Жидов

ranje duševnog centruma, koji će vezati, privlačiti, poučavati i oplemenjivati cijeli židovski narod u Erec Israelu i u Gatuti. Židovska nauka imat će opet svoje čvrsto i uzvišeno rasadište; sa Har Hacofim ona će imati jasne vidike na sva područja znanosti, koje će njegovati i obradjivati; rezultati toga rada na eksponiranom Har Hacofim bit će vidljivi svemu svijetu, Sa puno vjere i nade gleda svijet na Har Hacofim i očekuje plodove njegova rada, plodove tisućljetnih tradicija i iskustava, žilavosti i heroizma, samoprijegora i oduševljenja. To je pravi, veliki, temeljni početak povratka k židovstvu, prije povratka u židovsku zemlju. To danas osjeća svaki svijesni, ponosni Židov, ako sluša kucaj svoga srca, gdje sve bruji i jubilira u jednom svečanom zanosu, kao da će ispjevati nove psalme. Tako se sada nakon 2000 godina jevrejski narod vraća svojoj kući!

Lav Stern.

"Osam je godina, otkako se opet na kongresu sastajemo, godina sudbonosnih promjena u životu naroda

Za židovski narod nisu bile manje važne. Ako usporedimo naš današnji položaj sa onim od godine 1913., to se moramo čuditi, da su za ovako kratko vrijeme nastupite tako velike promjene. Kakav je bio položaj prije osam godina? Godine napornoga rada su nas uvjerile, da stojimo pred jednim neprekoračivim zidom, koji sa običnim političkim sredstvima ne mo gosmo probiti. Snaga židovske narodne volje stvorila je u ovom položaju dva sredstva za postignuće našega cilja; postepeno proširenje i jačanje našega jišuva u Palestini i širenje cijonističke misli u svim slojevima židovstva ... Upravo smo izvojštili pobjedonosnu borbu za prevlast hebrejskoga jezika u Palestini, borbu, koja je oživila bilo našega ijišuva, te jačala njegovo samopouzdanje i njegovu svijest, visoke narodne zadaće. Približili smo se ozbiljno zadaći, da ostvarimo našu veliku osnovu hebrejskoga sveučilišta u J e ruso li mu.« Tako zbori uvodno, u svome pozdravnome govoru dr. Hajim Weitzman kod otvorenja XII. kongresa 27. aba 5681 ti. IX. 1921.). Tri i pol godine kasnije. Židovi sa sviju strana svijeta sakupljeni u drevnoj svojoj prijestolnici, u neoposivom raspoloženju, razdragani od veselja i sreće, primaju goste, izaslanike kulturnih naroda, reprezentante uma i znanosti najnaprednijih naroda, da budu svjedocima velikog dogodjaja u povijesti naroda knjige. On otvara svoje sveučilište. Sebi i svakome koji je željan univerzalne naobrazbe: sebi, jer mu je potrebna mihlala, jer je bez nje nepotpun i jer mora, da stvori mjesto, gdje će nagomilana energija, intelekt, volja i sposobnosti židovskih učenjaka dati svome narodu i svijetu, slobodno i nesmetano, u punoj mjeri najveće blago ljudstva; znanje; svakome, bez obzira na pleme, narodnost i vjau, jer je znanost univerzalna i svatko ima na nju pravo. Biti će to hram nauka za svakoga bez iznimaka, bez ograničenja, bez natruhe plemenske mržnje, ana njegovom oltaru služit će se jedino prosvjeti. Kroz dvijetisućljetno lutanje po cijelome svijetu, židovski'narod nije dao knjige iz ruke. Bez duševne hrane nije mu bilo opstanka, bez škole i naobrazbe nije mu bilo života.

A iz tog naroda iproizašli su Maimonides, Spinoza, Monddsohn, Bergson, Brandes, Magnus, Liebreich, Herz, Einstein, Semmelweis, Ehrlich, Wasserman, Sigm. Freud davši svijetu velike neprocjenive vrednote. Nu taj svijet njima kao i drugim našim velikanima nije bio uvijek sklon, jer su bili Zidovi. Biti su ».tudjinei« i trebali su osjetiti, da su beskućnici, čije se vrline ne mjere istom mjerom. Ali već dolazi dan, kada će svi narodi bez ograničenja priznati naše zasluge i rad naših umova. Taj dan će pripraviti naša mihlala. Iz Cijona opet će proizići nauka, koja će našu svijest još većina, dići i naš ugled učvrstiti pred svim narodima. I mi ćemo zaboraviti, da smo bili zapostavljeni i tlačeni jer ne poznajemo mržnje, daleko nam je osveta nama je do blagotvornog mira, do ljepše budućnosti čovječanstva. Mi imademo našu mi h 1 a1 ul Satari trube, narod pjeva slavospjev i iz svih se grla ori;

To je dan, što mi ga je Gospod dao, radujmo se i veselimo! David.

Albert Einstein

Piše đr.

