Жидов

Jugoslavensko halučko naselje u Erec Jisraelu

Oranje medje i njive - Traktor - Gradnja ceste i barake

Prva brazda

U Palestini ima kraj, koji je svakom Jevreju neobično mio. Tamo, gdje su se u stara vremena prostirala rodna polja do podnožja šumom pokrivenih obronaka, gdje sU übavi gajevi milovidno zaokruživali zelene njive i livade, tamo su, u plodnoj dolini Jezreela u Emek Jezreelu našli i prvi izaslanici jugoslavenskoga ijevrejstva svoje parče zemlje. Na tim starim, nekad cvatnim poljanama Eraieka, koje su postale gotovo simbolom novog i zdravog naraštaja jevrejskoga, njegovane su ruke našega Hansa ponovno uorale prvu brazdu na prastarim oranicama. Koliko K je vremena proteklo otkad je jevrejski seljak /odbacio plug, da mu korov vijekova izbriše svaki trag, pa do ovoga časa, kad su se zemlji nenavikle, zapravo otudjene rukie iz nova zahvatile u koštac sa zapuštenom' prirodom? Nestala su cvjetna polja. Danas su još sunčana kao onomad. Klasje još se ne sagiba pod težinom zrelih usjeva. Nije se ustalasalo rodno polje, kad je dunuc blag povjetarac s obližnjih gora. Tek noću, kad bi se pojavile prve zvijezde na prozirnom palestinskom nebu, dolaziš do svijesti, da je to zapravo isto: ova zemlja dolje, po djeci svojoj, kamenom nabacana mater, ovo neizm erno potkuplje kroz koje gledaš ravno do trona gospodnjega i bezbroj pokoljenja onih, koji su u srcima gajili ljubav za to parče tla, a da ga ne ugledaše, na osvojiše drh'šćućim rukama svojim. Zemlja je tvrda koliko je nebo sveto, a čežnja golema koliko je sjećanja u historiji. Zbilja života često je kruta u Palestini. Ne može svaki da se ponosi, da imade svoju zemlju, ko u može da obradi. Naprotiv, život se Palestine veoma teško može da podnese i uz volju za vratolomijama, nenadanim promjenama. Novoj Palestini fali mnogo staloženosti uredjenoga života. Nije po tome daleka pomisao, da se taj nemir svede spram sredjenja. Kad bi mogli svi palestinski useljenici da se odmah nastane i nasele u vlastitom ili zajedničkom domu onih, koji naginju jedan drugome po nlaziranju i radu, životna bi borba u Palestini zasigurno bila blaža. U život Palestine neukorijenjene useljenike konoentnovati u gradove ili jedan grad veoma je nezdravo i zavlači normnlizovanje prvotnih uvjeta. Tek naseIjivnnje u znatnoj mjeri na nacijonalnom zemljištu vidljivo će popraviti stalnost jevrejskog elementa, koji danas jloš mnogo fluktuira kr,oz zemlju. I osnutak naselja u Bet Š’arim jedan je pokušaj u tom pravcu. Elementa!, što fluktuira, bili su i jugošlovenski došljaci. Oni su se sada smirili. Nadajmo se, a to je želja i nama, koji smo ovdje: na boljitak svoj i zemlje, koju osvajaju radom svojim.

J«na Avnt.

Pismo tajnika Saveza Cijonista, gosp. Hochsingera

Karmel, 1. septembra 1926. Zakazana svečanost »prve brazde«- tizduž granice nešto se zailegla, hvala malariji, što sam jcuhvatio negdje između Nahalala i Metule, na putovanju kroz kolonije. Ali ikažu stari Palestinci, da nije bio u Erec Jisraelu, tko nije imao malarije. Pa neka tako bude i meni. Na prvi dan ovoga tjedna, t. j. 29. pr. mj. dođoh kao predstavnik Saveza Cijonista, u Bet S ’ ar i m, na zemlju, što je naši halucim već kroz nekoliko tjedana obrađuju, gdje već stanuju u vlastitim drvenim kućama i gdje su već svaku grudu zahvatili rekao bih seljačkim lokalnim patriotizmom. Eno tu tuca Bar u h kameri za cestu, šilo će voditi od glavnoga kviša kroz naseobinu do kuća. Tuca ga, kao što se tucao toliki kamen po palestinkim kvišovima, a opet drugačije. Osobnije. Njihova cesta. Njegova. Ima razlika, koju osjeća i treći. I dobar je taj kamen. Dovoze ga s blizih arapskih polja i razbija se lako. »Bit će kviš gotov«, kaže, >kad nas slijedeći puta posjetiš«.

