Књижевне новине

SMRT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU!

GODINA 1 BROJ 23

AVA

Adresa uredništva 1 administracije: ·

Francuska 7 — Telefon: 28098

POZDRAV KONC:RESU

Peti kongres naše Partije, koji počinje dvadeset prvog jula, istoriski je događaj u životu naše slavne pređvodnice. Komunistička partija O5p2sobljena i prekaljena teškom ilegalnom borbom u bivšoj Jugoslaviji, dovela je oslobodilačku borbu naših maroda do pobede i do ostvaren,a najvećih zadataka narodne revojucije, a danas potvrđuje pravilnost svoje linije uspesima u izgradnji socijalizma, Iz cele zemlje stižu delegati izabrani na partiskim konferencijama, desetine hiljada osnovnih organizacija pretresle su na svojim šastancima projekat Statuta i Programa Partije, iz polumilionskog članstva, oprobanog na najtežim zadacima, odabrani su oni koje široko parfisko članstvo smlfara najdostojnijim i najpoaanijim da u njegovo ime rešavaju pitanja koja stoje pred Partijom. Milionske mase trudbenika grada i sela, ispunjene ponosom i ljubavlju prema Partiji, kojoj naši narodi zahvaljuju sve što su izvojevali, pozdravljaju Kongres rezultatima takmičenja u čast Petog kongresa, Tom udarničkom, takmičarskom duhu, tom stvaralačkom poletu, toj svesti o svojoj snazi i svojoj moralnoj veličini naučila ih je i uči ih Partijapredvodnica. Taj duh milionske mase trudbenika dakazuju još većim stva-– ralačkim „podvizima, manifestujući snagu Partije, rukovodeće snage u Narodnom frontu i u državi. Kongres Komunističke partije Jugoslavije i široke vanpartiske mase dočekuju kao narodni praznik. Neosnovane optužbe i klevete, bačene sa strane bratskih partija na rukovodstvo naše Partije, na samu našu Partiju i na naše narode, i to upravo uoči Petog kon= gresa, učinile su samo ,da kako naše partiske tako i vanpartiske mase još više i još jednom osete šta za njih znači Partija, šta za njih znače Centra}ni komitet i drug Tito, šta za njih znači zastava revolucionarnog proleterskog internacionalizma koja se izdizala utoliko viša i utoliko čistija ukoliko su borbe bile teže, Lice naše Partije, koje nije bilo skriveno ni kad je u bivšoj Jugosavijis monarhističkofašističkim režimima bilo u najtežoj ilegalnosti, lice naše Partije koje je u toku oslobodilačke borbe naših naroda sijalo daleko u porobljenu Evropu i bilo vidno porobljenim narodima sveta, sada blista, svesno i dostojanstveno. Lice naše Partije stoji vidno pred narodom i svetom, a ono se ogleda u neocenjivim ftekovinama borbe za slobodu i za izgradnju socijalizma, u sve čvršćem savezu radnika i rad-

mog seljaštva u rezultatima stvaralaštva, u visokoj patriotskoj svesti, u stilu života, u lepoti i ra-

