Књижевне новине

WT FAŠIZMU — SLOBODA NARODU!

GODINA III · BROJ 3

ORGAN

Uredništvo i administracija:' Francuska 7 — Telefon: 28-098

SILA I ISTINA

M. PANIĆ-SUREP

Pri &vakođnevnom radu, u ćutanju ili u običmom razgovoru s drugom, često zazvuči poneka reč, sene redozreJa misao, koja vam se, posle, danima leže u srcu i treperi rred očima, kao

voljeni lik. Nastani se oma i buja u

čoveku, i uporno traži da dozri, da se izrazi. Za velike pojmove: sila i. istina,

koji me već mesecima ne ispuštaju iz”

&voje mreže, ja ne mislim tražiti nikakve naučne definicije. a još manje prelistavati teške tomove od AristoteJa do Adlera. Tu knjige n:šta ne rešavaju i ne umiruju. Ta bih, s prijateljem, da pofražim odgovor u hodu kroz naše dane, da .,a izvučem iz kovitlaca svakidašnjih događaja oko nas.

Nama su rekli u Moskvi, Budimpešti, Bukureštu, ili tamo negde: »Za pobedu nad fašiznmiom “i niste učinili ni= šta više nego što su uradile kompar– tije „pBrancuske, Mađarske, Bugarske, Italije i td.«... A mi smo odgovorili: Nije istina! — »E, vi ste onda neprijatelji Sovjetskog Saveza i sluge imperijalizma!« sudbinski je zaključio sinod nepogrešivih, a mi'sn o i na to odgovorili mirno: Nije istina! — »Zato što ne priznajete, što se ne raskritikujete, ne raskajete i ne rashodujete, sve što radite, što ste uradili i što ćete uraditi nije &ocijalizam, nije pobeda radmog čoveka, već naprotiv: to je šovinizam, kapitalizam, kulaštvo, fašizam!« — za=

” kričali su jurodivi i dali znak za nalet

ubeđujućih „argumenata, kao što su kršenje obaveza, zadržavanje plaćenih išporuka, cepanje ugovora, blokada granica, marš — manevri vojnih jedinica, monstruozne sudske lakrdije, pljuskavi laži, kleveta, blata kroz etar, preko štampe, ambasadorskim lecima _ itd., i,_đ. Ko bi mogao nabrojati sve gadosti pljačkaša kome izmiče plen, ili silnika kome se neko usudio da pogleda u lice i da mu kaže: Nije istina! Suština je u tome, da ie zaškripala straŠna mašina sile i ustremila se na jednu malu zemlju nekoliko nemalih na-

roda,

I baš zbog toga što su ti narodi izdržali nalet i što su istinu istakli na svoje koplje, hroničar Vreme okrenulo je lje u istoriji sveta. Sila i istina je stara tema '.eć toliko puta postavljana i rešavana, ali nikad zaključena u letopisu čovečanstva. Ona se isticala u prvi plan uvek kada je trebalo krenu=ti napred. A snage sile i istine u suštini su bile uvek iste, i na isti način nikada jedna na drugu nisu računale. Sredstva sile su: tojaga, strela, nož, puška, tenk, bezobzirnost, krv, zločin i svrstani batalioni ljudskih robota, a istine: eavest, čovečje dostojanstvo, pravično't, stvaralaštvo i milioni ljudi širom sveta čvrsto rešeni da životu •daju smisao i bogatiji sadržaj.' Sila i istina ne samo da se ne mogu izmiriti, one 6e uzajamno moraju tražiti i boriti ma život i smrt. Istorije uči ko je pobeđivao, ma da se Burbonci od istorije nisu umeli ničemu naučiti. Kaa putokazom u borbi za progres, svedočanstvima „prošlosti znao sc koristiti Bamo čove}- stvaralac, čevek vremena koje je tek dolazilo.