VI. Varićak,

sveuč. profesor

u Zagrebu. Poštovani gosp. urednice! Vi ste želili nekoliko riječi o Albertu E i n s t e i n u u povodu otvorenja jevrejskog universiteta. Rado se odazivam Vašoj želji, tim više, što će se übrzo navršiti dvadeset godi na, što je u lajpciškim Analima fizike izašla Einsteinova rasprava o elektrodinamici tijela u gibanj u. Datirana je iz Berna u junu godine 1905., a uredništvu je prispjela 30. juna. U uvodu svraća Einstein pozornost na to, kako kod tijela, koja se nalaze u gibanju, Maxvvellova elektrodinamika dovodi do asimetrija, za ikoje se čini, da ne pripadaju samim fenomenima. Taki primjeri, pa onda neuspjeli pokušaji, da se konstatira gibanje zemlje prema >medijumu svjetlosti«, daju naslućivati, veli Einstein, da pojmu apsolutnoga mirovanja ne odgovaraju nikakva svojstva pojava ne samo u mehanici, već ni u elektrodinamici. Za sve koordinantne sisteme, u kojima vrijede jednadžbe mehanike, postojat će isti zakoni elektrodinamički i optički. Sadržaj toga naslućivanja uzima Einstein za pretpostavku, te čini od nje postulat ili princip relativnosti. Tome dodaje on još pretpostaviku, da se u praznom prostoru svjetlost širi svagda istom brzinom od trista tisuća kilometra u sekundi, bez obzira na to, da li se izvor svjetlosti giba ili ne giba. Te dvije pretpostavke temelj su specijalne teorije relativnosti. Konsekvencije tih supozicija s obzirom na mjerenje dužina i vremena poznate su danas svakome, tko za pitanja te vrste ima interesa. Da se tijela uslijed gibanja skraćuju u smjeru gibanja, i da ura u gibanju ide sporije, nego li ura, ikoja miruje to su bili tako neočekivani rezultati spomenutih dviju pretpostavaka, da je i sam Einstein morao tjedne i tjedne raz-

mišljati o svojim formulama, dok mu se više nijesu činile apsurdne. Kad je Einstein tom svojom raspravom pred dvadeset godina udario temelj svojoj teoriji relativnosti, bio je još mlad čovjek od dvadeset i šest godina. On se, naime, rodio 14. marta 1879. u Ulmu. Djetinstvo je proveo u Munchenu. S petnaest godina došao je u Švicarsku. Gimnaziju je polazio u gradu Aarau, a politehniku u Ziirichu. Tu je učio matematiku i fiziku. Kad je 1902. godine svršio nauke, došao je kao inženjer k patentnom uredu u Bernu. Tu je on izradio, mimo svog zvaničnog posla, nekoliko rasprava o osnovnim problemima molekularne fizike, a i spomenutu radnju. Vanjski uspjeh njegovog naučnog rada odrazuje se u njegovoj akademskoj karijeri. Godine 1909. postao je izvanredni profesor na universitetu u Ziirichu; 1911. pozvan je kao ordinarijus na njemački universitet u Pragu, no već iduće godine 1912. povratio se u Ziirich. U godini 1914. došao je u Berlin kao član pruske akademije nauka i direktor na institutu za fiziku, što ga je osnovao bivši car Vilim. Einstein je dobio i Nobelovu nagradu za fiziku. Na kraju spomenute fundamentalne rasprave iz godine 1905. spomenut je i M. Besso, s kojim je Einstein mnogo debatirao pišući tu radnju. Pričao mi je jednom zgodom Einstein, da mu je taj prijatelj za neobične i smjele ideje iznesene u onoj radnji rekao talijanski ono, što bismo mi rekli njemački: Sind ’s Rosen, mm sie werden bliihn! Kako su Einsteinove ideje, ikojima se radikalno mijenja mišljenje o prostoru i vremenu, bile plodne, možemo lijepo razabrati po bibliografiji teorije relativnosti, što ju je prošle godine u Bruxellesu publicirao M. Lecat. To je knjiga od preko tri stotine strana a nabrojano je u njoj preko tri tisuće i pet stotina radnja i oko dvanaest stotina autora, koji su pisali o teoriji relativnosti. Dašto da znatan dio od toga čine i različiti komentari i popularna prikazivanja. Začudo je, medjutim, kako i neka strogo stručno i ne lahko pisana djela, budu brzo raspačana. Tako je na primjer opsežno Weylovo djelo »Raum, Zeit, Materie« za pet godina doživilo pet izdanja. Rasprava pak Einsteinova iz godine 1916., u kojoj je on dovršio svoje prijašnje pokušaje o općenoj teoriji relativnosti, nije do danas dočekala novo izdanje. No Einstein i piše čisto stručno i tehnički, pa krug čitatelja te rasprave ne će biti vrlo širok. U grandioznoj Einsteinovoj općenoj teoriji relativnosti sadržana je Newtonova teorija gravitacije kao prva aproksimacija. Dugo je Einstein mozgao, dok mu je pošlo za rukom svladati sve poteškoće. Uslijed velikog napora zapao je bio iza toga u tešku bolest. U naučnom području, koje je duže vremena bilo konservativno i u kom se razvitak sastojao u dogradjivanju i uljepšavanju stare naučne zgrade, kojoj se uza sva pregradjivanja nije diralo u temelje u takom naučnom području radikalna izmjena osnovnih principa ima karakter revolucionaran. A kako se naučni rad ne vrši samo onim, što se obično zove hladnim umom, nego cijela ličnost sa svim svojim simpatijama i antipatijama uče-

4

»2IDOV.

BROJ 13.—14.