Књижевне новине

*v 0 BROJ 43

"Boks

| i mladine Jugo - ovodom festivala o 3 j nje preduzeće” »Novo bpokolehjec ; izdalo je zbornik, poezije mladih. ć nik ne ostaje samo u graaj Pa oemanifestacije, nije samo banorama omladinske književne aktivnosti, nego treba da bude i mjerilo, oojena. Na kraju zbornika u napome– "ni se Veli da su u njemu sakupljeni _ najbolji radovi mladih pjesnika svih 10 naših narođa«& da se redakćija »pri 78 uređivanju Ovog Zbornika prije svega | i rukovodila tim da u njeg, unesemo ono što su naši mlađi pjesnići do6ađa najbolje dali«. Tako ovaj žbor"nik ima pretenziju da bude u izvjesnoj . mjeri i antologija. Zbog toga je i ve_ · ća, odgovornost hjenog ređaktora, tim 0 prije kad je u pitahju Ono Što rade, što pišu mladi ljudi koji še još nijesu umjetnički oformili i afifmirali.

Za uspjeh toga posla svakako je potrebno “ddyrdith određen i jasan kriterij, a to zhači da se u ocjeni dobrog, lijepo#, uspjelog u “umjetnosti i knii-

· ževnosti polazi ođ Bhvatanja jedinstva sadržaja i fofmie, idejnog i umjetnič' kog, # Ali kriteij po kome je u zbornik i ušlo »ono Što su mlađi pjesnici dosada najbolje dali«, nije dosljedan ni jašan. Ono se kreće od pravilnog shvatanja jedinstva forme i sadrža_ ja, jedinstva umjetničkog i idejnog, 'do eklektičnog dozvoljavanja formaližma, naturalizma, primitivizma i slič„nih nama tuđih sRretanja, kao i ·'grubih „idejno-političkih · nejasnosti, kolebanja i zamračivanja.

Ovaj zaključak se stiče na ošshovu „mnogih pjesama (a ne samo fia oBhH6vu stihova Vesne Parun, koja je od posljednje BEvoje zbirke »Zore i Vihori« učinila neke, ipak ne otsudhe korake ka naprednoj, Etvarmoj poeziji, ka poeziji u njenom ljudskom šmišlu). Iz analize samo nekih od tih pjesama (kako pojedini pjesnik daje izvjesnu temu, ili kakav motiv tzimlje, šta ga inspiriše i Sl.) reljefno se može pokazati eklekticizam tog kriterija, — a naročito nebriga prema Fruboj i pogre-

šnoj idejno-političkoj ošnovi nekih pjesama, Pjesma »Trube« (str, 38) Slavka

Vukosavljevića idejno nejasno i ižra_ #* žajno površno nhagovještava rat: — vojfiička truba trubi:

...U svetu jošte živi meman,

trubljenje truba da li znaš,

pred svakim mrakom jesi li spreman

za naša jutra da život đaš?

Ova pjesma ostavlja utisak praznog igranja riječima; stav prema ratu izražen je u njoj praznom, površnom eksklamacijom,

U pjesmi »Susret« istog pjesnika (str 41) viđimo pokušaj da se ljubav među mlađima izrazi bez banaliziranih pa_ rola; pjesnik je, međutim, izabrao malograđansko-sladunjav i vulgaran

GOD RE(OSPOROAANAĆE

ona mi pmuži pola pereca, U meni dete poče da |eca i traži, traži, htelo bi ludo opet iz njene ruke bereča.

Poetsko davanje ovakvih ošjećanja nije adekvatho shvatanju o pravoj ljubavi, koje im, haša omlađina, i koje je u svojim stihovima, u istom zborniku, dao na pr. Svetislav Mandić, ii pjesmi »Crtež na prozofskom oknu« (str. 100). To shvafanje pokušao je da izrazi i Branislav Živojiho_ vić;, ma da formalno slabim sštihovima, koji ponekad grubo đeluju (»Bdenije u brigadi« , str. 53):

Đielela bih da prvi u četi

i brigđadi budeš, građi moj.

Nek ti svaki zamah na me seti;

kao mene na te vreli znoj.

»Pomladna«, pjesma Dušana Želje_ žnova Je prazna, konvencionalna, isforsiratih pjeem8 o pfoljeću. Ovakvih pjesama iu Zborniku ima još, a još više pojedinačnih štihova i strofa koje

nije trebalo objaviti kao najbolje pri. merke poezije raladih. Izvjesni foyL malištički elemehii narušavaju rela-

tivno đobfe pjesma Jure Kaštelaha, (po čemu je on ušao u zbornik boe< zije mlađih?) koga & Vremena na VI. jeme ponese muzika i ritam stiha, zvonkošt riječi, ili pak pesimištički »unufrašnjić imbulsi, a S iehad 1 nepotrebna naturalistička bizarnost spoljnih detalja (u pjesmi »Tifusari«)., Suputnik formalizma, koji * kod nekih poštao bolešt, ješte idealizacija stvarnošti. To je rezultat nemoći da Be sagleda istina, koja se otkriva u Kkofikretnoj sivarnosti, čija je ljepota u šavladanju svih onih fegoba i suprotnosti s kojima se naše društvo bori u izgradnji socijalizma,

