Књижевне новине

..

+

“*c

BROJ 5

NOVI MOTIVI U PREOBRAŽAJU NAŠEG ŽIVOTA

Tzgleđaće možđa i danas nekome čudno, a do pre nekolizo godina mnogima bi to bilo i neshvatljivo da se povodom zakona i uredaba kojima še regulišu izvesni naoko čisto ekonomski odnosi može govoriti o velikim motivima za literaturu, i da ge ti i takvi motivi iretiraju kao de-

lujuće snage u samim životnim osnodvima mad kojima se literarno delo rađa. Pisac koji je nekada tražio, i, ako takvog ima, koji bi i da=

nas to hteo, da čoveka izolira, pa da

onda u njemu rPskopava neka skrivena okna i iz njih da vađi samo ong elemente Moji ga izdvajaju od opšteg ljudskog i opšteg životnog kruga i prikazuju kao neki sasvim singulaTizirnni biološki i psihološki fenomen, imaa bi doista samo osmeh prezrenja za tvrdnju da jedan kore= nito novi sistem prometa robe, na primer, menja i život i čoveka, i literaturi pruža nove sadržajne mo> gućnosti. Ukoliko su takvi preabražajni ekonomski potezi dublje povučeni, ukoliko radikalnije izmenjuju neke ranije oblike i sisteme (agrarna reforma, nacionalizacija industrije itd.), kad su dakle posledice opšteg revolucionarnog. preobražaja društva iživota, utoliko su jače i intenzivnije delujući i na pojedinca i na množinu. Kođ nas se kroz oslobodilačku borbu i izgradnju događa fiakav jedan proces revolucionarnog izmenjivanja čoveka i u mjemu samome i u

njegovim svim Inosima prema zajednici, pa i suma zajednice kao takve. I u tomc brocesu, koji je iz prvo

bitnog stanja revolucionarne borbe postepeno prešao u stanja pune dru- · štvene afirmacije, upravo ovi novi ekonomsko-politički potezi koji potvrđuju i utvrđuju ostvarene osnove materijalne baze života, bacaju živu svetlost na čoveka u tim odnosima. "ri momenti tako rađaju životne motive, pored kojih literatura ne može prolaziti zatvorenih očiju.

A da li je kod nas literatura dovoljno budna za sve nove pojave koje se uslovljavaju takvim značajnim i korenitim ekonomskim preokretima? Da li u nju prođiru novi wraotivi kojima oni naš život Oplođuju? Moglo bi se reći doista da naš pisac još nije dovolino obratio pažnju na faktore koji izvesna stanja uslovljavaju, iako nije ostao neponesen samim tim stanjima. U diskusiji koja se u našoj Wknjiževnosti VOdi o problemu teme i o tematici uopšte, glavna pažnja se usredsređuje na izvesne velike, grandiozne motive, koji ustvari treba da tipiziraju ona naša stanja koja se vide kao najobasjanija. kao u najvišem i najveličanstvenijem- obliku ostvarena,

kao svetli znaci naše savremenom —

sti. I zato se problem time generališe. Ako se uzme, kao primer, tematika izgradnje, osetiće se da se stanja koja nju izražavaju shvataju nekako suviše blokovno, celovito i zato se iz njih traže molivi koji bi je sin-

tetično sugerirali, prikazali, dali. I otuda pojava da literatura kad o njoj govori ima nečeg unisonog u

opštoj inlonaciji, jedan prizvuk koji više afirmiše čin nego li činioca, koji uzdiže i veliča akciju, a ostaje bez dovolino vibracije za čoveka koji je nosi i ostvaruje. U našoj literaturi koja tumači naš današnji trenutak ima doista akcenata koji su dostojni odraz vremena, ali oni uglavnom kazuju i oživljuju stanja, a ne pulsiraju dovoljno onom. živom, Žživotnom toplinom koja se javlja samo kad se pisac sretne sa veličinom i lepotom ljudskoga u stanjima u kojima ono stvaralački dejstvuje.

I baš za razumevanje toga ljudskoga fakta, koji tek u preobražaju 'Sto se kod nas u čoveku vrši dobija svoju „pravu, visoku vrednost, potrebno je da pisac bude uvek budan pratilac svih onih značajnih društvenih i ekonomskih mera i promena koje — na Velikoj opštoj osnovi neposredno, najaktivnije deluju na čoveka i njegov život. A. takvih istoriski značajnih poteza bilo je dosad nekoliko, a da ih literatura nije dovoljno zapazila.

