Књижевне новине

GODINA III BROJ 32

ba jedra. Dešavalo se doduše

— i počesto — da bi se naš kvarnerski horizont čas ovdje čas ondje zapušio, ali jedrenjak se još opirao, Čak je neko vrijeme i s uspjehom prkosio crnim grdosijama, što hoće da zavladaju morima. Bilo je dana, kad je riječka luka, nabijena jarbolima, _ naličila šumi kad s nje lišće otpada. Lijepi su bili oni davni jedrenjaci! Njihovi obrisi, fine i otmjene linije, njihova složena oprema — sve mi se to— štošta drugo upilo u dušu u one moje zlatne dane, kad sam te drage lađe gledao s jedne romantične točie — nekoliko koraka od kuće mog rođenja. Ta točka ima i svoje ime: Kuk, a diže se nad morem okomito, strmenito.

Strmenici toj do samog je ruba po” rastao lovor, uokolo prosule se plave pavenke. Sa strane dopire miris majčine dušice i kadulje. I tišina, neka šlatka, šasvim slabo narušena dale"kim čudesnim šumom, što zvuči poput školjke ,kad je se prinese uhu. Pa ima trenutaka, kad se čitav ovaj naš zaliv čini kao nekakva ogromna biserna školjka.

Tako biva naročito za ljetnih dana, kad nema ni otkudđa ćuha, da mu mirne vođe navraska. Neki stari mornar, moj susjed, sav funaća, običavao bi reći, da su ovakve tiše za jedrenjake prave đavolje zam ke — »itrapule«. Lađa plovi, dok je prati vjetar neki, a kad prestane, on” da se i ona ukoči i ni makac: ni naprijed niti natrag.

Tako se ponekad događalo i jedrenjacima „što bi tek isplovili iz riječ“ ke luke i onima, što bi istovremeno ulazili u zaliv kroz Vela Vrata. Vjetar pao i brodovi stali na mjestu, gdje ih je zatekla tišina, Jedni kljunom o” krenuti k Rijeci, drugi k Velim Vratima, Nepomični. Na dvoru su im sva jedra »flokovi«, »papafigi«, »gabije«, »rande«, »trinketi« — i kako su se, po tadašnjoj tuđoj terminologiji, nazi| vala ona platna. Nekakva egzotična i| mena nošile su i lađe: »bark«, »nav«ć, »brik«, »brigantin«, »škuna« ..

Na &ve te uspavane lađe, na njihove bokove, naročito na splasnuta im jedra, rušilo je plameno sunce slapove svoje blještave bjeline.

A ja — sveđer čučeći na onom svom romantičnom Kuku — gledam u svu tu ljepotu i mislim na majke i sestre, žene i vjerenice, što — u ovaj mah uperenim durbinima i razigranih Sr" daca čeznu za blagim vjetrićem, koji će im njihove dugo iščekivane drage primaći bliže. Što je pak do mene, moja je mašta sva u pričama, što sam ih kada slušao o dalekim morima, o bučnim lukama, o orijaškim talasima sa perjanicama bijelim, kroz koje su i ove lađe prošle, pa sveđ čekam, da na njih nadovežem &ve ono bajoslovno, o čem će mj mornari na povratku da pričaju,

I te nove priče bit će zacjelo protkane onom slavnom bjelinom što je e” vo i sada gledam sa ove svoje roman” tične strmine ...

Pod veče skočio vjetar, isprva slab, potom &ve jači. Jedra nabrekla, lađe se krenule i krstareći sve življe zalijetale še jedne prema Rijeci, druge u pravcu Velikih Vrata. Zatonske, žuboreće Vode opustjele, U mojoj maloj unutrašnjosti ostao je samo tankovit jedan veo veo jedne lijepe, bijele obmame... Nije dugo Jepršao u meni, Oširi šiljak tvrde Stvarnosti zabo se Ubrzo i u njega, te ja — na svoje nemilo iznenađenje — razabrao, da pod

