Жидов

rodnoga Fonda, posljednji Herzlov osnutak i kruna njegovoga životnoga djela. A da je Herzl, imao pravo, priznaje sada/ i Bodenneimer u svom članku u »liaarecu«. Ovdje spominje, da je nakon zaključka kongresa doznačio fondu 2000 maraka, koje je prof. Sapira uz potporu heidelberškth studenata sakupio i predao njemu zajedno sa djelima, koja se odnose na fond. I drugi su kod osnutka doprinijeli oveće svote; medju njima bijahu Kremenetzkv sa doprinosom na ime prof. Sapire, dr. Sapir po nalogu cijonista iz Odese, Izak B. Goldberg darovao je jednu parcelu, koja je time bila prvi komad nacionalnoga tla. A Herzl je o petom kongresu stavio ovu bilješku u svoj dnevnik: »Ujutro prvoga dana kongresa poslao sam brzojav sultanu, a uveče drugoga dana stigao je odgovor. Sve dotle drhtao sam. Sve dotle mogao je početak odnosa izmedju nas ignorirati. Ook na kraju nije Bazclski Brzojavni Ured objavio brzojav, pa se je moja pozicija učvrstila. Opet sam se spasao od velike pogibelji. Od fog časa bio sam miran.. 1 nakon spominjanja, kako su se prijazno ponijele bazelske oblasti dodaje: »Kako li su se neznatno i sitničavo ponijeti Zidovi bazelske opčine. Oni su doduše ovoga puta dopustili, da se u sinagozi daruje za Narodni Fond. ali kad je WoHfsohn tražio dodatak od samo 30 ljudi kod čitanja Tore, opirao se tomu predstojnik općine Drevfuss riječima; »Samo ništa naročita«, I tako smo mogli da darujemo samo ja, Moser, Montefiore i Wolffsobn«. 1 tako je pred 23 godine osnovan Narodni Fond, tek tri godine prije smrti tierzlove. 1 sada, kad cijonistički svijet pominje dvadeset i prvu obljetnicu smrti tierzlove imade neka utjeha u misli, da sjajan razvitak fonda obecaje, te će se ispuniti nade, koje je u nj polagao njegov osnivač. Već leprša Herzlov barjak nad petim dijelom Emeka, za osvojenje kojega se i on već odavno interesovao. Već ie Narodni Fond postao dragim svim di-

jelovima naroda i u hiljadama sinagoga, u stotinama hiljada židovskih kuća daruje se za nj i sabire marom pčela, i nema tome vise od nekoliko mjeseci, što ije jedan rabi u Izraelu pred svoju smrt svoj posljednji dar namijenio Narodnomu fondu. 1 može se mirne duše s potpunim povjerenjem da kaže: to je tek početak, tek priprema. Narodni će Fond svakoga Zidova prisiliti da mu služi. On će od godine do godine, od dana u dan sve više rasti. On će u potpunom smislu riječi postati židovskim narodnim blagom, koje će Zidove nagoniti da spašavaju i da se spase. Keren Kajemet Lejisrael jest ostavština Hćrzlova židovskomu narodu.