dosti stvaranja, u pesmi naše omladine, u probuđenosti naših žena, u veselju naše dece. Ktioz stotine pesama, u kojima su imena Staljina i Tita nerazdvojno spojena, zvuči snaga i moralna veličina naše Partije, voljene od naroda. U jednoj od najnovijih pesama omladina peva: »Dru-· že Tito, vođo komunista — Partija je kao sunce čista«, Partija, Tito i radni narod — to je jedno. Jednu svest, jedna volja, jedna akcija. Uoči svoga Kongresa, u doba neočekivane pometnje u međunarodnom radničkom pokretu, u doba nezasluženih uvreda nanesenih najvećim vrednostima naše Partije, Partija stoji monolitna, jednodušna, moralno snažna i čista. Kakva je dobit za čitavo napredno čovečanstvo, uz postojanje Sovjetskog Saveza i uz primer SKP(b), što je na= ša Partija uoči fašističkog napada to= liko ojačala, toliko porasla, toliko se očistila i prekalila, toliko se idejno i moralno uzdigla, da je u ovom sudbonosnom ratu mogla povesti i do pobede dovesti tako tešku i složenu borbu! Od 1937 do Pete zemaljske konferencije 1940 ona je postala jedini, neosporni predvodnik naroda, Od 1941 do danas, do Petog kongresa, ona je, rukovodeći radničkom Rklasom i radnim narodom, postizala pobede u uslovima ranije neshvatljivim, u uslovima koji bi se ranije smatrali nemogućim za pobedu. Naša ljubav, naš plameni pozdrav Partiji i njenom rukovodstvu za čudesne pobede u oslobodilačkom ratu i u borbi za izgradnju socijalizma, za njeno zalaganje u antiimperijalističkom taboru, za njen rad na učvršćivanju intemacionalne solidarnosti sa naprednim snagama sveta, u interesu mira i demokratije! Partija je vaspitavala i vaspitava maze naših frudbenika u duhu učenja Marksa, Engelsa, Lenjina i Staljina. Nieni članovi su se učili ıevolucionar= noj teoriji bo cenu života, a za ostvarenje principa davali su Živote neštedimice. U našu Partiju se ulazilo posle velikih ispita uverenja i odanosti. Partiia je revolucionirnu teoriju proveravala u revolucionarnoi praksi, a praksa je pokazivala i pokazuje da jie stvaralačka primena naučnih principa u Osobenim uslovima naše revoluciie bila i jeste pravilna, Partija nas uči kritici i samnlcritici. otkrivanju }) uklanjanju grešaka, boljševičkoj oštrmi Partija nas je vaspitavala ı vaspitava u duhu nerazorivog, bratstva sa Sovjetskim Savezom, sa prvom zemliom ostvarenog socijalizma, uzdanjcom i zaštitnicom svih demokrafskih snaga u svetu. Pod uslovima prolašističke diktature, naši komunisti su vodili narod da traži savez sa Sovjetskim

\ /

Savezom, ma i protiv mitraljeza i bajoneta. Kada su hitlerovske i satelitske vojske bile pod Moskvom, pod Lenjingradom, pod Staljingradom, na Kavkazu, narodi Jugoslavije su nepokolebljivo verovali u Sovjetski Savez, u Boljševičku partiju, u velikog Staljina, i pojačavili borbu protiv nepri-

· jatelja, — zato što ih je Partija učila

da veruju u nepobedivost socijalizma, u pravilnost marksističko-lenjinističke nauke i u Slaljinov genij. Naša Partija učila je i uči marodne mase zahvalnosti Sovjetskom Savezu, koji je u ovom ratu doprineo najveći udeo pobedi nad fašizmom, Ona ih uči bratstvu s narodima zemalja nove demokratije i prijatelistvu sa svim naprednim snagama sveta. Taj proleterski internacionalizam, nepokolebijivo borben prema imperijalizmu, i ta ljubav prema Sovjetskom Savezu nerazdvojni su deo svesti i osećanja ljudi nove Jugoslavije, prožetih novim, socijalističkim patriotizmom.

Na Petom kongresu pretrešće se sav dosadašnji rad Partije. Proveriće se linija Partije, razmotriti uspesi i neuspesi, ukazati na greške, kao što

. se u dosadašnjoj praksi Partije uvek

činilo. Na Kongresu će se, pored ostalog, oceniti dosadašnji uspesi u kulturmno-prosvetnom i umetničkom radu, proveriće se klutumo-politička linija Partije koja rukovodi čitavom delatnošću u toj oblasti, kao i u svim

drugim oblastima, Kongres će uvoditi ~

novim potsticajima, daće smernice za dalji rad u izgradnji socijalizma i u razvijanju kulturne revolucije. Duboke promene nastale u našem društvu, čudesni preobražaj kroz koji prolaze naši narodi, žanavek bratski, jedinstveni i ravnopravni, biće osvetljeni i ocenjeni. a na osnovu analize dosađašnjeg rada „dobićemo dalje smernice, kako bi naša kulturna revolucija, nerazdvojno vezana s izgradnjom socijalizma, držala korak s iZzgradnjom materijalnih osnova naše nove kulture.