. Onim mojim romantičnim velom nije Sve onako bijelo, kao što sam ja to Sebi uobražavao, Već u prvi mah, pošto se Ta njemu otvorila prva rupa, bio sam na čistu o pasjem životu, što ga, moT” nari pod onim blještavilom bijelim Provode. U tu svrhu dostajalo je za” Viriti u »fogun« na palubi, u nekakvu 'daščaru, što mornarima &luži za ku

hinju i za ono, što se u njoj priprema–

0. A što se to u njoj zgotavljalo? Evo ako se na jedrenjacima blagovalo u

Vrijeme moreplovca Magelana: »Dvo-

Pek nije više naličio na kruh. Bila je

to nekakva prašina pomiješana sa CT-

Vima, koji su izjeli i ono malo hranji-

Ve tvari, što se još nalazilo u njoj. Ta 6 prašina užasno zaudarala, jer je bila

natopljena nečišću štakora, Gadna i

Pokvarena bila je također i voda, što

mo je pili, Da ne poskapamo od gla-

di, jeli smo komadiće kože, kojom su ili obaviti jarboli. Ta je koža tako tvrda, da smo je morali držati pet da-

na u morskoj vodi, da je malo umekša”

anili smo se i pilotinama. Štakori Su postajali sve rjeđi. Kad bi mornar uhvatio koga, tražio bi za nj pola dukata« Tako se na brođovima jeio Prije četiri vijeka. Znatno bolje nije ilo ni prije čezdeset godina... U jednoj sam svojoj noveli obradio slučaj rika Tvića«. Brođ je imao da oploVi Kap Horn i da pristane u nekoj kalifornijskoj luci. Brodovlasnici su ažili da se — razumije se — u njihovu korist, štedi i na hrani određenoj mornare, Tako je bilo i na »Iviću«,

a oskudna i — koliko je bijaše —

spržen od iropskih

mo, Potom bismo je skuhali i pojeli.

SMRT FASIZMU — SLOBODA NARODU

KNJI

Uredništvo: Francuska ?, teL 28-098

Administracija: Francuska 5, tel. 28-490

POVODOM DANA MORNARICE '

BIJELI ROMAWTIKA

Viktor CAR-EMIN

M se djetinjstvo odvijalo u do-

pokvarena, bez fraga kakvog vitamina, potrebnog za odvijanje normalnog Života. Pojavio se i neizbježivi dušmanin-skorbut... Posađa je od njega pomrla sva osim »meštroma« i maloga od kuhinje, Kad je brod stigao u San Diego odveden je nekud kao »res nulliuš...«

„Na onoj mojoj bijeloj kopreni otvo“ rio je šiljak Stvarnosti i drugu rupu,i mome se oku — pod palubom lađe ukazala nekakva crna jazbina, u koju nije nikada sišao ni tračak danjeg svijetla, a ni dašak čistog uzduha. 'Tu, Su, stisnuti jedan do drugoga, &pavali mornari. Kad bi koji obolio, skupio bi se u kutu i tu čekao da sudbina kaže svoju ... Tijesno je tuda, neizrecivo tijesno. Slučajevi ugušenja nisu bili rijetki, E, ali kad bi vlasnik lađe vodio računa o zdravlju svojih mornara, gu” bio bi na brodskom prostoru, znači na dobiti...

Bijela se koprena i dalje trgala, i }a sam sa bolom u srcu mogao da gledam ne samo muke i patnje, kojima su bili izloženi oni moji momari u divljim orkanima i tajfunima, već i one, što ih je u njima izazivala pohlepa njihovih izrabljivača. Tako mi je dolazilo, da zavirim ponekad i u dušu pogdjekojem od onih nesretnika. Bivalo je to onda, kad bi me misao ponijela za njima širom okeanske neizmjernosti. Na prednjoj strani pramca on, mornar, sam na noćnoj straži, Čelo mu se sve više nabire: nekakva mračna misao mota se između onih brazda. Misao do krajnosti očajna: Ne, ovo nije život i ovako se dalje ne može! Ubada misao sve đublje i otvara put nakani nekoj jezivoj...

Velika američka luka!