Zato što naša Partija, što revolucio= narna pattija radnih ljudi Jugoslavije

nije sagla. glavu pred cezaro-papinskim narcizmom, organizovana sila neočekivano je naletela a istinu. Ali ono čemu pripada buđućnost zar je moglo biti uništeno od osuđenoag na propast? U odbranu &voje prevedne stvari, u od-

branu svoje socijalističke stvamosti i.

sve lepše budućnosti ko jedan su se digli narođi Jugoslavije. Mišice, srca R um naših ljudi napregli su sve svoje moći, razvili sve svoje sposobnosti. Motori i mašine-alatljike, koje su zastale već utovarene u kompo.icije u Pra= gu, Budimpešti, Moskvi ili tamo negde, Btali su ubrzano da se stvaraju i serijski pro:zvođe u Žarkovu, Rakovici, Ljubljani, širom „zemlje; umesto ku· pljenag ali meisporučenog „inostranog ·koksa, naš lignit je počeo đa se ubacuje u naše koksare; sve češći tornjevi za naftu po našim poljima svedočili su našim trudbenicima da zbog pogonBkog goriva neće stati npoše fabrike i · naš saobraćaj.

Stvaralac socijalizma u Jugoslaviji poručio je nadništvu celog sveta: Istinu o nama dođite i vidite u našoj zemlži, kod nas samih!

To je tačno bila ona krilatica koja' se jeđina mogla probiti kroz ekonomsko diplomatsko-vojnu blokadu informbiroovske «sile, kroz gustu mrežu informbiroovskih, što ·će reći najogavnijih laži, kleveta i intriga. I poziv na borbu za istinu našao je svoj Dut; an vodi do Bavesti i srpa svakog naprednog čaveka u svetu, do one Snage koja kreće točak progresa. Mnogobrojni pretstavnici, pojedinci i delegacije naprednog čovečanstva pošli su u Jugos'aviju.Prošli njom, Videli je. I sacijalistička Jugoslavija ubrzo je prestala da. bude samo zemlja koja se bori za svoj opstanak i svoju nezavisnost. Prestala je da bude jedino poprište Forbe između re-

ı kontrarevolucionarnog, ozverenog infarmbiroovškog pogleda na 8vet i revolucionarnog marksizma. Njena pravedna „borba prešla je njene granice i slila se sa sveljudskom bornbom za smisao i lepotu života.

. Istorijsba zasluga za to ogromnim delom pripada ne prijateljima Jugoslavije, ili ove ili one zemlje, već prijateljima istine čija je teritor:ja Bvet, Na prvim koracima kroz našu o-

tadžbinu čestiti Žan Kasu. osetio je suštinu problema kad je rekao: »Vi ne morate d> tražite prijatelje, vama je dovoljno đa tražite i najmanje — samo svedoke. T'reba jedino da im kažete šta radite, da im samo pokažete šta še kod vas dešava.«

Svedocima, koji. su svakodnevno sta-

li da nam dolaze, mi smo rekli ono što '

nikad nismo ni krili: rekli smo šta ra= dimo i pokazali urađeno, Frančuski književnik Žan — Mari Donienak, urednik časopisa »Espri«, pošto je pro-

šao našom zemljom izložio je svoje U= ·

tiske preko rađija, celom svetu. U zaključku on je rekzo: »Laž u svetu počinje da truli. Revolucija u Jugoslaviji je otsad nerazdvojno povezana sa istinom. Ona se više ne može .otresti od te preteške vernosti ,a samim tim se poštavlja pitanje buđućnosti i sreće čitavog sveta.« Tako su, s konkretnim primerima, govorili novinar Žan Babulen i romanopisac Anri Kefelek. Tako su govorili pretstavnici imtelektualaca, sir.Cikata i parlamenata mnogih i mnogih zemalja, čija bi lista bila ve• oma duga kada bismo je ovde navodili. Istina o Jugoslaviji postala je primer u borbi za istinski socijalizam u sve= tu. A informbiroovska laž o Jugosla= viji truli, truli kao leš starca Zosine u »Braći Karamazovim«; njega svecem fanatizam bratije nije mogao napraviti naprotiv — njegov smrađ je razjurio i najzaslepljenije. i“

Od lažne vere u nepogr:šivost i &ve= tost papa i sinoda, narodi pod mjihovom jurisdikcijom brzo se otrežnjava= ju primerima na sopstvenoj koži. Ali u tom olrežnjavanju mara se odmah sagledati svoj put, ako se ne želi opet potpasti pod drugcg usrećitelja, put na učnog revolucionarnog marksizma pri= menjenog na rodmo title, pod svojim padnebljem. No, zar se opasnosti ne mogu izbeći, zar se ne može najpotpunije koristiti negde već stečenim iskustvom? To će svakako pakušati da učine narodi koji zbacuju ili će usko= ro zbačiti ropstvo. A. svedoci istine o Jugoslaviji adgovoriće i ovđe još jednom istorijskom zadatku, jer su onš 'đartas"sVetionici na putevima lu ·srećnimi buđućnost.

