Књижевне новине

<

| ___Sada su i neki književnici u zemljama gdje Informbiro odlučuje stavljeni u pogon, u nezavidnu „ulogu

|

| mesavjesnih trubača — sviraju usta-

janje kada im se ne ustaje, zovu na Spavanje kada im- se ne spava. Inženjeri duša postaju inženjeri intrige i klevete, Budi se kod nekih davno uspavana i zakašnjela ratoborna svijest: bugarski književnici već zvec-

kaju mamuzama i isukuju paloše, a češki pisac Drda vvidiu ššačici prodanih mračnjaka »dostojne« »reprezentante« naših naroda. Tihonov je isuviše lako prešao preko svoje književ-

___ničke savjesti, preko svojih toplih i __iskrenih stihova o Jugoslaviji — za račun efemernog i proizvoljnog žrtvovao je ono što je trajno i vrijedno u njegovoj poeziji, u njemu samom. A bugarski pripovjedač Stojan Daskalov, čiji je roman nedavno preveden kod nas, piše u jednom privat= nom pismu otprilike o tome kako je »maršalizacija« šen fakt; u njeBovoj spisateljskoj mašti ona dobija i konkretne forme kod nas, biva, ima sada vazdan tih »maršalizovanih«e „stvari i stvarčica koje sebi može priuštiti i poneka pravovjerna dušica: naime, teče kod nas med i mleko— doduše maršalizovano i trockističko — ali ipak međ i ipak mlijeko, Pa moli, čovjek, da mu se — onako prijateljski — «pošalje malo čokolade i narandži, jer, veli, »toga sada kod vas ima dosta«! I tome podobno, :

Sovjetski pjesnik Aleksej Surkov takođe je dao svoj »prilog« informbirovskom · moralnom galimatijasu. »Prilog« je, istina, formatom mali ali ništa bezočniji i ogavniji od svega onoga što se inače u tom stilu kleveće i podmeće od Rezolucije na ovamo. U temišvarskoj »Pravdi«, informbirovskom organu Saveza slovenskih kulturno-demokratsk:h udruženja u Rumuniji, objavljena je premudra epistola pomenutog pesnika. Surkov tu ništa novo nije rekao, rekao je ono što se naravno »može« reći, što je već prak= sa i Šta je tamo, u Informbiroviji, normalno i čime, mjesto odola, sva=> kodnevno ispiraju sveta informbirovska usta — rekao je dakle već poznatu i dozlaboga odvratnu laž: mi smo, tj. »Titova klika«, izdali socijalizam! I tu svoju lapidarnu gadost u formi visoko-blagonaklonog »pozdrava« našoj manjini u Rumuniji (poslije svega što se s njom dešavalo i dešava) završio je frazom o »svijetloj budućnosti naše braće po krvi, naše braće po borbi« — frazom zato što ona silno uđdudara od svega onoga što se prema nama čini, što, zatim, laž nikada i nikome ne može biti perspektiva, budućnost naroda — najmanje »svijetla«, što je, najzađ istina jedna i nedeljiva i ona sigurno nije u »pozdravu« „pjesnika A. Surkova, koji svoje nadahnute stihove (koje smo nekad voljeli i koje volimo) svodi, eto, na prazni zveket jedne tako beznadne klevete.

'Mi, naravno fakođe vjerujemo u budućnost, vjerujemo da će dani koji dolaze. koji mi već sada organizujemo, da će ti dani biti svjetliji i ljepši — ali ta naša vjera nije kurtoazija, nije prigodan gest, nije fraza koja nikog ne obavezuje i koju lako bacaš u nazdravicama pri dobrom jelu i piću: ona ima svoje duboko korijenje, ona rezultira iz naše socijalističke stvarnosti, iz opšteg toka stvari kod nas. Njome smo prožeti do dna, do posljednje čestice, ona je motor naših akcija. A kod Surkova je to

· fraza, dekoracija, banalna poza — jer se lažima ne izgrađuje budućnost, jer se s lažju ne juriša u odlučne, u teške bojeve koji međunarodnom proletarijatu pretstoje.

