Жидов
savjeta u čovjeka, kojega je obožavao najviše na svijetu, a da ga nikad vidio nije: Smolenskoga, romansiera geta. Ben Jehuda našao je Smolenskoga u bijednoj sobici, gdje je štampao sa ručnom prešom svoju reviju »Hašahar< zoru, koja je ulijevala nadu uznemirenima u getu. Jehuda mu je, zagrlivši ga, povjerio svoj plan za Palestinu, ali ovaj mu reče, da je luda. »Palestina je zemlja, u kojoj će te proždrijeli pobožni i divlji!" 1 on mu ponudi, da saradjuje u njegovoj »Zori«. Ali, u to se otvore vrata i unidje Debora. Ona je pobjegla od kuće i spremna je da slijedi Ben Jehudu ma i na kraj svijeta, t. j. u Jerusolim. Odmah se vjenčaju i za par dana ukrcaju se u ladju. Dunavom do Crnog mora i dalje za Palestinu. Kad su prolazili Željeznim Vratima, Ben Jehuda energično izjavi svojoj ženi, da će odsada govoriti samo hebrejski. Premda je Debora znala samo par riječi, ipak je uspjelo. 1 oni su bili jedini u svijetu, koji su govorili tim starim, umrlim jezikom... U ono je doba u Jerusolimu živjelo jedno dvadeset hiljada Židova, većinom staraca, koji su se doselili ovamo, da umru u svetoj zemlji. Provodili su dane u molitvi i postu. Živjeli su od milodara, koje su dobili od organizirane pomoći, poznate pod imenom Haluka. Zatvoreni u grupama, zemljaci, živjeli su onaj isti život geta kao i prije izvan Palestine. Aškenazi i Sefardi žive posve odijeljeno. Sa nežidovima nemaju nikakovih veza. Prema svakom pokušaju, da se u njihov život unese kulture i civilizacije, drže se neprijateljski. U ovakovu okolicu došao je Ben Jehuda sa svojom mahnitom idejom. Ovim ljudima, koji su se mrzili radi sitnica, koji su čuvali svoj jidiš i svoj španjolski idiom kao uspomenu drage prošlosti, tim ljudima htio je da dade novi jezik, da ih poveže u u uzvišenoj ideji mesijanskoj. Ništa manje, nego crkveno prokletstvo čekalo je čovjeka, koji je govorio samo hebrejski svuda i svagdje. Onemogućili su mu malo po malo svaki saobraćaj sa ljudima. Sve to nije moglo da übije u njemu vjeru, da će čar riječi oživjeti narod židovski. Ovoj duševnoj bijedi pridružila se i materijalna. Dvadeset franaka mjesečno malo je bilo, pače i za Jerusolim, gdje su ljudi znali da žive od ništa. Jadna Debora, vikla udobnom životu u roditeljskoj kući u Moskvi, teško je podnosila ovaj život. K tomu je Ben Jehuda izgubio svoje mjesto u redakciji »Cvijeta saronskoga«, koja nije mogla držati čovjeka ovako diskreditiranog, kao što je to on bio. U tome gradu, u kojemu je Ben Jehuda htio oživiti hebrejski jezik, ostali su gluhi za njegove riječi, kao mrtvaci iz doline Cedrona, Jednoga čovjeka našao je, koji se je premda posve različit od njega prijateljski zauzeo za njegovu sudbinu. Bio je to Pines, spisatelj iz Litve. U svojemu djelu »Les Enfantements< s mnogo je duha branio tradicionalno židovstvo. T o ga nije smetalo, da se sprijatelji s Ben Jehudom i u dugim debatama da ga nastoji uvjeriti, koliko je uzaludan njegov trud. Pines je bio uvjeren, da je jedino vjera onaj centar, koji održaje vezu medju razasutim dijelovima židovskog naroda. »Ne smijemo se odreći naše duše za ljubav našega starog jezika. Ne oduzimajmo narodu ono dragocjeno, što sačinjava njegovu veličinu. Hebrejski jezik, kojemu ga ti hoćeš da naučiš, bio bi još više mrtav nego što je danas, ako onoga dana, kad ga budemo govorili, ne budemo imali drugih misli i osjećaja od onih. što su već odavna rasprostranjeni po svijetu.« Ben Jehuda vjerovao je, da osim duha religije imade još vrijednota u židovstvu, a to je prelazili oblik mnogostrukog i raznolikog genija, koji za život treba samo jezik i domovinu. Nesreća za nesrećom stizavala je Eliezera BcnJehudu. Prokletstvo, svečanim načinom oglašeno u hramu, kojim se izopćuje iz saveza židovske vjere, pa onda smrt Debore, koja mu je medjutim rodila petero djece. Nekoliko mjeseci iza njezine smrti Ben Jehuda oženi se u.Carigradu s njezinom sestrom. Vratio se s njom u Palestinu i muke počeše iznova. Radi jednoga vatrenoga nacijonalističkoga članka oklevetaše ga njegovi protivnici pred Turcima, i on bi osudjen na 15 godina prisilnog
rada. Onoga dana, kad mu je žena ležala u porodu, došli su stražari i odveli ga u zatvor. Trebalo je dvjesta funti, da ga se iskupi. Sasvim slučajno spasi ga neki hodočasnik iz Maroka, koji ga nikad ni vidio nije. 1 kako je onoga časa počela padati kiša, koju su već tri mjeseca željno očekivali, pripisivali su ovu blagodat spasu Ben Jehude. Dobrotvorna kiša! To je bilo u vrijeme, kada je Theodor Herzl počeo da propovijeda svoj politički cijonizam. U ovim novim prilikama, koje su sada nastale, našao je i Ben Jehuda napokon razumijevanja za svoje ideje. Počele su se osnivati škole sa hebrejskim nastavnim jezikom. Od Balfourove deklaracije ovamo, ove su se škole umnožale. U Palestini, u koju je prije četrdeset godina došao Ben Jehuda sa svojom vjernom Deborom siromašan i pun oduševljenja, u toj zemlji sav
svijet govori danas hebrejski, osim staraca geta. 1 kao simbol obnove duha i jezika židovskoga položili su cijonisti dvanaest temeljnih kamena na Skopusovom brdu, temelj hebrejske universe. V. Gj.