Q o I d s t e i n krči. Razasuti panjevi. Mučan posao. Što dublje kopa, to je korijen veći, žilaviji. Posao, priprave, uređenja. Jednom kasnije, zaboravit će se. A ima mnogo tih neposredno nerentabilnih radova. Kad sam po prvi puta stajao na toj zemlji, pokrivao ju je još korov neobrađenih godina. Danas ga više nema. Namjesto toga vidim gdje Kiš ponosno sjedi na traktoru i duboko ore. U Jugoslaviji je nepoznat taj novi haver u Bet Š’arim. Po mom je mišljenju izbor; sretan. 1 po stručnoj spremi i po vedrini značaja. Stojimo ako traktora, a netko mjeri dubinu i širinu brazde. Dobar posao. Napokon dođe red i na mene. Da prihva im željezni plug i da ga rine.m tu isušenu tvrdu zemlju. K a t z mi vodi mule putem granice, koju prvi puta označujemo. Oranica jugoslavenske haluake farme. Augustovsko sunce je pripeklo, Katz bodri svoje mule i tjera ih naprijed (kaže, da se ne mijenja s Kišom na traktoru), a ja gonim iza pluga s osjećajem na granici između patosa i proze. Stizavamn u

Gradnja ceste. Haluc Jakica Barut tuca kamen za cestu naselja.

Berešit . . .

Prigodom oboravanja granica jugoslavenskoga naselja napisao Jichak Goldstein. 1. augusta 1926. Natovarili smo rastavljenu baraku na dva teretna automobila. Služila nam je na (krasnome Karmelu, gdje je »kvuca jugoslavit* gradila kuću jednom bogatašu. Kada smo je lani postavljali, bio je naokolo korov i grmovi. Sad ona ostavlja za sobom Karmelovu najljepšu zgradu s najljepšim vrtom. Sjedim uz šofera. Puštamo se s Karmela, vijugamo niz njegove serpentine. Meni je svaki kamen, svako drvo poznato, pa se opraštam od svojih znanaca. Ostao je drugi automobil u građu, jer se boji noći. Naš drnda dalje. Poderana je gumena kruška, kojom se ugoni zrak u trubu. Moja pluća nadomještavaju krušku. Trubim u trumbeutu, kad treba i ikad ne treba, pa rastjeravam pred nama ljude, djecu, deve i magarce. Automobil se dalje trese. Prolazimo kraj Ruihenbergove električne stanice na kraju grada. Pet kilometara dalje provozimo se kraj ogromne tvonice cementa »Nešer«. Ostavljamo za sobom kvucu Ahavu, pa hasidsku naseobinu. Penjemo se uz Artiju. S njena vrha djelomice se otvara vidik u Emek. Provezli smo se kraj nekad arapske Džede. O zalasku sunca dolazimo do naše granice na cesti. Visoko trnje i korov napravilo je uzduž ceste skoro dvjesta metara široku, jedva prolaznu barikadu. Taj komad zemlje je kroz godine neobrađen. Iza njega se prostire strnište, sa kojega nahalalski zakupnici još nijesu odvezli sav pokošeni usjev. Njihovi konji i kola ugazili su puteljak kroz ovaj .korov, koji se sa svojom gustoćom i bodljikama neugodno doima prolaznika. Ali ja nijesam prolaznik. Već sam ocijenio površinu i izračunao, za koliko