Mere koje su regulisale odnos čoveka prema radu, stav i položaj radnika uopšte i koje su u ljudima realno, „materijalno usadile osecanje društvenog oslobođenja, ostale su dosad nedovoljno, ili nikako u književnosti obrađene. Šta je naša literatura, osim nekoliko uspelih lirskih strofa, kazala o motivu oslobođenja žene, na primer? I da li je naša literatura pokušala da se unese, udubi u problem našeg novog sela? Zar pitanje radnog udruživanja seljaka u obradi njive i u izvršivanju čitavog opšteg poljoprivrednog zadatka nije izvanredno inspirativno, i za* se, na primer, sovjetska literatura nije upravo njime zabavila od prvih godina svoga postojanja? U našoj ono još ne odjekuje. Zar veliki problem odvajanja seljaka od za njega ubitačne špekulacije njegovim proizvodom i upućivanja da trguje njime u smislu i za korist zajednice, izraženo u jednom od najvažnijih i najuzbudljivijih motiva naše današnjice, u takozvanoj akciji za otkup žita, nije'mogao i morao biti jedan od najpunije primenjenih motiva u našoj književnosti? A nije to ni izdaleka bio, iako sam u sebi krije čitavo vrelo najživopisnijih inspiracija. Zar akcija za organizovano i plansko obrađivanje zemlje, za setvu i žetvu na vreme, Tacionalno, a u zanosu kolektivnog elana, nije motiv o koji se mogu otimati i lir-

| 8ka pesma i roman i drama? 1 tako dalje. Takav jedan motiv i danas pred Svima mama ulazi u život kao jedan od preobražajnih agensa u njemu. To je naš novi sistem cena, koji je ustvari novi sistem prometa robom. Na jednom životnom planu gde se naša nova sivaraost sretala sa mnogo teškoća, i sa koga 8u zato mogla

~ /

Milan BOGDANOVIĆ

i da se zlonamerno pothranjuju izvesna ljudska neraspoloženja, stvari se” menjaju. U rešavanju složenih ekonomskih problema snadbevanjm čoveka životnim neophodnostima suprotstavljala se mnoga prepreka, počevši od početne oskudice i teškoća u proizvodnji, pa do raznovrsnih mahinacija od kojih se trgovina kod nas još nije sasvim oslobodila. A sad se najednom, iz oskuđice i zamršaja, pojavljuje izobilmost robe, sa siste'mom raspodeie koji otklanja dojučerašnje negative.

Do juče prazni, magacini se pune i postaju privlači, sistem podele robe je dobio novi ton, kod kupaca ie nestalo nervoze i zlobivosti, a prodavci su izgubili onsaj svoj zlovoljni i odbojni, skoro neprijateljski izraz i glas, i postali doista pravi službenici u državnom | opštenarodnom Irgovačkom aparatu. Kupac ne grabi više kad nešto kupuje, samo da se snabde, bez obzira šta i kako kupuje. On danas mirno stoji pred prodavcem, fraži da bira, i bira, a prodavac ga sa dobrim raspoloženjem uslužuje. Ako čovek uđe dan3s u trgovinu, osetiće najednom u samoj atmosferi duboke izmene prema nekadanjim stanjima kod nas, Danas se kupac izjednačio i u pravu da kupuje sve što mu treba, i, što je važnije, izjednačuje se u kupovnoj moči svojoj. Novi sistem cena je to pravo regulisao: onome ko radi, ko privređuje, ko je radno i ljudski pozitivan, pravo je šire, punije, lakše ostvarljivo, Onome ko ne doprinosi radom zajednici, i ko joj se eventualno i ljudski suprostavlja, pravo je uže, i teže ostvarljivo. A sa uglavnom izjednačenim kupovnim snagama, iz jednačuje se i mogućnost da se traži kvalitet. Danas se više ne kupuje po nekadanjim regulama: luksuzao za bogatog, a slab i loš materijal za neimućnog. Izjednačenje je, dakle, i u ovom životnom odnosu danas Ostvareno. Bezbrojne dirljive, neobično živopisne scene i izvanredno zanimljivi motivi pružaju se oku koje ume da posmatra kad danas uđe u jedan naš državni, gradski ili zadružai magacin. a.