PRIJEM KOD MARŠALA TITA U ČAST DOBITNIKA | NAGRADA ~

Maršal Tito priređio je svečani pri. jem u čast dobitnika »Nagrada Vlade FNRJ« za 1949 godinu. Pored dobitnika nagrada — zaslužnih kulturnih i naučnih radnika i istaknutih truđ-. benika, svečanom prijemu prisustvovali su članovi Politbiroa CK KPJ, pretsednik. Prezidijuma „Narodne skupštine PNRJ dr Ivan Ribar, članovi Savezne vlade, pretsednik Vlade Narodne Republike Srbije Petar Stambolič ,načelnik Generalštaba general-pukovnik Koča Popović, pretsednik Saveza sindikata Jugoslavije Đuro Salaj i pretstavnici kulturnih i naučnih ustanova.

Maršal Tito je srdačnim rečima po. zdravio okupljene goste.

L U toku prijema istaknuti reprođuktivni umetnici — dobitnici nagrada interpretirali su pojedine fragmente domaćih i stranih kompozitora.

BROGRAD, UTORAK. 17 JANUAR

1950

SVRĆANO SU PREDA' – DIPLOME NAGRAĐENIM NAUČNICIMA I UMETN ICIMA

Nauka i kuitura dobile su u ndšoj zemlji SVOje pravo mesto i sVoje dostojamstvo

U Prezidijumu Narodne skupštine FNRJ, 13 januara svečano su predate diplome-legitimacije” dobitnicima. nagrađa Vlade FNRJ za 1949 godinu.

Svečanom dodeljivanju diploma-legitimacija dobitnicima »Nagrada Vlade FNRJ« za 1949 godinu prisustvovali su

potpretsednik Prezidijuma Narodne .,

skupštine FNRJ Moša Pijade, ministar rudarstva FNRJ Svetozar Vukma=nović, ministar elektroprivrede PNRJ Nikola Petrović, pretsednik Prezidijuma NR Srbije dr. Siniša Stanković,.generalni sekretar Vlade PNRJ Ljubo-

mir Đurić, direltor Instituta društve- .

nih nauka Boris Ziherl, pomoćnici ministra za kulturu i nauku FNRJ Ivo Sarajčić, Bogdan Osolnik i Ivo Frol i

· rukovodioci najviših kulturnih i nauč-

nih ustanova u Beogradu.

Okuplienim zaslužnim naučnicima i umetnicima održao ie govor ministar za nauku i kulturu FNRJ Rodoljub Čolaković. On je između ostalog rekao:

»Smatram za, svoju dužnost da ovom prilikom otvoreno kažem da su i po broju nagrađa i po njihovoj veličini naučni radn:ci donekle zapostavljeni. To se dogodilo, s jedne strane, zbog načina rada žirija i, s druge strane, zbog same uredbe u kojoj je nagrađivanje naučnih radnika nepravilno postavljeno, Vlada, je zaključila da se izmeni i način ocenjivanja dela naših naučnih radnika i sama uredba, tako da će kod sledećeg nagrađivanja biti ispravljeno ono što je ovom prilikom propušteno.

Dajući ove nagrade svakom od vas

· lično, Savezna vlada odaje vam pri-

znanje za vaše stvaralaštvo koje služi izgradnji naše socijalističke „'domovine. Ali one su ti isto vreme priznanje

našoj nauci i kulturi uopšte, svim nje- .

nim trudbenicima, za, počasan i pun odgovormmosfi rad na preobražaju maše 'emlje, na izgrađivanju slobodnog i smelog socijalističkog čoveka.

