Жидов

stvuje pri tom, razumjet ćemo, da su naučni radnici na različit način dočekali ove nove ideje. Dok se jedni, zablješteni smionošću relativističkih koncepcija, zanesu gledajući u novi svijet, koji im sc pred očima otvara, pa teoriju relativnosti proglasuju najznatnijom naučnom pojavom sve tamo od vremena Newtonovih pa do danas, drugi vide u njoj samo zanimljiv slučaj sugestije masa, koja se zaraza poglavito raširila u zemljama njemačkim. No od te »sugestije« nijesu ostale poštedjene ni druge zemlje ni narodi. Danas je ona obuzela gotovo cio kulturni svijet. Pa ako M. Lecat navodi, da od onog velikoga broja pisaca o teoriji relativnosti na Njemačku samu otpada 30%, na Englesku ipak dolazi 15% na Francusku 13%, na Sjedinjene države američke 11% na Italjiu 5.5% itd. U popisu država ne manjkaju ni Kina, Egipat, Nova Zelandija, ni Turska. Još za vrijeme rata Englezi su na poticaj astronoma Eddingtona, koji je takodjer mnogo radio o teoriji relativnosti, opremili dvije astronomske ekspedicije, koje su prilikom totalne pomrčine sunca u maju 1919. imale u Braziliji i na jednom afričkom otoku motriti devijaciju svjetlosti zvijezda, kad prolazi kraj ruba sunčeva. Taj efekt, koga je prorekao Eiustein, imao je da bude kamen kušnje za općenu teoriju relativnosti. Devijacija ili to skretanje svjetlosti od pravca doista je konstatirano. Ta su se opažanja ponovila za pomrčine sunca u septembru god. 1922. O cijeloj se toj stvari još vazda živo raspravlja. U Francuskoj velike je zasluge po Einsteinovu teoriju stekao- profesor Langevin, iz čije je škole izašlo nekoliko vrsnih specijalista u tom području. A da se ■i izvan stručnih krugova francuska publika od nekog doba stala živo zanimati za novije teorije fizikalne, kondenzirane u Einsteinovoj teoriji relativnosti, dokaz su mnoge popularne rasprave, pa kontro, v-erze medju pristalicama i protivnicima Einsteinovim. Što i širu publiku interesira ta naučna debata, to je stoga, što tu dolaze u pitanje i same forme, u ikojima radi naša misao, kad nam hoće da dade sliku vanjskog svijeta. To je, kako kaže ? Villey, vječna atraktivna moć metafizike, to je zamamljivi čar onoga, što se spoznati ne može. Tu se ljudski duh može da prepusti svojoj fantaziji, koja ga može ■odvesti preraznim putevima, na kojima

svak može držati, da ima pravo, jer mu nitko ne može dokazati, da ima krivo. Što se u Njemačkoj neko vrijeme proti Einsteinu vodila ogorčena borba, koja još ni danas nije posve jenjala, tomu će donekle biti krivo i to, što je Einstein (koji je, makar da je službeno bio vezan za Berlin i dalje ostao državljanin švicarski) u početku rata počinio nešto, zašto je morao doći u opreku s većinom svojih kolega na njemačkim universitetima. U oktobru godine 1914., dakle trećeg mjeseca prve godine svjetskoga rata liječnik Q. F. Nicolai, A. Einstein, astronom W. Foerster i dr. O. Bueck publicirali su u Berlinu jedan »Aufruf an die Europaer«! U času najvećeg ratnog oduševljenja ti su muževi pokazali rijetku smjelost i duševnu nezavisnost. No time se dašto nikako nijesu povećale simpatije za Einsteina u Njemačkoj. A umanjile su se još više, kad je on odmah po svršetku rata stupio u kontakt s engleskim naučenjacima. Einstein je tada u šali rekao otprilike ovo: »Da su Englezi imali povoda napasti moju teoriju, onda bi za me rekli, da sam njemački učenjak, a ovako kažu, da sam švicarski Židov.« Pogotovo se poprijeko gledalo u Njemačkoj, kad je Einstein na poziv nekih članova francuske akademije god. 1922. pošao u Pariš, da održi predavanje o svojoj teoriji. Jedan odlični fizičar njemački, pišući o sadanjoj krizi njemačke fizike, čini težak prijekor Einsteinu, što on i ako je internacionalnog mišljenja, nije ipak uzeo obzir na to, što su baš u to vrijeme Francuzi bili strahovito pritisnuli njemački narod. Mnogo mu zamjera, što se automobilom odvezao, da razgleda ratom opustošene krajeve Francuske. Predbacuje mu napokon i to, što se opro propagandi, koji za teoriju relativnosti čine njegove pristaše i popularizatori. Tko lično znade Einsteina, znat će zacijelo, da za to na njem nema nikakove krivnje. Po cijelom svom biću on je čovjek bez fraza i bez poze. Prvi put sam vidio Einsteina, kad sam došao godine 1911. u Karlsruhe na sastanak njemačkih liječnika i prirodoslovaca. Vazda sam rado odlazio na te godišnje sastanke, kad god sam mogao, pa se i sad ugodno sjećam lijepih momenata, što sam ih takim zgodama doživio u Hamburgu, Kasselu, Meranu, Dfesdenu, Bad-Nauheimu i u Leipzigu. Njemačko udruženje matematičara fungira u takim prilikama kao 1.. sekcija.