„Primjeri takve poezije su Stihovi

Vuka Tih ana Galošaže | albi -OO, Slobodana Galog

Jabuke se kit Što i sla e bijelim prahom, svaka noć i dam. Pa ti život ključa, vrlje lako, I htjenje je ispunjeno svako, Sve pod rukom kao vedri san. (Str. 49) . pjesmi »Devojka i bruče« | Mire Alečković ~ (str, 16) govori _ ae o brigadirki koja je napustila sei zanoslila se u gradu. Ona je sebi la majku: CO. Ma nije uzalud tivela a je deci svanuo dan.

Novi dah ušlovi njjesu

ij

tap Olji radni i životni

OL ult. |

Šalji bul. Car es! da ši %eTe i

preobražaja” bobi Op dn OVEnOR

_a Ski način istakli · taocu da nagađa, d atovu istoriske, Sa tako faktički nsko shvata

Već ostavljaju čia sam zključuje na običktivne 'stvatno: „SSčVoljavaju malo(Oki e »boljeg« života. mla ba OVa pješma {Pa i neđobE bl u slikalna i figurama, Na

rta stihu druge strofe kompa– Blaža dina brza kao dani« mne Bfihu d tomparacijom u prvom

mašina, ko. voz Je strofe »

Tacija

DISKUSIJA O

Takvim metodskim postupkom pjesnika, upotrebom nepotrebnih detalja koji su u kompozičiji pjesme dobili karakter uopštenoga, tipičnoga, ovi sti” hovi doveli su — bez obzira šlo ti stihovi ne govore o glavnoj. radnji, glavnom mokivu — do nepravilni ı ne. tačnih poetskih interpretiranja na_

- rodnooslobodilačke borbe. Kroz ovakve stihove provejavaju shvatanja teotije o tm »Bšumi«. Po toj »teoriji« partizani su se skrivali i n: boiji ljudi išli su iz građa u Šumu, jzr ja navodno tamo ža njih u prostranstvima brda, planina i šuma sigurnije i lakše bilo naći skrovište od neprija_ ftelja. Međutim, stvari slojć suprotno. Najbolji ljudi naše zemlje nijesu radi spasavanja glave išli u brđa, plahi'ne i šume, već zato da — iskoyišćuJiući prirodne „prednosti svako. dnevho tuku mhogžo nadmoćhijeg heprijatelja. Partizani su dakle bili ti

ZBORNIK POEZIJE MLADIH

.“

koji su tražili neprijatelja, a ne ne-

prijatelj njih.

Pjesmom »Tuđe djevojkeč« (strana 144) Luke Soldića dominira nevjerica u snagu čitavog tfalijanskog naroda (vi nosite smrt i otrove strašne« — U vama šumi krv t crnom traku«), koga Su prisilili da služi svojim neprijateljima. Međutim nikada njegovi tirani nijesu mogli ugušiti njegovu težnju ža slobodom. Taj narod je, i pod najtežim uslovima, makar i po_ jedihačnim herojskim primjerom, ipak pokazivao da šve snage nijesu u_ ništene, da je žiVa misao o budućnosti. On je u VFemenu građanskog ra_ ta u Španiji pokazao na djelu solidđarnošt š demokrafskim snagama švijeta, Danas on pokazuje da hije izgubio vjefii u bolju budućnost, da se Hi Svakodnevnoj borbi fagrješavaju hjegove sputane snage. I ovdje je alu_ tor lične doživljaje pjesnički uopštio i subjektivistički odrazio stvarnošt.

alji, krupni hedoštadi su. izbor pjesama od pojedinih pjesmika i naročito to da u zžbomiku nmiješu ža_ stupljeni još neki pjesnici među čijim pjesmama Sigurno ima takvih koje bi mogle ući u zborhik, kad bi se njihov rad solidno, RMritički pregledao. _

U ovom zborniku uopšte nijesu za. stupljena đva mlada pjesnika iz Makedonije, Srbo Ivanovski i Gogo IVa_ novski, koji je krajem 1946 godine izdao prvu zbirku »Za novata prole{i«, 8 hedavno drugu žbirku pjesama. Onoga ko to zna teško je uvjeriti da među tim pjesmama nema jedne pješme koja je mogla ući u ovakav zbornik. Isto tako nijesu zastupljeni ni rieki bjesnići iz Slovenije, kao što su Frariće Košmač, čije neke pjesme spadaju i među najbolje pjesme koje su poslije rata objavljene u Sloveniji, zatim Jože Šmit ili Miho Klinar, koji je počeo da piše za vri_ jeme narodnooslobodilačke borbe, a poslije rata štampao i zbirku pješa-