Bijeli se veo sveđer raskida. Kroz novootvoremu rupu pogled mi prodire u nekakvu prljavu, zađimljenu prostoriju. To je Bordinghaus, zloglasna špelunka, u kojoj se zaklanjaju mornari bez službe, dezerteri. Među njima i po koja ženurina... Sjede za stolon:i. Piju i tarlabuče. S njima je i onaj moj »od straže«. Ona neka očajna misao natjerala je i njega ovamo. Do njega sjedi nekakva krupna ljudina, bikonja neki. po zanatu mešetar »rener« — kako ga svi tamo nazivlju. Svojim se okruglim licem okrenuo k njemu, onom mojem mornaru, upro u nj švoje lukave oči i sve mu nešto šapće, pridušeno, tajanstveno, kao pra” vi napasnik:

— Vaše su plate neznatne, nikakve, dok se ovuda za takav rad plaća najmanje dvostruko. Do vraga i more! Na njemu morate uvijek nositi glavu u *orbi Ako pak ostanete živi kakva vam korist od sve one vaše muke? Ništa! Orazumite se već jednom, uhvatite zgodu, što vam se pruža. Slušajte mene ...

I kao pauk u muhu, koju hoće da ulovi u &voju mrežu, tako i »rener« upiljio on» svoje đavolje oči u svoju žrtvu i nastavio ave onako dašćući: Hoćete li da se uposlite na kraju, do” bivat ćete toliko i toliko dolara mjesečno, Želite li na more, naći ćemo vam brod, gdje ćete primati masnu platu”'i uživati dobrm opskrbu. Pauk ga je sve ovako motao, dok ga nije na kraju smotao. Time je »rener« postigao dvojaku svrhu: na brođu, na mjesto onog nesretnika, ukrcat će drugog koga je u onoj svojoj prokletoj kući već do tada ogolio, a njega — novog desertera — zadržat će tako dugo, dok iz njega ne ispreče i posljednju paru, da ga onda baci u ždrijelo dru-

_ gom krvopiji. Dešavalo se, da bi se dezertera — zadržat će tako dugo, istrgao, pa kroz nepoznate krajeve jurnuo naprijed, sam — tragom za srećom, Lutao bi ovud, onud, kao pas skitnički, ničiji., Izvan svake organi zacije i zajednice, Sam! Bez zaštite! Na milost i nemilost prvog profitera, na koga će da nabasa.

Svi nisu svršavali tako, Bilo je među mornarima nemalo i takvih, koji su Stiskali zube i ropski-strpljivo podnosili sve nepravde i torture, I sve pod velom one moje negdašnje djetinje, bijele romantike. Reći će tkogod:

— Vremena prošla.. Dovoljno je zaviriti u bilo koju od onih divnih lađa, što ih je nova socijalistička Jugoslavija nedavno spustila u more, pa da se svak uvjeri, kako je već sada jugoslovenskom mornaru kuđikamo bolje i ljepše, nego li mu je ikada bilo.

I jest tako! Ali koliko je trebalo borbe, koliko teških nadljudskih napora, dok se sve to postiglo uprkos svima onima, koji bi i danas htjeli, da se oni crni “ani opet vrate, pa ma i pod bijelim plaštom one moje neg-

· dašnje djetimje romantike... )

~

BEOGRAD, UTORAK 8 AUG-UST' 1950

ŽEVNE NOVIN

ORGAN SAVEZA KNMJIŽEVNIKA JUGOSLAVIJE

LIST IZLAZI JEDANPUT NEDELJNO

PRIMERAK 8 DINARA

JOŠ MALO ARGUMENTACIJE UZ JEDAN ČLANAK

vim, drugim, člankom nastavljam i završavam argumentaciju za konstataciju i tezu da se kod nas &ve više odomaćuje pojava neodgovorne i nebrižljive kritike, kritike koju svako hoće s pravom da piše i koja se traži,

.prihvata i objavljuje samo zato da bi

kritike bilo i da je bude makar i po svaku cenu. Ali, nažalost, moram kon=statovati i to da se pojava nebrižlj:vog, nemarnog, olakog, nedovoljno odgovornog prosšuđivanja i procenjivanja stvari u oblasti umetničkog stvaralaštva može da &retne i utvrdi i kod nekih naših pisaca od poznatoga imena kad, slučajno ili ne, zažele da se i u kritici ogleđaju. I ja &e, u ilustrativnom „prikazivanju tih opasnih negativa u kvantumu naše kritike, služim i tekstovima nekih od onih pisaca kritika kojima se pravo da kritičarski istupaju i izvesni kvaliteti koje u tome otkrivaju, ne bi mogli poreći, a koji ipak, i često, pokazuju simp= tome labave odgovornosti kad taj posao vrše.

