Жидов

ŽIDOVSKI TEATAR Hebrejski teatar u Palestini

S A. van Vriesland, Hebrejsko kazalište u Palestini, koje sastoji od drame i opere, daje svoj repertoar od deset do dvanaest komada na godinu u Jerusolimu, I el Avivu (i Hajll Boreći se s mnogim poteškoćama najviše pati od nestašice prikladnih zgrada, ali Štipah. uspjelo, da pod odlićnom upravom Onjestna prikaže u izvrsnoj izvedbi Molrere-ovoga »Umišljenoga bolesnika«. Tom prgodom piše Vriesland u londonskome »The New Juđea« esej .koji ovdje donosimo.. Prikazivanje M o 1 i č r e-ovoga »U miiš 1 j e n o g a b oi i k a« po Hebrejskome Kazalištu pod upravom dnjesina, e pravi dogadjaj u Erec Jisraelu. jnnijc smo imali hebrejsku kazališnu družbu, koja je ob la igrati mračne stvar. Andrejeva, gdje se nije znalo, e nezgodniie: intermezzi 1K činovi; fii Strindbergovoga a«, kao da je još bio potreban uz moralnu konfuziju jiImademo 1 hebrejsku operu, u kojoj junak umire he;kL Ta nam je družba dala »Jakobov San«, ali ta r, 1 ako lijepa; da se čita, nije bila spremna za pozornicu. Ichazar« je bio dobar početak. Vledjutim smo tu u hebrejskome prikazu Moliere-ovoga išljenoga bolesnika« Imali prvi čin prave kulture. To nije francuska kultura, u toliko što je bilo Ugrano hebrejski i liko, što je Moliere čovječanski; ali nije bila ni hebrejkultura, jer ta se me da silom stvoriti, nego mora polako iste razvitkom nove tradicije. Bila je upravo čista, svjetkultura, kao što prava kultura treba da bude. Podnožje može da ima narodno porijetlo, vrhunac siže u nebo i ida čitavome svijetu. Odviše se zlorabijivala u Palestini riječ Tarbut. Mi timara Tarbut u oblku odgojnoga sistema, kadikad u obliku čija, koji štrajkaju, ili u obliku klasne kulture radničke orizacije. Za l mnoge je to isto kao neki jeftini način šovina. Treba znati, da su narodnost i jezik tek sredstva na i do kulture; narodnost i jezik su kod drugih naroda nešto se samo sobom razumije; a Tarbut tako reći poči! gdje cijonizarn i poduka hebrejskoga jezika prestaju. Kultura je nešto više nego jedna pjesma od Bjalika ili tar čitavo stvaranje udruženja hebrejski pisaca. Kultura k>žansiko svojstvo, vrhunac vječnoga njihala izmedju relalosti dobra i zla, istine i laži, ljepote i dobrote. Narodima divimo poradi njihove kulture, a ako je nemaju, ne svi|il|nam se. Ona je zaista jedini raison đ'etre naroda. Kul[ je civilizacija u svim njezinim oblicima od dobroga vlaka, koje Zidovi tako malo cijene, do višima umjetnosti, li Zidovi, koji gotovo goje loše manire, zaboravljaju, da se Itojnost <u svojoj najvišoj formi približava ljubavi i da je [ro vladanje stvar kulture srca.) Pravo djelo umjetnosti daje nehotice svome moralnome L pofskome sadržaju lijep oblik; i kako je stvoreno po [etniku, sadržaje u sebi moć. da ga gledalac iznova stvara. Četničko djelo je ostvarenje umjetnikovih misli i zato treba [bude izmedju njega i gledaoca jednaki odnošaj vrijednosti, [ će potonji htjeti potpunoma da ga shvati. Umjetnik daje h sebe dok stvara; gledalac mora da se potpunoma preda razumijevanje; inače se obojica ne će naći. Tako je umjef[ veliki odgojitelj narodai, posrednik