Жидов

»Nemate li ovdje kakove sredaje škole za odrasliju djecu?« »Do ove godine ni'esmo imali »ođraslije djece«. Slijedeće godine trebat ćemo takovu školu. Ovdje je situacija u tome pogledu jednaka kao i u ostalim naseljima u Emeku. Naselja Ajtn Harod. Tel Jose{ ) Bet Alfa, Kvucat Hagiva i Kfar Jeheskel planiraju osnutak zajedničke škole za srednjoškolsku naobrazbu. Škola bi se imala osnovati ondje preko u Kiumiu«, Tu mi pokaže rukom, gdje leži to arapsko selo, ko ega je zemljišta kupio nedavno Keren Kajemet; onamo na brežuljak treba da se presele naselja Ajin Harod i Tel Josef, Djeca iz Tel Josefa smještena su već tuđe, da se sklone od sunčane šege i malarije u nizini. U jednoj malenoj sobi zapazismo maleni harmonij i nekoliko gusala. »Uče li djeca ovdje glazbu?« »Nekoliko djece, koja su muzikalno nadarena uče ovdje. Poučava ih učitelj Karmi, kadgod uhvati slobodnoga vremena«. . Uveče oživi puteljak iz Mešeka do središta naselja. Djeca pos'ećnju roditelje a roditelji djecu. Gdjekad se dopušta kojemu djetetu da prenoći kod roditelja. Nekoja to vazda iskorištuju. Većina roditelja voli da djeca odlaze da spavaju u svojim noćištima, jer su spavaonice djece mnogo udobnije i zdravi: e nego barake, u kojima spavaju roditelji. Tamo kod djece u svakij sobi ima pod, imade prozora s mrežom od gvozdene žice i mreža nad krevetima protiv moskita. Subotom je porodica obično na okupu. Glavna blagovaomca sva oživi od djece, koja ovdje jedu bolju subotnju hranu. Pa zar ne bi djeca uvijek mogla da jedu s roditeljima? Ne čine to iz .istoga -razloga zbog kojega imadu i posebno prebivalište. Hrana, kojom se hrane djeca takova je kakova mora da bude. A hrana je roditelja siromašna i zbog slabih materijalnih sredstava upravo tolika, da se »stroj održi u pogonu«. Ništa nije predobro za đ;ecu f ali je sve predobro za roditelje. Sredstva za uzdržavanje djece daje kvuca sama. Sve što djeca trebaju namiče se iz zajedničke blagajne naselja. Ovako svaki odrasli, imao on djece ili ne, pridonosi jednako za djecu. Kvuca smatra djecu najvećim blagom svoje zajednice i svaki s e član kvuce drži odgovornim za tu djecu. Ovo je razborit, trijezan momenat, u kojem se očituje nježna odanost, ljubav Prema djetetu, Druga generacija haluca ne će za razliku od svojih roditelja trebati da obračunava i svladava u sebi gradske običaje. Roditelji se snagom svoje volje preobražaju iz grad-

skoga intelektualca u seljaka, na kome treba da počiva narodna domaja. Narednih 10 do 20 godina pokazat će, je li moguće, da se stvori kultivirani seljački stalež na nacionalnom Zemljištu Palestine. Ova se djeca uzgajaju za idealan tip učeći, da je ljubav za rad prirodna osobina savršenoga ljudskoga bića. D : eca u Ajin Harod-u ne bi da se zamijene ni s jednim djetetom iz grada. Kad sam upitala jednog mališana »Koje ti je mjesto draže, Ajin Harod ili Tel Aviv«, reče mi odlučno i bistro: »Grad je lijep, da ga vidiš nekoliko dana. Tamo ima previše kuća ( a osim toga nema posla. Ondje nema vrtova i peradi, a ni magarca našeg

Završetak debate o Ženevi u Žid. Nar. Vijeću u Palestini.