U daljoj analizi novog sistema, najznačajnija je stvar ođnos koji se njime uspostavlja između građa i sela. Novim cenama, specijalnim sistemom cena, seljaku je izbrisana njegova stalna, pa makar samo i latentna sumnja, da se njegov rad u neku ruku zloupotrebljuje građom i gradskim potrebama. Danas je on u štanju da za svoje proizvode dobije svliku robu u ravnomernoj vrednosti, a ipak, u krajnjoj liniji, sa izvesnom zaradom za samoga sebe. I zanimlitvo je kako je selo, koje je sve do

juče ostajalo prilično nepoverljivo pre-__-

ma svakoj meri koja bi imala regulisati problem prometa njegovim proizvođima, ovu današnju meru shvatilo pravilno, i široko, neuzdržano počelo njome da se služi. Pred izlozima u magacinima, u svima njihovim rejonima, seljaka je prepuno, čak i tamo gde treba da plaćaju slobodnu cenu. On danas može i slobodno da kupuje, jer mu »treća cena«, njegova cena, preko koje se normalno snabdeva, omogućuje isto tako da viškom svojih prihoda nabavlja i robu za lično zadovoljstvo. Neka pisac malo počne da prati primenu novog SBištema prometa robom na mestima gde se on primenjuje, pa će zadđivljeno stati pred scenama koje su tako realistično živopisne, u smislu zdravog 1 pravog realizma, da će možda baš preko te realističke ubedljivosti osetiti i shvatiti koliko đuboko životnog značaja imaju nove ekonomske mere.

Socijalistička politika naše narodne vlasti, politika predviđanja i planiranja, godinama je pripremala sve što je materijalno bilo nužno da se ovaj novi trenutak ostvari. I ako su do juče u mnogim gradovima i selima ljudi morali đa se lišavaju često i najnužnijih potreba, ako su magacini bili dobrim delom prazni, ili šsnabdeveni samo najnužnijom robom, —

DR DD O U U U JM" e _______________________________ _

KNJIŽEVNA HRONIKA

Vezana je ova zabeleška za konkretan slučaj, za malu, snažno revolucio= narnu pesmu Maksima Gorkoga, koja nosi naslov »Pesma o Vesniku bure«,i poznata je na četiri strane sveta, Pisana je ta pesma bez slikova, i štam“pana u proznim redovima. Videla sam ovih dana tri prevođa na naš jezik te pesme; gleđala dugo u tri prevođa i u original; i razmišljala, po svojim silama, na četiri načina: o gotovoj pesmi kao jednoj statičkoj činjenici, i o procesima, na četiri načina, od potencijalnog do aktualnog. ·

Ako bi sad ko zatražio od mene da odlučno, ubeđeno, odgovorno pružim ruku i ođaberem, odabrala bih original. Ako bi me na to opomenuli da ne zbijam šalu, da se rađi o prevodđima, i, kako ih ima više, da se od mene traži jedno relativno izjašnjenje, opet bih umakla ispred izbora i suda. Odgovorila bih teorijski: postavljati o relativnostima relativan sud, to je skoro apsurdan proces. Ni autentične podloge ni definitivnog rezultata u prevodima — jer bi se uvek moglo i drukčije početi, i drukčije svršiti. Subjektivna energija, objektivan napor, a rezultat: varijanta na tuđu temu. A ako bi mi sad neko autoritativno priviknuo da nešto moram kazati kazala bih ovo što dole sledi.

Maksima Gorkoga pisca znamo kao pesnika, pripovedača, i kritičara. Za prevod — koje od kojega teže: kao poet Gorki ima izvanredno gotov dah u aktualizaciju potencije, Njegove pesme — u poeziju spadaju i sve njegove uspomene — pokazuju savršeno sliven intelektualni koncept, emotivni medium, i jezički izraz. — Kao pripoveđač Gorki se javlja sa neizmer]ji~

vim životnim iskustvom, i sa čudovi

fabrike su radile, mašine i razboji su proizvodili, vredne udarničke ruke su neumorno delovale da se zemlji, narodu, našem novom životu, našem novom čoveku obezbedi dostojni standard življenja. Svakako da na čoveka

Rađ u polju Skica Ljubice Sokić

kod nas mora dejstvovati pozi~

' tivno, da u njemu mora podržati, osna=~

žiti i produbiti nove ljudske kvalitete koje mu je naša revolucija usadila, to osećanje pouzdanja u zemlju, u društvo, u sebe, koje u njemu rađaju one hiljade. vagona i kamiona robe koji danas krstare svim našim putevima, za njega, za njegov bolji život.