Surkov je, zatim, od fe budućnosti

. izuzeo Crnogorce: nabrajajući naše narode koje (ipak, i uprkos »izdaji« »Titove klike«!) čeka »svijetla budućnost« — pjesnik Surkov je ispustio iz vida crnogorski narod, valjda bo oprobanoj logici informbiro-propagan dista da ako neću i ne želim da ne-

Jugoslavije već svi-'

Dušan KOSTIĆ

što postoji — onda ne postoji, onda ga nema, onda je fikcija — pa je ta=

'ko fikcija i crnogorski narod, i nje-

Bova herojska borba, i DJEEOVi današnji napori i uspjesi na liniji jačanja i razvitka socijalističkih oblika života, Moglo bi se reći da je naprijed navedeni Surkov možda slučajno »pro pustio« da spomene Crnogorce (sjećate li se Puškinovih stihova o Crnogorcima, Surkove?), ali teško iskustvo 8 Informbirfoom. i svim onim što je oko njega i s njim u vezi pokazuje, uvjerava, ubjeđuje da tu slučajnosti nema i da u sklopu poznatih odnosa, tretiranja, tendencija i ova sitna tenđencija Surkova ima svo je određeno mjesto i svoju namjenu.

U vezi sa Surkovom još i, ovo: na kongrešu rumunskih intelektualaca istupio je i on svojim pozdravnim govotom, u kome je rekao nekoliko poletnih riječi pozivajući rumunske intelektualce u punu ofanzivu za mir. Taj govor pominjem zato što Surkov tačno kaže da »dužnost svakog iskrenog borca za mir među narodima, svakog od ljudi kojima su draga velika postignuća kultlure, jeste da povede sve koji su istog mišljenja na aktivan otpor protiv ratnih huškača«. S tom dužnošću se i mi slažemo, mi to i radimo, to ćemo i u buduće raditi — bez obzira na naša odveć rđava iskustva s praškom jVarijantom svjetskog kongresa za mir, i raznim drugim iskustvima. Surkov je, apstraktno uzev, ili, bolje, konkretno primijenjeno — tačno rekao sve fo, ali kad on u te ratne huškače ipak trpa i naše narode i naše rukovodstvo, jer, kaže »stvaraju razdor među narodima« (!) — onda je autoritet Jedne nesumnjive istine kao što je potreba mobilizacije svih snaga u bor bi za mir doveden u pitanje, doveden u pitanje jednom presoljenom laži u klevetničkoj izjavi poznatog sovjetskog pjesnika, A kome to koristi, tačnije kome šteti? I može li, smije li pjesnik ma i za čas da zaboravi na odgovornost svoga po ziva, da odmjerenost svoje riječi, misli, djela?

Nedavno je'i Valentin Katajev glasno istupio svojim — prećutkivanjem Jugoslavije. Taj »internacionalistički« i nevjerovatno kratkovidi metod prvi je plasirao Fadjejev.u Vroćlavu. Ali nije značaj toga MPFadjejevljevog patenta u tome, čak u tome nije ni njegova originalnost: prije Vroclava poznat je svijetu onaj slučaj s Dunavom i Dunavskom. konferencijom onih dana, po želji »principijelnih« piskarala Duhav nije tekao podno kalemegdanskih zidina;.tada je, kažu, bio »klasno svjestan« i toliko revolucionarno nastrojen da nije htio da navrće svoju vodu na'nacionalističku, trockističku itd. vodenicu — tekao je neznanim tragom, mudro zaobilazeći našu oklevetanu zemlju, Ali čitava stvar s Dunavom još je bila u fazi izvjesne stidljivosti +} opreznosti. »Snaga« Fadjejevljevog istupa je u potpuno bezdušnom i bestidnom prelaženju preko svega što se kod nas radilo i uradilo, što„se žrtvovalo in= ternacionalnoj stvari za koju Fadjejev pledira. I što je bila jiasno odre= đena linija, signal drugima, orijentacija· Pa ipak, očekivalo bi se od Katajeva, kao pisca koji razumije i ima smisla za humor, da će še, bar u sebi, tiho nasmijati na ova razna nastrana shvatanja geografije, istorije — tim prije što je Katajev bio u našoj zemlji, vidio je, osjetio bar nešto njenog daha. *

U svom članku »Mladost svijeta« objavljenom u »Literaturnoj gazeti«, Katajev je, kao i drugi, pokazao otsustvo svake memorije; i za njega, naime, ne egzistira naša zemlja — kao davna Atlantida potopliena je, valjda, burnim falasima okeana... laži!