Klevetnici socijalizma obično slikaju socijalizam kao neku robijašnicu u kojoj su ljudi pretvoreni u neke sure uniformisane figure, u kojoj je živa ljudska ličnost, puna mogućnosti za svoje individualno rascvetavanje, svedena, na, običan broj, u kojoj je ljudska misao sputana i ukalupljena, a, život lj::di monoton i sumoran. i

Ništa nema lažnije od takve slike, To je zapravo zlobna karikatura socijalizma, koju su izmislili zainteresova=– nji branioci preživelog kapitalizma, onog društvenog poretka u kome Ššačica neradnika i nasilnika drži u potči•njenosti ogromnu većinu naroda i zverski ga eskploatiše.

Socijalizam je pre svega stvaralaštvo. On je kao teorija najveći i naj'smeliji domet ljudske misli, a njegove postavke o krelanju u ljudskom društvu i prirodi nisu dogme, već rukovodstvo za akciju, za živu praktičnu delatnost ljudi koji, svesni šta mogu i šta hoće, maporom svih svojih snaga to kroz borbu i ostvaruju.

Rocijalizam je vera u čoVeka rada, n njegovu stvaralačku snagu, u njego-

. vu sposobnost da ukloni sve prepre~

ke sa puta koji vodi razumnijem, pravednijem i lepšem društvenom uređe=nju i da to uređenje vlastitim naporima izgrađi. :-

Jasno je kao dan da ta velika preokretnica u istoriji čovečanstva može biti rezultati stvaralačkih napora svih ljuđi umnog i fizičkog rada, svesnih i veličine i lepote cilja za koji se bore.

Zbog toga je sasvim razumljivo da upravo socijalizam znači oslobođenje

ličnosti i njeno rasevetavanje. Naše socijalističko oslobođenje ličnosti ne znači anarhistički individualizam, ne-

go slobodu i mogućnosti stvaralačkog rada za sve onie koji stoje na liniji bor-

” be za izgradnju socijalizma, što ljud-

skoj ličnosti i daje sadržinu i dostojanstvo. Buržoaski estetičari i raznorazni nadrifilozofi uveli su kao dobar ton da, se s prezrenjem govori o narodu, puku, masi. Ne treba, kažu oni, za nj stvarati jer ne razume i nesposoban je dđa razume stvaralaštvo velikih duhova. Ta »teorija« je odraz raspadanja, jednog društva, izrođavanja onih naučnika i umetnika koji su se odvojili od naroda i koji smatraju da je u skladu s čašću naučnika, i umetnika, da, truju i izopačavaju duše ljudi i đa za to primaju od svojih gospodara mrvice s njihove bogate trpeze,.

Koliko je ta »feorija« antiljudska, govoreći uopšte, ona, je to u još većoj meri kad se radi o socijalističkom društvu. |

Pravi naučnik i istinski umetnik je uvek stvaralac. Pa zar za njih može biti veće časti nego da stvaraju za stvaraoce, za, narod, za ljude radu koji svojim radom menjaju i zemlju i ljude i kojima su i znanje i lepota nužni kao vazduh. Zar nije poniženje za pra= ve liude nauke i kulture stvarati za pijanu i siku gospodu, za. razvraćene snobove, za J}iuđe nesposobne da osete pre svega osnovno u ljudskom životu — radost rada.

I upravo zalio što stvaralaštvo naučnih i kulturnih radnika u wašoj ze mlji služi narođu, koji je željan znanja i žeđan lepote,. upravo zato su na=

· uka i kultura dohile u njoj svoje pra-

vo mesto i svoje dostojanstvo.

Stvarati za ljude rada, je i čast i ra” dot.

Vaša naučna dela ~omoći će im da u sve većoj meri postaju „gospodari prirode, vaša umelnička dela nadah„njivaće ih vedrinom i životnom radošću, oplemenjivaće it, pofsticati na podvig, na sve što je leno i plemenito, klesati ih kao ljude slobodne, smele i 'blagorodne — prave ljude socijalističke vsajednice.