dana će biti pokošen. Pokazujem šoferu do puteljka pa ulazimo u zemlju jugoslavenske kolonije. Vozimo se kojih čeari stotine metara u dubina Ondje je humak, na koji ćemo smjestiti mošav. Propada auto u strništu, škripe dijelovi barake na njemu. Popesmo se na humak. Dadem zaustaviti auto. »Tu ćemo istovariti«, velim neodlučno šoferu. Mjesto za baraku tek treba da odredim. Sofer počinje odvezivati konopce. Ja se ogledavam. Humak dominira okolicom i pruža krasa vidik na sve strane. Preda mnom na istoku leži Nahalal. Razabire se elipsa njegovoga plana. Iza njega su brda nazaretska, koja zatvaraju daljnji vidik u Emek. Prema jugu su Efrajim brda. Na zapadu se proteže veličanstveni Kar melov masiv. Sjever je također obrubljen brdima. »Malo je ovakvih položaja u zemlji«, retkao mi je kasnije jedan od osnivača Nahalala. Ali pustimo sada brda i ako: su u sutonu tako lijepa. Valja odabrati mjesto za baraku. Kojih pedeset metara dalje vidim dva krasna drveta. Balud im je arapsko, a Steineiche njemačko ime. Doista sliče na evropske hrastove. Pođem onamo. Mjesto je još uzvišcnije, a k tomu se sjetim, da će u časovima odmora krošnjasti hrastovi pružati utočište od sunca. Doviknem šoferu. On priđe s autom. »Ovdje je ljepše. Tu ćemo je podići«. Sred pustoga polja, u sve dubljem sutonu isiovarujemo dijelove barake i poneseno oruđe. I bi večer, i bi jutro, dan prvi...

2. augusta. Baraka je ostala preko noći na otvorenom polju, dok smo mi kod Jehude večerali i spavali. Događaju se krađe u okolici, ali kob: se sjetio da onom pustoši prođe! Kome je poznato, šta se ondje rađa? Sada je podižemo. Jichak radi glavne

poslove. Hajim pokušava pomoći, ali ne može. J (;i se nije oporavio od prošle malarije. I ja sam još slab od nje pa često moram da prekidam rad, odmorom, pomaže nam jedan radnik. Suton i opet pada. Baraka strši iznad stroja i grmlja na humku. Radnik se rukovanjem oprašta želeći nam sreću. »Koliko da ti platimo?« »To je vaša stvar. Inače radim osam sati. Kod vas ih nijesam brojao«. Jichak bijaše otputovao u Afule da kupi P a ‘ mula. Večerali smo kao dosada kod Jehude. Haj' ’ je već otišao preko u »Jugoslaviju«. Ja sam K ,! > ostao u razgovoru. Konačno se opraštam od Jehink i Fike. »Prva noć na našoj zemlji ljudi!« »E pa km ll noć!« Silazim s Jehudinog humka preko cesa na našu zemlju. Tiha je noć, a nebo; osuto zvijezda ma. U polju svjetluca svijetlo iz barake. To ga P po dogovoru Hajim ostavlb, da bih je ja lakše našao. Prijatelj spava. Cvrče noćni kukci. U daljini hrt a če zvonca (karavane. Promatram noć. S nahala ske strane krijesi nekoliko svjetala. Brda izgledam kao ogromni zidovi, koji su se primakli našim g r '. nicama, pa me luče od svijeta. Ovaj osjećaj i odijeljenosti pronire mi u dušu i ispunja je ugodomZvijezde na nebu sveudilj trepte. Prožima me spo kojni i svečani osjećaj. Opet ulazim u novi života. U ovakvim časovima pišem roditeljima— U ovakvim časovima molim se Bogu.

3. augusta. Probudio sam se od prve n°|" Vele ljudi, da je značajno, što čovjek ovakom P ikom sanja. Sanjao sam, da sam se povratio u gdje sam svoje djetinjstvo proveo i upravo sti,y na svadbu svoga prijatelja, kovačevog sina. " ‘ doručka kod lehude povratismo se u našu bar Kraj nje je grm zapuštenog hrasta. Bode mi ° a

2

BROJ 39.