<a .MMUSNi

stupljen jednom refleksivno-deklarativnom pjesmom, dok je, recimo, ispuštena njegova pjesma »Konjiću, beli konjiću« (»Letopis«, mart 1946) koja ima više lirskih akćenata; Lazo Karovški također 'je zastupljen jeđnom, a nije teško nači čak i nekoliko njegovih boljih pjesama od te: Ivan Minati zastupljen je svojim bo_ ljim pjesmama, ali među njima ne_ ma, i po idejnoj osnovi i umjetničkoj obradi, i po originalnošti motiva, njegove najbolje pjesme »Svidenje«., Ta pjesma spada vjerovatno među najbolje pjesme koje su napisali mla_ di pjesnici Slovenije, Vida Brestova, djevojka iz jednog dolenskog sela, koja je naučila u narodnooslobodilač.. koj borbi da sriče prva slova i tu počela da piše, zastupljena je sa četiri pjesme, od kojih je jeđna (»Pe._ sem viharja«) sliba agltka i mogla je da bude zamijehjeha kojom boljom pjesmom, ma pbf. »Očetu v spomin“, ili »Matefi partizana«. Isto tako, umjesto pjesme »Pod šatori« Petra veća (o kojoj je već bilo riječi u književnoj kritici) miogla je da buđe štampana hapr. pjesma »Neznani materi« ili »Naša ljubezn«, jer su To njegove bolje bjesme. Pjesma sa te_ matikom iz obnove »Mlađeniško ŠYće, #bog mještimične mejašne ime bolike trebalo je đa oipadne u Mofišt 7 bolje pjesmć (na pF. »Musliman_ 64), j Među pješmama mlađih slovenmač_ kih pješnika postoje pjesme bolje nego li je već špomenuta bješma Dišana Željeznova »Pomladna«, „ ko. joj vjerovatno ni pisac ne gaji iluzije kao 6 dobroj pješmi, Neđosštaći ove Vrste svakako šu najmnogobrojniji, U ranijim izdanjima Nopoka bilo je kardinalnih štamparskih grešaka, ali i u ovom izdanju ima ih takvih preko kojih še ne može preći, Iž jedne pjesme Veleša Perića išpušteme 6u dvije zadnje strofe i tako je pjesma ostala nezavršena, Ugsmimo stihove pjesme Rodoljuba Andrića: »Za Istru

našu« (strana 20): |

Gortane Vladimire ti si brigada!

Istre naše

Ti si RIO Ba

NO BOJ straži haše slobode.

Ovako štampani, ovi stihovi izmi. jenili su smisao pjesme, Pjesnik je pjevao o Istri kao simbolu barikade i prvog rova naše slobode pa treba đa stoji, umjesto drugog, peti padež »iIstro haša« Za odlomak pjesme »Kratovo« Ace Šopova (štr. 167) dat je naslov »Partizanski prolet«, a ftreba da štoji, umjesto pridieva muškog roda, pridjev ženskog roda »partizanška«; umjesto imenice »dni« u našlou »V denovite dni« (štr, 168), koji je ovako besmislen, treba da buđe pri168 »idni«. Greške u ftekšftu minogobrojne su, a naročito u pjesmama Rkoje su štampane na makedonškom i slovenačkom ježiku. U nekim pjesmašna ima Više od bet Frešaka. Ne_ sumnjivo je da ove atoške još Više dopunjuju šve ohe Već Đomehute hedostatke ovoga zbormika.antolopijć,

Nuset SEFEROVIĆ ,

Obođan Berberški žza-

kritike nov

6 Oavki ij

U »Književnim novinama« br. 40, bjavljen je prikaz V, Đuriča na moju redakciju Odabranih pesama A. Šantića. U prikazu je rečeno nekoliko oštrih zameraka mom izboru iz obimnog Šantićevog pesničkog rada, navedeno je nekoliko pesama koje su ušle u ovu žbirku a hije trebalo da uđu i čitav niž takvih koje nisam uzeo u obzir a trebalo je da uđu u zbirku. Ali, s druBe strane, Đurić je naglasio da je izbor učinjen »sa retkim razumevanjem, da je redaltor pri ođabiranju pesama nastojao da se Oslobodi sugestija koje botiču iz zastarelih oceria Šantićeve poezije, da je taj postupak »veoma potičan za sve ljude koji se bave ovim poslom, itd. — Prema tome, i pored učinjenih zameraka, prikaz je, u ćelini uzevši povoljan. Što se ipak upuštam u diskusiju to nije, dakle, zbog toga što bih hteo da se »branim« 6d neke »nepravedhe« i »zlonamerne« kritike, nego zato što smatram da će biti od koristi i meni, i Đuriću, koji, takođe, sprema jednu zbirku Šantićevih pesama, a i svima »koji se ovim boslom bave« ško še ta pitanja bprodiskutuju. . Pre svega hoću da priznam da je u drugoj redakciji pesme Kovač ideja u trećoj i četvrtoj strofi jasnije kazana i obuhvatnija je nego u prvoj ređalkciji koju sam ja uneo u zbirku. Ta druga redakćija izmakla je mojoj pažnji, i tu svoju nesmotrenost smatram za propust. Isto tako nije trebalo uhositi pesmu Novo bokolenje. Mene je žafiela »silina bratske ljubavi koja je o-