i Ogromno, neocenjivo mnogo učinila je Partija za ovo kratko vreme na idejnom vaspitavanju radničke klase, na širenju naučne svesti, na unošenju najboljih tekovina kulture u narod, na kulturnom uzdizanju radnih masa, na oslobađanju i razvijanju stvara=– lačkih sposobnosti narodnih „masa koje su postale sopstvenik kulture i stvaralački aktivan subjekat. Pripreman još u teškoj ilegalnoj borbi u bivšoj Jugoslaviji, započet pod uslovima oslobodilačkog rata — kada je uslov za vođenje borbe bilo idejno vaspitavanje masa a nova kultura bila jedan od svetlih ciljeva borbe —, posle oslobođenja zemlje, kada je Partija preko države i masovnih organi. zacija mogla da primeni ogromna sredstva. taj rad na kulturnom uzdizanju i idejno-političkom vaspitavanju naroda dao je plodove koji se izražavaju u fantastičnim ciframa a i ne mogu izraziti u ciframa, Ne mogu

se izraziti samo u ciframa, jer je reč

o preporođu, o preobražaju ogromnih masa radnog naroda, ranije osuđenih na privrednu i kulturnu zaostalost. Uoči Kongresa Partije, a videći sve rezultate postignute u kulturnom luzdizaniu masa, književnici i umefnici, kojima su Partija ' država dale neslućeno povoljne uslove za slvaraiaštvo, osećaju još uvek da duguju narodu visokokvalitetna dela. U našoj književnosti i umetnosti ima značajnih dela, još više pokušaja na pravilnom putu koji je ukazala i koji uka-

zuje Partija, — ali osećamo da ono.

što je stvoreno nije dovolino ni po kvantitetu ni po kvalitetu, Nikada vi-

ORGAN SAVEZA KNJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

| BEOGRAD, UTORAK, 20 JUL 1948

UTORROM

Crtež Đorđa Andrejevića - Kuna

še nego upravo sada osećamo kako još nismo ni iz daleka izrazil; veliku oslobodilačku borbu naših naroda, kako još ni iz daleka nismo nadahnuto pokazali čudesni preobražaj naših naroda. rađanje novoga lika kroz mnoge hiljade izrazitih likova, kako još ni iz daleka nismo pokazali šta je sve i kako je stvoreno u borbi za izgradnju socijalizma. Još ni iz daleka nismo dovolino pokazali zašto u našoj zemlji svi istinski patrioti smatraju Partiju svojom, kako su ispletene te neraskidljive niti između Partije, rukovodstva i masa, zašto je naziv komunista u našoj zemlji najviša čast.

Peti kongres Komunističke partije daće novog i daljeg potsticaja našim književnicima i umetnicima, »inženjoerima ljudskih duša«, stvaraocima Uumetničkih dela nadahnutih heroikom maše stvarnosti, prožetih socijalističkom idejnošću, stvorenih uz duboko poznavanje nauke Marksa, Bngelsa, Lenjina i Staljina koja daje mogućnost za poimanje i za revolucionarno menjanje stvarnosti. Peti kongres naše Partije potseća nas da smo još mnogo ostali dužni voljenom Titu, u kome je oličeno sve što smo pod voćstvom Partije izvojevali ı što pod njenim rukovodstvom stvarsmo

Naš plameni pozdrav Petom kongresu Komunističke partije Jugoslavije, Partije koja je vašpitavala svesne heroje u ratu i vaspitava svesne heroje izgradnie, pridružuje se pozdravima koje upućuju svi trudbenici naše zemljie kongresu svoje Patrttije, ru-

· kovodstvu koje jie pokazalo svoju o-

danost svari naroda i svetskog prolefarijata na najtežim ispitima, i drugu Titu. u kome narod vidi oličenje svega najboljegn i najljepšega u SsVOjoj istoriji.