soHmu. Ne Zidove iz velegrada, ne bogate, a ni one što su ukorjenjeni u kojoj zemlji. Nego siromašne, progonjene, tlačene, bespravne, masu naroda u (Poljskoj, ftusiji, ißumunjskoj, vječno progonjene i ljude bez domaje, koji su neprestano bili übijani tragedijom pogroma. Ovaj poziv u Palestinu bio je olpor otmjene, osjetljive i nježne duše, protiv tope mržnje Evrope. Ovo prilaženje k vlastitom narodu, bio je prekid sa savremenira, lako pr+h val Ifivim idejama, u kojima su životarili zapadni Židovi. Herzl je time stupio na rito, na nevidljivo, ali sigurno i vanredno bogato tto biblije. Bio je prodahnut neizmjernom prošlošću, oštrom i čistom etikom svoga naroda, i kao što je sin zemlje Antej, primao nesavladive snage, kad bi se dotaknuo majke, rasla ie i njemu nova stroja snaga, kad je dirnuo staro, sveto materinje tlo biblije. Bijahu mu jasne posljedice, koje bi imao faktičan pojav »židovske države«. U njegovim dnevnicima, koji podaju o njegovoj osobi sliku punu snažna dojma, ati katkad i veoma izmiješano shku, a često puta 1 crtanje njegovih prrkka, koje deprimira, u .njima se to može da čita. Znao je unaprijed, da će njegov poriv probuditi i trgnuti Židove istoka i da će oni s oduševljenjem stati ura nj, da će se akademska omladina na njegov zov skupiti oko njega. Vidio je početak vekkoga pokreta, što će se sve više da širi. Om se

nijesu više spominjali svetoga grada u svom dnevnom htijenja i u svom stalnom nastojanju i njihova je desnica izgubila snagu, usahla. A sad će rad njihovih dneva, čežnja njihovih noći obilaziti oko jerosoima i u nt'hovoj će desnici iznova procvasti snaga odlučnosti. Znao je to unaprijed, a znao je i to, da je sada izašao iz književnosti u povijest. Vodio je pokret, držao ga je čvrsto u rukama svojim, rasao je na njem, na svom vlastitom djelu sagrađjenim do u živi život. Imao je sve odlike velikih vodja. pa i naročitu osobinu i slabost, da je poznavao samo bezuvjetne pristaše i zlobne protivnike. Sa toga gledišta mijenjao se njegov odnos prema ljudima, posve se je uredio na njegovu temelju. Nije mogao da vidi, nije bho da vidi, kako ga zbog njegove majstorskog umijeća cijene i kojim se ga respekitovanjem i odličnošću Snsreće. BSo je nered borbe i borio se hrabro i ogorčeno Sa grubim intrigama, sa najfinijom državničkom umjetnošću, s otvorenim vizirom i u svakojakim maskama. &orio se protiv Turaka, hnišćana i Zidova. Ponajviše protiv Židova. Kad bi mogao da danas ustane, da vidi, kako je razvij pokret izašao iz uskoga korita crjomzma i obuzeo gotovo sve Židove; mogao bi vidjeti, kako židovski nasetjenici opet oplođjuju Svetu Zemlju; kad bi dočuo manifest, kojim je Savez Naroda priznao staro.

historičko pravo židovskoga naroda u Palestini. bio bi ponosit u punoći svijesti, te nije uzalud živio. A kad bi saznao, koliko lako Židovi daju goleme svote za sve moguće svrhe, a koliko teško i s kolikim oklijevanjem za svoju vlastitu stvar, smiješkao bi sc najgorčim smiješkom svojim i tiho izrekao; y,Po tome ih prepoznajem!« Tako je živ danas, dvadeset godina nakon svoje smrti, te se čini kao da još uvijek boravi medju nama j da se njegovo mišljenje dade da odgoneta. Njegova' je slika na svim zidovima u naseljima, u školama Palestine. Svagdje, gdje se Židovi udružuju, jest ova slika pred njima, ova časna glava beduin skoga šeika. cmih, sjetnih i lijepih očija, crne brade i nadahnohh crta umjetnika. U Tel Avivu, novom gradu na morskoj obali nosi glavna okca njegovo ime, gimnazija «*o tako i jedan nasad maslina kraj jerusoiima zove se Herztova šuma. Njegovo ime nosi hotel, što je sagrađjen na vrhu Karmela. I na knlima slave, što prodire sve dalje u budućnost nosit će se djela njegova, knjige njegove od generacije do generacije. I tako se ne može da zaboravi, te te pjesnik bio onaj. što je preduzeo oslobodjenje židovskoga naroda.