dista gorela u pesnikovom Srću«, kako,

to tačro kaže Đurić za tu pešmu, a osim toga učinilo mi se da je pesma ne samo po osnovnoj iđeji, neFo i bo nekim pojeđinostima (sU pokajanju prošle su rane i vred, što smo ih borbama dugim, kada se kobno smejao sataha bled, zadali jedni drugim ...a«), još aktuelna, potseća na vreme fašističke okupacije. Ali ja ne smatram za grešku toliko samo to što sam pesmu uneo, koliko je greška što sam pokušao da je »spasem«, izostavljajući dve strofe, iako Đufrič u švom prikazu ovu grešku ne naglašava, Zbirka je namenjena omladini, i zbog toga mi je izgleđalo da je ređaktoru takvo skraćivanje dožvoljeno. Đurićev brikaž me je izazvao đa o tom ponovo razmislim, i đanas mislim drukčije. Skračivanja su moguća, ali su dozvoljena šamo u onim šlučajevima kađa ni u koliko ne menjaju pesnikovu misao ili osećanje! Najzad, za diškusiju je đa li je bilo opravdano uneti pesmu »Ručak«, »u kojoj je sirotinja zaslađena«. Idiličnost te pesme meni je bila očigledna, i to sam izričito naglasio u predgovo-

KRJIŽEVNE NOVINE a ———————— |

JOŠ O IZDANJIMA NAŠIH KLASIKA

1. BATA NAVOVN

ZA OMLADINU

ru (str. XVIII), a u zbirku sam je uneo radi toga da se vidi-kako je Šantić gleđao na radništvo. „Ako bi se dosledno sprovelo Đurićevo gledište da u zbirke za omlađinu ne treba unositi starije pesme u kojima je došlo do izTaza jedno drukčije gledište ha Yadništvo nego Što je riaše današnje gledište, ohda bi, izuzimajući Pjesmu pod” zemnu, trebalo izostaviti šve Bantićeve pesme o radnicima, pa i najveći deo onih o seljaku. Ovo nas dovodi do jeddnog opštijeg pitanja koje je Đurić pokrenuo, naime: da li pri ođabiranju pesama jednog starijeg pesnika za Omladinu treba nastojati i da se taj pesnik što potpunije prikaže, ili se moramo strogo ograničiti na one pesme u kojima je po našem mišljenju izraženo pravilno gledanje na pojave u životu?

Na jednom mestu Đurić kaže da se izđanja za omlađinu moraju razlikovati od izdanja za odrasle, od izdanja celokupnih dela, od izdanja koja idu za »tim da svestrano prikažu pisca«. Na drugom mestu, međutim, on mi zamera što nisam uneo još hekoliko pesama u ovu zbirku namenjenu omladini, jer đa šam to učinio, po Đurićevim rečima »Šantić bi bio potpuhije prikazan našoj omlađini«. Problem, đakle, ni samom Đuriću nije bio jašan. Samo se po sebi razume da se izGanja za odrasle moraju razlikovati od izdanja za omladinu, pogotovo izdanja »celokupnih dela« od užeg ili šireg izvora iz tih đela, ali je posebno i veoma važho bitanje da li bi,izborom lirskih pesama Jednog starijeg pesnika trebalo težiti ža tim da se omladini pruži što je mogšuće potpuniji lik pesnika. Priređujući Odabrane pesme Šantičeve ja sam na prvom mestu išao za tim da čitaocima pružim pešme koje će na njih vaspitno delovati, ali sam uz to nastojao da unesem i takve pesme iz kojih mogu ćrpsti saznanje o prošlim Vfemenima (naravno pazeći da ne unesem ni jednu pesmu koja bi u vaspitnom pogledu mogla negativno delovati), a istovremeno težio sam da čitaoci iz pesama koje unosim mogu sebi stvoriti lik Šantića kao čoveka i pesnika.