I na to smo mi hteli da obratimo pažnju našeg pisca. I u činjenicama ove vrste treba tražiti objašnjenja za nove kvalitete našeg čoveka, koji se formira u novim uslovima, stvorenim svesno. Stepen svesti, idejnog i ideološki pouzdano pravilnog ranijeg kretanja, razume se, pre svega je bitni 'faktor u njegovom ličnom preobražaju. Ali stanja koja ispravnost njegovih ideja i pravoumnost njegove svesti materijalno dokazuju, taj preobražaj istovremeno ubrzavaju, čeliče, ustaljuju, čine ga nepokolebljivim. A za one druge, kod kojih stepen svesti nije dovoljno pouzdan unutra= šnji regulator, ovakovim duboko preobražajnim merama svest se povišava, novi kvaliteti se u njoj stvaraju.

Ovaj članak i nije napisan sa drugom težnjom, već da piscu stvaraocu pobudi stvaralačku pažnju i na ovaj sektor našeg života. I ne zato da on u njemu traži živopisnu pojedđinost koja će ga sama po sebi oduševiti i stvaralački pokrenuti. On, može i to da čini. Ukazao sam Već na činjenicu koliko se u primeni novog štistema cena i prometa robe mogu da zapaze izvanredae Žživopisne situacije i pOojave, koliko divnih ljudskih likova da sagledaju, kakvi izvrsni, zdravi, realni ljudski motivi da se sretnu. I zato pisac može i kao takve da ih, u fragmentima, u „posebnim trenutno zahvaćenim potezima, ostvaruje i oživljuje. Ali ono što je daleko važnije od toga, dublje, suštastvenije, bilo bi da literatura prati velike društvene i ekonomske preobražaje koji se kod nas izvršuju, kao posledica ovih ili drugih značajnih i duboko proučenih mera, đa hvataju vezu između njih i stvarnoga života, između njih i ŽiVOga čoveka, Tek u toj uhvačenoj vezi, u razumevanju uzroka i posledica, u živom uočavanju jednih i drugih, u osmotrenju čoveka pod njihovim sve= ukupnim dejstvom, moći će se shvatiti grandiozni ljudski polet našeg vremena i neproračunliva mjegova plodotvornošt u jzgradnji zemlje. I tek sa takvim širokim zahvatom tematika izgradnje, kao i mnoge druge naše žive teme, biće osvetljena čovekom, i tek tada u potpunošti realno

——= KNJIŽEVNE'NOVINE;-

PROBLEM NAŠEG KNJIŽEVNOG JEZIK

nom jeziku, da u svojim delima

Problem našeg književnog jezika pretstavlja danas jedan cd bitnih, osnovih problema naše narodne kulture. On iz dana u dan postaje sve aktuelniji i traži pravilno i temeljito rešenje. Mi danas u našoj narodnoj državi, u zemlji narodne demokratije, gradimo novu kulturu, stvaramo na novim temeljima nauku i književnost, i u skladu sa potrebama te naše nove kulture moramo izgrađivati i razvijati i naš književni jezik. Naš književni jezik mora biti savršen instrument umetničkog stvaralaštva, mora zadovoljavati sve zahteve savremene nauke, mora odražavati herojsku današnjicu naših narođa i naše domovine, revolucionarne preobražaje koji se u njoj odigravaju i biti sam oruđe i sredstvo tih preobražaja. ;

Da bismo pravilno pristupili rešavanju književnog jezika, treba da u tom problemu razlikujemo dve strane: prvo, dosadašnje stanje našeg književnog jezika i, drugo, pitanje njegovog daljeg izgrađivanja i razvijanja. Jezik kojim se danas kod nas piše pun je krupnih nedostataka. On je često siromašan, neizrazit, pogrešaa; često nije u stanju da precizno izrazi odzovarajuću misao autora. Ljudi koji se bave pitanjima kulture vide te nedostatke, čitajući naše novine, časopise, knjige, naročito prevode. Mnogi cd tih nedostataka su posledica činjenice da naš književni jezik zaostaje za stvarnošću, đa ga je stvarnost prestigla i da on ne može odgovoriti njenim zahtevima. Ta je činjenica od bitne važnosti za problem našeg književnog jezika, i mi ćemo se na njoj zadržati u toku daljeg izlaganja.

Ali stvar nije samo u tome, u nerazvijenosti književnog jezika, u njegovom zaostajanju za stvarnošću. Nedostatke nažeg književnog jezika jezika naše nauke, književnosti, publicistike — treba tražiti pre svega u tome što mi nismo dovoljno savladali već postojeći književni jezik, što slabo poznajemo naš književni jezik na njegovom dosadašnjem stup=nju razvitka. Današnji šrpskohrvatski književni jezik ima svoju dosta bogatu istoriju, koja traje preko sto dvadeset godina. Put kojim se kretao njegov ' razvitak ukazao mu je genijalni naučni i kulturni stvaralac Vuk Karadžić. Taj put otkrivao je našem književnom jeziku široke perspektive i bogate mogućnosti. Tako u mnogome neizgrađen, nestabilan, on Je ipak dobio svoje određeno obličje.

