Жидов

Pusti se krši nakon stoljeća pošumIjuju, dići će se šume nebu pod oblake, znak židovskoga poleta i idealizma. Malarijom zaražene se močvare isušuju, a na njihova se mjesta dižu cvatuće kolonije, znak zdravog i plemenitog shvatanja židovske psihe o materi zemlji. Na pustinjskom pijesku dižu se gradovi, razvija se industrija, znak židovske energije u modernom tehničkom napretku. A u kolonijama i u gradovima otvaraju se škola za školom. Od osnovnih škola preko srednjih učilišta, tehnike, realke i gimnazije eto do universiteta. Dokaz židovske ljubavi za naukom, za svjetlom istine. Po svim pak onim djelima kao kruna svega nastojanja niče na djedovskom tlu nov, uspravan naraštaj, prožet dubokom vjerom, da može i mora ljudstvu dati novih vrjednota, jer vraćajući se sa područja raznih zapadnih civilizacija k istotku, odakle je došlo svijetu moralno svijetlo, zna da će biti najsposobniji, najvredniji posrednik u izmjeni velikih zapadnjačkih i istočnjačkih moralnih dobara. ♦ A mi, što živimo ovdje, što se toliko uznosimo uspjesima žuljeva, znoja i krvi mlade židovske generacije u Erec Jisraelu? Jer ne ćemo. da nam svetkovanje izlaska iz Egipta bude pusta formalnost bez dublje sadržine, jer i u nama još žive ideali, naša je sveta dužnost, da svim silama saradjujemo na djelu obnove palestinske zemlje, jer će po toj materijalnoj obnovi doći i do moralne naše obnove. ♦ Kad budemo svojoj djeci čitali i tumačili Hagadu o izlasku iz Egipta, sjetimo se, da ne slavimo samo jedan historijski fakat. nego da podjedno obnavljamo ideju, (koja se veže o tu činjenicu. I ne će nam to svetkovanje više biti spominjanje prošlosti, nego pogled u budućnost, zbog nas samih i zbog ljudstva, kojemu možemo, moramo i hoćemo da dademo najvrijednije iz našeg etosa mir i socijalnu pravdu.

Elhanan ben Elijahu.

Misli u Pesah-večer

Blagdan je Pesah obasjan odličnim sjajem. Većinu Židova i one, koji stoje dosta daleko od židovstva, ispunjava ove večeri duševni ponos i oni osjećaju uzvišeno, blaženo čuvstvo. Ovaj veličanstveni dogadjaj oslobodjenja od ropstva egipatskoga, koji stoji popiit vatrenog stupa na pragu naše povijesti, zauzima u historijskom pamćenju našega naroda, u našoj religioznoj literaturi i u liturgiji izvanredno važno mjesto. »Da se sjećaš dana izlaska iz Egipta sve dane svoga života« zapovijeda nam Tora, U Kidušu za petak na večer kao i za blagdane veli se: »Na uspomenu na izlazak iz Egipta«. Isto 'tako stoji pred deset zapovijedi predgovor; »Ja sam Gospod Bog tvoj, koji sam te izveo iz Egipta, iz zemlje ropstva«. Pitanje, zašto upravo oslobodjenje iz Egipta igra u duševnom životu našega naroda tako veliku tdogu, traži odgovor. Za cijelo je nepobitno jedinstveno značenje ovoga dogadjaja, koji je našim očevima donio oslobodjenje iz ropstva, koje je trajalo više stotina godina.

Ali imade i drugih dogadjaja u našoj povijesti, koji ne zaostaju u važnosti i znamenitosti za ovim a ipak se ni izdaleka ne uzvisuju tako kao ovaj. Izbavljenje od sirskog jarma po Makabejcima n. pr., sigurno veličajan, impozanllan dogadjaj slavi se samo tako zvanim malim blagdanom, a povratak iz babilonskog sužanjstva, kad su naši pradjedovi dobili mogućnost, da opet urede svoju državnu samostalnost uopće s° ne slavi i nitko ne bi znao navesti ni dana, kad se zbio ovaj u svijetskoj povijesti možda jedinstveni dogadjaj. Ali izvanredno islticanje izlaska iz Egipta ima svoj dobar razlog. Kad su naše pradjedove kasnije u toku naše povijesti dosta često snašla druga ne manje teška, ne manje rafinirana progonstva, tad ne bijaše opasnost za njihov opstanak tako velika. Jer tada su već imali u T o r i ono vrelo snage i unutarnje čvrstoće, koje ih je protiv vanjskih potlačivanja u unutrini činilo jakim i otpornim. Ali vrijeme, kad su naši očevi od Faraona bili držani pod nesnosnim pritiskom, bilo jc još prije obja-

ve Sinajske, tad nisu još imali one unutarnje snage, one moćne nacionalne konstrukcije, koju je našim praocima od najstarijih vremena pa sve do najnovijih podijelila Tora. Pa ako sad Hagada veli: »Da nas Bog nije izveo iz Egipta, onda bismo mi, naša djeca i djeca naše djece bili još danas Faraonove sluge u Egiptu«, onda mora, da je ovo veoma staro mjesto nastalo u vrijeme, kad je osjećanje na egipatski jaram bilo još veoma živo. U istinu bi pak bolje glasilo ovako; »Onda u opće ne bi bilo više židovskoga naroda«; jer ako je ikakvo potlačivanje moglo ozbiljno ugroziti naš opstanak, onda to bijaše egipatsko. Pa ako danas za sederske večeri Židov u Lo/idonu i Židov u Carigradu, Židov u Rimu i onaj u Petrogradu, Židov u Pekingu i onaj u San Francisku čitaju Hagadu i tako se na cijeloj zemaljskoj kugli Židovi ujedinjuju u istom historijskom sjećanju i u istim nadama budućnosti, to oni nehotice čine grandioznu demonstraciju za jedinstvo i neslomivu životnu volju našega

Sedmi nisana 5685.