'U svom prikažu Đurić se žadržao na dvema malim pesmama Seljančica i Povratak, koje u celini navodi, i ža koje očigledno misli da ih nije trebalo unositi u zbirku, zbog toga što »iđu u red stihova pristupačnih čak i pretškolskom uzrastu«. Te dve pesmice su zaista tako jednostavne po formi da su shvatljive i deci: njih je pesnik i hamenio deci. Ali je Šantić, i u jednom i u drugom slučaju, najjednostavnijim 8redstvima uspeo da stvori živu sliku i, što je glavno, i u jednom i a drugom slučaju, izrazio je iđeju o životu, koja

nije ni malo banalna, ideju o radosti koju imamo od rađa, koja upotpunjuje ako i za nijansu, Šantičev pesnički lik. i

Postavlja se načelno pitanje da li se u jednoj žbirci PB pesama za omladinu mogu un08iti i pesme koje su đostupne nižem uzžrasštu, i, ako je to u načelu dozvoljeno, onđa kakve se pesme mogu unositi? Graniće između uz–rasta Đutić je Po mom mišljenju, i suviše šema! poštavio, ali se o uzrastu čitalaća mora Voditi računa, o tom nema govora. U tom pogledu mislim da treba naročito pažitina to da se u neku zbifku ne unesu takve pesme Moje bilo po temi bilo Đo obradi nisu doštupne uzraštu kome se zbirka namenjuje, & da se mogu unositi pesme doštupne i mlađem uzrastu, ako su one dobre.

U poslednjim stavovima svoga prikaza Đurić je izneo principe kojih se valja pridržavati »prilikom izbora« književnih dela za decu i omladinu. Po njemu ti principi su sledeći: 1) »doelo mora odražavati stvarni život radnih masa«, 2) »delo ne sme da buđe opterećeho religioznim predrasudama« i 3) »delo mora da ima nesumnjivu umetničku vrednost« — MBMva ova tri principa Đurić je i detaljnije izložio i obrazložio, iako, naravno, u ovako kratkom prikazu i ovako uzgred nije mogao sasvim iserpno izložiti svoje misli. U načelu ovim prinćipima nema šta da se prigovori. Ali ono na šta bih hteo da skrenem pažnju jeste činjenica da ih se sam Đufić ne pridržava dosleđno,

Đurić mi „zamera „Što nisam uneo pesmu Ustav. Po temi ta je pesma zaista zanimljiva, ali ne i »po tonu, kako to tvrdi Đurić, a još manje po »duhovitom potsrmehu«. — Ironičnoležerni ton u kome je ta pesma kazana ne priliči Šantiću, oh je tuđ za njega, pozajmljen i jevtin: »Pvoja suza više nije ljuti os (»bsuza« i 508«&?!)

Gle, nad tobom sreća sad visi visoko

Kao slatka kruška

Samo čuvaj nos...«

Ja ne znam u čemu Đurić vidi »duhovit potsmeh«, ako ne u onom: »Jošte jednu čašu brzo amo, Gustav! Dobili smo ustav!• — Po mom mišljenju umetnička obrađa ove pesme daleko je ispod Šantićevog nivoa. Pesma Kiridžije, ma da je kud i kamo bolja od pesme Ustav, takođe, ima nedostataka u obradi. U toj pesmi ima isuviše pripoveđanja, tako da je razvučena, Pripovednih elemenata može biti i u lirskoj pešmi, ali ti elementi valja da su potčinjeni izražavanju jednog osećanja ili misli, što ovđe nije slučaj. No u jed noj zbirci za omiladinu „preko toga moglo bi se preći (kao što je sam i u-

Dve principijelne napomene povođom jedne

U feljtohu 40 broja Književnih novina« od 16 novembra 1948 godine „objavljen je kritički člamak Vojisla-

va Đurića »O izdanjima naših klasi-'

Ka za omlađinu«, ti kome je, povodom »Odabranih pesama Alekse Šantića« u ređakćiji Vida Latkovića, rečeno toliko primćipijelnih stvari bez devoljno sigurnog prinćipijelnog stava, da-·se, u interešu diskusije oko istine i ža istinu, na nekima vredi zadržati. Ostavljajući ovoša puta, iz praktičnih razloča, čitav niz drugih Ppokrenutih problema, ja ću 8#ć, koliko je to Bod moguće kraće, zađižati ma dva bitna pbitanja., 1

Kritikujući jedan određeni izbor ŠarnitićeVe poezije Vojislav. Đurić je na više mesta u svom članku davao i sumame karakterištike Šantićeva pĐešničkog rada, idejho-urfnetničku a&naližu hjegove sadržine, estetsku oćčnu njegove vređnošti. Kako u mašoj savremenoj kritići još uvek nije ni izdaleka data, čak ni i osnovnim i. nijama, Pravilna odema BŠantićevVa književnog đela, Đurić je iu ovom Svom napisu, koji je imao drugi bređdmet i drugu svrhu, pokušao da uzzgred da i novu oceni Šantićeve poezije. Kada se iz njegovog napisa povade i Doređaju jedari za đrugim eni staVovi, u kojima bPišać, kao užBred ali E kategoričkim fomof, daje oćenu Šantića, oađa več odmah, i na prvi Đogled, padaju tu oči neke đuboke Unutrašnje -kontrađikcije, Za Đurića je Šantić