H i cašegaredovitog palestinskog dopisnika). ■ Jerusolim, krajem septembra 1926. ■ I Na sjednicama Vaad .Leumija (Židovskoga Narodnoga na kojima ije delegacija palestinskoga židovskoga puHnstvi Savezu Naroda izvijestila o svojemu radu i položila Bčua svojim mandatarima i na kojima su delegati palestinskih ■j jva izricali svoj sud Oi tom radu, prema vani je završena Bbala o akciji jišuva prema internacijonalnim korporacijama, lek spolja, jer različnost u naziranju o našemu stavu prema ■adi, o tonu i tempu naše politike nije ni uklonjena a ni raš■ijcaa i pored svih rasprava, koje se jednako vode novom ■slinom, Završena je debata o pokušaju delegacije kod Sa■eza Naroda, a ne o političkoj liniji, čiji je izričaj ta delega83.B 3 . Za naredne sjednice Mandatarne Komisije, kad bi opet Bd'.a delegacija palestinskih Židova mogla da se pojavi u Beievi, jamačno! će se voditi iste rasprave kao u zadnjem po■igodištu, a vjerojatno je, da će se debata razvijati uz iste B'tfamente, i ako bi činjenice, što govore za ili protiv, izgleB'.e drukčije. I Kad se u Zemlji spremala delegacija u Ženevu, gajile se I u vodećim političkim krugovima i suviše mnoge nade o dafcosežncsti ovakove akcije. Činjenica, da se Židovi naseljeni Palestini imadu prvi puta da jave na medjunarodnoj diploJnatskoij pozornici, ni e se jasno dijelila od neposrednih zaIdaia i mogućnosti ovoga pokuša a. Zbog jake opozicije protiv Inur-datarne vlade izazvane naročito aferom sa žandarmerijom ■pričinja se Ženeva nekim apelacijpnim sudištem, čija bi pre■sada bila dovoljna, da sklone vladu na politiku, koja bi nama odgovarala, ako je možda ne bi čak i natjerala na to. Već su tada neki razboriti i sabrani pojedinci umjeli dobro da dijele, čemu treba da se nadamo u vezi s putem delegacije u Ženevu a čemu ne. I redakcija memoranduma, koja je, kako smo bili zabilježili, raspirila žestoku borbu u Vaad Leumiju, mogla se je teškom mukom konačno provesti tako, te od njega nije postala zbirka samih žalbi, što su žestoko bili zahtijevali revizionisti i grupe, koje su im blizu. Nakon povratka delegacije iz Ženeve jezičac se na teza,i razumije se odmaknuo na drugu stranu. Oni, što sa ulagali premnoge nade u ženevsku delegaciju razočaraše se. I ta kajda razočaranja zvuči neskriveno u raspoloženju jišuva nakon povratka njegovih delegata, A u tome ipak nije sasvime jasno, što se u Palestini očekivalo direktno od te akcije. Ali ni iz debata u Vaad Leumiu ne vidi se jasno, koji “■li se to neposredno praktički zaključci bili trebali da stvore u Ženevi, koji bi odmah mogli da djeluju. Ali i to postaje razumljivijim, kad se uporedi nejasno nezadovoljstvo s ranijim nadama, koje se također nijesu mogle jasno definirati. U svakidašnjem dodiru s vladom i pitanjima u zemlji, koja se tiču vlade, sve se nužnije mora da ustanovi, kakav nam je načelni stav prema ovim kompleksima i kako treba da shvaćamo stav mandatarne vlasti i Mandatarne Komisije. Jišuvu ne dostaje, u tom pogledu, odredjeno političko naziran;e i iskustvo, koje je za razumijevanje i provodjenje neke podesne taktike potrebno. Židov u Palestini i suviše je sklon j da vidi samo svoje probleme i da čuje samo svoje zahtjeve. Time se u njegovim očima veoma ujednostavmjuje sve, što amo spada. On suviše lako previdu, da svaka