Drugi put sam potražio Einsteina, zadržavši se u Ziirichu na povratku s petog internacionalnog kongresa matematičara, održanoga u augustu godine 1912. Našao sam ga u njegovu kabinetu, otkuda smo pošli na ciriško brdo, gdje je on stanovao u jednoj vili blizi ruba šume. Općena teorija relativnosti u to je vrijeme već stala dobivati odredjenije oblike. Tom sam prilikom upoznao i njegovu porodicu: prvu mu gospodju Miler, rođjenu Marić, Srpkinju iz Novog Sada i dva sinčića. Treći put ga vidjeh u Bad Nauheimu prigodom one glasovite debate o Einsteinovoj teoriji, na koju su fizičari pozvali i matematičku sekciju. Najprije su održana neka predavanja. Tu se isticao simpatični, mladoliki Weyl, pa stariji, krupniji profesor Mie. Kod diskusije i interpelacija upravljenih Einsteinu, mnogo je sudjelovao i ako prosijedi, ipak mladenački živahan i pun temperamenta profesor Lenard iz Heidelberga. Mnogobrojna publika, koja zacijelo nije mogla sva s potpunim razumijevanjem pratiti stručna objašnjavanja, očito je uživala u viteškom turniru visoke inteligencije i pažljivo slušala. Nastajao je pak još dublji tajac, kad bi ustajao Einstein, očito cerebralan tip s lijepom glavom i blijedim produhovljenim licem, pa se napola okretao prema publici, a napola prema predsjedniku Planoku, koji je s puno takta ravnao tom delikatnom debatom. Razumije se, da takav ton, kakav je tu vladao, ne susrećemo u mnogobrojnim polemičkim spisima bilo protivnika, bilo pristaša teorije Einsteinove. Medju pristašama te nauke nalazi se lijep broj matematičara, koji su se teorijom relativnosti rado bavili već od prvog njezinog pojava. Razlog će biti u tome, što im je taj cio tok misli bio simpatičan. Analognim pojavama u razvoju matematike bili su oni pripravljeni, da shvate značenje i zamašaj relativisiičke reforme. Krizu, u kakvu je zapala fizika pojavom teorije relativnosti, preživljeli smo u matematici mnogo ranije, kad su se pojavile geometrije neeuklidske i polidemzionalne. Minko\vski je godine 1908. dao interpretaciju teorije relativnosti u prostoru od četiri dimenzije. To sa onim, što se obično zamišlja o četvrtoj dimenziji nema nikakva posla. Četverodimenzionalni apsolutni svemir Minkovskoga matematički je simbol, kojim sebi objašnjujemo prostorne i vremenske relacije. Ja sam

Plan hebrejskoga universiteta na Mar Hacofim u Jerusolimu.

BROJ 13.—14.

• Z I D O v.

5