izmedju boga ■'( čeka. Kad je Sokrata upitao materijalistički otac jednoga od Eovih učenika, koja je korist njegovome sinu od f : lozofije, e mu mudrac: »Da, kad bude u kazalištu, ne sjedi kao men na kamenu«. Ta se stara mudrost tiče mnogih da[njih Zidova. Malo koji od njih se pita za definiciju umjetr« života.. Rijetki dolaze u kazalište da nauče nešto; vela želi lagodnu zabavu. Vole da propišu, kako da se igra. to li da zadrže čedni stav učenika pred velikim majstorom. U umjetnosti se mnogi ljudi drugačije vladaju, nego li što no učlnif sa znanosti. Isti čovjek, koji će nerazumijevanje pteinove nauke pripisati vlastitome pomanjkanju obrazohosU, te će u strahopočitanju stati pred velikoga majstora [mosti i ako će židovski snobizam bti vrlo počašćen kaznakom pažnje tako velikoga čovjeka, kao što je stik ruke, potpis ili zajednička fotografija pripisat će bez famja umjetniku vlastito nerazumijevanje umjetničkoga •* a - ' 'dira sam mnogo inteligentnih ljudi, gdje ostavljaju ■kazivanje Moličre-ovoga »Umišljenoga bolesnilca« razljuti. što nije bilo po njihovome ukusu. Oni ne vide, da su k 'iešni kao netko, tko bi. prekorio Einsteina, jer ga ne nazuie. Na području umjetnosti, 'za mnoge je ljude njihov vla'* siromašni sud jed na polazna točka, njihov estetski krite• A nalaze se obodreni glupavom rečenicom, da su ukusi tl'ćitk Kao da je promjenljivost i Lbavost vlastitoga ukusa bilo koje važnost, ako se uporedi s razumijevanjem, kojim prići umjetnikovu djelu, da bude shvaćeno. Ukus je čosvojstvo, koje treba odgojiti, razviti i ne stiče se «>• Umjetnost treba osvojiti kao lijepu ženu. »Samo za llke narr » bogovi šalju velike radosti«, kaže grčka poslovica. Hebrejska predstava .Umišljenoga bolesnka« bila je potln« umjetničko djek). Kultura u svojoj najvišoj formi, '-■»lud bismo proputovali evropske prijestolnice London, BerJ* Pnris i! ' New-York, da nadjemo nešto sl čno. Oni, koji su 11 “ kazalište da nadju konvencionalnu imitaciju života u konjskoj okolini, mora da su otišli razočarani. Oni nisu našli "zaciju zbilje, jaču od života, nit" zadovoljstvo zabavnih im-

presija. To je bila igla ekspresionizma. Svaki od glumaca bio 1 je personifikacija, izražaj jednoga čovjekovog značaja, a svj . zajedno ujedinjeni u čistoj skladnosti bora i glazbe, ritma u riieć i kretnji. Kao pravo umjetničko djelo, ta je igra jednako izražavala t dobrom i mudrost i ljepotu. Nije bio samo slučaj, da je neki divlji mali dječak, sin jednoga od mojih znanaca, došao kući i pr'čao oduševljen svome ocu, kako su se u tim davnim vremenima ljudi ljubazno pozdravljali. Dječaka je dirnula kultura srca. A drugi jedan vragoljasti dječak je svome drugu, koji je zakasnio u školu s jadnom (isprikom, da. je bio j bolestan, predbacio, da je bio samo »un nralade imaginaire«. Oba dječaka ostavila su kazalište kao bolji i mudriji ljudi. Pozornica je jodmi od čovječjih mudrosti i ludosti, ča- , vječje kreposti i grjelra, čovječje radosti i tuge, okupana u blagome svijetlu dobrohotnoga humora. Promjena slika diljem igre bila je toliko puna dražesti, mimiet na koncu toliko sladak, da je publika, koja