medalja imade dvije strane, pa bi najradije svima da nametne nesamo svoja naziranja, nego i svoj tempo i svoj temperamenat. To mora da dovodi do komplikacija. Jer u Palestini nema samo, židovskoga pitanja, nego je ona povezana i s veoma zamršenom mrežom internacionalnih interesa i snaga, s kojima moramo da računamo i koje moramo da razumijemp, hoćemo li da pesitupimo saglaspo s izvanjim svijetom. Ali, se dosada u Palestini slabo razumio jezik drugih. Negativno se mišljenje o zaključcima Mandatarne Komisije, koje je u Palestini rašireno u nekim krugovima, a i u štampi se izricalo i ješ susreće, osniva djelomice na tome, što se previdja da Mandatarna Komisija mora da piše u drugom stilu nego što su napisani naši zaključci. I amačno bi pridonijelo riješenju onoga što je u Ženevi zaključeno,, da se protokoli Komisije nekako prevedu u naš stil i naše pojmove. Ali i pored toga ponešto vanjskoga pitanja ostaje facit akcije u Ženevi. Delegacija ’e umjesto i da se kako su neki tražili žali neprestano na englesku vladu, stavila težište svoga rada na opsežan i temeljit rad oko upućivanja u naše probleme i potrebe. Stojeći na gledištu, da je interes Engleske za židovsko pitanje naš najjači pozitivom, nije nikako radila protiv mandatarne vlasti, nego se trudila, da objasni naše zahtjeve i potrebe. Tu se pokazala primarna diferencija izmed u nas i vlade. Najbolje se ta diferencija označuje pitanjem tempa. Mi silimo posvuda, u Londonu, u Ženevi i u Jerusolimu, da se požure mjere predvidjene u mandatu. Govorimo i dokazujemo, da naša zadaća i kolonizacija Palestine traži brz tempo u svakoj grani. Trebamo odmah zemljište, zdravstvenu potporu, kulturne mjere Ud. Vlada nam odgovara ističući, da mora odabrati tempo, koji garantuje mir u Zemlji i utire put sporazumijevahu. I jasno je da će Mandatarna Komisija, birajući izmedju uzdržavanja izgradnje i garantovanja mira pristati uz politiku, koja obećaje, da će osigurati taj mir. Unatoč svemu vidi se, kad se savjesno ispitaju zaključci komisije, da smo u nekim točkama postigli povoljne odluke, i da su neki problemi kao što je na pr. pitanje rada uopće stavljeni na dnevni red po toj našoj delegaciji. Napredak, koji smo postigli u Ženevi karakteriše najbolje pojav, da je vlada još pred dvije godine morala da brani Židove, a da je sad morala da opravdava svoje čine. Ipak, uslijed posljednjih dogođjaja postaje jasno, da se u Ženevi ne može postići rezolutna odluka, koja bi neposredno djelovala, nego da se radi o razjašnjavanju i sticanju simpatija. Mandatarna je komisija a to se u Palestini ne uočuje institucija,, koja ima da svjetuje vlade i da sarad uje s njima, a nema da istupa protiv njih Pokuša li to jednom, njen bi pokušaj đonio presudne konflikte, Dokaz je tome istup Chamberlaina u Ženevi, kad je bila riječ o delegacijama stanovnika mandatarnih područia. A komplikacije takovoga genre-a značile bi u današnjoj konstelaciji opasnost za kolonijalnu politiku, koja i bez toga vrluda novim i neznanim putevima što su se tek djelomično afirmirali. Debate Vaad Leumija iznova su, kako je ovdje spomenuto, pretresle probleme odnosa prema mandatarnoj vladi, ali ih nijesu raščistile, Izboni za Legislative Council (Zakonodavno Vijeće Moaca Mehokeket) i za gradske uprave ck>-

škara će dati novi materijal za diskusiju. A i ovdje će se pokazati iste diferencije kao i u već raspravljenim pitanjima. Razumnoj, razboritoj politici može da vodi samo razumijevanje općih političkih pitanja f koje imadu svoje žarište u Palestini, povezano s opravdanim vlastitim interesima. Ova se opća pitanja u nas lako. gube iz vida, jer nam svakidašnje potrebe i brige zastiru i umanjuju sve ostalo.

Gerda Arlosorof f-G oldb e r g.