Povratak ıseljenika

Neizrečena je radost zemlje kojom gazim,

i veličina joj nema još mere u uzletu duha;

ja ronim u uzavrelu ufrobu njenu —

slazim

s oblaka

u brazdu mirisnu,

poru rastvorenu.

Je li to zemlja moja

što zbunjenog me sreta novim likom

u zaokretu,

u buju zlatna ploda,

u stvaranja dahu?

Vidim:

korača krupno obnova

i ruši što joj smeta,

dan peva trudom besprimernim, u zamahu.

Još juče harala je bura!

A danas pitam:

kako da uhvatim korak s vama, graditelji sreće. ) kako da dorastem

do rasta

čiji koreni

u srcu pobeđe žive?

Grom je umuknuo, al jek još traje —

ni ime fi izpovoriti ne mogu,

Stvarnosti Nova,

al znam da u liku tvom

obraz budućnosti se ogleda,

pa sam radostan

Mo” veličine tvoje

već sričem

prva slova, ~ | | | Nikola DRENOVAC

\Ž i

" riječi i dubokog toplog glasa izbija

. razgovaračemo.

„TITO JE U MOJOJ KUĆI | SVAKOG DANA..." ;

Prešli smo meke i niske sremske brežuljke i zaustavili se na početku dugačke ulice Iriga. Padala je kiša. Prišla «nam je čvrsta „crmomanjasta omladinka i odvela u zgradu uprave seljačke radne zadruge »Movo doba«. Usput nam je ispričala da čika-Laza, pretsednik zadruge, nije u selu, sa svojim zamjenikom otišao je da obiđe zadružna polja, da ustanovi je li i koliko jučerašnji grad naneo štetu usjevima. Ali u upravi su njena se stra, Mica, knjigovođa, i još jedna omladinka. blagajnik, pa možemo Ss njima da porazgovaramo do čika-Lazinog dolaska. f

Ušli smo u kamcelariju zadruge pred sam sumrak. Iza dva dugačka stola sjedile su dvije seljačke djevoike, obe maramama zabrađene, svaka nagnuta nad svojom listom zadrugar– skih trudodana. Njima sučelice, za istim stolovima, sjedila su dva mladića opaljenih lica i sabirali dugačke nizove brojki.

Omladinka Mica, Knjigovođa, ĐOzdravila nas je otvorenim srdačnim osmiehom, pretstavila svoju drugaricu i mladiće, studente-agronome koji su kod njih na praksi i »eto, na pomoći kad ustreba*.

— Izgubilo se, negde u sabiraniu. deset procenata jednog trudodana. Ne znaš je li u vertikalnim ili vodoravnim kolonama, pa sad treba sve iznova sračunati... — govori Mica, a njeno lijepo, duguljasto lice kao da su osvijetljavale varnice iz crnih radom oduševljenih očiju. Njena drugarica, tiha blijedolika djevoika. vješto je i uporno fražila grješku. Obe su, kažu. svršile stručne kurseve.

Sjeli smo pored njih i došlo je, nekako samo od sebe, da se uključimo u posao i da zajedno tragamo za greškom. ;

U kancelariju pristižu zadrugari, sjedaju na dugačku klupu s naslonom ili razgledaju grafikone. Na zidovima vise šeme organizacije rada po brigadama, grupama, pomoćnim preduze» čima, 89jskovi sa jmomima stoke, odluke o uspostavljanju normi, zapisnici sa sjednica uprave. Na glavnom zidu visi lijepo uramljena diploma koju je zadruga dobila za uzoran rad u prošloj godini, a sa njenih strana slike Staljina i Tita.

Čika-Ignjatije se raspričao:

— Oni neki kulaci počeli da pričaju po selu kako je grad juče udario zato što su zadrugari radili u nedelju...

— Tih, zmijice đavolje, biće da im je žao što smo u nedelju veliki deo Dožnjeli i spasli od štete, — upada bivši bezemljaš Ilija. -—— Žao kulaku, rastemo mi a njega pritislo, previja se kao zmija u procepu. Tesno mu, kulačiću. Mislio nekidan da izvrda mobilizaciju mašina, da zaradi na njima, a ono krepala mu koka.