Katajev se s puno prava zanosi radnim elanom omladine zemalja narodne demokratije, on ide izvjesnim~redom od

UB

dilišta — s Buga?ske skače na Čehoslovačku, s Poljske na Albaniju, na Rumuniju. U Bugarskoj se, pored ostalog, oduševljava zlatnim riječima, smjelim, blagorodnim, punim uvjerenosti u pobjedu socijalizma« Trajča Kostova, Nesumhjivo, imao je šta da vidi u narodnodemokratskim zemljama, da zapazi. Njega, pisca, uMmnjetnika, realistu nađahnuo je polet ljudi, on ga je natjerao da kaže šta s tim u veži osjeća, on je ustreptao nad utiscima koje je ponio s mno gobrojnih radilišta. Ali Katajev, pisac-realista, morao je biti konzekventan svome fealizmu, morao je istini za volju reći bar koju pošteou riječ i o radnom „entuzijazmu naše omladine, koja takođe kolosalno radi i takođe čuda činiod radnih podviga — sigurno daleko više od makoje druge omladine zemalja koje Katajev signira: |

Katajev to nije učinio. On je vidio prugu Leveč—Trojan, Drač—Pećih, Drač—Tirana, ali nije »primjetio« tolike naše i veće i značajnije pruge ni Autoput! Of se lirski raznježava nad »zlatnim Pragom« i obnovom porušenih Lidica, ali je tvrda srca kad se radi o hiljadama. i hiljadama obnovljenih i iz ruševina podignulih sela i građova kod nas, kad se radi o tolikom novopodignuti fabrikama, o Novom Beogradu, Novoj Gorici, Titogradu i bezbrojnim gradilištima širem naše zahuktale zemlje. On taj huk ne čuje, ne vidi, ne osjeća — u-– prežući, prilično sipljivo, svoje pero u usku revizionističku brazdu Inform biroa... A međutim jedna od glavnih komponenata svakog pravog pisca,a pogotovu sovjetskog, jeste stepen njegove istinoljubivosti ,njegovog istinitog prikazivanja života i pojava u njemu — njegov realizam. I zato ako Katajev svjesno izvrće činjenice, dakle ono što jeste, što postoji, što je pred nama — opipljivo, vidljivo, u gigantskom porastu, što prosto mora da se vidi jer je toliko ogromno; ako Katajev obmani za ljubav žažmuri ha oba oka, onda je on, svejedno zbog čega i iz kojih pobuda, izne= vjerio sebe kao pisca i to pisca novog realizma. Onda je on, prešao na pozicije sitnog i neinventivnog »kritičara«, i tako, znači, ođuzeo sebi pra vo da se i njegova književna riječ prima za istinitu,

Pre niza godina Katajev je napisao jednu duhovitu priču pod naslovom »Bgzemplar«, „Malograđanin, carski čovjek, probudio se poslije dugog sna u kojem je prespavao revoluciju, i sada se njegovo režimsko shvatanje sukobljava sa socijalističkom ·stvarnošću sovjetske zemlje — dolazi do niza komičnih scena· Današnja informbiro-propaganda, tamo gdje na= ša istinita riječ ne može da prodre, formira iz dana u dan slične »egzem= plare« koji bi se kad bi došli u našu zemlju i vidjeli tempo naše socijalističke izgradnje, našli u sličnim situacijama kao „Katajevljev junak. Svojim neđavhim člankom Katajev je dakle sebi stavio u dužnost formiranje takvih »egzemplara« — nad kojima se nekada iskreno smijao, koje je nekad oštro šibao!