Weizmann o predkongresnoj kritici

Poznali londonski industrijalac i filantrop Đernhard Baron sppskribirao je pred .<raće vrijeme 10.000 funti za hebrejski umversifet u Jerusolimu. Dvadeset i prvoga juna održao se u Brightonu svečani banket u čast dr. Weizmanna i Bernhardu Baronu. Ovdje je g. Baron predao dr. Weizmannu ček na spomenutu svotu. U oduljem govoru zahvalio je ponajprije dr. Weizmann u svoje ime i u ime Cionističke Organizacije gospodinu Baronu za njegov lijepi dar. Prije Weizmanna bio je govorio g. Baron, pa se je i dr. Weizmann u svom govoru svratio na njegove riječi. Dr. Weizmann je medju ostalim rekao, da iako ovakav sastanak nije prikladno mjesto za razne enuncijacije, ipak hoće da nekoliko riječi kaže o pitanjima oijonizma, jer ih se je i g. Baron dotaknuo u svom govoru. U oosljednje se je vrijeme mnogo pisalo o cionističkom radu. Sto se god kazivalo svi se ipak slažu u tome, da se u Palestini za posljednjih šest godina zabilježio velik napredak. Za taj su razvitak odgovorna dva faktora: britanska uprava, koja je u Palestini napravila red i zakonski poredak i židovska djelatnost. Oba su ova faktora učinili Palestinu, koja ijc prije rala bila zapuštena i zanemarena, zemljom, što je stala da ulazi u

zajednicu modeme kulture. A kod toga se ne smije zaboraviti, da je rad u Palestini započet neposredno iza svršetka rata u možda najtežem periodu povijesti ljudstva. Bijaše to zadaća dovoljno velika i za organizovanu i stabilnu vladu. Britanska vlada može da kaže, što znači organizovati na primjer iseljenje iz Britanije u Kanadu ili Australiju. Ali tu se prenose ljudi što govore engleski u zemlji, u kojoj vlada taj jezik, iza takove emigracije stoji sva moć i vlast Engleske. A mi nemamo takove vlasti. 'Moramo da obratimo ljude, da stanovnici grada budu seljaci i zemljoradnici. U dal ni em dijelu svog razlaganja govorio je dr. Weizmann protiv »defetizma <, koji da se u posljednje vrijeme širi u nekim dijelovima židovske štampe. Pisci članaka tvrde, da se nije dovoljno uradilo i da se je mnogo više moglo da učini. Nije sada vrijeme, da se dimu mnoge stvari, o kojima postoji koitraverza. Pred kongresom, koji če se održati za dva mjeseca, podat će on j njegovi kolege računa o svom radu i javno odgovarati za sve, što su učinili ili propustili. On tu ne će da prejudicira. Samo jedno želi da kaže; dakako da se a u tom se on slaže sa svojim mnogobrojnim krilicima može prigovarati, da se nije dovoljno uradilo. »Kad su u svijetskoj historiji nastavlja dr. Weizmann ustali ljudi i rekli: vlada nam je sve učinila, šio smo očekivali? Možda je moglo da bude bolje a možda je i mnogo gore moglo da bude. Pred tri godine nije ndko pomišljao, da će mjesečno dolaziti u zemlju 3000 ljudi, i da će moći biti absorbirani. Ako j nema razloga, da budemo zadovoljni sa današnjim stanjem, a to ima mnogo manje razloga defetizmu. Nema i najmanje razloga, da se potcijenjuje ono, što je učinjeno. Može se eventualno da kaže, te je židovski narod mogao da i više uradi za Palestinu. Nažalost nema na svijetu mnogo ljudi kao što je gosp. Bernhardt Baron. A ako se sa druge strane uzme u obzir, da su Židovi za šest godina unijeli u malenu zemlju. Kao što je Palestina iznos, koji se cijeni m 6 milijuna funti, a koji uistinu iznosi 8 milijuna

4

»2 I D O V«

BROJ 30.