Arthur James Balfour bivši ministar inoslranih djela, po kome je nazvana deklaracija britanske vlade od 2. novembra 1917. Prvi rektor hebrejskog sveučilišta u jerusolimu. Arthur James Balfour
Bivši ministar inostranih djela lord Balfour stigao je u Jerusolim da povodom otvorenja hebrejskog univerziteta održi rektorski govor. U kratkpm prikazu želimo da iznesemo neizmjerne zasluge lord Balfoura, toga oduševljenoga djoniste, za ostvarenje židovske narodne domovine. Tko u židovskome narodu ne poznaje Balfoura, jednu od najsnažnijih nežidovskih ličnosti, koja će ući u židovsku povijest? Njegovo je ime za uvijek vezano za nas s deklaracijom od 2. novembra 1917., koja nam je nakon dvije tisuće godina galuta opet dala mogućnost, da na tlu istorijske domovine židovskoga naroda izgradimo novu židovsku zajednicu. Jer Balfourova deklaracija i nije za židovski narod ništa drugo do nove jedne mogućnosti, vjere, da će naporima židovskoga naroda uspjeti savladati sve poteškoće, koje su na putu do ostvarenja narodne domovine. A ipak značila nam je Balfourova deklaracija mnogo, jer mi smo znali, da će Velika Britanija preuzetu obvezu i iskupiti. Balfourova deklaracija bila je ključ, koji nam je otvorio vrata velikim silama, omogućila nam, da iznesemo pred mirovnu konferenciju svoje želje i zahtjeve, da dodjerno u kolo naroda, koji će opet s nama da raspravljaju kao s narodom. Njezina je konzekvenca bila, da je Palestina dobila odmah civilnu upravu i da je vrhovnim komesarom postao Židov, Sir Merbert Samuel. A konačno i mandat nad Palestinom, potvrdjen po Ligi Naroda, tek je daljnji korak na putu izvcdenja Balfourove deklaracije. I ako nije sve išlo onim tempom, koji smo mi i autor deklaracije želili, kad se iz oportunizma oslabila velika koncepcija Balfourove deklaracije, koja je izazvala zanos cijonista a tečajem vremena okupila u cilju zajedničkog rada oko izgradnje Palestine malo ne cjelokupno židovstvo, mi smo doživjeli mnoga i gorka razočaranja. 1 u najtežim ovim časovima, kad su mnogi Židovi, a i cijoniste postali malodušni, kad su počeli gubiti vjeru u ostvarenje djela obnove. Balfour, koji nije više bio na vladi, drži svoje vatrene govore za cijonističku ideju i sokoli narod prikazujući mu svu veličinu djela, što ga ima provesti, a koje iziskuje golemih napora. Što je Balfour zasnovao, ostvarit će se pored svih makinacija, jer izvršenje Balfourove deklaracije osjećaju svi engleski državnici i engleska javnost kao moralnu dužnost. Sigurno je, da će se uvijek naći i protivnika naše stvari, koji će u kući lordova ili u zastupničkoj kući ustati protiv židovske Palestine, jer se vatikanski krugovi još uvijek nisu smirili, još uvijek rovare i huškaju protiv nas, zadavajući nam neprestane sitne übode. Ali engleski državnici znadu, da je moralna veličina naroda Velike Britanije vezana o to, kako će se izvršiti zadatak, koji je
BROJ 13.—'14.
»ŽIDOV«
9