I tako, trube trubači. Trube neujednačeno i duvaju jednu te istu melodiju — intoniranu Judinom, komponovanu od nevještih kompozitora. Trube neprestano i sve jače, od jutra do sjutra: sviraju“ ustajanje kad se nikome ne ustaje, vuku na spavanje kad se nikome ne spava, zovu na uz-– bunu kad je svakome potreban mir radi izgradnje socijalizma. Trube trubači-pisci! Škripe »principijelna« »internacionalistička« pera, škrguću zubima pisci-klevetnici, a, plamen njihovih stihova dogorijeva na informbirovskoj vjetrometini i po njima, nekad plemenitim, sada, vidite li, polako pada sivi pepeo odvratne laži, i klevete, koja se ruga svim Oonim što je zaista avijetlo i zaista lijepo u našim narodima, ruga se vikom i ćutanjem — sli samo dokle, samo dokle?

UTISCI SA NJUJORŠKOG KONGRESA 7A MIR

Kada sam prvi put ulazio u ogrom-

ni hotel Valdorf Astorija, u kome je

· Nacionalni savet naučnika, umetnika i pretstavnika slobodnih profesija iznajmio nekoliko prostorija za sednice "kongresa za mir, naišao sam pred zgradom na povorke veštački histeri ziranih demonstranata koje je štitila policija. Tojest, na prvi pogled. nije bilo sasvim jasno koga to štiti »objektivna« policija, da li učesnike kongresa, ili te mizerne piket-lajhe, te »straže američkog poretka« koje je reakcćija nahuškala protiv pobornika mira 'među narodima. Policija i piket-lajni

_ _Sstajali su -i šetali svugde gde je bilo _ ijedne priredbe u okviru kongresa za | mir. Po starom američkom nep'sanom ___zakonu, još iz doba kađa je taj nepisani zakon bio tekovina #iadničkih | Štrajkača, te povorke demonstranata ne smeju se prekidati, niko ne sme proći onuda gde one zakrče put noseći harangerske plakarde ili dozivajući boga srdžbe. Tako su učesnici ongresa morali ulaziti u zgrade i sa-

le drugim ulazima, a broj demonstra„nata nije bio ni blizu toliki da je mo-

_ gao ugroziti kongres sem što je kom-

promitovao huškače,

Stranim delegatima se đešavalo da šu morali prolaziti kroz čitave višestruke kordone policije, a da su ih s druge Strane aktivisti odnošno aktivistkinje Nacionalnog saveta uzimali među se kao kad remorkeri bugsiraju brodove u luci, da bi ih zaštitili od eventualnih neprilika i od strane demonstranata i od strane policije. Tako šu strani delegati u neku ruku bili pod duplom zaštitom, od kojih je ona jedna, policiska, u svakom slučaju bila problematična. ı|

U toku tri dana kongresnih sednica i priredbi upoznao sam veliki broj alttivistkinja iz organizacionog odbora Kongresa, Naime, oko organizaci-

Jovan POPOVIĆ

onih poslova kongresa najviše su se angažovale žene, starije i mlađe, (Uopšte u Americi žene više učestvuju u kulturnom i javnom životu nego mu-– škarci). Za vreme trodnevnog rada viđao sam ih u užurbanom poslu, !i poslovno učtive prema stranim delegatima, Kada sam neke od onih koje su bile najvrednije oko organizacionih poslova kashije sretao na raznim pri-

· jemima i prijateljskim sastancima, a i

po privatnim kućama kuđa su nas pozivali, radi viđenja i razgovaranja s najaktivnijim članovima Saveta, imao sam prilike da od njih čujem mnoga

. uveravanja da, postupak američke vla-

de, koja nas je proterala, nije postupak američkog naroda, i iskusio sam mnoge znake srdačnog prijateljstva, i čuo najzad i poneka iskrena pitanja o tome kako je u Jugoslaviji. Naročito na jednom od poslednjih sastanaka, u kući jednog*od sazivača kongresa (kojih je bilo oko pet stotina), u kuĆi simpatičnog starog inženjera čiji smo gosti bili tri prva dana Vučo i ja, među prisutnim kulturnim radnicima, mahom mlađim, mnogi su u intimnom razgovoru nastojali da saznaju nešto o odnosima u socijalističkom frontu, i naročito želeli da saznaju da je taj 'front jedinstven, .