Ovoga puta pokušaću da pokažem da se sa takvim pojavama sretamo i u zaključcima, ocenama i sudovima nekih naših kritičara. Kad je reč o sudovima i ocenama koje kritičar ima da postavi i određi, o meri kojom tre= ba da obeleži vrednost jednog umetničkog ostvarenja, neki uslovi za taj posao tako se normalno, zakonito pretpostavljaju, da čitalac kritici obično i ne prilazi sa skeptičnim pitanjem da li su u njoj svi ti uslovi sadržani. Drugim rečima, običan čitalac prilazi kritici sa apriornim poverenjem u nju.

Danas je kritičar kod nas ne samo onaj koji treba da protumači i proceni jedno delo pred mnogim hiljadama čitalaca, nego je istovremeno i nešto više od toga, Naša čitalačka publika ima, najvećim svojim delom, nov

lik: to je mlađa, početnička publika u

opštenju sa literaturom i umetnošću, čija se izvanredna, neutaživa žeđ za doživliavanjem umetnosti upravo može da meri sa njenom velikom neupućenošću da umetnost pravilno doživljuje. Kritičar prema tome, treba da bude i njen učitelj. On treba da joj otvara vidike da može da sagleda umetničke vrednosti, on treba da joj pruži i obrazuje prve i glavne pojmove da se u njima snalazi, on treba da je školuje da umetnost može pravilno da prima i shvata. Mnogobrojni su čitaoci kod nas koji kritičarski tekst primaju doslovno, bukvalno, i pamte kao svoja nova saznanja.

A koliko je mnogo zamki u našim kritičarskim „tekstovima preko kojih neiskusni čitalac može vrlo lako da zapadne u zabludu i kad su u pitanju najošnovniji pojmovi kojima on treba da zavlada! Evo jedan, iako ne i najteži primer. U kritičarskom napisu o »Jakšićevom »Stanoju Glavašu« na sceni Narodnog pozorišta u. Beogradu«, Bogdan Čiplić je tretirao pojmo-

Movi Wlitirambi

»Neretva, je sino6 promijenila tok« (Iz dnevne štampe)

alazim li to novih razloga u srcu

da mi se lice ozari radošću: —

nije li to negđje zazvučala nova sire”

na, ili je to nova moćna turbina zata-

lasala vazduh, ili je to neka minerska

brigađa proslavila svoju pobjedu nad &tancem kamenom?

»Neretva je sinoć promijenila tok«...

Hiljade godina su se pokorno 6ag-

nule u ćutanju; — umjesto hladne i.

prazne vječnosti, nad njima je zavladala besmrinost rada čovjekova...

Rijetko su kad bol i veličina ljudska dobile plemenitiji lik no u tebi danas, otadžbino... Još jučerašnje suze i stradanja i žrtve zatomila si i pretočila u stvaralačku radost da bi je djelima predala čovječanstvu kao sazna“ nje dovoljno duboko i široko da vrati vid onima koji lutaju; sva unižavanja i sve uvrede koje još nosiš u srcu kao bol, nosiš da bi imala snage za veliko praštanje sutra...

Otud u ljubičastim daljinama vijekova naslućujem sve veći sjaj tvoje zvijezde, otadžbino: — da bi joj se sagledao blještavi domet potrebna je beskonačnost budućnosti...

Po zvižducima sirena, po ukroćenim snagama rijeka, po razvijenim zastavama radnih brigada prepoznah ite i

razabrah: to stvaranjem vitlaš u lijet “–

nov svijet. i ono što otimaš od dubina mraka biće svijetu za svjetlost... 1 znam danas kao na dlanu: tajnu djela zemlja ti borbom obreče. TI dok ti je nekada iza nesreća ostajao krvav trag sopstvenog srca, danas iza tvojih ruka ostaje život lijep kao nađanje: to je ean buknuo životom u nov dan! Ne zače se u kamenu, ali se rodi u suđaru s njim: ćutanje prozbori ognjem; to se ruka začela u ognju da bi osvojila krila!

