Жидов
mom vremena, bivanja u vremenu. To bivanje, sama po sebi fizika svojim dimenzijama nikako ne može da shvati. Ona si pomaže kojekako. Da na priliku nekako prikaže vrijeme, što ga jedan predmet treba, da prevali put od jedne tačke do druge, fizik će tu udaljenost razdijeliti u bezbroj malih dijelova, puteva, te će jedinicom vremena uzeti vrijeme, što ga predmet treba za ovaj najmanji put. Onda će sve te jedinice sumirati u veliku cjelinu. Time dakako nipošto nije shvatio samo bivanje za vrijeme gibanja ■unutar toga najmanjeg puta. Samo bivanje u vremenu, onu neprestanu mijenu samu po sebi, dogadjanje u svojemu toku, prošlost u sadašnjosti to mogu doživjeti jedino u samome sebi, ako se povučem u se, uronim u se. Ovakovo doživljavanje je intuitivno spoznavanje. U analogiji prema onome, što sam iz samoga sebe saznao, mogu da razumijem i proces, koji se zbiva u oblicima, koji me okružuju. Promjenljivo bivanje, trajanje duree je vječna karakteristika istine o životu, koju lih u svojoj unutrašnjosti mogu da nadjem. Sa intelektom, njegovim jezičnim i pojmovnim simbolima, shvaćamo uvijek samo oblike u prostoru i to uvijek jednostrano, onako kako nam se u danom momentu suprotstave. Intuicija nam putem naše duševnosti objavi ja dušu svega svijeta-, a to jest: vječno stvaranje, vječni život. Po Bergsonu je sav universum prožet jednim sitnim impulzom života: elan vi tat. Predmeti oko nas ukazuju nam- se kao materija, na koju nas goni naš životni impuls. Ali je u tim predmetima takodjer životni impuls, koji ih opet tjera na nas. Mi se pak njima sigurno ukazujemo samo kao materija. 1 tako se poletni nagon života neprestano sukobljuje sa materijom. Vječno nasrćući životna je snagu stvorila bezbroj sredstava za svladavanje malarije. Dva sitna ogranka njezinih borbenih falanga jesu u animalnom svijetu: instinkt i intelekat. Instinkt vidimo u najrazvijenijoj formi kod pčela i mravi, a intelekt kod čovjeka. Nema sumnje, da je intelekt najsubtilnije, najdotjeranije oružje života. On je kadar da u isti čas vidi više situacija-, da ih svrstava, mjeri. On je kadar da anorgansku materiju upotrijebi za stvaranje orudja, novog orudja protiv iste materije. On je kadar da bira sredstva. Ali on se prilagodio jednoj jedinoj
svrsi i diferencirao u lom smjeru da sto spretnije barata sa predmetima protiv predmeta, i zato ne može da vidi drugo, nego same predmete. Drugo je instinkt. Taj nije kadar, da sebi stvara orudja i da barata s njime. Sjetimo se samo jakog ,instinkta u pčela, koji njima dirigira u tom smjeru, da samo zajednički mogu da rade. On se očituje u jedinstvenoj organizaciji čitavog organizma u tom smislu, da organizam sam od sebe, a da ne zna zato, čini sa velikom sigurnošću ono, za čim život teži. Dakle instinkt ne zna za se. Ali on je sam po sebi tendencija život u malome. I da nam znade nešto da kaže o samome sebi, on bi nam otkrio sve tajne života. Instinkt ne može da se obrati na samoga sebe. Tu sposobnost obraćanja imade intelekt. Onim časom, kad se intelekt obrati na svoje vlastite instinkte služeći se njima, onda )e organizam došao do nove spoznajne snage do intuicije. Instinkt spoznaje pomoću svojih svmpatetičnih sposobnosti. U intuiciji se ove udružuju sa intelektom i pomažu ga. Dok je instinkt po svojoj gradji kadar da se sympatijom uživi samo u onu funkciju, za koju je stvoren, dotle se u intuiciji ta sposobnost svmpatičnog spoznavanja može da obrati na sve moguće fenomene, kadgod se intelekt okrene. Treba da idemo za harmonijom instinkta i intelekta. * Da slijedimo Bergsona dalje u njegovu metafiziku, našli, bi se odjednom u središtu religioznih problema. Današnji svijet, areligiozan, a žedan za religijom, trga se za njegovim djelima, jer da je čovjeku opet pokazao puteve k vjerovanju u Boga. Prošlo je više tisuća godina, a naši Veliki idu istom stazom.
