Жидов

u v ed e n j a jedinstvenog šeke-1 a, pitanje, o kojem se već mnogo raspravljalo na XITT. kongresu i u našem novinstvu, a koje bi imalo da doprinese i üblaživanju frakcijonarstva, koje še n nas previše ispoljilo upravo s rdjavim svojim stranama. (Vidi izbor direktorija K. K. L. gdje su baš uslijed frakcija ispala dva vrsna stručnjaka na štetu K. K. L.>. Na kongresu došlo je i do podjele kompetencije u radu Keren Hajesoda i Keren Kajemeta. Poznato je, da su češće nastale diferencije izmedju uprava obih fondova, koje su bile na njihovu štetu. Sad je postignut načelni sporazum. K. K. L. upućen je u glavnome na 4 godišnje akcije i na prigodne darove, koji uvijek moraju očuvati karakter darova-

nja, dok je Keren Hajesod baziran na poreznom sistemu. Nova je institucija centrala za propagandu za sve naše institucije i sve financijske akcije. N ;raa sumnje, da ee, dodje li do ostvarenju te uredbe, biti rad naših institucija izvrše n po sistemu koji će isključiti konkurenciju pojedinih akcija, što je dosad cesto osujetilo uspješno provođenje tih akcija. Ujedno je to i nesvijesno ostvarenje namisli Louisa bapskoga o spajanju svih fondova, iako se za sad ne oduzima po jedinim institucijama njihova autonomija. Novum je, da je kongres votirao Egzekutivi za troškove iznos od 40.000 funti i time dokinuo jedno za oragnizaciju upravo sramotno stanje, da svome vodstvu, na koje je stavljala neiz-

mjerno velike i teške, gotovo nadčovječne. zadatke, nije dosad nikako stavila na raspolaganje nužna sredstva. A ipak je svaki znao, da se šekelom, pa ni zlatnim šekelom, a niti najnovijim ekspediensom političkoga fonda, ne mogu namaknuti potrebna sredstva i da će uslijed toga trpiti sav rad. Sad, kako rekoh, bar je teoretski ovo pitanje riješeno, jer se prepušta Egzekutivi i Akcijonome Odboru, da nadju za taj iznos pokriće. Pa kad i opet znatno, da će se teško namaknuti taj iznos, čemu onda još natovariti Egzekutivi dužnost, da zemaljskim savezima do 10% nadoknadi troškove oko provođenja šekelske akcije. (Nastavak slijedi).

Izvještaj o XIV. Cijonističkom Kongresu

Kulturni referat predsjednika Sokolova. Hoću da govorim o vrijednosti odgoje, a ne ću da se gubim u sitnicama, jer tome tu nelua mjesta. Hoću da rastumačim, da je baš danas odgoja naša zadaća i naša dužnost, danas u vrijeme neočekivano nagloga razvitka zemlje. Kad o tome govorim, hoću 'da naglasim, da hvala Bogu! u tom pitanju mišljenja nijesu pocijepana. Prošlo je vrijeme rasprava o potrebi odgoje, danas je odgoja pitanje i briga sviju. Pitanje odgoje čvrsto je povezano pitanjem lobnove jevrejskoga jezika. Zamislimo- sve su kolonije i svi su gradovi obezbijedjeni, svi su im zahtjevi udovoljeni, jišuv neprestano raste i svi su materijalni preduvjeti razvitku osigurani, pa ipak bi bile praznine u srčiki naše stvari, ne bi imala duše. kad bismo jezično ostali nametnicima. U tome je pitanje. Ne možemo da zamislimo obnovu naroda, bez obnove jevrejskoga jezika. Bez jezika ne bismo u Palestini bili narodom. Kada su se Židovi povratili iz babilonskoga progonstva, nijesu se bavili suvišnim pitanjem, kojim se mi danas bavimo, je li naša država socijalno potpuna ili nije. I u njih je bilo nesuglasica i protimba, pa i oni su se borili medju sobom. No u njih je bilo prvenstveno pitanje, pitanje jezičnoga darmara. Na ovome kongresu nema jedinstvenoga jezika, a nastavi li se to u Palestini, kako da stanemo pred lice svijeta? Ne bismo mogli da uzdignemo glavu pred drugima. Nije slučaj, kad taj narod tirri jezikom i samo tim jezikom govori. Nije to slučaj, daleko je to više. Svaki si narod stvara svoj jezik u svome duhu, a jezik mu je sredstvo za njegove produkte. Samo u svome jeziku stvara narod. Služi li se drugim jezicima, uzimlje od drugih, a njima ne daje ništa. U stranim se jezicima ništa originalnog ne stvara- Hoćemo sada da stvaramo Novo, treba dakle da svoj jezik obnovimo. U tom jeziku čujem šapat lišća, brujanje mora, urlanje vjetra i šum Jarđena. Zemlja i priroda Palestine »povezali se jezikom. Nemojte da mislite, kad ćete na kongresu drugim, tudjim jezikom govoriti, da će vas drugi narodi čuti i da će Mašijah doći. Ne će se čuti naše riječi. Što smo svijetu vrijedna dali,