|. Dubinama zvučiš danas s kraja na kraj: svako srce je struna. I kad bi se riječ o tebi, otadžbino, u ćutanje ka-

ve romantičnoga i realističnoga u poeziji i proizvoljno i netačno. Čiplić na jednom mestu kaže: »Sa osnovnim romantičnim shvatanjem lime slobode čoveka, nacionalne slobode i slobode socijalne, Jakšić je upravo radi što uverljivijeg izraza svojih shvatanja intuitivno prilazio u avojim romantičnim delima realističkom načinu obrade« Podrobnija analiza citirane rečenice može da otkri** priličnu i stilsku i pojmovnu zbrku, Pre svega, i uzgred no, ne može biti intuitivan postupak (ako pojam »intuitivan« · uopšte prihvatimo) onaj koji izvire iz shvatanja, dakle, iz svesti, i koji se vrši da bi se nešto što uverljivije dalo! Ali, Čiplić je ovde formulisao i jednu opštu definiciju romantičnoga i romantizma, koja bi bila u kvalifikaciji da je romantično, dakle i romantizam, literar= na manifestacija lime, političke, socijalne i nacionalne slobode. On i to jeste, ali delimično, u kasnijem svome razvoju, u progresivnome krilu pretstavnika romantične škole. Ali om je, pre toga, i karakterističnije romantično, i mističan, „okrenut prošlosti i tradiciji, religiji i monarhiji, prožet individualističkim i idealističkim težnjama. Je li pravilno da naš mladi čitalac, neiskusan u literarnoj materiji, a žudam da primi i prihvati progresivne formulacije, ostane pod jednostranim utiskom da je romantizam nekakav socijalno-revolucionami književni pokret?

Slično tome, proizvoljna je i netačna Čiplićeva teza o Jakšićevom' realističnom načinu obrađe u njegovim romantičnim delima. Ako je nešto romantično realističĆmim načinom obrađeno, onda ono samim tim prestaje da bude romantično. Ne može jedan literami kvalitet da istovremeno bude i romantičan i realističan. Čiplić je Jakšićevu tendenciju, koja je karakteristična za sve tzv. progresivne romantičare, da se iz bežanja u daleko, u prošlo, mistično, u nestvarno, vrati u stvarno, dakle. jednu izvesnu njeBovu težnju Za realizmom pomešao sa realističnim književnim postupkom i sadržajem. A to nikako nije isto. Kad bi to bilo isto, onđa bi Jakšićeve pripovetkke sa sadržajima iz stvarnosti bile realistične pripovetke, što one nisu. Naprotiv one, kao i likovi Turaka iz »Stanoja Glavaša«, kojima Čiplić hoće da potkrepi svoju tezu o realistimnome Jakšiću, govore upravo obratno: stvarnost Jakšić tretira sa momantičnim osećanjem same te stvarnosti, dakle s.. tako nesrazmerno potencira= nim akcentom na stvarno, da se njegova realistična težnja neminovno vraća u romantični postupak. Iz ove za= blude „izvire i Čiplićeva apsurdna tvrdnja da je tipično, izrazito, idealno romantičnu dramu »Stanoje Glavaš« trebalo prikazati na čisto realističan Sscenski način! Kad je reč o prikazivanju romantičnih dramskih tekstova, naročito velikih romantičnih tekstova,

aaa

mena svela — prsnuo bi od napona: svako oko je vedrina, svaka ruka je štedrina, svaka duša milina...

rolazimo putem koji je još tih, nebo je blijedo a dah jutarnjeg strujanja vazduha golica nas po vratu i obrazima.

Pred našim očima leže iskopani te” melji Građu: ponegdje duboki crni rovovi a ponegdje zidoviod bijelog ka“ mena već hitaju u visine masivno, čvrsto građeni.

U tišini dok još sve spava, trag dje” la ljudskog budi ponos u srcu: dojuče još, ovdje su se vodile krvave borbe — a U ovo jutro evo zemlja liči na dlanove pune darova..,

Odmjeravamo pogledom tek zarudjelu nebesku širinu i čini nam se da se svijetli od naše radosti. I dok smo 'tražili riječi kojima da iskažemo uzbuđenje koje nas je obuzelo — odjednom odnekud gromka pjesma, i zapljusnu nas kao talas! To radne brigade dođoše na posao...