Danas je ta i takva norma našeg književnog jezika pokolebana. „Niya sektoru pisane reči često rade ljudi koji možda dobro misle, ali svojim mislima ne umeju uvek da dadu odgovarajuću književnu formu, Oni često ne poznaju najelementarnije stvari iz jezika: gramatiku, pravopis, ponekad značenje običnih reči, Vi možete na svakom koraku naći i u našoj povremenoj štampi i u knjigama greške najrazličitije vrste. Ta se pojava ne može zamisliti u književnim jezicima naroda sa razvijenijom književAom kulturom. Nije moguće, na primer, naći gramatičke ili pravopisne greške u sovjetskim novinama ili Kknjigama; mislim u prvom ređu na Tuske novine i knjige. Uzrok ovoj činjenici nalazi se u tome što mi nemamo dovoljno kadrova na sektoru kulture. Očigledno je da su revolucionarne promene koje su izvršene u našoj zemlji morale izazvati promene i u književnom jeziku, da su morale pokolebati njegovu normu. Ali nedostaci o kojima smo gore govorili samo &u indirektna posledica tih revolucionarnih promena. Naime revolucionarne „promene koje su narodu dale vlast u ruke izazvale su ogromne potrebe, a mi te potrebe, prirodno, u prvom trenutku ne možemo zadovoljiti. Otuda nepismenosti i rogobatnosti u jeziku mnogih naših novina, časopisa i knjiga.

Stoga pri rešavanju problema knjiševnog jezika treba prebrodđiti osnovnu teškoću, koja proističe iz neđovoljnog poznavanja dosadašnjeg nasleđa, iz neđovoljnog poznavanja književnog jezika od Vuka Karadžića do početka naše epohe. Od

· Radovan LALIĆ

mo znati njegov istoriski razvitak zakonitosti kojima je podložan, njegove nedostatke i „prednosti. Mi zaamo da u buržoaskom društvu mogućnosti koje je srpskom kKnjiževnom . jeziku dala Vukova reforma nisu mogle doći do punog izražaja zbog same ograničenosti razvojnih mogućnosti buržoaskog društva. Ali da bismo sađa, kađa se razvitku kulture otvaraju tako široke perspektive, mogli iskoristiti šve rnogućnosti za izgrađivanje našeg književnog jezika, mi moramo biti svecsni svih ovih činjenica. Norma jednog književnog jezika može se menjati, ali to se ne sme činiti stihiski, to ne sme biti rezultat slučajnosti. Jezik je društvena tvorevina, a napose književni jezik pretstavlja tekovinu čitave jedne nacije u njenom istoriskom „formiranju. Prema tome, književni jezik treba da zadovolji potrebe čitavog naroda (ili, po izuzetku i više naroda), Slučajno, stihisko stvaralaštvo može biti korisno, ali ono može isto tako narušiti zakone jezika i prema tome biti od štete za književni jezik. Navešćemo jedan primer. Reč »brirndir« u smislu »član brigade« nastala je stihiski. Ona je nepravilna, jer bez potrebe ruši staro značenje reči »brigadir«, koja znači »komandant brigade« ili »rukovodilac brigade«. Ova greška mogla se izbeći da je neko ko poznaje dobro jezik napravio na vreme reč koja bi tačno odgovarala pojmu »član brigade« (na primer, »brigadist«),

Ovakvo shvatanje ne može se nikako uzeti kao neki konzervatizam W jeziku. Poštovanje jezičkih zakonitosti, istoriskog razvitka književnog jezika, njegove norme nikako ne znači sputavanje slobode jezičkog stvaralaštva, Kod nas je običaj da se ljudi pozivaju na »jezičko osećanje«, da bi opravdali svoje otstupanje od uobičajenih jezičkih „pravila. Jezičko osećanje je vrlo dobra stvar, ako ono pretstavlja živu vezu piščevu sa maternjim jezikom, ako mu služi kao potstrek u jezičkom stvaralaštvu. Ali ono se ne sme pretvoriti u neograničen princip. U ime »jezičkog osećanja« prave se najgrublje greške protiv jezika. Ima ljudi koji tvrde, na osnovu SVOE »jezičkog osećanja«, da su „pgenitivi mmnožine »pripovetki«, »skaski« pravilni, i ako su to provincijalni oblici, koji se ne mogu primiti u književni jezik.