Stvarati tako znači boriti se protiv svega što je nazadno i svega što je dogmafično, stvarati tako znači boriti se zajedno s nepr»glednom „armijom trudbenika naše zemlje, boraca koji se, pod ·ukovodstvom naše Partije i druga, Tita, uprkos: svim „teškoćama, nepokoiebljivo bore za razuman i pravedan svet, za, sadržajan i rađostan život svih ljuđi.«

UMJETNIČKI LIK PJERA KRIŽANIĆA

U'spisku naših najistaknutijih rađnika na području „nauke i kulture, kojima je narod odao dostojno javno priznanje u vidu visokih nagrada, nalazi se i ime Pjera Križanića. Mali je procenat pismenih zrelijih ljudi u našoj zemlji, kojima to ime nije pozna-

to. Rijetku čast, koja mu je ukazana, ·

Pjer je doživio u danima kada se upravo navršilo punih četrdeset godina od pojave njegove prve karikature u zagrebačlrim »Koprivama«, „četrdeset godina kulturno-političke djelatnosti; četrdeset godina „doslijedne, uporne borbe za najsvjetlije ideale naših na-

roda, za najuzvišenije ideale čitavog

progresivnog čovječamstva. »Umjetnost pripada narodu. Ona mo-

ra puštati svoje najđublje korjene do

dna širokih trudbeničkih masa. Ona mora biti razumljiva · draga tim. masa= ma. Ona mora da objeđinjuje osjeća=nja, misli i volju tih masa i đa ih po-

diže..« Ako se Pjerovo četrđesetogodđi- '

šnje umjetničko djelo sagleda u svjetlu navedene Lenjinove osnovne postavke o umjetnosti, postaje odmah ja-

sno da je njegova umjetnost neprekiđd=·

no, od samoga početka, bila namijenjena i jedino i pripadala najširim slojevima našega naroda,

Pjer je stvarni osnivač jugoslovenske političke karikature. Zahvaljujući porularnosti i privlačnosti grafičke forme karikature, i naročito simbiozi političke karikature sa žurmalistikom, njegova stvaralačka aktivnost, kao umjetnika političara, mogla je da se odražava i u najzabačenijim uglovima naše zemlje. Široke radne mase neposredno su i jasno osjeftile toplinu i ljubav koja je za njih zračila iz Pierovih karikatura. Narod ga je odmah primio kao svo,“a, zavolio' njegovu umjefmost, iskreno se radovao pojavi svake nave njegove karikature, uživa» u smjelom izražavanju svojih sopstvenih osjeća-

Branko ŠOTRA

nja i misli kroz te iste karikature, kroz njihovu čitku formu prođirao bez mu-

. ke u njihov dublji smisaa i sadržinu. Tokom netrdeset godina astvamo je ·

Pjer Križanić: Autoporiret |

sem narod kraz Pierovu umjetnost izražavao svoje osnovne misli i osjećanja, otvoreno ili uvijeno govoreći iz dna avoje duše.

U jeku reakcionarnih koncepcija »umjetnosti rađi umjetnosti«, Pjer je kao

nesumnjivo falentovan slikar, imao

snage da svoju umjetnost, poštavi is-

ključivo kac sredstvo borbe za pravičnije društvene odnose, za bolji i ljepši život čitavog narođa — i da svoj talenat bez rezerve založi u tu borbu. Za Pjera narod nije nikakva apstrakcija. Jednostavni, obični radni ljuđi grada

ili sela; Gline ili Mečenčana u Baniji,

odakle |. za čitavi život ponio prama njima duboko u svome srcu usađenu ljubav i poštovanje, stalno su predmet njegove pažnje i brige. Pređ njima on neprekidno osjeća punu odgovornost U klasnpom društvu 'imjetnik neizbježno mora da pripada ovoj ili onaj kla=si, kroz njegovo stvaralaštvo moraju da se odruze, svjesno ili nesvjesno, određeni klasni interesi. Pjerova svaka karikatura može po.iužiti kaa dokumenat o tome na strani koje klase je stajao njen autor. Već 1908 on je i for-

malno klasno oprijedjeljen, kao član

socijalističke stranke. Kao član revolucionarne omladine, uoči Balkanskqg rata, bio je prisiljen da emigrira u Beograd, zbog svoga zavjereničkog rada Kroz tri državna okvira u četiri decenija, na tri političke problematike u hiljadama karikatura Pjer je, sa rijetkim osješanjem pravičnosti i čovječnosti, budno mjerio šva zbivanja tekućeg društveno-političkog života, Žži-