Kasno uveče ušao je u sobu pretsjednik zadruge Lazar Subotić i njegov zamjenik Ferika Veles. Lazar je visok, jak seljak tamnosmeđih očiju, i prosjed, kretnje su mu odrešite i sigurne, a korak »kao moja tri«, kako kaže čika-Ignjatije. MFerika, Mađar, nešto je stariji, plav, mekih crta lica, ali odlučnih sivih očiju. »Silni su to radnici!« — šapnuli su nam zadrugari, Lazar je odmah saopštio: grad je uhvatio dio preostale pšenice od udoline do tih i tih stabala, kukuruze do tog i tog jarka; štete ima. Oni su pregledali, opipali sve, nije baš tako strašno kao što je izgledalo sinoć kad je udarao grad »velik kao golubinje jaje« i »kad je naš Ježika plakao od žalosti kao malo dijete.« .

— Izgleda, sutra će biti vedro. Ratarska brigada... — počeo je Ferika sa zadacima za sutra.

Brigadir ratarske brigade, mršav i žilav zadruga” Ilija, bilježi u notes kud će sutra krenuti ljudi njegove brigade, žetelice, kola, konji, Do njega sjedi kuštrav omladinac, Veljko Nikolić, brigadir stočarske brigade, ozbiljan i na oko smeten. Pomislilo bi se da će ako progovori, njegov glas biti tih i nesiguran. Međutim, on je pružio listu s trudodanima svojih brigadista pretsjedniku na kontrolu i odJučnim i slobodnim glasom branio svoje mišljenje o težini pojedinih poslova, normama, ljudima.

Pretsjednik ga pažljivo sluša, pita, pravi primjedbe i iz svake njegove

poštovanje prema radu svakog pojedinca, ljubav prema čovjeku. Diskusija se prenosi na ostale, pa svi zajedno donose odluku. Mladi brigadir u kaputiću iz crnog domaćeg sukna zabilježio je nove zadatke, povukao se na svoje mjesto. opet fih i nekako smeten, kao da ne zna kud će s rukama, Ali njegovi računi bili su tačni. Svi su brigadiri dobili nove zadatkć, U kratkim razmacima, potpisujući akta, Lazar je zapitkivao omladinku Micu: ~ 1 i — Jesi li poslala izveštaj za Rkapitamnu izgradnju? Šta ije sa selvenim planom? Šta sa dekadnim planovima? Mica je sve svršila. 47 A Lazar se, okrenuo k nama 1, izvinjavajući se, rekao! ) _— Dockan je, drugovi. U zoru ćemo zajedno poraniti u polje, videćete, po-

Jutro je zaista osvanulo vedro, sun= čano. Zadrugari su već bili na poljima. Pred nama su koračali Lazar, Ferika i Ilija tako brzim koracima da smo ih jedva stizali. Izgledalo je da su svi ovi liudi jedva dočekali trenutak da potrče u polje i završe žetvu.

Prolazimo kroz zadružne, povrtnjake, vočniake, livade. Čas jedan čas drugi dovikuje nam: a

— To je naš krompir! Naša repa! Naš grašak i graorica,

. Kad smo se popeli na široku ravan između dve blage udoline oni stadoše.

— Pogledaj, — reče Ilija i pokretom ruke ocrta širok i dalek krug. Sve je to zadrugarsko. Vidiš onaj kukuruz desno, nema ga lepšeg u ceJom Sremu, ni čika-Laza ne bi se u njemu video. Pa ona pšenica, krompir, povrtnjaci više od osamsto dvadeset jutara zemlje, sve do onih stabala tamo daleko, vidiš li ih...

Brigadir Ilija ne skriva svoj ponos on voli zadrugu i svaku stopu njene zemlje. Priča koliko će žita kontrahirati, a na njegovom mršavom licu svi mišići igraju od radosti zbog »najlepših kukuruza u Sremu«.