Ali, razume 8e, nije dovoljno savladati književni jezik na njegovom dosađašnjem stupnju razvitka. To je neophodno, ali time je zadovoljena samo jedna strana našeg problema. Sada dolazi ona druga strana, koja je za današnji momenat i za čitav dalji razvitak srpskohrvatskog književnog jezika od ogromne Važnosšti. Mi svoj književni jezik moramo dalje razvijati i usavršavati. Njegova neđovoljnost u današnjem tremutku očigledna je, U životu naših naroda odigrali su se događaji koji su se' ne= minovno morali odraziti na jeziku. Oslobodilačka borba naše zemlje, narodna revolucija izazvale su revoluciju u shvatanjima naših ljudi, u njihovom načinu mišljenja, u navikama i postupcima. Prirodno je, prema tome, da ljudi moraju govoriti onako kako misle, a to znači drukčije nego što su to ranije činili. Promenjena su značenja mnogih reči, rečenica je postala drukčija, čak ni intonacija govora nije ostala bez promene, Uzmite samo reč »ulica«, koja je u raznim vezama dobila sasvim drukčija značenja nego što je imala ranije, U jezik je prodrlo mnoštvo novih reči ili reči iz ruskog jezika. Mnogi dijalekatski izrazi postali su opšti, a neki izrazi, ranije opštepoznati, potisnuti šu u pozadinu.

Književni jezik treba da prihvati ovo novo stvaralaštvo narodnih masa. Verovatno će jeđan deo ođ toga izgubiti značaj i otpasti, ali će mnogo neminovno i ući u književnost, kao sastavni deo njenog jezičkog fonda. Ali književni jezik ne treba samo da registruje ono što je narod već stvorio, Zadatak naših pesnika i književ-

i realistički pravilno postavljena i „toga treba početi, Da bismo svoj „nih stvaralaca uopšte sastoji se u toostvarena. iezik mogli dalje razvijati, mora- me da stvaralački pristupe književuguuuuuuuuuLUNUUJUUUUJULULUuUGUCZU""O______________ _______ ___F___ Se

Zabeleška o prevodilačkim naporima

šnom memorijom. On priča kao nekoliko pripovedača, epski, nanizano, bogato, nepresušno u materijalu, i preradi materijala u priču, i izvlači raznorazne jezičke registre iz sebe, Kao kritičar, Gorki je kateđra i strogost: dar, ali na bazi osećanja stvarnosti i vrlo temeljnog poznavanja jezika... Prevodilac stoji uvek pred teškim zadacima adekvatnosti, čak i srodnosti,

Pesme Gorkoga teško Je prevoditi zato što poetski dah toga pesnika nije samo u ličnom temperamentu, nego u hipostaziranoj sili ruskoga života, koja je vodila, i vodi ruke svih pisaca velike ruske književnosti. (Vodila je moćno i ruku Turgenjeva, koji se u smislu tehnike i stila mnogo pozapadnjačio bio). To je jedna pojava kojoj nema ravne u svetu: stepen do kojega u čoveku pojeđincu može egzištovati život zemlje i narođa. Kad Gorki mesto čto napiše kakovo, zašumi neka starina kojoj kanda ni rođenđana ni smrti nema. — Emotivni međium pesnika Gorkoga, to je pravo poprište, dramski jaka sećanja na čitav jedan svet ljuđi koji su aktivno ili pasivno spremali stihiju za bure. Emotivni međium, po ruski, daleko nije iscrpen sa srcem. Rus govori o srcu zemlje, o srcu drveta, on zove mekanu | bezkičmenu međuzu srcem mora, a D čoveku rado kaže: Otišlo srce, srećan

put, ostali razum | volja! — najzad.

jezički izraz Gorkoga, to je ruski jezik u kojem ima deset ruskih jezika. Gorki mere nema, kao što sva Rusija mere nema, - |

»Pesma o vesniku bure« kratka je pesma; nije suviše ponaglita u smislu dinamike, nije mnogo razvijena

kao slika; nije naročito virtuozna u smislu jezika, U čemu je teškoća pre= voda? U emotivnom međiumu.

