekonomski napredak 1 pobraćenje s dotad stranom okolinom. A hebrejska je literatura bila poprište tih bojeva. I ako su ekstremni prosvjetitelji po zapadnjačkom uzoru zabacili čak i hebrejski Jezik (pristaše berlinske haskale, koja je vodila do potpun« asimilacije), i ako su ortodoksi progonili hebrejske pisce zbog njihova napadani* na staro židovstvo ipak je hebrejska literatura počela da se razvija i da napreduje. U onim se godinama javlja Mapu sa svojim historičkim romanima »AhavatCiion« i »Ašmat-Somron«, pa s tendecioznim romanom »Ajit cavua«; J. L. Oorđoa i M. J. Lebenson pišu svoje pjesme; M. L. Lilienbium i Perec Smolenskin rade i na literarnom i na publicističkom polju. Perec Smolenskin odmah stvara plan centralnoga hebrejskoga mjesečnika, koji bi okupljao sve hebrejske pisce, da iz njega potekne obnova naroda, literature I jezika. Jer jezik je Smolenskomu bitni dio židovskoga nacionalizma. Zato i napada njemačke prosvjetitelje i reformatore, koji su izgubili i ljubav i poštovanje prema hebrejskome jeziku, pa su pače došli dotle, da mjesto hebrejske molitve uveđa njemačku. To »prosvijećeno« zapadno židovstvu imao je Smolenskin da upozna izbliza, kad je krenuo svijetom najprije da osnuje mjesečnik, a dbenije da mu osigura nastavak izlaženja. I sad je potpuno spoznao, da židovsku budućnost ugrožavaju i zastupnici prošlosti i zastupnici sadašnjosti. U prvom broju svoga lista »Kašahar« (Zora) naviješta boj jednima i drugima. »Neka znadu svi unapred: kao šta dižem ruku na sve licemjerce, što se građe sveti, a pod svetom odjećom kriju opakost i snuju đa unište znanje ii Izraelu isto ću tako dići ruke na tobožnje mudrace, što hoće da odguraj« djecu Izraelovu od baštine otaca na polju jezika.« »Hašahar« je 1869. počeo đa izlazi a Wienu, koji je onda bio dvostruki prolaz-; za ideje, koje su sa zapada prodirale m istok; i za ljude, koji su s istoka putovah na zapad. Tako se u Wiemi razvijao bujan i osobit židovski život i nije čudo, da su upravo ovdje nadjene jasne formulacije za žiđovsko-nacijonalne težnje. »Hašahar« označuje početak nove epo* he u hebrejskoj literaturi. Imao je ođličti# saradnike, od kojih su mnogi nadvisivši urednika i znanjem i sposobnostima. Af on je bio čovjek djela. On ih je držao Ha okupu i upotrebljavao njihove sile za Txxebu na obadvije fronte. Njihov je rad uspje. lako su mnoge stvari bile prema književnim kriterijima nevrijedne, ipak su brojevi Hašahara unosili svijetlo u umove Ješivskih bohera i u srca otuđienih naprednjaka. Oni su bacali sjeme narodne svijesti, koje je ispravilo šiju zgrbljenih Židova i koje ih je pripravilo za pogrom. Jer eto počinju oni krvavi progoni « Rusiji. 1881. umoriše nihilisti cara Alt-

4

»ŽIDOV«

BROJ 8.