je došla da shvati, bila dignuta do visine .potpune radosti do reprodukcije umjetnosti« Izgleda kao čudo, kad se sazna, kojim je sredstvima Gnjesin stvorio to prikazivanje. Zapravo bez piastra uz neisplaćene gaže za mjesece, bez kazališta, što više i bez prostorija za pokuse; odijela, scenuriija iz jeftinoga materijala, a u prekrasnoj izvedbi odličnoga slikaru i neplaćenih umjetnika. Al| ta halucijut u umjetnosti nije samo divna: ona je i posramna za nas. Tol'ko koliko se svljjet divi jednome narodu poradi njegovih umjetnika i učenjaka, toliko i sudi o njemu po njegovu vladanju prema njegovim velikim ljudima u umjetnosti 1 znanosti. Mli možemo ponosno da pokažemo turistima, 'koji dolaze u Erec Jfsrael iz središta civilizacije, osim židovskoga seljaka, koji obradjuje svoje polje, i čin kulture, koji ne mogu da nadju kod kuće. Ah ne smijemo da se ponosimo slavom Gnjesinovom, koja sja nad čitavim jjšuvom, nego treba da je zaslužimo time, da uzdržavamo hebrejski teatar u Erec Jisraelu kao nacionalnu instituciju. Zato hoću da završim taj esej Jednim apelom. Pokažimo Gnjesimi natšu zahvalnost za njegovo djelo kulturne odgoje materijalnom pripomoći. Hebrejska pozornica treba da razvije svoje plodno djelo u vlastitoj kazališnoj zgradi. Umjetnici moraju hrt! osolbodjeni od mučne brige i borbe za svakidašnji kruh; sredstvo treha da bude snabdjeveno najpotrebnijim. Neka Židovi pokažu svoju veličinu u onome, u četnu malen narod može da bude velik.") ’) Hebrejsko je kazalište organizovano kao dioničko društvo s dionicama po L 1. Direktorij se sastoji od gg. M. Usiškin, Hadasa Samuel, dr. Lunie, J. Sprinra, S. A. van 1 Vriesland. Supskripclje na dionice prima S. A. van Vriesland i Jerusollm P. O. B. 92. PEDESET GODINA ŽIDOVSKOGA TEATRA. Iz New-Yorka se javlja; 27. o. mj. 'izvodit če se ovdje u l Kesslerovom kazalištu Sccond Avenue hJs t o r Sčk & revija, koja će mnogo interesantnoga i poučnoga pružiti ne samo prijateljima židovske umjetnosti nego i kulturnim historičarima. Pred 50 godina osnovao je Abraham Goldfaden židovski teatar, te je i njegovoj uspomeni posvećena ova revija. Davat će se scene iz svih njegovih komada i pjevat će se njegove najbolje kompozicije. 1 čitava žid. umjetnička familija glumci, pjevači i muzičari sudjelovat če kod te revije, jer žele da pubVcj pokažu jedan živi odsječak liz žid. kazališne historije, koja će bolje pokazati razvoj žid. kazališne umjetnosti, nego mnogo koja poučna knjiga. PROSLAVE 10. OBLJETNICE SMRTI ŽID. KNJIŽEVNIKA {Salom alejmema u Ukrajini. Državni komesarijat za prosvjetu u Ukrajini odredio je, i da se 10. obljetnica smrti žid. književnika i humoriste Salom A i ej h e m a proslavi po čitavoj Ukrajini u svim školama. Državni ukraj nskj nakladni zavod izdat će posebno djelo j o Salom Alejhemu, a tokom slijedećih triju godina izdat će posebno izdanje svih njegovih djela. Žid. muzej u O de s i i dobit če posebno odjeljenje, u kojem će biti pohranjeni razni rukopisi i razne materijalije, koje govore o životu i radu Š. Alejhema. i . KAMINSKA, RAHELA GETA. Pariš, 26. januara (ATJJ, Pod tim naslovom piše u pariškom » femps-u« Andre Levinson članak u spomen glasovite židovske umjetnice Estere Ka minske, od kojega donosimo slijedeći izvadak: »Sjećam se je od nekih dvadeset godina , unatrag. Kaminska, genijalna plebejka, cvijet nezahvalne zemlje triumfira ipak nad svim prešućivanjem. Njezina patetična familijarnost i težak humor niču u životu malih ljudi njene rase, koji nastavaju mravinjake nečistih litvanskih gradića. Prastaro svijetlo Izraelovo sja kr.oz jadnu realnost. Kaminaka je tu jednoličnu okolinu, te tijesne prilike, protkala jednom suznom i nasmiješenom nježnošću«, steigerov proces dramatiziran. Arnerikauski senzacijom)istićka žedj u literaturi i kazalištu već je skoiistila čuveni Steigerov proces kao radnju za »melodrarn« (!), koji nosi naslov »Steigerov proces«. »Grand Iheaire« u New-Yorku učinio je dobar posao. Autor melodrame je Izak Zlotarewski, a glazbu je komponovao Salom Sekunde. A- A

Razvitak Jidiš-teatra

Donosimo ovdje odlomak iz knjige; Pines, »Die Oeschichte der jidd schdeutsdien Literatur« o počecima i razvitku jidš teatra. Ovaj prikaz seže do početka 20. vijeka. Širokoj Je židovskoj javnosti poznato, da je u židovstvu u galutu bilo velikih kazališnih umjetnika ii pojedinaca i da ih još danas ima. Ali ž dovstvo na istoku Evrope stvorilo je uopće svoj teatar i dalo svijetu kazališnih grupa, koje se danas übrajaju medju najbolje kazališne trupe uopće. I drama je u jidiš literaturi snažna i vanredno razvijena. Drugom kojom zgodom donijet ćemo prikaz daljegal razvitka drame i jidiš teatra), ocrtavši i današnje njihovo stanje. j > rva prtotfJvanjai jidiš-kazahšta nalilazimo u njemačkom getu. TaČno vrijeme se ue da odrediti; prikazivan ja počinju sannaskeratama, a ove postoje od vajkada za svečanosti Purima. One odgovaraju karnevalima zapadnih naroda, te su uvijek bile obljubljene. Talmud već spominje purimska prikazivanja ne vjerskog nego svjetovnog karaktera. Najstar'il tekst jidiš-komada, što ga znamo jest '>l g r okaz o Ahašveru«, koji je 1708. objelodanjen od nepoznatog pisca. Malo kasnije 1713. izveden je komad u Frankfurtu »Prodaja Josipa« od Baer mauna i Limburga. Jedan za drugim javljaju se sli čir komadi, po čemu se vidi, da su maskerate u Njemačkoj bile dosta obljubljene. Za treći komad »Žrtva Izak ova« uzeta je isto gradja iz Biblije. Ta trj komada spadaju medju prve iz jidiš-kazališta, te su dugo bila prikazivana od diletanata djaka iz »ješiva«. Literarna vrijednost tih djela je neznatnai; bilo bi uostalom neispravno ocjenjivati ili s literarnog stanovišta; bili su, kako se čini, pod uticajem njemačkih komada onoga dobar Prvu kazališnu trupu osnovao je narodni 1 pjesnik A h r ali a ni Goldfaden (1840.