T’nah, dali smo u jevrejskomu jeziku. To i samo to je naše djelo. Kad govorimo o obnovi, ne smijemo da se zadržimo pitanjem novca. Svaki će nepristrani posjetilac zemlje primiti dojam. da jezik opet počinje da živi. I ne znam kolikim se novcem može tu poja• vu platiti. Doduše se može procijeniti neku koloniju, no jednako, kao što se ne može novcem ocijeniti izlazak iz Egipta, ne može se tako ocijeniti ni obnovu jezika. Ako nam je uspjelo, da prinudimo različite ministre, da dadu izjave o mandatu, bila je to uvelike zasluga jezika. Uvijek sam se mogao na nj pozivati. Pa kad se pitamo, tko je to izvanredno djelo izvršio, moramo da odgovorimo, da je plod vjernoga i požrtvovnoga rada naših učitelja u Palestini, koji nijesu samo poučavali, kako se to i u galutu čini; oni su izvršili čudo obnove jezika. Nijesam ja ponosan, jer u našem jeziku stvaraju mnogi pisci, govornici i literati. Tih ima i izvan zemlje, pa često i pretječu palestinske. No čega do danas nijesmo imali, to je život jezika: ne živi jezik tek u krugu duševnjaka, pisca, nego vlada u školi i u gan hajeladim, i ja vas pitam: zašto ne ćete da to shvatite? Tome ne treba da budete stručnjaci. Svatko mora da prizna, da smo na putu k cilju. Ne ćemo više da budemo tek primajući dio, nego ćemo i davati. Mnogi medju nama teže za židovskom državom. Razumijem tu čežnju i znam da je cijenim. Prevedemo li to u obični govor, ne će »židovska sloboda« značiti vlastita armija ili neka druga izvanjost. Već smo veliki dio države osvojili, osvojili smo veliki dio odgoje i prije svega svoj jezik. Moj bi ideal bio, kad bismo mogli svu djecu badava školovati, kad bismo mogli svugdje, u svakom najmanjemu selu, podignuti škole. Kad bi se te male stanične jezgre razvile i u veliki grad i da se ondje prošire u srednje škole, u tehniku i univerzu. I kad bismo imali veliku mrežu škola s najboljim učiteljskim silama, s najnaprednijim, učevnim metodima, ne bi mi nitko smio reći, da još nemamo državu. Dio je države već naš, židovski dio države; svi drugi dijelovi izviru iz, nežidovskoga duha. jNa području odgoje ne bi smjelo da bude partijskih borba. Taj bi nas ideal

morao sve sjediniti. Vidimo li da mizrahičke škole niču, trebali bi to i ljevičari pozdraviti, jer hoćemo samo da se nadamo, da će se u tim školama sakupiti Tora i njezine spoznaje, talmud i sve što se o njemu pisalo, a učitelji tih škola neka iz Palestine odredjuju o svim tumačenjima, o kojima se prepire. A mi se veselimo i školama ljevičara, koje šire probano znanje po najnovijim metodima u našem vlastitom jeziku- Doista, naši su učitelji halucim. A učenici pomažu svojim učiteljima u njihovom stvaralačkom radu. Veže se vez oko zemlje, roditelja i djece, vez, koji srca približnje, koji stvara svetu atmosferu. I ta mi se epoha čini važnijom, nego ona. koja je bila prepuna borba i sitnica, koje ovamo ne idu. Žao mi je, da se baš za tu stvar interesiraju samo učitelji i specijaliste. Ne shvaća se, da baš u tom području leži značenje Palestine. Tisuće bi deklaracija bile besmislice. kad ne bismo imali cvatuće školstvo u Palestini. Ne idemo onamo, da svoje gospodarsko stanje popravimo. To možemo u drugim zemljama mnogo bolje. Idemo preko da stvara mo. Pa kad se o tome govori u kongresu, neka se to ne čini izrazom trpeljivosti, nego osjećajem, da je to sržuo pitanje obnove. Počinjem da sumnjam, je li je kongres zsrodno mjesto za ovakova predavanja. Umara se, kad se o odgoji govori. No i to je odgoja, i ja vas malo odgajam. Na koncu vas pozivljem, da ne budete štedljivi kod glasanja o školskom budžetu, nego da se sjetite dužnosti Cijonističke Organizacije prema obnovnom pokretu. Neka bi svijetlo znanosti čisto i nesmetano prodrijelo u jevrejske škole. Tako i samo tako hoćemo da gradimo dom jevrejskoga naroda. David Vellin (Palestina), veseli se. da ie Sokolov branio školstvo i učitelje. Njima nemamo samo da zahvalimo renesansu jezika, već i sadržaj židovskoga odgoja. Organizacija može biti ponosna na židovske škole, a nepravedno ie kad se kaže, da tome odgoju fali duša. Universitet u Palestini ne bi bio moguć bez srednjih škola, a ove bez pučkih. Nije ispravno, da su škole protivne religiji. Vazda sam podupirao pravedne zaJitjeve Mizrahija i tražim, od njega da ne bude ilojalan prema našemu školstvu. Rabi Behrmann (Mizrahi); Pitanje odgoja nije samo pitanje škole, ono je od najveće važnosti ža našu kolonizaciju! Palestina ne će biti naša, ako mi ne ćemo biti nosioci,.kulture.. Dužnost je

2

»2 I D O V.

BROJ 39.