»Oni, koji nas danas još ne razumiju, naučit će to, a universitet, rad u duhu i istraživanju, ujedinit će djecu zemlje . , .« (Iz govora dra. Weizmanna kod otvorenja universiteta u Jerusolimu). Sedmoga nišana na svečan je način otvoren hebrejski universitet u Jerusolimu, Pjesnici opjevali su ovaj dogadjaj. Književnici su u slavu toga dana povadili citate iz zaprašenih knjiga, koji još nisu tako popularni kao onaj poznati: »Ki mi Cijon teče ...« Istoričari nadovezali su na ovaj dogadjaj dubokoumna razmatranja, a zastupnici raznih znanosti razlagali su znamenovanje toga dana. Političari nastojali su, da shvate zamašaj toga djela. I cijeli židovski narod i svi njegovi prijatelji toga su dana klicali. Tome nasuprot čini se, da je broj onih, što sumnjaju i zabadaju, spao na posvemalenu skupinu. Ima već mnogo godina, što njihovi listovi ne prelaze šutke pretko djela židovske renesanse, a i ne mogu ga više da otprave jeftinim dosjetkama. Moradoše se što više nekoliko puta ozbiljno pozabaviti problemima toga djela., A sad, za posljednjih nedjelja donosiše sve češče rasprave i članke i vijesti o tom djelu i o njegovoj zasada najaktuelnijoj emanaciji: otvorenju universiteta. Iz svih kulturnih centara svijeta skupiše se u velikom broju odlične ličnosti Židovi i nežidovi u Jerusolimu. da budu svjedocima toga dogadjaja. Muževi znanosti i nosioci politike svih naroda sudjelovahu aktivno u toj slavi. Dojam bijaše nadasve snažan. I tako je potisnuta u kraj malena nepopravljiva grupa onih, što neprestano sumnjaju i zanovijetaju, i tek nekolicina od njih stoji negdje u kutu, pa se jadi. ♦ Jedna je disonanca dopirala u svečano i uzvišeno raspoloženje. Vijesti o protestnim akcijama Arapa prodjoše svim novinama svijeta, a u isto vrijeme stizavale su vijesti o sigurnosnim mjerama, što ih spremaju engleske upravne vlasti. Danas, kad nam već stigoše izvještaji o

provedenoj svečanosti, mogu se da ispitaju valjanost i opravdanost tih alarmantnih vijesti. Oni, što poznavaju prilike, tvrdili su unaprijed, da se arapski narod u Pale. stini ne će odazvati alarmu samozvanih vodja, s kojima taj narod nema ništa zajedničkoga. Pozivahu se na neuspjeh slične akcije ovih krugova za lanjske proslave drugoga novembra, dana Balfourove deklaracije. Nije se dakako moglo, ada se ne zapazi, da ovi vodje dobivaju direktive iz ponosnoga samostana Sacre Coeur i da odatle vode žice upravo k Vatikanu ... Njihova je mržnja uperena prije svega protiv lorda Balfoura, koji imade u najmanju ruku toliko zasluga za židovsko djelo u Palestini, kao i najbolji sinovi židovskoga naroda. 1 to je oslabilo disonancu. Jer lord Balfour stigao je usprkos svim opomenama i upozoravanjima u Jerusolim sa prvim posjetnicima svečanosti. K tome pridodje i to, da su politički dogadjaji u Parizu i u posljednji čas stigle vijesti o stavu francuskih vlasti na Blizom Istoku opravdali nadu, da danas znatno popustiše kadikad veoma čvrste veze izmedju samostana Sacre Coeur 1 Parisa, što vodiše preko Vatikana. ♦ Jedno se još mora naročito da spomene. Na dan oficijelnog otvorenja jerusolimskoga universiteta mogao je židovski narod svemu svijetu pokazati uvjerljivije nego ikada dosad: da su znanje i umijeće tajne njegovih uspjeha, da su oni njegovo prokušano oružje protiv najžešće mržnje, najpodlije zlobe i najgrublje sile. I ovo oružje urodilo je sviješću mira i pouzdanja, a nijesu to učinili uklopljeni automobili britanske uprave, što su možda 1. aprila zakrilili zgradu na Skopusu, kao što svake godine za najvećih muslimanskih blagdana zakriljuju Omarovu Mošeju i druge centre svetkovina. Ono naše oružje nije dalo, da se u Židova - Palestine i ostaloga svijeta, javi osjećaj nemira i nervoze i time je unijelo u posjetnika svečanosti pouzdanje ono je učinilo, a ne vojnici Njegovoga Veli-

2

»2 I D O V«

BROJ 15.