U svojoj pesmi o vesniku bure, o krilatom biću: ptici, demonu, misli čovečjoj — o nečemu što vitla stihijski i nosi oluj i raspremetaj — Maksim Gorki, po sigurnom instinktu, uostalom i iskustvu, ostao je u emo= tivnom međiumu asažetosti, oštrine, posta, mršavosti, koštatosti. Pesma je tanka, nervna, gnevna, odgovorna, svedena na suštinu, na smrt spremnu borbenu žilavost. Gorki je hitnuo u prostor pticu »podđobnu munji crnoj«, pticu kojoj bi strahote stihijske očupale raširena krila, napirile Joj perje i prevrtale je do nesvesti, ugušile je udarajući joj u široka prsa i ponosit vrat. Ne! Ptica leti kao munja — kaže Gorki bonovo i ponovo. Leti usukana, oštra prodire i seče kao linija, kao munjin sev i bod. Jedan nerv, jedan gnev, jedan krik, jedna funkcija: uzbuniti, razdražiti, sazvati sile, sahraniti u ponore mora i prostora sve tmasto, teško inertno, dokono, strašljivo: kreštave uplašene galebove, ptice gnjurače što glave sakrivaju, pinguine koji su stvorenja glupa..... Talasi što lupaju i spiraju, pena od samog gneva; munje i gromovi od be i 8 njima ptica bure, um — stihljari +»

Evo nekoliko uporednih primera iz dva prevoda pesme sa dva lična stava prema zadatku.

1.) Galebi pred burom šstenju, vrpolje se ponadđ mora; na njegovo dho su spremni sakriti svoj strah od

bure.

Isidora SEKULIĆ

1.) Galebi krešte pređ buru krešte, krstare nad morem, i na dno mora bi rađo skrili užas pred burom.

2) Grmi grom. U pjenu gnjeva otrgnuti stenju vali u ljutitoj svađi s vjetrom. Ali gledaj: vjetar hvata jato valova u čvrsti svoj zagrljaj, pa ih baca silnom snagom o te stijene, razbijajuć, prepun mržnje u mlazove i prah bijeli te gromađe od smaragdđa.

2.) Grom zatrešti. U peni gneva zahuje talasi, s vetrom u borbi, U krepak zagrljaj vetrina hvata gromile vođe, o stenje ih lupa u divljem besu, drobi u prah i kaplje smaragdno piće. “

3.) Tutnji grom ! urla vjetar, a plamenom plavim plamti jato oblaka nad morem. More hvata strijele munja pa ih na pučini gasi. Ko ognjene ljute zmije vijugaju se po moru ti odrazi jarkih munja i nestaju tu u vodi,

i 3.) Urliče vetar... Gromovi treš“ e...

Modđrim plamenom bukti oblak& lanac nađ morskom bezdnom. More dohvata munjine strele i u pučini svojoj ih gasi. KO ognjena zmija uvijuga u more, i utrne, odblesak munje.

Jedno isto, a nije isto, Smeta i jednom i drugom prevodu original, Predmet ovog malog napisa bio je onaj posni, ljuti medium u kojem autor napisa oseća pesmu Gorkoga. Od dva prevoda, bliži je originalu onaj mršaviji, žilaviji. Treći prevod je lepši od ova dva, ali je pothranjen, zaokrugljen, i zato ne spada u ovu studijicu, čijem autoru ne d& mira vesnik bure tanak, oštar, mršav, kao

· »munja crna«,

0008 Y

obrasce novog, podignutog.

stupanj književnog jezika. frazom, starim rečnikom nije će dati umetničku sliku naše na! nooslobodilačke borbe niti sliku Tr še herojske današnjice. Naši. ževnici fireba da izraze ono i herojsko što se sada odigrav šoj zemlji, Ali o novim, velikim

ji će biti bogatiji, gipkiji, svežlj go naš dosadašnji književni Naš književni jezik mora biti do no bogat da bi mogao obuhvatiti mnogobrojne pojave iz oblasti n industrije, tehnike, kulture i im dovoljno sredstava da opiše podv naših ljudi na „polju stvaralačk rada. Ta Jedno od izvanredno važnih pita: nja srpskohrvatskog književnog jezi ka jeste pitanje naučne i strume terminologije. To je pitanje tesno pove zano sa našom privrednom i kultur– nom izgradnjom, s izgradnjom soci» jalizma u našoj zemlji. Sa novim društvenim uređenjem, 8 industrijaliza- _3 cijom zemlje, sa novim formama po- ljoprivređe, s izgradnjom kulture na narodnim temeljima pojavio se kod na8 i pojavljuje se svakodnevno ogroman broj novih pojmova. Za te poj-. move treba naći odgovarajuće reči, | termine. Naša naučna i tehnička ter minologija veoma je oskudna, u srazmeri sa razvitkom nauke i tehnike” u staroj Jugoslaviji. Ni u jednoj Oblasti možda naš književni jezik ni- · je toliko siromašan i zaostao kao u” oblasti terminologije. Ovo je nedo statak koji se mora što pre ukloniti. Naša naučna i stručna terminologija postala je najvećim delom slučajna, | u pukom sklađu sa neravnomernim – ekonomskim, društvenim i kulturnim razvitkom naše zemlje u prošlosti Naša stara stručna | naučna termi- | nologija pretstavlja šarenu gomilu nesistematski pravljenih „kovanica. ili izraza pozajmljenih većim delom iz nemačkog, a manjim iz ru- . skog i francuskog jezika. Samo je u nekim naučnim oblastima terminologija rađena manje više sistematski, i to zahvaljujući trudu pojedinaca, a, ne staranju države ili naučnih institucija, PO