Eliezer Ben Jehuda
Prema knjizi braće Thar a u d: L’a n prochain a J eru Salem! (Nagodinu u Jerusolimu). Židovi su u Jerusolimu učinili čudo. Svuda, na ulici, u školi, na putu, u kolonijama, u uredima i dućanima, svuda se čuje samo hebrejski. Koliko je to djelo, može prosuditi onaj, koji znade, da je taj jezik već 2000 godina prestao da služi u živom saobraćaju. To je bio jezik molitve i Svetoga Pisma.
Od najranije mladosti učila su djeca naizust čitave odsjeke svetih knjiga, a da nikada nije učitelju palo na um, da im rastumači značenje pojedinih riječi. Pa i učitelji, koji su znali napamet sve knjige, nijesu im razumijevali sadržaja. Prvi koji je oživio ovaj jezik, bio je Eliezer Lazarović Elianov, koji je sebi uzeo židovsko ime Ben Jehuda, što znači Sin Judeje. Evo povijesti njegova života: Djetinjstvo je proveo u jednom getu Litavske, gdje je do 15. godine provodio život talmudskoga učenika, kako ga provode već četrdeset godina učenici talmudske škole ješibe. U siromašnoj kućici okružilo je rabina jedno dvadeset mladića u kaftanima s okruglim šeširima , su dugačkim pajes, koje im padaju niz lice, te diskutiraju po vazdan koje pitanje iz talmuda. Tekst, koji je sam po sebi često sasvim jasan, preokreće se i traži se u njemu neki skriveni smisao. Za vrijeme predavanja svaki je učenik smio da prekine učitelja i da ga upozori na koju logičku pogrešku. Iz toga bi se razvila beskrajna debata, jedan bi drugoga nastojao da nadglasa, samo da pokaže svoju duhovitost i oštroumnost. U tim debatama zaboravili bi i na glad i na zimu. Ovi učenici pravi su tip djaka-prosjaka. Dobivali su hranu po židovskim kućama i to svaki dan u tjednu drugdje. Kad nije bilo škole, išli bi prosjačiti po obližnjim selima. Ovi učenici i njihovi rabini bili su jedini, koji su u getu poznavali hebrejski. No diskusije i tumačenja vodila su se na jidiš jeziku, jer bi se tim stvarima profanirao hebrejski jezik. Već je Mendelssohn učinio bezbožno djelo, kad je preveo Pentateuh na njemački jezik. To je već značilo udaljivanje od tradicija, želja za upoznavanjem tudjega, profanoga. Čudnim sticajem prilika, složio se interes za jezik, koji već dvije hiljade godina ne živi sa ljubavlju za nove misli te su kao prirodni saveznici počeli da stvaraju nova djela. Nekoliko malenih hebrejskih novina počelo je da širi ovaj otrov u ove židovske zajednice. I jednoga dana izašao je roman, prvi, koji je preveden s francuskoga na hebrejski (Les Mysteres de Pariš) i koji je unio u ovaj strogi židovski život opasni čar zapadne civilizacije. Eliezer Lazarović bijaše malen, suh, blijed i sušičav. Kad je jedamput propovijedao u malenoj sinagogi, upozna ga neki trgovac iz Moskve, te ga povede sa sobom. Tamo je polazio licej, a uveče je podučavao u hebrejskom Deboru, trgovčevu kćer. Tako je živio 3—4 godine. Kasnije je radi nekih razmirica otišao odanle. Debora mu je obećala, da će ga slijediti, kadgod je bude trebao. Putovao je u Varšavu, Lavov, Berlin, a uzdržavao se dajući hebrejske satove. Na tom putu u jednoj suši porodila se u njemu mesijanska ideja. Oživjeti hebrejski jezik, kojim su govorili kraljevi, proroci i sudije i zamijeniti njima jezik robova, jidiš. Sve mu je izgledalo jasno i jednostavno. Toga dana nadjenuo je sam sebi ime Ben Jehuda. Poslije kratkoga boravka u Parizu p r ma poziv palestinskih hebrejakih novina »Cvijet saronski«. Prije polaska u Palestini hoće još da udovolji staroj jednoj želji, da upozna i da traži
Predavaona u kemičkom institutu.
8
»ŽIDOV«
BROJ 13.—14.