—1908.). On se može smatrati osnivačem jidiš-kazalištai; s njim možemo spomenuti F a 1 kovića i Levinsohna. O prvim kazališnim komadima ne vrijedi detaljno pšati. Tek za vrijeme rusko-turskoga rata vidio je Ooldfaden, da židovska publika ima mnogo smisla za ovakove komade. Mnogi ruski i galički Jevreji bili su tada nabavljači hrane za vojsku. Ooldfaden je takodjer tu bi», te je ove upoznao. Prva njegova trupa sastojala se iz prcdmolltelja i zanatlija; uvesti žene u trupu bilo je nemoguće, pa su muškarci ■igrali ti njihove uloge. Komade za trupu pisao je sam Ooldfaden. Pisao ih je, da zabavlja neobrazovanu publiku, koja se sastojala iz trgovaca i zanatlija, što su pratili rusku vojsku tražeći blago i ava/nture. Sadržaj tih komada su kuplcji, koje je Ooldfaden sam uglazbio. Oni podsjećaju na francuska pučka prikazivanja. Poslije rata došao je Ooldfaden sa trupom u Odesu; tu je angažovao žene za kazalište. Napisao je neke noye komade, kao; »Bar Kohba«, i »Su 1 a mit« sa motivima iz jevrejske historije, no po ukusu publike glavnu ulogu u komadu igraju pjesmice i kuplcji. Komadi su veoma uspjeli; Goldfaden se brzo pročuo čitavim getom. Naskoro iza toga Ooldfaden putuje sa trupom po Rusiji i post zava uspjeli za uspjehom. Mnogi drugi ogledavaju se na njega, pa se stvaraju mnoge nove trupe. Jednu od tih trupa vodio je L c r n e r, koji je prikazivao »Urici Akostu« od 0 u t zkova i »Židovku« od Scrtbe-a. Jedna druga trupa prikazivala je najviše Š a j k e v i ć a, narodnog romanopisca, koji je medju prvima pisao kazališne komade. AL već na početku kazalište proživljuje teške momente. Rusija poduzima prema njemu energične mjere, a 1883. god. zabranjuje dalnja prikazivanja. Ovo je bio veliki udarac mladom jidiš-kazalištu. Trupe su bile prinudjene, da lutaju po Galileji i Rumunjskoj, ali tamo nisu našle povoljan teren. Popušali su ti mladi ljudi da izbjegnu zabrani te su igrali iste kointude dajući im imena, ali su organi vlasti bili neumorni. U takom stanju nalazi jidiš-kazalište svoje utočište u Americi. Tu se ono lagano razvija i dostiže svoj ; vrhunac. Prva trupa došla je u Ameriku 1884. poslije turneje u ; London; za njom su slijedile nove trupe. Komade za ta kazališta p ; sali su u prvo vrijeme Late i* neriliorowitz. Pisali su 250 komada sve po starom kovu bez naročite vrijednosti. U historijskim komadima uzdižu jevrejsku prošlost u nebesa; ima komada, koji prkazuju borbu izmedju očeva i sinova u getu, dalje takovih, koji imitiraju romantiku. Ukratko, to su operete, koje odgovaraju ukusu pu| blike i u kojima je glavno: ples, režija i dvosmislena šala. I Dalje, ima prijevoda; veliki uspjeh, što ga je našao »Uriel Akosta« daje povoda, da se prevode druga djela iz ruske, I njemačke i engleske literature. Tako su Tolstoj, Schiij ler. Shakespeare j drugi bili prikazivani u jidiš-kazalištim... Ti komadi mijenjaju polako Ukus publike i ona teži za j većim i ljepšim. Prvi, koji je jid š kazalište podigao na viši niveau, bio je Jakob Oordin. Rodio se 1853. u Mirgorodu, rodnom mjestu Oogoljevu. Najprije ie bio urednik ruskih novina. 1879. stvorio je pokret biblijskih Židova; taj pokret je nastojao, da po Tolstojevm nazorima postigne izravnanje (zmeđju židovstva J kršćanstva. Pogromi su brzo uništili ovaj pokret. Kasnije dolazi u Amer ku u namjeri, da osnuje koloniju na komunističkoj bazi.-■ Nevolja ga natjera te počne pisati komade, koji su se.dosta dobro plaćali. Prvi njegov komad »Sloboda« bio je prikazan j New-Yorku 1892 Veliki uspjeh dao mu je podstreka za dal*

BKOJ 5.

»ŽIDOV«

5