Književne bilješke

JEVREJSKI ALMANAH ZA GOD, 5687. Neposredno pred Roš Hašana, izašao je ovogodišnji »J evrejski Almanah koji je lane započeo da izdaje Savez Rabina u Kraljevini SHS. Žao nam je, što razgledavši tu knjigu, koja obasiže nešto više od dvjesta stranica, možemo da pohvalimo tek nasto : anje i trud izdavača a ne i djelo samo. Prije svega jedna načelnija stvar; po našem mišljenju bilo bi mnogo potrebnije a i materijalno uspješnije, kad bi se svake godine izdavao almanah, koji ne bi imao toliko znanstvenjačkih pretenzija. Jugoslavensko jevrejstvo ne konzumira knjige, koje ndjesu dovoljno zanimive i za običnoga, prosječnoga židovskoga gradjanina. Ovogodišnjim almanahom dominira, što se članaka i beletristike tiče, materijal suhoparan, koji bi trebao da nadje mjesta u specijalnim časopisima. Od toga je materijala jedino pristupačan zanimiv po svom predmetu i sažeto napisan članak g. nadrabina dr. Morica L e vi ja iz Sarajeva. (Manuskript pjesama I. Nadjare »Šeerit Israel.) Prilog g. dr. Schnlsingera rabina u Djakovu o krvavim dogodjajima u 15 vijeku u Beču (Bečka Gezera iz 1421 godine) imade svoju vrijednost a jednako i ostali prilozi ali nije pravo da su zauzeli relativno toliko prostora. Ne osjećam se zvanim da sudim o ispravnostima pojedinih naziranja u tim člancima i ne *) Jevrejski Almanah za godinu 5687 (1926 —1927). Izdaje Savez Rabina Kraljevine SHS. Uredio je: Dr. Leopold Fischer nadrabin u Vršcu. Vršac 1926. Naklada Saveza Rabina. Cijena običnom izdanju Din, 40.—. U platnenom uvezu Din. 80.—.

ulazim u imanentnu kritiku njihove sadržane. Po mom mišljenju ima tuđe zaista vrijednih stvari. (Spomenuti članak dra, Schulsingera, rasprava dra, Fischera, uredljivača o molitvi Kadiš članak ( o Kušiti, ženi Mojsijevoj itd.j, ali sve u svemu ne mogu da ispune zadaću namijenjenu jednom almanahu jugoslavenskoga jevrejstva. Znanstveni materijal morao bi da bude zastupan tek u nekom srazmjeru, m osim toga valjao bi da bude aktuelniji i praktičniji. U nas ima toliko neistraženoga materijala, što se krije po raznim arhivima i kutovima. Tu bi trebalo zagrabiti pa izvještavati o tom u almanahu, koji hi time dobio vrednotu, po kojoj bi mogao da budne reprezentativnim za nas! Gosp. dr. Diamant, nadrabin u Vukovaru pokušao je da dadne nešto aktuelniji prilog svojim člankom »Naše veroispovedne općine i predanje«, ali je stvar premalo uvjerljiva, a da se ne izgubi u člancima, koji je okružuju. Sretan je izbor pričai o životu Mojsije, koju je iz Sefer Hajašara preveo dr, L. Fischer. Beletristički materijal je slab. Književni pregled urednika dr. Leopolda Fischerai suviše se otegnno na 46 stranica, Ima tuđe ocjena djela koja su izašla pred nekoliko godina i koji nemaju toliko presudni značaj, da bi ih svakako trebalo spomenuti a knjiga gosp. rabina Scblanga spomenuta je tek is nekoliko toplih riječi, dok je opširnija oojena ostavljena za naredni broj almanaha t. j. odložena na jesen godine 1927. Na prvom mjestu u almanahu nalazi se kalendar za g. 5687., koji je uredio Vrhovni rabin, dr. Isak Alka taj a zatim je nadrabin dr. Fischer saopćio na njemačkom jeziku običaje i obrede za pojedine dane u godini. Saopćeni su njemačkim jezikom,, jer su, kaže redakcija, napisani u glavnom za Jevreje u Vojvodini, koji ne razumiju dovoljno zemajski jezik. Ali zašto su napomene o sefardskim obredima napisane nje•Mš mački? Na kraju knjige ima statistički materijal o broju Jevreja u Jugoslaviji, o stanju i strukturi pojedinih općina i o raznim žid. institucijama i organizacijama. Usporedjen s prošlogodišnjim almanahom ovaj, najnoviji, daleko zaostaje, I ako nas ni lanjski nije mogao da zadovolji ( bio je barem življi i bogatiji. Bili smo se nadali', da će u pogledu jezika i štamparskih grešaka stvar krenuti na bolje. Ali nam je redakcija i ovaj puta spremila izdanje, s veoma mnogo štamparskih grešaka i s jezikom koji je blago rečeno loš. Izu-