»VeĆ U prvo vreme dvoga pesnikovanja -— po temama koje je obrađivać — bio narodni pes-

u punorn 8mislu te reči«. On je ' Već tađa pozivao u borbu za oslobođenje roba, tugovao za šudbinom ratara (zaf narodni pesnik fuguje?), proklinjao izdajnike, sanjao o šlobodi i Pobeđi, kova »novi mač«ć« i dižao »junačku molitvu;

»Šantić je nedvosmišlemo štao na stranu ugnjetenih, izražavajući veru u njihovu pobedničku budučnošt i bacajući plameni protest u lice nasflnićima«;

»Sve đo šmirti, Vetah poživu harodnog pešnika, vefan najboljim trađicijama srpskog pesništva, on je — sa više ili manje umetničke sreće — ižražavao stradanje, težnje i pregnuća potlačemih narodnih masa. Uza sve zabluđe u koje je iz raznih uzroka — u ovom jli onom slučaju morao zapadati, on je — u najvišoj meri — pesnik potlačeno#š hh}oda, besnik potlačenih ljudi uopšte«,

Uporedo sa takvim — »nedvosmislenim« i »u najvišoj meri« —-. afirmišanjem Šantića Mao »pešnika poflačenih ljudi uopšte, koje mije i ne može biti ublažeĐo umetnuftem mišli (»uza sve zabluđe...«). Đurić. kasnije daje, u konkretnom obrazloženju pojeđinih pesama, i ovakve karakte-. nistike Šantićeva pesništva:

: »Btihovi u kojia je rečena ne. istina o životu i to najlepšom re= |L. Šjui kao neoboriva istina«;

Og izdanja Šantićeve poezije

»Neke Šantićeve pesme šu suviše (suviše? za koga suviše?) hrišćanski ponizne; u njima on propoveđa ne samo pomirenje sa bedom nego i radost u njoj i žbog nje«,

»Sličan je slučaj i sa pesmom »Ručak«, u kojoj je takođe sirotinja zaslađena«:

»Santićev patriotizam u tim besmama sužava sć, često, na buržoaski nacionalizani i šovinizam. Visok ton, egzaltiran stav, pobedničke trube, ratnički pokliči katkad — više objavljuju | hameću program šrpske buržoazije

nego što izražavaju istinsku lju-

bav prema domovinia«.

Do ovakvih protivrečnih stavova u oceni Šantića, koji nisu plod nelogičnog razvoja misli nego sholastičkog primenjivanja dijalektičkog metoda u književnoj analizi, Đufić je očigledno došao shematičnim uopštavanhjem pojedinih težnji i tendencija, podvlačehjem sad ove sad one štrane Šahtićeva književnog dela. Da je pisac pri. štupio konkretnoj analizi Šantićeve poezije, vodeći uvek računa o određenoj društveno-istoriškoj sređini iz koje je pešhik cćrpao i tematsku, i iđejno-političku i umetničku bproblematiku, onda bi video da je ŠantičeVo delo, baš zato što pesnik nije umećo da se do kraja snađe u stvarho8ti složemoj od suproinih terdđencija, brotivrečno u sebi: đa u njemu nabofedo, često i nerazlučno žiVe i deluju i progresivn6& tendencije (koje su đominanthe) i Yeakcionarne (koje su Sporadične).

No uhutrašhje protivrečnosti u ŠamtičeVu pešničkom delu ne mogu i ne smeju biti razlog za protivrečnosti u UDYOHRORObI suđu o njemu.

Pošto je izvršio detaljnu analižu Ovog novog izbora Šantićeve poezije, pri čemu je dao niz tačnih i korisnih sugestija, Vojislav Đurić se na kraju svoga napisa zadržava na zahtevima koji še mogu postaviti izdavačkim preduzećima u priređivahju Kkritičkog izbora dela naših klasika za omlađinu, Uopštavajući iskustvo koje je ste. kao kritičkom analizom »Odabranih pesama« Alekše Šantića u ređakciji" Vida Latkovića, Vojislav Đurić boBtaVlja, u umelničkom poledu, ova

'tfi ošnovna principa:

»1) delo mora da odražava Stvarni život radnih miaša, njihova pregnuća, napore, borbu, stradanje, težnje ka boljoj budućnošti, njihovu ljubav prema rodnoj grudi, njihov otpor raznim ugnjetačima i porobljivačima, i da tako budi simpatije za ugnjetene,. mržnju prema eksploatatorima i

ljubav prema domovini i harodu. 2) delo ne sme da bude opterećeno religioznim predrasudama, jer su one... najbodmuUukliji i fiajopasniji trovači. 3) delo mioža da ima nešumnji. vu SB neIčku vrednost, kako bi | blagotvommo delovalo na razvijai nje Osećanja i smišla za lepos,

· Bnaju magle la

ba pridržavati

Šta je, uštvari, pisac hteo da kaže ovim principima »od kojih se ne sme otstubiti?«

Zar merilo »delo mora da odražava stvarni život radnih masa, njihova pregnuća, napofe, bofbu, stradanje« itd. itd. ne bi, dosledno primenjen6 kako je apodiktički rečeno. za sva vtemena izbaćilo iz našeg kulturnog nasleđa poeziju Prešema i Vojislava »Bakonju fra-Brne« Sime Matavulja, »Nečistu krv«e Borisava Stankovića, skoro sva dela našeg kritičkog realizma uopšte?