— Da li še kod vas toliko govori o

ratu kao ovde, da li i kod vas postoji takav strah od rata, — upitalo me je

više njih, u želji da im ne odgovorim.

mahifestaciono nego intimno, Kada sam rekao da kod nas ne postoji psihoza rata, đa mi znamo šta je rat i borimo se za mir, a da ako bi nas ko napao umeli bismo da se branimo, ali da nas misao na rat ne uznemiruje. nego građimo socijalizam kao da neće biti rata, — više

njih mi je oklevajući postavilo isto pitanje: A ne plašite se nimalo da će vaš napasti odande, s istoka?

Začudio sam se tome pitanju, i u prvi mah pomislio da je to provokacija. No po'licu sagovornika video sam da je io iskreno pitanje zabrinutog čoveka, i setio sam se da to apsurdno pitanje ima izvesnog razloga, jer je čitava štampa bila puna »informacija« o tome da se oko Jugoslavije koncentrišu trupe,

Na odgovor, da se niko u Jugoslaviji toga ne plaši jer je to prosto nemoguće, video sam opet izraz nedoumice: otkud s takvom sigurnošću kažem da je to nemoguće. Objašnjenje da je to nemoguće jer je reč o socijalističkim gemljama, i da je front socijalističkih zemalja uprkos svemu nedeljiv — bilo je sagovornicima suviše apstraktno, jer ne znaju Šta je suština socija= lizma i nisu navikli da shvataju pojmove za koje nema adekvatnog u američkoj stvarnosti. Na njih je više delovala sigurnost i nasmešenost prijatelja iz čuđae zemlje nego apstrakt= ni argumenat. Ustvari, na mnoge progresivne ljude u Americi treba delovati. nepobitnim argumentima činjenica i dela, i uticaj međunarodnog fronta mira u Americi zavisi od ugleda i verođostojnosti onih koji se služe principijelnim argumentima i parolama, U svakom šlučaju, iskusio sam poštovanje prema „Jugoslaviji kod mnogih naprednih ljudi Amerike.

*

Kađa sam polazio u Ameriku, znao sam već da treba biti pripremljen da se pojme stvari i odnoši koji ne odgovaraju našim merilima i pojmovima. Ne samo što američki kapitalizam, nosilac svetske imperijalističke ekspanzije, ima osobenosti koje treba

.

t

— KNJŽEVN

Na

zemlje do zemlje, od radilišta do ra- —

E NOVINE | U slavn generala Vallera Povodom druge . godišnjice | smrti | generala Karola Svjerčevskog-Valle-

ra, učesnika Oktobarske revolucije, komandanta „jedne „internacionalne

brigade u Španiji i jednog od osniva~

ča preporođene poljske Vojske, Dom poljske vojske i Sindikat poljskih pi-

saca raspisali su konkurs za poemu o

ovom velikom borcu.

Prva nagrada (100.000 zloti) za poemu pod naslovom »Priča o životu i smrti radnika i generala KarolaCatlera Svjerčevskog« dodeljena je Vladislavu Brohjevskom, jednom od najvećih savremenih poljskih pesnika. Dve druge nagrade (po 50.000 zlo-

li) dobili su Leopold Levin za poemu “~

»Reč o Karolu Svjerčevskom« i Viktor Vorošilski za poemu »Svjerčadvski« Treću nagradu (30.000 zloti) dobio je Robert Štiler za poemu pod BREE »Stihovi o generalu-radniKku«ć, \ i

Veliki borac radničktog pokreta i bor be za oslobođenje poljskog naroda goeneral Valter još za života postao je legendaran među svojim vojnicima i drugovima u borbi. Prvi veći rad o njemu u poljskoj književnosti napisala je Janjina Bronjevska pod naslovom »O čoveku koji se mecima nije klanjao« O generalu Valteru pisali su takođe slihove Mječislav Jastrun

' i Robert Štiler.