„vo i odlučno na njih reagirao osvjetlja-

vajući oštro njihov najdublji umutarnji smisan, Ističući Xesto do opipljivosti vidno onc što je narod svojim zdravim insftinktom tek naslućivao, Pjer je deo neprocjenjiv prilog izgradnji društveno-političke i patriotske svijesti širokih radnih masa, smžan potstrek za njihovo revolucionisanje.

Do prvog Svjetskog rata, u Auštrougarskoj monarhiji, or se bori za oslobođenje od tuđinskog ugnjetavanja, za ujeđinjenje u zajedničkoj državi, za demok-atiju i socijalnu pravdu — a protiv polufeudalnih društvenih odnosa i srednjevjekovnog crkvenog mračnjaštva, protiv nacional-šovinizma i separatizma. U tome vremenu on je zaposlen kao saradnik »Kopriva«, koje izdaje srpskohrvatska koalicija. /

(Nastavak na tre.oj strani) · ·

MATERIJALI O RADU DRUGOG KONGRESA KNJE ŽEVNIKA JUGOSLAVIJE LL NJ

ZO KRITICIJ

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

8 DINARA -

Petar ŠEGEDIN

Ali, to ne znači, da mi smij. aoda '

naučno stvarahije posmatramo kao nekakav dodatak državnog aparata, Upravo zbog toga jer znamo da istinska znanost kod nas ne može služiti nikome drugome osim istini

i napretku, a jedino takva uloga .

nauke jest korisna našoj narodnoj ncijalističkoj državi.

BR. Karđelj u govoru prigođom izbora Za člana Slovenske akademije znanosti i umjetnosti 12. decembra 1949.

Uslovi u kojima se razvijala naša kritika od oslobođenja do danas bili su u mnogočem pozitivni. Naša kritika je mogla slobodno da se razvija u jednu doista naučnu marksističko-lenjinističku kritiku, Potrebni uslovi da se de upoznavanja ovom teorijom dođe vrlo su važni i kada se doista postigla svrha, kada se doista postupilo

u našoj kritici marksističko-lenjinisti-

čki, rezultati nisu izostali. Mi, naš javni kultumi život uopće, oslobodio se u velikoj mjeri one anarhične subjektivističke, lične kritike, koja je do Bmiješno.ti razvijala karakteristične

· osebine »zoološkog individualizma« -—

o kojemu je govorio Maksim Gorki. Osim toga zasluga je i njena što je pomagala u izgradnji jednog mišljenja, danas ve* uopće usvojenog kod nas, da je realizam umjetnost čovjeka na najvišem stupnju: socijalističkog čavjeka. Ali su se vidljivo istakle i teškoće i nedostaci te kritike. Moramo biti svijesni tih teškoća i s razumijeva-–

· njem gledati na negativne manifesta-

· problema,

cije koje su se u tom vremenu ispoljile. One su plod i uslova našega Žživota, ali i jedne šablonske primjene formulacija, koje nisu živa provjeravane u našem umjetničkom iskustvu. Pa iako mi ovdje ne ćemo ulaziti podrobno u jednu široku analizu uzroka toga stanja, čini mi se, da je potrebno naglasiti, upravo istaći, negativne osobine toga vremena, kaka bismo im se

„mogli što efikasnije „suprotstaviti.