Prof. Oppenheimer o Palestini

Naš stalni saradtnik gosp. dr. H e r m a nn Kadi s c h poslao nam je ovaj izvještaj o predavanju prof. Franca Oppenheimera o Palestini: Beč je sada grad kongresa i predavanja. Trećega oktobra započeo je kongres Panevrope, Kongres njemačkih socijploga raspravio je najaktuelnija pitanja sociologije. I veliki problemi židovskoga pitanja tretiraju se mnogo. U nizu tih rasprava i zborova govorio j-e i prof. Oppenheimer a nedavno i dr. Martin Buber. Nije čudo da se u javnosti govori mnogo o tim pitanjima. Na poziv Keren Hajesoda održao je prof. Oppenheimer u dvorani Koncerthausa mnogobrojnoj 1 publici' predavanje o Palestini, u kojoj je boravio pred kratko vrijeme da Cijon. Egzekutivi kao stručnjak saopći svoje mišljenje o potrebama naše kolonizacije. Prof. Oppenheimer naglasio je u uvodu svojega predavanja, da sud o Palestini, sasvim prirodno, zavisi o različnosti stava pojedinoga posmatrača, Prof. Oppenheimer je preteča i pobornik, a uz Teodora Hertzku i osnivač tako zvanoga »slobodnjačkoga socijalizma«, t. j. onoga ) koji .ostavlja slobodu individuumu, i otklanja nivelaciju i diktaturu i jedne klase. Nekoliko godina prof. je Oppenheimer bio veoma udaljen bivanju cijkmizma u jednu ruku zbog diferenca s Cijonističkom Organizacijom a u drugu zbog intenzivnoga znanstvenoga rada na socijdloškom području. Njegove izjave u Konzerthausu naišle su na žive i svakojake komentare, čak su dovele i do protestnih zborova , . , Nakion što je prof. Oppenheimer konstatovao da je najvažniji aktivura bilance budućnosti našega rada u Erec Jisraetu pojav, da se ondje radi uzornim i svetim nastojanjem i da mnogi drže, da o njihovu radu ovisi uspjeh čitavoga djela, prešao je da govori ,o trim, po njegovu mišljenju najvažnijim problemima Palestine; o .arapskom pitanju, o odnosu kapitalizma i socijalizma u Palestini i o problemu po 1 ,j o p r i v r e d e. U Njemačkoj ima tri četvrt milijuna nezaposlenih, u Engleskoj ih čak ima 2 i pol milijuna, nije Sudo dakle što se neuposllenost (javila i u Palestini, Gospodarska kriza u Palestini, posljedica je gospodarske korstelacije u svijetu. Što se tiče Arapa nema sada nikakove akutne opasnosti, ne će je jamačno biti ( sve dok engleska ruka vlada Palestinom. Glavno jest, da se arapska većina ne ugnjetava i (potiskuje u položaj manjine. Opasnost Arapa zaprijetit će svakako f budu li manjinom. Žid|ovi imadu .slabih izgleda da postanu većina u Palestini, a ta većina po mišljenju prof. Oppenheimera i nije poželjna zbog Arapa, Ova sveta zemlja ili će biti arapsko židovskom zemljom ili će ostati arapskom, ,1 ' Teži od nacionalnoga 'problema po Oppenheimeru je socijalni problem. Rekao lje, da se radništvo okupilo u žilavu organizaciju i naoružalo se mnogim 'sredstvima protiv kapitalizma,, koji da u zemlji i ne postoji. U tojj zemtp’dma svega tri tv.omice našega, većeg evropejskog kalibra; tvornica ulja,

I _

«/,! L>o V »

7