Vanđa Jakubovska, koja je režirala poznati film o Osvjehjcimu, snimiće film o životu i radu generala Valtera.

General Valter poznat je i mnogim našim ljuđima koji su se sa njim ili pod njegovom komandom borili u Španiji. '

| NAPREDNI INDISKI FILM

BROT 19

»DECA ZEMLJE«

| Napredni filmskiyradnici Indije završili su nedavno snimanje filma »Deca zemlje«. Pojava ovog filma na bio= skopskom platnu značajan je prilog borbi i kulturi ugnjetenog indiskog

_naroda, tim više što se domaći na-

predni filmovi jednostavno zabranjuju ili se pomoču mreže američkih bioskopskih koncerna onemogućava njiovo prikazivanje.

U rađu na filmu »Deca zemlje« učestvovali su i kolektiv „progresivne Sveindisle asocijacije naprednih Dpozorišta i mrioge druge društvene organizacije Indije ,koji su pomogli tvorcima filma da stvore snažno i istinito umetničko delo o indiskom na

· rodu. Film je naišao na topao prijem

u ndrodnim •masama, jer je u njemu prikazana prava Indija, Indija bez čudesa, današnja Indija.

Režiser filma i autor scenarija, talentovani napredni indiski publicista i književnik Kvadža Ahmad Abas sastavio je scenatfio na ošnovVu pozorišnog komada »Nova letina« od indiskog pesnika i dramskog pisca Bhatačarija i pripovetke pod naslovom »Ne-

| ću da umrem« od indiskog književni-.

ka Čandera, 1 jedno i drugo delo opisuju prizore strašne gladi koja je 1943 godine harala u Bengalu i od koje je umrlo 3 miliona ljuđi, a 5 miliona se= ljaka i zanatlija spalo na prosjački štap,

––z ze – -- d<dHRBr.&—AAAA A ČL

| :a Si Marko Čelebonović: Devojka, iz okoline Peći

konkretno uočiti, nego i progresivne shage Amerike, koje se po mnogočem ražlikuju od onoga što mi smatramo progresivnim, treba umeti shvatiti bez predubeđenja, bez shematičnih kalupa unapred, jer je potrebno upoznati ih,

prići im i stvoriti kontakt, s njima.

A svakako da mnoge stvafi deluju čudno, i to ne samo zato što je američki kapitalizam čudovišan, nego što zaisla postoje neki američki način života i mišljenja, koji jesu uslovljeni američkim oblikom kapitalizma, ali su prodrli u život ljudi tako da će i socijalizam u Americi — kada bude jednom ostvaren, a biće, — imati svo. jih osobenosti ,različitih od socijalizmn drugih zemalja. Pa neka, neka svako sebi udesi život kako se njemu sviđa, samo neka američki narod nađe sebi put u život bez porobljavanja. A kakve će običaje imati ljudi, kako će se zabavljati, kako udešavati svoje dcmove, kako jesti kako se oblačiti, šta će voleti — to neka bude potpuno stvar onih Amerikanaca koji budu preuređili svoj život na novim osnovama a i s nekim svojim trađicijama. Na jednoj intimnoj večeri, koju je za jugoslovenske delegate priredio Zlatko Baloković, koji kao i književnik Luj Adamič ima velikih zasluga pred narodima Jugoslavije, jedna mlada Amerikarka, iz viših društvenih krugova, nastojala je ljubazno i neumorno čitava tri sata da mi, uprkos njenom slabom «francuskom a mom slabom engleskom jeziku, objasni šta je ono specifično što mi Evropliani, a naročito mi iz socijalističke zemlje, treba đa znamo o američkom narodu a da ne budemo nepravični prema njemu zbog mnogo čega što nam je tuđe, Pokušavajući da mi objasni ono što je htela da preveđe u pojmove za koje je smatrala da su moji pojmovi, ona je nekoliko puta tražila da postavljam pitemja o onome što ne razumem u OOLJE Rekao sam da nisam uobražen da mno= go znam, ali da znam ono bitno o Americi, a ne znam toliko da bih mo~