Treba međutim, istaći i ovo:, moja namjera nije da osvijetlim kvalitete pojedinih naših kritičara i književnika koji su se bavili tim poslam, da ulazim u analizu njihovih kritičkih zapisa, da ukazujem na njihove pozitivne i negativne s'rane, To bi prelazilo i okvir ovog referata, Mislio sam na cjelokupnu našu kritiku, nastojao sam uočiti i zahvatiti na tom dijelu našeg kulturnog života one jače naglašene i istaknute tendđence, ome uočljive impulse, koji su u jačem ili slabijem vidu bili — barem prema mojim iskustvima i dojmovima — karakteristični za naš kulturni i literarni život. Da-

"kako da ave tendemce nisu i ne mogu

biti djelo samo jednog čovjeka (pojedinac može da se jače istakne, da u datom času postane predstavnik), one su rezultat više subiektivnih nastojanja i pogleda, mnogih pozitivnih namjera, ali i zabluda. Može se čak reći, da su mnoge težnje tek u praksi izobličile svoj prvoino pozitivan lik. Mjera jz u praksi odlučna. Kada dakle govorim o pojavama naše kritike, onda me ni u kom slučaju ne bi trebalo shvatiti tako kao đa bi pojedinačne, bilo pozitivne, bilo ·negativne strane, apsclutizirao tj. proširivao ih na cjelokupnu našu kritiku ili tim ciljao ma bilo kojega našeg čovjeka, koji se (im poslom bavi. Htio sam upozoriti na ono što mi je izgledalo najkarakterističnije za našu kritiku u cjelini, Poslije ćetirigođišnjeg krvavog i herojskog 'skustva, poslije najvećeg organizova:nog napora što ga je naša zemlja i naš narod uopće u svojoj povijesti izvršio, prešli smo iz jednog anarhičnog građanskog polukolonijalnog stanja na put socijalističke izgradnje pod vodstvom Partije i druga Tita. Organizovano ljudski se utječe na sva područja našeg novog života, pa je prirodno, da je revolucionema volja za navim obuhvatila i područje književnosti. Svi su napori i na umjetničkom planu usmjereni, od direktiva

najviših rukovodilaca do običnog no-

vinskog osvrta k podizanju jedne realističke umjetnosti, realističke književnosti. IT dojsta sva je maša kritika bila

'ispunjena tim duhom. U borbi za rea-

lizam, za socijalistički realizam, za

jedan izraz stvarnosti našeg novog

života. U ime tog novog života, u u-

'mjetničkoj kreaciji, stupilo se u bor-

bu protiv sveg: dekađeninog, formalističkog. morbidnog kao ostatka građanske prošlosti, kao oblika po-

moću kojih još danas žive regresivne

snage djeluju đa bi se održale. I kada danas hoćemo, đa jasno uočimo ne samo pozitivne strane toga posla, već njegove negativne osobine, moramo se dotaknuti jednog od osnovnih koji je oživio.u nauci novijeg vremena: pitanja odnoša između estetike i kritike.

S marksističkeg stanovišta rješavao ga je već Plehanov, a novija marksistička estelika — oslanjajući se na Lenjinove poštavke izložene u djelu »Fkonomska sadržina narodnjaštva i njegova kritika u knjizi g. Struvea« i-u članku »Partijska organizacija i partijska literatura« — i dijalektički riješila. |

U čemu je stvar? Plehanov oštro) razlikuje estetiku od kritike, pripi-

sujući prvoj atribut objektivnosti s onom smislu u kojemu je objektivna i fizika. (rika, odnosno kritičar prema Plehanovljevim riječima »pređstavlja vroizvod društvene sredine koja ga okružuje. te će i njegovi estetski sudovi uvijek biti određeni svojstvima sredine, Stoga on nikada ne će biti u stanju da izbjegne davanje prednosti jedne škole u književnosti, ili umjetnosti drugoj, njoj suprotnoj«. Rozental se suprotstavijao ovom mišljenju na slijeđeći načim: »Plehanovljevo suprotstavljanje naučne estetike umjetničkoj kritici pokpuno je neosnovano, I kritika i estetika su proizvod socijalnih uslova. Estetika služi kao teorijska osnova za umjetničku kritiku, i kada kritičar daje »prednost« bilo kojoj »jednoj školi«,

on pri tom polazi od određene estet-

ske teorije«. : Neosporno je, po mome mišljenju, da Rozentalov zaključak ima svoje korjene i opravdanja u Marxovoj misli izraženoj u »Tezama o Feuer-

| bachu«.