Zar tačka 2, sama po sebi opravđa– na, ne bi, primenjena bez milosti i pogovora na svu našu klasičnu književnost, izbrisala iz kulturne istorije i sva ona naša književna dela nastala u periodu kada je, u spećifičnim društveno-istoriskim uslovima, religija bila jedna od fofmi u kojima se kretala misao naših kulturnih rađnika. Zar merilo »đelo ne sme da bude optere-

ćeno religioznim predrasudama«, ka-

da je u pitanju naša starija klasična književnost, ne bi onemogućilo, zbog

izvesnih njihovih osobina, i takva o-

stvVarenja kao što su Maruličeva »udita« Gundulićev »Osmana, Njegoševa »Luča mikrokozma#? Zar ti pisci, i pored delimičnih religioznih predrašuda u posmatranju čoveka i života, ipak nisu dali jarkku tmetničku sliku svoje epohe, problema koje je ona rešavala, ljuđe koji šu se borili da raza|| ih trađicija koje su _ Ogibatt OVE Be hd Lyad

g O, OVde se ne Yađi ni o kakvim principima jednog dobro Dpromišljenog i na realnim uslovima zasnovanog kriterlja, nego o mešanju krutih i neodmrživih zahteva, stvorenih na sholaštičkom šhvatanju i vulBarizaciji načela mafterijalističke estetike, — 6 pfenebregavanju jistorišhkog momehfta i primeni principa Savremenog realizma na dela nastala u rahijim periodima, Radi se o meša. nju, koje je utoliko upadljivije, što še ovi »princip'« ne drže među šobom, što še ne upotpunjavaju, što udruženi ne obrazuju jedđinštveni kriterij ža Ocenjivanje naše klasične književno sti. Jer, može li jedno književno delo »da odražava stvarni život radnih masas.; i da tako budi simpatije« (kao što še kaže u tački 1), a đa istovremeno buđe »opterećeno religioznim predrašudama« (kao što 8e kaže u tač. ki 2)? Il, takođe: može li jedno delo da nema „»nesumfjivu umetničku vrednost« a da bude klasično... i da »budi simpatije«?

Da su sVi Vi pfrihcipi rečeni

lično »Ueruju« šamoga pisca, ao dakle postavljeni manje kategorički kao jeđan predlog načela kojih se tre;