gao postaviti najkonkreinija pitanja. Na to je ona, gledajući zaista s izrazom duboke zainteresovathosti za to pitanje, upitala šta ja mislim kako će, na koji način Amerika poći u socijalizam. Bio sam začuđen, jer je ona iz viših krugova, i nisam bio siguran da li to ona pita zato što želi socijalizam ili što ga se plaši. Razume se da sam mogao odgovoriti samo to da sami Amerikanci moraju naći put u socijalizam, da ja nažalost ne mogu dati recept, ali da osnovni rukovodni principi borbe postoje, provereni u praksi. Bez obzira ha to zašto je ona to pitala, osetio sam da mnogi ljudi i žene u Americi, čak i iz viših krugova, iz krugova obrazovanih ljudi, traže neki izlaz iz one pustoši života koja ih tišti, Tačno je to da veliki deo

· američkog proletarijata još ne istupa

kao klasa svesna sebe kao društvene snage i ne postavlja pitanje drukčijeg društva. Tačno je i to da besmislenost i nečovečnost postojećih odnosa u Americi osećaju i meki koji ne pripa= daju potlačenoj klasi, A važno je to da mnogi ljudi i žene Amerike, iz raznih slojeva, hoće mirnu saradnju među narodima, hoće prijateljstvo s narodima naprednih zemalja i znaju da je zvanična američka politika nepri-

· jateljOska i prema američkom narodu.

Na Kongresu je izrečena osuđa potpaljivačima novih ratova, inicijatorima »hladnog rata« koji je poguban za kulturu, izrečen je zahtev za mirnom saradnjom među narodima, —~

Važna je stvar da je kongres za mir održan u Americi, odakle se stvaraju i agresivni paktovi i narušavajii međunarodne obaveze, i đa je aj kongres odjeknuo u američkoj javnosti, uprkos kampanji reakcije ili baš utoliko više,

~

Što se tiče izvesnih osobenosti američkih običaja i karaktera, one su bile „Vidne ,i na samom kongresu. Odmah pošle konferencije za štampu pred otvaranje kongresa, na kojoj su re-

* Sadržaj filma je jednostavan. U njemu je prikažan bedni život &eljačke porodice starca Samadara Pradhana, njegove žene i dvojice sinova. Mlađi od njih, Samadar-Ramu oženio se voljenom devojkom, lepoticom Radhikom, ali već od prvog časa njihove porodične sreće, prati ih bezizlazna beda. Hronična glad, strah pred sutrašnjicom, to su stalni sapulinici mm·diskog seljaka čak i u plodnim godinama. A kada je nastupila katastro- · falna glad 1043 godine većina Pradhanovih suseda i on sam postaju bezemljaši. Cela njegova porodica, kao i svi drugi seljaci, kreću u Kalkutu

da traže posla i hleba,

Pohod gladnih bengalskih seljaka na Kalkutu — to nije režiserska izmišljotina, to je istinita stranica savremene istorije. Taj pohoa dat je u filmu sugBestivnom snagom, Umiranje ođ gladi na ulicama Kalkute stotina hiliada seijaka prikazano je u filmu skoro na dokumentaran način,

Film govori o strašnoj istini radnog naroda Indije, bačenog u jaram engleskih imperijalista., Pismenost u Indiji — to'je privilegija bogatih, i skoro polovica seljaštva je nepismena. Sudbina starca Pradhana, njegovog sina Ramu i lepotice Radhike, koja se odaje prostituciji da bi spasla svoje dete — sve to ilustruje bezobzirnu pljačku i kolonijalno porobljavanje koje vrše engleski imperijalisti i njihovi domaći agenti,