»Materijalističko učenje da su ljuđi proizvod okolnosti i odgoja, da su, prema tome, izmijenjeni ljudi proizvod drugih okolnosti i promijenjenog od-

· goja, zaboravlja da baš ljudi mijenja-

ju okolnosti i da sam odgojitelj mora biti odgojen«. Jer čovjek je onaj koji se naučno odnos: prema: prirodi i društvu u tom smislu što traži naučno oObjašnjenje pojavama (pa isto tako o• bjašnjenje umjetničkog stvaralaštva) ali ie on sam i izvor dielovanija i njegov aktivitet ne samo što je dijalektički vezan uz okolnosti (prirodne i društvene) u kojima se nalazi, već svojom voljom i sviješću može i mora utjecati na bolje i sretnije organiziranje okolnosti za postizavanje svoje ljudske svrhe. Kritika, odnosno estetika, nije samo kontemplativan odraz, već je i izraz želje, ljudske volje. Ona djeluje. "

Čini mi se da bi upravo ovdje morao napomenuti kako se kod nas sad jače sad slabije javljala misao, da je marksističko-lenjinistička estetika jedna već razrađena i izgrađena nauka. Ništa netočnije ne bi bilo nego voditi se fakvim uvjerenjem, takvim shvaćanjem — barem ja tako mislim, Osnovne zasade dijalektičkog materijalizma su doista temelji naučne estetike, ali živ život, dijalektičan u svom razvoju, toliko je bogat i na umjetnič-" kom stvaralačkom planu ,da nas ukoliko smo kritičari, estetičari — upravo kao dijalektičare, prisiljava na živo suočavanje sa umjetničkim stvaralaštvom, a to znači da je stvar više u razrađivanju, izgrađivanju estetike, i kritike, a ne u apsolutiziranju izvjesnih svima nama jasnih osnovnih zasada. Kakva je bila naša kritika? Naša vodeća kritika nije rastavljala u Plehanovljevom smislu naučnu estetiku od kritike, ona je uvijek nastojala da, oslanjajući se na postavke marksističko-lenjinističke estetike, bude, koliko su to subjektivni uvjeti dopuštali, naučna,

No, dakako, time je samo stvar dodirnuta i nadam se da će detaljnije razlaganje otkriti nove probleme važne i za našu kritiku i za našu književnost uopće.

Neobično je važna već citirana Marx-ova riječ u »Tezama o Feuerbachu«. Upravo na onom prijelomu, o kojemu smo naprijed govorili, a ukazuje se kao razlika između naučne, kontemplativne, estetike i kritike, koja je više ili manje aktivna našlo se malo pitanje »kako „bi trebalo?« Znamo da ga je Plehanov bacio iz naučne estetike i kritike kao idealističko, kao što i 6vi znamo, da je imao krivo, Upozorio sam na ovaj momenat, jer ga smatram vrlo važnim, ako” ne i presudnim za našu i uopće kritič. ku riječ. Lenjinskim stavom odgovor” reno je jasno na ovu malu riječ »kako bi trebalo?« Umjetnost treba da bude” partijna. Pa iako ovim još i nije u

6voj svojoj širini riješeno ovo pitanje,

nije iscrpljena njegova sa. jasno su uočene gravitacione ravnine umjetnosti i izvori od kuđa crpi so. kove. a aaa tk Da li je naša kritika, vođeća kriti.

ka, tražila od naše književnosti da ::

buđe partijna? Naša kritika u VO. formujJacijama tražila je doista da naša književnost buđe partijna, jer je imala dubokog naučnog osnova da to i bude. No kao što ćete i sami znati, kao što ste sigurno i sami osjetili, samim tim, tj. samim postavljanjem zahtjeva „stvari se ne rješavaju.

U zemlji izgradnje socijalizma svaki je posao odgovoran u punom ljud · 6kom smislu, svak odgovara za U. ni posao i to ne &amo sebi lično, ; znamo, društveno odgovoran. Mogao bih stoga postaviti pitanje, kako je naša kritika tražila od literature da bude' partijna, ali mi se čini, đa se stvar u svoj širini ne bi obuhvatila tim putem, stoga ću krenuti drugim. Nesumnjivo je, da onaj koji traži od drugoga da bude partijan i sam to

(Nastavak na drugoj „irani)

PRIMERAK | |

| ab

„Bu

“NJ -

. % |

< LI

? i i .: i: