Жидов

pak pred petnaest godina pokušao teoriju relativnosti nategnuti na kalup neeuklidske geometrije Lobačevskoga. Ali matematici i sami znadu, što sve te interpretacije vrijede. To su naprosto matematički modeli, koji imadu izvjesne analogije s fenotnemima, koje želimo opisati i objasniti. Nikako oni ne trebaju biti u tješnjoj vezi s realnosti. Stajalište matematike prema teoriji relativnosti nalazim najbolje izraženo u riječima glasovitog astronoma Schv, arzschilda, koji je umro od neke pogane bolesti, dobivene na poljsjkom ratištu. Davno je bilo kad sam to čitao i ne imam vremena, da potražim citat, ali Schwarzschild je otprilike rekao: »Was kiimmert’s mich, ob die Einsteinsche Theorie mit der Erfahrung iibereinstimmt oder nicht. Es ist herrlich zu wandeln unter dem Dom, den Einstein errichtet bat.« Dakako fizičari ne mogu na to stajalište stati. Einstein je u prvom redu fizičar, pa je jednom zgodom i sam napisao, da nas ljepota forme matematičke ne smije zavesti, da zaboravimo na rezultat. Tcoretičke konstrukcije moraju se oprobati na vatri iskustva. Tek će budućnost pokazati, ikakva će biti sudbina Einsteinove teorije. Samo povijest nauke može čovjeka očuvati od uobraženog dogmatizma i od rezignacije skepticizma. Na brojnim primjerima može nam povijest svake nauke dokumentirati, da su najzamamniji sistemi samo provizorne slike, ane definitivni odgovori na vječno pitanje: A što je istina?

O Sigmundu Freudu i Henriu Bergsonu

Piše dr.

R. Rosner.

Ne mogu da zaboravim jednoga dijaloga od Anatolea Francea. Poncije Pilat našao se pod svoje stare dane sa drugom, koji je neko vrijeme boravio kod njega u Judeji. I sjetio se one čudnovate zemlje, kojoj je bio namjesnikom. Poncije se tuži, psuje, mrzi i prezire. On, nosiće velike rimske kulture, htio je da njome usreći laj sitni narod. Ali uzalud! Jer on je najnezahvalniji ma tom svijetu. Ogradio se od ostalog kulturnog svijeta i ne dade, da ma i jota iz tudjine prodre u nj. Obožava nekog nevidljivog boga, ima neke svoje misterijozne idole, i zbog tih trica se uvijek medjusobno bore. Iz pustinje im dolaze neki prosjaci, bijedni i poderani, imadu samo vatrene oči >i živo besjede. Oko tih se na trgovima okupljaju, slušaju ih i galame . . . Meni se činilo, kao da iz ustiju rimskog ratnika Poncija govori čitav stari svijet. Ta tri ogromne kulture, babilonska, grčka i rimska oboriše se na malu Judeju i nijedna ju nije svladala i amalgamisala. U Babilonu nijesu loše prolazili. Ali »oni su sjedjeli uz rijeku babilonsku i plakali . . .« Za čim? Za morem i gorama Judejskim? Ne, nego za hramom božjim. I čim stigoše u odmah sagradiše hram svojemu Bogu, koji se razlikovao od drugih bogova. Bio je jedan jedini, i nije kao drugi imao lika', već su ga Juđejci nosili, i osjećali u sebi. I zbog tog Boga oni se nijesu razumjeli s ostalim narodima. Osebujnost jevrejskog Boga, njegovoga hrama i bogoslužja, koje je u sebi okupilo sve energije Judeje, samo je simbol jednog

prirodnog fenomena jevrejskog bića. To je biće u prvome redu obilježeno time, da njime vlada prejaka spiritualnost. Pojave vanjskog, materijalnog svijeta su sitni i prolazni dogadjaji prema vječnoj istini, koju on crpe iz svoje vlastite duše. Ta istina sadržaje norme, u koje om mora da sputa forme vanjskog svijeta. Preveliko naglašavanje unutarnjeg života mora da je kod Jevreja postojalo od pamtivijeka. Jaz izmedju njih i ostalih starih naroda mora da je, zbog ogromne razlike u gledanju na svijet, bio veći, nego što je danas izmedju Jevreja i nejevreja. Spiritualnost se preko kršćanstva raširila na zapadu. Cesto samo na oko, izvana; očitovalo se u religioznim formalnostima, iza kojih se skrivalo staro srce. Jer za spiritualnost treba osobitog nastrojenja. Prvaci spiritualizma su Indijci. Mnogo ga imade u Rusa. A veoma mnogo i medju današnjim Jevrejima. Dva velika naša učitelja toga smjera jesu Henri Bergson i Sigmund Freud; prvi profesor filozofije na College de Franoe i član instituta u Parizu, a drugi tit. ordinarius psihijatrije u Beču. * Freud je svojom psihoanalizom unio novi smjer u psihološku nauku. Psihologija je prije njega ostala tako reći na tjelesnoj površini ljudske duše, opisujući i atomizirajući ju. On je pak posve novom metodikom prodro u njezine dubine, otkrio dinamiku u njoj i odjednom smo stajali pred gotovo nepojmljivom činjenicom, da čisto s duševne strane možemo neposredno, dakle još bolje nego sa fizičke, da zavirimo u vitalnu snagu organizma. Počeo je kao mladi učitelj neurologije u Beču. Isprva je išao stopama svojih učitelja: opisivao je i klasificirao simptome. Bio je kod velikoga Charcota, koji se baš u to vrijeme bavio problemom histerije. Kod njega je već vidio prve hipnotičke pokuse, da se prodre u bit te bolesti, dakle sa površine u dubinu. Ta težnja, prodrijeti u dubinu, od opisa vanjštine do shvatanja dinamike, nije ostavila Freuda. Od genijalnog Breuera je naučio, da se neurotički bolesnici u hipnozi opet sjećaju važnih đogadjaja, koje su prije bili zaboravili; kao da ih je hipnoza iz nekih skrivenih dubina duše digla na površinu svijesti. Time se hipnoza pokazala prvim sredstvom za prodiranje u dubinu. Ali Freud ju je doskora napustio, otkrivši dva daleko pristupačnija vrela, naime; san i stanje uklonjene napetosti. Freudu je glavno vrelo bio san. Prije njega znanost nije ništa znala o važnosti naših sanja. Kad ih je on počeo da uvažava i analizuje, naišao je na veliko nerazumijevanje i otpor. U snu nam se redaju bezbrojne slike, serije slika, koje tek na oko nemaju veze sa zbiljom. Freud se sa genijalnom svojom intinuicijom dao na studij tih slika i otkrio, da su to sve simboli, simbolički prikazi mišljenja, namjera i smjerova, u kojima se dotični individuum kreće. Psihološka istraživanja su onda pokazala, da takav simbolički način izražavanja odgovara jednoj starijoj fazi u »filogenezi« naše psihe i da se neki primitivni narodi još sada njime služe. San se dakle služi filogenetski starijim sredstvima izražavanja. Tko ga hoće razumjeti, mora da nauči jezik te simbolike, koji je dakle legitiman. Najpraktičnijim pokazaše se sni kod djece. Očevidno je, da dijete u snu doživljava ispunjenje svojih želja, koje su mu

na javi bile uskraćene. Komplicirani sni odraslih samo u zavijenoj formi pokazuju isti smisao. 1 Freud je došao do općenitog zakona; san sadržaje ispunjenje naših najskrovitijih želja. Mi sebi često tih želja nijesmo svijesni. često ih besvijesno potiskujemo, ne damo, da nam dodju do svijesti, jer nam to brani moral, karakter, kultura. Ali želja osta želja i ona nam pokazuje smjer, kuda srce individua teži; vodi nas do kinetičke tačke u organizmu, do nagona. Drugo sredstvo za otkrivanje centralnih težnja pojedinca jest stanje uklonjene napetosti. Mi prelazimo u to stanje, kad na tihom mjestu, gdje nas nikakav podražaj ne smela, zaklopivši oči ostanemo sami; kad se legnemo onako, kao da smo ugodno klonuli; kad se povučemo u se, napustivši svaku inicijativu i odvrativši se od vanjskoga svijeta. Svaki je već ovako ležao i fantazirao . . . Tako naime obično zovemo ono, što se u nama u taj čas zbiva. Odnekuda, iz dubina dižu se bezbrojne slike i misli'. Slika za slikom, jedna juri drugu i mi se često pitamo, odakle je to obilje u nama. Obično tim fantazijama ne pridajemo nikakove važnosti. Ako su ugodne, mi uživamo u njima, a ako se protive cenzuri našeg morala, mi ih odbijamo od sebe kao nešto tudje ili slučajno. Ta kako bi bilo moguće, da ovakove ružne slike imadu svoju motivaciju u nama samima?! Psihoanaliza je medjutim pokazala, da sve te slike imadu živu podlogu u našoj sopstvenoj duši, i analiza se njima služi, tražeći tendence, koje se iza tih fragmenata skrivaju, da ih poveže u jednu razumi javu cjelinu. Freud se je, služeći se tim metodama i svrativši svoju pozornost sasvim na ljudsku unutarnjost, našao pred jednim silnim vrelom novih spoznaja. Došao je do istine, da je naša nutarnjost jedan mali vulkan, u kojemu kipe čuvstveni kompleksi i nagoni. Mi sebi većinom nismo svijesni onoga, što se u nama zbiva. A defacto te nutarnje sile upravljaju našim organizmom. Naša kulturna ličnost je katkada samo tanka kora na tom unutarnjem vulkanu. Uzmimo jedan svakidašnji primjer, koji će nam to razjasniti. Muž ili žena traže pomoći zbog neurotičkih tegoba. Liječnik pita, da li se slažu i vole, da li u braku imade razmirica. Na to dobiva odgovor, da su se iz ljubavi uzeli i da se vole. Oni oboje doista tako misle, oni ne lažu (u vulgarnom smislu), a psihoanaliza ipak otkriva, da izmedju obih postoji u seksualnoj sferi potpuna disharmonija, da u dubini duša vladaju centrifugalne težnje, i da si svega toga nisu svijesni, i baš zbog toga neurotični. Borba izmedju kulture (intelekta) i instinkta izopačuje ličnost. Naše logične argumentacije, kojima mi kao kulturni intelektualci obrazlažemo naše čine, često su skroz krive. One su snagom našega intelekta poslije sazidane kao prazne sheme. Naši čini pak su izraz zapletaja medju psihičkim silama, koje ispod razine naše svijesti djeluju i iz dubina pokreću organizmom. Može se rećr, da se glavni dio našeg psihičkog života, u kojemu je i žarište naše dinamičnosti, odigrava u podsvijesti. Naš intelekt i njegova logika, koji su udešeni za spoznaju vanjskog svijeta i reakcije našeg organizma u svtjefu, posve su nedostatni za prosudjivanje tih nutarnjih sila j ne vode nas u tom pogledu do istine. Tek analiza, uz jaku intuiciju može da prodre kroz vanjsku kulturnu ljusku u te, čovjeku nesvijesne sfere; može da upozna istinske motive i omjer nji—

6

*2 1 U U V«

BROJ 13.—14.