Pogledasmo se radosno i bi mi jasno: to naša osjećanja dobiše izraz koji učini izlišnim moj skromni stih; — Sloboda obasjana sjajem naše borbe ispuni prostor od zemlje do neba ...

z visina zemlja je sag od bar-

šuna na kome se ljeskaju rijeke kao grane srmom vezene; šume liče na modar oblak lastavica... ~

Staneš li nogom na zemlju, ona je mrka i teška, rijeke podmukle i pune prijetnje, a šume ispunjene jezom kao ioći pred oluju...

Priđeš li ljudima što rađe, pružiš li im ruku — zemlja postaje topla kao u času rađanja, rijeke blješte kao sre" breni štitovi, a šume bruje radostima života... Sonja

O, kako je lijepo i ponosno prići čovjeku i pružiti mu ruku, kako je to velika stvar! 307 3

Emil PETROVIĆ

jedini ispravni scenski realizam bio bi prikazati ih pravilno i čisto, ple·menito romantičnim, ne izneveriti ih u njihovom romantičhome kvalitetu.

Ovakve zablude kritika, jer joj se veruje, ne bi smela da prenosi na lakovernog, a neiskusn6g čitaoca. On će na reč poverovati i Dušanu Matiću kad, na primer, tvrdi da Oto Bihalji, u svojoj »Livnici«, nije dao Beograd. »Ni pod okupacijom, Ni danas. To nisu beogradski ljudi, Ni njegovi reakcionari, ni njegove pozitivne ličnosti. To nije ni njegov način života. To nije ni njegov govor«, Nije ovde u pitanju da li će čitalac poverovati kritičaru da pisac sve to nije dao. Mnogo je ozbiljnije što će mu on poverovati da postoji nekakav misteriozni tipični Beograd, i nekakav njegov tipični način života, i nekakav njegov tipični govor! I upućen da to veruje, on će od literature koja daje sadržaje iz Be„ograda tražiti nešto apsurdno. Dušan Matić vrlo dobro zna da diskusija o Beograđu, o njegovoj sredini i o njegovim ljudima u literaturi, traje već pola, veka. I da se već ni pre pola veka nij» mogao dati odgovor na pitanje, šta je to tipični lik Beograda. Beograd je jedan od onih građova koji istoriski ušlovljeno moraju da gube i da izgube nekakav svoj lokalni lik, neku svoju osobenu lokalnu boju, i da dobiju jedan viši, složeniji, neuhvatljiviji lik. Bora Stanković je mogao da oživi tipični lik staroga Vranja. Ali je za Beograd ostao nemoćan. Može se govoriti o izvesnoj atmosferi Beograđa, o njegovim simpatično ili nesimpatično dejstvujućim osobinama koje vezuju ljude za nj, ili ih od njega odbijaju, i koje su uslovljene možda i topografski, i klimatski, i istoriski, i psihološki, onim što je Beograd bio, i onim što on jeste, onim čim je dejstvovao i čime danas dejstvuje. Ali hteti tvrditi danas da postoji neki specifično beogradski lik i da se govori nekim specifično beogradskim jezikom, više je nego proizvoljno, Ja bih mirne duše mogao postaviti pitanje sasvim obratno Matićevom: a zašto likovi iz »Livnice« ne bi bili beogradski likovi i njihov govor beogradski govor? Svaki živi čovek ove zemlje i svaki govor u njoj može biti danas, u delovima koji čine celinu Beograđa, i beogradski lik i beogradski govom Pitanje se jedino može postaviti, jesu li ljudi u »Livnici« živi ljudi, i je li govor u njoj govor živih ljudi.

U ovim napišima o našoj kritici uglavnom se navode primeri koje pruža naša pozorišna kritika. I to nije slučajno. Ona, u poslednje vreme, najviše i privlači moju pažnju. Osim toga, i uopšte uzev, sve što se za pozorište vezuje, svaka reč o njemu danas, se živo prati. A naša nova publika ima o pozorištu vrlo maglovite pojmove. Kritika nikako ne bi smela da je u tom pravcu još više zbunjuje. A može se stvoriti zabuna, ako ne i zabluda, kad kritičar, na primer, upiše u greh režiji što razvija spoljnju radnju na &ceni. Erih Koš, u kritici o prikazu Trifkovićeve »Izbiračice«, tvrđi da ova »vrlo kratka šaljiva igra« ne

. može da »ispuni bar minimalno vreme

redovne pozorišne pretstave« Ova tvrdnja nije pravilno odmerena. »Izbiračica« se uglavnom uvek samostalno i davala, To je, u ostalom, jedina Trifkovićeva komeđija koja se, kroz tri čina, razvija u prilično razgranatu d amsku radnju. Da se samo pročita, potrebno je bar devedeset minuta. Kao prefstava, ona traje, nešto oko dva sata. Molierove »Učene žene« ne traju više, pa nikome ne bi palo na pamet

· da to uzme za povod za kritičku za-

merku. ·:Ali, da bi svoju zamerku potkrepio, Erih Koš, koji se inače u nekolikim Kkritičkim mnapisima pokazao da je u njemu budno osećanje odgovornošti kad kritiku piše, ovde nerazmišljeno nabacuje režiji u greh što je dopustila, da bi produžila trajanje komada, da se glumci »muvaju po 48Cceni«, da »nameštaju i razmeštaju stolove i stolice, donose i iznose cveće, pozdravljaju i klanjaju se pri dolasku i odlasku«, da pevaju, aplaudiraju, i tako dalje. Jedan drugi kritičar je, kritikujući istu pretstavu, zamerio što se glumac, dolazeći u posetu, ogleda u ogledalo u predsoblju. Neće li se, dakle, na ovakve primedbe, čitalac u čudu zapitati: pa šta onda glumac treba da radi na sčeni? I neće li s u njemu javiti zabuna u pitanju: da li treba doputtiti glumcu đa živim kretanjem na sceni i prirodnim ljudskim radnjama na njoj ispunjava scenski prostor u kome, pred očima gledalaca. jedino i živi lik koji on oživotvoruje, ili se možda zahteva da se scena spolja što statičnije prikaže?

Još ozbiljniju zabunu može da stvori prilično kolebljivi i neodgovorni stav koji neki kritičari „otkrivaju kad je reč o delima naših pisaca, novih ili starih. U pogledu na književno nasleđe još ni danag nisu svi pojmovi 'prečišćeni. Ima kritičara koji postavljaju čak i. pitanja đa li treba oživljavati Kostu Trifkovića! U odnosu na savremeno umetničko stvaralaštvo, postupa še neprirodno i neopravdano strogo, Ovo poslednje već valj·đa i po,jednoj' tendenciji koja, postoji

u našoj kritici, i ne samo od danas, da še naši sopstveni rezultati sude sa preteranom oštrinom. Dobrim „delom to je posledica izvesne težnje kritičara da se pokaže superiornim nad bližnjim koga kritikuje, Iz toga stava proističe i psihološka teškoća za ponekog kritičara da umetniku nešto široko i neuzdržano prizna, da &pusti sebe sa visine posmatranja stvari ođozgo. Ja ne govorim ovde o onom izrazito negativnome tipu kritičara koji, kako je rekao Volter, „mrzi svakoga koji ima uspeha, kao što evnusi mrze ljude koji uživaju u ljubavi«, I ja ča' mislim da je taj tip kritičara iz naše 6&redine uglavnom i iščeznuo. Ali, nažalost, još pomalo živi jeđan drugi tip kritičara, o kome Volter takođe govori, i koji smatra da se kritika može pisati samo po receptu: »Ova glumica je vrlo rđava, glumac koji igra sa njom još je gori, a komad je lošiji od glumaca«.