Na salašu smo se popeli u kola i pošli dalje pored novih gospodarskih zgrada, novih šupa za velike i male mašine, pored zadrugarki koje su brale i sortirale rane šljive i kajsije. Na bijelim košnicama (imamo ih sto dve, i četrdeset novih rojeva“), bila su ispisana imena: Kozara, Kosmaj, Bosiljgrad... Kroz bujne povrinjake veselo ie klokotala voda, a novo zadrugarsko osjećanje ispisalo je na drvenom plotu Staljinove riječi: »Život je

postao radosniji. A kad se živi rados= ·

nije, posao ide od ruke«.

Već izdaleka čulo se brektanje motora. Uzbudljivo i pobjednički djelovale su na toj širini četiri žetelice, četiri snažne mašine, koje kao da su svojim viflima raznosile jedno novo osjećanje života i rada široko oko sebe. Za volanima su sjedeli garavi od nafte omladinci-traktoristi a na Visokim sjedištima žetelica, nasmijani i radnim zadatkom počašćeni, pioniri, koji su i ovdje pozdravljali pjesmom:

— Mi smo mlada vojska Titova...

Iz žetelica ravnomjerno ispadaju vezani snopovi pšenice koje dočekuju zadrugarske ruke i slažu u krstine, a njihove oči ne mogu da se odvoje od mašina i »čuda« koje čine.

Čika-Laza presijeca žitna polja i povrtnjake, prilazi grupama, radi nešto, pokazuje.

A Ferika i Ilija slažu snopove. Perika uzgred priča:

— Vidiš li ovu pšenicu? 'reba da čuješ njenu istoriju. Evo kako je bilo: mnoga sitna zemljišta naših zadrugara bila su rasparčana po polju. Za tu rasparčanu zemlju, oko sto šezdeset, jutara. Agrarni fond dao nam je ovu ovde, iz jednog komada. A ovo ti je pre reforme bils crkvena zemlia. ili pravo da ti rečem đavolja zemlia, strašno zapuštena, nije ni ličila na čestito zemljište. Stošesdđeset jutara Obraslo sirkom, zubačom, svakoiakim korovom. Dvaput gore od ledine. Pokolebali se neki naši seljaci, vele. iu pšenica nikad izrasti neće. A mi ubeđuj, hoće ako mi hoćemo. Prve godine triput uzorali, druge godine četiri puta, junački drljali, Jedva semena tađa nabavljasmo: graoricu, grašak i drugo. Lane smo prvi put zasejali pšenjcu. A gledaj sada! Porasla ovde najbolja naša pšenica. I sad nam je sve imanje u jednom komadu.

— Reci, „Ferika, napravismo mi zemlju čestitom, — simiju se zadrugar– ke.

Kad smo se približili drugom zadružnom salašu, pozdravio nas ie divljom rikom Jago, ogromni bik-simen= talac. Po udolini pasu zadružna stada. Na zelenim plandištima rasturila se jagnjad. Ali zadrugari nas UuDOZOriše na drugu značajnu stvar:

—DPogledajte Sokola, pa Sikru...! Jeste li vidjeli ovakvih konja! Konjušar, postariji Mađar, trčao ie

prema Šštali, noseći kukuruz Uu torbi. Dovikuje nam: , — Čuvaj, čuvaj 8 puta, da: dam De

.čenje konjima! — i smije se svojoj

POSTARINA PLAĆENA U GOTOVU

PRIMERAK 83 DINARA

šali i svojim lijepim, đobro megova-–

nim i jakim konjima. 7 zali Na zadružnim poljima, u zajednič-

kom radu rađa se nov, slobodan i ra-

dostan radni seliak. Njegov je smijeh

zvonak i čist, kao smijeh čovjeka ko —

ji je sagleđao ljepotu budućnosti i na

toj se liepoti ogrijao i oplemenio,

— Oni, što još ostadoše van zadruge, kažu: »Mnogo radite, pretrgoste se«. I jesmo radili mnogo i još ćemo mnogo raditi. Ali videće oni kakav će onda život biti, kakav ćemo mi život stvoriti. Doći će svi s nama da žive... — govori stari Mađar.