Danas se takvo stanje ne može trpeti dalje. Nedostatak terminologije postaje u neku ruku kočnica daljeg razvitkn nauke, tehnike, kulture. Pitanje terminologije nije nikakva for malna stvar; nije svejedno da li će postojati ili ne precizni nazivi za pojmove kojima se svaki dan operiše. Nama sudakle, potrebni mnogobrojni novi nazivi za pojmove iz oblasti politike, nauke, tehnike, književnosti, umetnosti. itđ. Za ovaj posao neophodan je svestan i sistematski napor. Ni u jednoj – oblasti književnog jezika nije toliko potreban svestan i organizovan napor kao u oblasti naučne i stručne terminologije. Zađatak stvaranja ove terminologije postavlja se, pre svega, pred naše naučne ustanove — Bkade= mije, univerzitete, naučne institute, Izvršenjem ovog zadatka naši linmgvisti dobijaju jednu novu ulogu u društvu, | Oni na taj način neće više jezičke pojave samo opisivati i naučno tumači nego će i uticati na njih, pomagaće menjanju i razvijanju jezika, a to zna- – či izgrađivanju kulture i napretku na- | roda uopšte. Razume se, ova njihova uloga neće i ne može se ograničiti sa- i mo na terminologiju, nego se mora prostirati i na druge oblasti književnog jezika. ta

Problem književnog jezika danas ni je više i ne može biti stvar uskog kruga ljudi koji se bave knjigom bez veze sa životom koji ih okružuje. Književni · jezik je danas kod nas više nego ikad dobio opštenarodnu funkciju, postao. je moćno sredstvo napretka u svim | njegovim oblicima. Danas je za naš | književni jezik nastupilo vreme kada | on može razviti sve svoje potencijalne | snage, na koje je ukazao još Vuk Karadžić. Ove činjenice treba da imamsvi na umu. Nama je neophodan kn ževni jezik koji će biti na visini n šeg vremena, jezik kao instrumena moćnog kulturnog Sštvaralaštva, kao jedno od sredstava onih velikih dela što ih danas građe naši narodi. Takav jezik može biti stvoren pomoću kolektivnog napora naših književnika i na učnika, pomoću opšteg napora čitave. naše književnosti i nauke, Naši knji ževnici, nastojeći da dadđu umetnič sliku borbe naših naroda za slobod i bolji život i šliku naše današnje · stvamaosti, treba da pristupe na nov način i pitanjima jezika, da sami u svojim delima izgrađuju dalje na književni jezik. Samo tako će njihova” dela imati punu umetničku vrednost U štampi naši književnici treba da više pažnje poklanjaju jeziku, di kritički osvrću na jezik pojedinih knjiga i pisaca, da principijelno osvetljavaju jezička pitanja. Od naših lingvista i filologa mi danas očekujemo dela ko. će poslužiti kao pouzđan oslonac pisanju svakom književniku, svak čoveku koji se bavi pitanjima kul U takva dela spada, u prvom red rečnik srpskohrvatskog jezika, čija neophodnost nikad nije toliko osećala kao danas. I jedni i drugi — i književnici i naučnici — moći će s uspehi izvršiti zadatak koji se postavlja pre njih jedino ako se pri rešavanju problema književnog jezika budu rukovodili naučnom muetođom, metodom marksizma-lenjinizma. UOL

U ovom kratkom članku | m slili da govorimo o svim pitanjima da. našnjeg našeg književnog jezika. Ht li smo da pokrenemo pitanje književ. nog jezika uopšte, ukazujući na n bitne strane toga i osvetljavanje knjiže