tolikim autosoričan način,

činio u dva ili tri slučaja), ali srž ove | pesme o Liridžijama čini pripovedanje || Grgura, »gazde hana«, o Lazaru Muta pu (od ukupno 46 fercina, 31 se ođno: na to pripovedač) a Ca priča ı : mnogo čemu po a na oh po smu: »Ko to beše mati? Birčanin [li-, ii ja«. Zamisao, dakle, nije originalna, te | hajviše zbog toga pesmu nisam uneo | Ovo potcenjivanje i prenebregavanje – umetničke obrade u onim „pesmama gde je pesnikova zamisao dobra i od. govara, manje ili više, našim shVatanji· ma, može vrlo lako da odveđe u je» | dan naročiti oblik „vulgarizovanja marhsističko-lenjinističke nauke a književnosti, koji je utoliko opašnižš, || ukoliko je za neupućeno oko teško i. očljiv. Kad kaže da »delo mora da ima) i nesumnjivu umetničku vređnost, Ol bi blagotvorno delovalo na razvijanje ose a i smisla, za lepo«, Đurić i više usko DOO i SVOJO OTUa vrednosti i pojam lepoga. de čemo samo reći da se umetnička vrednost edi nog dela ne sastoji ni u 8avej ideji? i temi ni u samoj obrađi, nego u njihć (5 vom Jedinstvu, upravo u hnČinu A ko ji je ideja uobličena, u njenoj nepo. srednoj konkretizaciji. Navođeći prin-" cipe ođdabiranja književnih dela a O) mladinu, Đurić pod 1) govori o 5B ra] MJ ni dela, a tek pod 3} o »umethičko} vrednosti«, podrazumevajući očevidna ~. | pod tim pojmom samo formu. Pri te= | oriskoj analizi jednog književnog dela, već samim tim što se radi o ahaliži, mi moramo razmišljati posebno o sadrži“ ni, posebno o formii a posebno o njiho- 7803 vom uzajaminom odnosu; ali pri Oce“ njivanju da li jedno delo treba da se” pruži omladini ili ne, moramo imati pred očima jedinstvo sadržine i forme, . onako kako je ono ostvareno u konkretnom delu, dakle pravilno shvaće= nu umetničku vrednost dela. Ako bilo koja od tih glavnih korponenata, umetničke vrednosti ne zadovoljava je& no određeno merilo, delo ne treba u zimati u obzir. U gornjim slučajevima: Đurić je prešao preko činjeniće da sa> | i držiha nije dobila adekvatnu formu. S druge Strane Đurič je ukazao na nekoliko pesama, koje, po hjegovom mišljenju, nisu smele izostati iz Zzbir« ke, a koje ne #žražavaju niti neko du blje osećanje niti neku #npčainiju mi-= sao, Takve su pesme, Pa primer, Na šalu, Jutro, Prožjetna bira i još poneka, Ima, naime, čitav niz Bantićevih pesama ti kojima on prema prirtođi i životu koji ga opsolisva waužima do sta izrazit objektivjistićko~impresiohistički stav. U tim pestaeta 6n niže Đojedinosti, ne povezujući ih i he zađahnjujući ih kakvom snažnom mišlju ili osećanjem, 'e' pojedinosti su, zaišta„? katirad oštro rapažene i rehblistične, Odri takvih pesama ja sam u vPbirku ihneo | dve ili tri, ali sam uzeo one u kolina: tih oštro zapaženih realističkioydeta- · lja ima poviše, tako da već sama VO _ cira jedno prohujalo vreme ili karfak<? terističan pejsaž. Takve su na prime pesme Na pripevri, Zimsko jutro i slične. Mislim da je to bilo dovoljno da se i ta strana Šantićevog pesništva pri=. kaže. Ni pesme Na, žalu, Tutro, pa ža-. tim Zima, Zora, koje Đurić takođe preporučuje, nisu za odbacivanje, i u hji-. ma ima rečitih pojedinosti, no ako bi se u jednoj ovakvoj zbirci u tom pravcu išlo mnogo dalje nego što sam ja išao, u Šantićevom pesničkom liku bila bi nepravedno podvučena jedna crta, koja nije bitna za njega, naime njegovo neopravdano nastojanje da he žzaostane iza nekih muodernističkih besnika, na prvom mestu Dučića. DučiĆev uticaj naslutio sam i u pesmi Srte, koja inače nikako ne bi bila suvišna u jednoj ovakvoj zbirci; da je simbol na i kraju pesme jednostaynije rečen, ni- kako je ne bih izostavio., Taj simbolizam bio je razlog što nisam uzeoni De smu Na mrtvoj stvači, koju Dutić ta kođe preporučuj#«, y be Ta pesma je iz ciklusa Na starim i ognjištima, O tom ćiklusšu, u celini u- ROSO zevši, Đurić nema povoljno mišljenje, što je sasvim opravdano. Ja sam, po i. rečima Đurićevim, iz tog ciklusa »uzeo ono što najviše vredi «, upravo uzeo sam nekoliko boljih pesama u kojima Šantićev partiotizam nije sužen »ira buržoaski nacionalizam i šovinizam«. Đurić preporučuje još nekolike, između w-talih i Pred Bitoljem, koja ima pešničkih kvaliteta, Pri pažliivoj, analizi, međutim, iz te pesme bi se dao takođe naslutiti »buržoaski nacionalizam«. Slično je i sa pesmom Ohridska, vila, koja nije iz ovog ciklusa, U toj bešmi, u kojoj je po rečima Đurićevim »kazana teška sudbina Makedđonije«,.· | ne pominje se izričito ni Makedonija, . a kamoli makedonski narod, tamo je · feč šamo o »dičhom bratu« koji će. »dojezditi« kao »osvetnik«, Osim toga ta pesma Je prilično »opterećena reli Bioznim predrasudama«: »Bože mučer ka, ... zar ti ovu zemlju ostavii prokle?\ — Pesme: Zgarište i Pesma invalida i# : ciklusa Na stari ognjištima, zaista Bu – dobre, i ja sam zahvalan što mi je na njih skrenuta pažnja. Ali ovim Đovodom ja bih postavio jedno načeino bitanje: da li je opravdano i jed ciklusa pesama koji pretstavlja izv šno idejno jedinstvo izdvajati pojed pesme kao posebne celine? Ja < Smatrao da za ovakvu zbirku jest. toliko pre što ni u jednoj pesmi sam iz ciklusa uzeo ona id 5jna ni! ciklus čini celinom nije bila ne izrazita, nego se ne da ni naslu Pitanje je svakako za diskusiju I pored izvesnih nedoslednosti ı kazu, i pored toga što se sa n jedinostima ne bih mogao 5 detaljnije diskusije koja | dila, Đuričev prikaz meni je ristio. Već samim tim što čovel je svesniji činjenice da i najs: radnik na književnosti »mora ati za svaku svoju riječ«,

e Vuk Karađić, isto ı

ii AAA ia

| | Pa