Za ilustraciju ovoga, zadržaću se sa= mo na jednom primeru. Ali ovoga pu= ta taj primer je doista drastičan. I primer je ne samo u jednom citatu, već u čitavoj jednoj »kritici«, I tek upravo ovim primerom ·konkretno sei potkrepljuje teza o opasnoj štetnosti širenja kritike po svaku cenu. Reč je o kritičkom napisu povodom prikaza »Sirana de Beržeraka«, objavljenom u »Narodnom &#Đstudentu«, sa potpisom Radiše Ilića. U ovom slučaju nema više toliko važnosti činjenica što ova kritika pokazuje puno otsustvo svake prave književne pismenosti, što su mnogi za= ključci u njoj sasvim naopaki, što ne= znanje viri skoro iza svake rečenice, što kipti kontradđikcijama i nelogičnostima u „mrazmišljanju i rasuđivanju, što... i tako dalje. Navešću dve-tri rečenice, ne ulazeći niukoliko u analizu onoga što bi one htele da kažu. Čitalac koji sebi bude dao malo truda otkriće u njima mnogu potvrdu za na= pred rečeno, »Sedamnaesti vek feudalizma bio je sav prožet religijom, njenom kičmom, pa se i u ostalim oblastima javnog i kulturnog života osećao njen snažni pečat.« ,..»Prvi čin kod Rostana daje izvanređan presek kroz francusko društvo prve polovine 6edamnaestoga veka (iako gledano kroz savremenu prizmu i malo obojeno njegovom ličnošću), 6a obilatom raznovrsnošću nijansi boja njegove struktu= re...«... »Njegove široke izražajne mogućnosti došle su i ovoga puta do izražaja«... »Le Bre plemeniti lik i najverniji lil: Sirana...« I tako dalje.

Ali treba insistirati na nečem dru= gom, i mnogo ozbiljnijem, Ova Kkri= tika, objavljena u »organu Narodne o< mladine Srbije na Beogradskom Uni* verzitetu i Velikim školama«, simptom je recidfva jedne bolesti od koje bi socijalističko društvo, a naročito omladina u njemu, morali biti na samome početku izlečeni. To je bolesna potreba da se uspe po svaku cenu, da 60 prodre upotrebom i zloupotrebom svih sredstava, pa makar to bio i skanđal. Treba stvoriti prašinu oko svoga ime= ma, samo neka se ono čuje i zna. O-= naj jedan, u davnini, upalio je hram, da bi se o njemu govorilo. A Čehov, je opisao sreću pijanca kad je, sutra“ dan pošto su ga pokupili sa ulice pros čitao svoje rođeno ime u novinama. Ta bolesna žudnja đa &e po svaku ce nu bude čuven i znan izraz je nesum= njive dekadencije, ja bih rekao dege= neracije duha, kojom se obeležava epoha raspadanja jednog društva, ali koja mora biti savršeno otsšuina u vremenu kad se rađa i izgrađuje novo, A. u 6&ocijalističkom društvu i za sva vre= mena.

Kritički napis Radiše Ilića 6imptom je, međutim, obnavljanja te bolesti, Uđarati po svemu i svakome, biti bez ikakvih obzira prema ljudima i stvarima od vrednosti, ne biti rukovođen ikakvim respektom, čak i nikakvim ljudskim osećanjima kad se o umetni= ku i umetničkom de: govori, hteti sve poreći i sve odreži, to je doista skandalozno, a samim tim nrtisocijals no i antisocijalistički. Ako takav skan< dalozni proces rađanja u književnosti i umetnosti nekađa i nije bio retka stvar, danas je on nezamisliv. Radiša. Ilić, međutim, izgleda đa bi hteo tako da se rodi, odjednom, uskovitlano Vo= lik i superioran. U stvari, tim proces som uzrasta postaje se samo, da i pa treći put citiram Voltera, »zemlja koja se u književnosti hrani blatom i je« dome. I u prošlosti, doista, &vi koji sul se tako prađalj to su i postali. Nisu, mrtva sećanja na njih! Mora li to i Radiša Ilić da postane? Mislim da ne mora, da ne sme. U onome što on u sebi, izgleda, prigušuje, ima, čini mi se, znakova, da on može i drukčije da piše. Nisam se mogao oteti utisku, čak i pod revoltom koji je njegov člaaae dok sam ga čitao, u meni izazivao d# se u njemu, potisnuti naziru uslovi za oz biljniji, plemenitiji, odgovorniji kritičarski postupak. Sa sWtrpljenjem koja zahteva osposobljavanje da še čovek popne do prava da buđe kritičar, on će se na tome poslu jednoga dana, možda i sasvim pozitivno primeniti. I on, i mnogi drugi koji danas prilaze kritici bilo kako bilo, i po 6evaku cenu,

Milan BOGDANeVIĆC