Bivši srednjak, a sada zadrugar Jovan, primećuje:

— Jes' da radimo. Ali ne izmuči Ovaj rad. Koliko je brate ranije naš posao bio teži. Pucala su leđa, A sad kod nas jedan zadrugar uz pomoć mašine obradi, drugovi moji, četrnaest jutara prosečno. A biće još bolje. Sve smo naše radne ljude zaposlili po sistemu, kako se ono kaže, i svaki koji hoće da radi može da živi dobro. a koji neće — neka se okreće! — nasmijao se na kraju Jovan, a za njim i svi ostali.

Oko podneva, zadrugari sa tog sektora sakupili su se na salašu broi dva (zadruga ima četiri salaša) na zajednički ručak. Đošao je Laza i Ferika, posjedali s nama na livadinu između zadružnih zgrada, prostrli šatorsko krilo i poslužili ručkom. Neke grupe za vrijeme odmora čitaju novine. Uglavnom, novine se i čitaju samo na poljima za vrijeme odmora.

Kulturno uzdizanje, sa više sistema i svestranije, još je slaba tačka ovog kolektiva. Pokazali su nam sinoć svoje knjige, naslagane wu jednoi sobi skoro nedostupne, zasad još nisu umjeli da i ovaj posao organizuju. U njihovoj kući još nema čitaonice ni biblioteke, a svake večeri veliki broj zadrugara dolazi tamo na posijelo i razgovor. Sa malo više snalažliivosti, jedna soba u zgradi uprave mogla bi se, dok se ne sagradi Zadružni dom. urediti za čitaonicu i biblioteku.

— Jest, mogli bi, a nismo se. eto, setili... — O

Laza se osmjehuje i zagleda preko naših glava u daljinu.

— Kako si, druže Lazo, bočeo sa zadrugom?

— Kako? — ftrgao se on. — Još Dre rata, ja i Steva Mićašević — on ie sad u našem Savezu — radili smo nešto.

onako politički, znaš. Govorili smo o Rusiji, o kolhozima. A naš prokleti sirotinjski život udarao nas kao malicm po glavi, Stojimo noću tako, kasno, nekad do zore, pa zimi, ozebemo kao đavoli, a sve tako pričamo o tome, i politici uopšte. I došao rat a nas uDutili na front. Izdadoše tada oni skotovi generali i vlada, a mene i Stevu zarobiše Nemci. U zarobljeništvu mi opet o Ttusiji. A kad naši povedoše oslobodilačku borbu, Stevo poboeže – iz logora, ali Ba uhvatiše, psi, i baci- še u neke rudnike u Francuskoi A i

· mene u Ššleske. Prozvali nas banditi-

ma, Fnjavili na sto načina, ali ia ne. htedoh da radim, pobegao sani u Češku, alj i mene uhvatiše i vratiše, Crvenoarmejci su nas oslobodili u Bavarskoj. Eh, kakva je to radost biJal... A onda, došao ja kući i opet tamo — Steva. Dopešačio od nekud iz Italije. Kako smo se izljubili! Stavili njega u narodnu vlast, a mi opet O Rkolhozima. »Sad ćemo — veli Steva — stvoriti radnu zadrugu, čim SVTŠImo s agrarnom reformom«. I tako i i bilo: sakupili mi seljake na slu: štinu. pa referat, dnevni red, sve kako treba. Ušlo tađa u zadrugu dvade- – set šest domaćinstava, četrnaest sro-| | skih i dvanaest mađarskih. Zemlje smo imali svega sto trinaest jutara. Kulaci se tada uzvrpoljili, razlaiali se po selu, odgovaraju seljake. Vele. kud će takva sirotinja, taj Steva i tai La=

za, da upravljaju takvim imanjem a prave zemlje nisu ni videli. Sve će to, vele, vrag odneti. A mi uprli i već prve godine dokazali da umemo. PRA

bilo je bogme teško. Te iste godine ušlo je u zadrugu još sedamnavst do-