U filmu su istinito, đoćeše ovlaš, dđodirnute mnoge važne i karakteristične crte društvenog stanja u Jndiji. Interesantne su scene u kojima je prikazano kako se provocira i raspiruje mržnja između muslimana i Indusa — metod kojim se engleski agenti obilno služe u borbi protiv sve šnažnijeg narodnog pokreta. Dobro je u filmu raskrinkan i cinizam indiske buržoazije, koja je “nterese sopstvenog narođa bacila pod noge engleskih robovlasnika. Film ima, međutim, i izvesnih nedostataka, Tako su. na primer, slabo prikazani pravi prijatelji i saveznici indiskog seljaštva radnici i napredna inteligencija, Neubedljiv je i kraj filma sa »srećnim« završetkom. Najkrupniji nedostatak filma jeste taj što u njemu uopšte nisu prikazani glavni vinovnici patnji indiskog naroda — engleski imperijalisti koji već dvesta godina kinje indiski narod. Ali se pomenuti nedostaci filma mogu da opravdaju izuzetno teškim uslovima pod kojima je on stvoren, a među njima je i najteži — postojanje engleske cenzure u kolonijalnoj Indiji.

U svakom slučaju film »Deca zemlje« može da se oceni kao jedna od pobeda „progresivnih snaga' Indije, kao pobeda naprednih indiskih filmskih radnika koji se bore za realističku, istinsku umetnost,

V. R.

IZLOŽBA ČčEŠKOG SLI. KARSTVA ZA RADNIKE

U Zlinu-Gotvaldovu neJavnLo Je priređena za radnike izložba »Klasici češkog slikarstva u zbirkama Praškog dvora«. Izložbu je posetio veliki broj trudbenika, koji su prvi put videli slike velikih čeških umetnika Povodom ove izložbe održana je konferencija radnika, novinara i umetnika, na kojoj Je ova izložba ocenjena kao jedna od najznačajnijih kulturnih akcija. porteri ispoljili neke drastične O8O«bine velike američke štampe, prire= đen je pozdravni defile internacionalnim gostima. Svaki od inostranih delegata dobio je neki ukrašeni karton sa svojim imenom, koji je stavio na rever od kaputa. Delegati su se poređali duž zida velike dvorane, a ame= rički sazivači i učesnici kongresa defilovali su pred njima, rukujući se, izmenivši vrlo razgovetno imena, i eventualno zastajući na kratak ·razgovor. Bio je to dug đefile, i inostranom delegatu se vrtela glava od imena i lica iz povorke koja kao da nema kraja. Američki domaćini mnogo polažu na to da znaju & kim govore, i svoja imena kazuju vrlo razgovetno, čak ih, i »spelujući« (izgovarajući ih slovo po slovo ,onako kako se slova čitaju — na primer Smith: Es, em, aj, ti, ejš). Tako su i preda mnom promakle mnoge ličnosti značajne u kulturnom i javnom životu Amerike, a da sam ponekad postajao svestan tek posle završenog kratkog razgovora 8 kim sam razgovarao, Tako sam 'video Pasta, Lozona, muzičara Koplenda, publiciste Bernsteina i Seldesa, Poneko bi se naročito srdačno primakao i nasmešio: Jugoslavija?, — kao na primer pijaniskinja Rej Lev, a poneko bi pobrkao zemlje narodne demokratije. Tako sam često morao da odgovaram na pitanja kako je u Čehoslovačkoj ili u Poljskoj, i ja bih rekao da sam iz Jugoslavije, ali da je i u Čehoslovačkoj i u'Poljskoj dobro.

Nas inostrane delegaje, razume se, američki domaćini bolje su upamtili nego mi svakoga od njih, jer je nas bilo relativno malo, a sazivača i učesnika na kongresu dve hiljade.

Da karton s imenom, koji nam «e spočetka činio smešnim, me mora biti smešna stvar, video sam u nekoliko mahova. Tako sam jednom sedeo po-

red jednog od poljskih delegata, i prvo počeo da s mukom razgovaram engleski, o crnačkim delegatima koji su sedeli ispred nas, a ohda prešli n: