Књижевне новине

BROJ 8

· Možda ne pod najsrećnijim nazivom »Vilorenja« objavio je mladi pjesnik Radonja Vešović svoju obimnu zbirku pjesama u izđanju »Nopoka« u Beogradu. Odmah pada u oči da je autor širinu i demokratičnost izdavačkog preduzeća — prepuštanje piscima da sami odabiraju i ređaktiraju svoje radove — iskoristio do kraja, objavljujući izgleda, sve što je imao u fioci. Urednici biblioteke »Mladost«, pogotovu kada su u pitanju mladi pisci koji se nalaze na raskršću puteva, uticaja, traženja i samoponiranja u sebe, trebalo bi da učestvuju više u redakciji izđanja koja se pripremaju. I kod Vešovića ispoljila se, dosada često ozakonjena praksa, da prilikom izdavanja knjige jedan pjesnik mora da obuhvati nekoliko razdoblja u svom stvaralaštvu, da njegov krug motiva mora biti što širi, raznovrsniji, sveobuhvatniji. Konkretno pogledano stvar izgleda ovako: zbirke pjesama kao da moraju sadržavati motive od prije i za vrijeme rata, kao i motive socijalističke izgradnje — u jednoj cjelini! Zato je Vešovićeva zbirka izišla suviše obimna, u njoj ima prilično pokušaja nekritično propu= štenih. Recenzent ove zbirke u »Ninu« podvukao je ovu činjenicu, napominjući da je bilo potrebno da pjesnik četvrtinu pjesama izostavi, kako bi zbirka pretstavljala značajni književni rezultat u poeziji mlađih i đa bije. on kao takvu mogao pozdraviti. Ja mislim da je Vešović mogao izostaviti i trećinu svojih pjesama a da zbirka ništa ne izgubi od svoje vrednosti, kao što nije, obrnuto, ništa ni sa njima izgubila. Ono što je umjetnički dobro u jednoj knjizi ostaje i nameće se svojim istinskim dahom života. Vešovićeva zbirka se može pozdraviti zbog njenih dobrih književnih kKkvaliteta koji u njoj nijesu rijetki.

Vešović počinje svoju zbirku pjesamom »Pismom o sebi« u kojoj nam na neposredđan način daje podatke o svom životu, prikazujući kroz svega pre=gršt stihova nekađašnju stvarnost u staroj Jugoslaviji:

»U Mkolibi sam trošnoj rastao

uz nadnice — suvotne, crne groznice;

one su me kletvom teškom dojile,

izbrazdale srce i lice... Pa mi se još u snovima djetinjstvo

n] s runima tuđih ovaca, i pružam dlan teletu,.. 1 nosim živa čobanovanja, 1 argatovanja, i kiše i neđoživljenih rađosti sjetu«.

UO motive koji opjevavaju ljubav za planinu, za »prostranstva gora« (»Prvi da prođem negaženim snijegom, pod zvjezđanim velom konjanik iz priče...«), Vešović je upreo neke tiše, mekše tonove, nasuprot, možđa, snažnijem doživljavanju svoga užeg zavičaja ođ strane nekih drugih crnmogorskih pjesnika. Iz ciklusa »Julska plima« izdvajaju se pjesme »Pucanj u noći«, »Vrbe« i »Plotun« koje na zgusnut i potresan način izražavaju teška krvarenja naroda w 1941. godini:

»Za riječ jednu čovjeka unište

uz noćne pijanke dave u žici,

i znaj kađa te pucnji probuđe kroz meso su prošli hici,

Ko da je kosidba ljudi stigla —

crno je od krvi, kuda god misli kroče; i vene — nijesu vene, već otvorene slavine što mlazevima toče«,

'U nekim drugim pjesmama ovoga ciklusa u »Pogledu u okovima« i »Što ruke nijesu« izraz je prigušen, mu-– cav, očito pod uticajima nekih naših savremenih pjesnika koji teže da iznenade svojom originalnošću i neo=bičnošću slike: »Ako je taj pregršt mesa između četiri zida, što stežu i lome cjevanice i čeone zavoje, ostala je krilatost želja i unutarnjeg vida« ili »Što.pucnji nijesu češali najgušći sela da očešljam, san đa im ne mu–

Janko Đonović

te«... U istom ciklusu nađu se opet i uticaji narodne poezije kao u pJ?smi »Julska plima« i još nekima iz drugih ciklusa, u kojima je pjesnik jasan i jednostavan, ali nije uspio da nadmaši i da u jednom novom; izrazu razvije dalje svoj uzor:

»Što l' s nama krećeš, kosaču u domu te čeka otava?

Put vas, druže, vodi slobodi!

ona je meni najdraža«!

Ciklusi »Majka« i »Lijet« najbolji su u zbirci. U njima je Vešović pokazao da ima talenta da doživljaj transponuje u umjetnički izraz. U tim bjesmama izraženi su molivi iz iata,

· ono Što je pjesnik najdublje doživio

i što ga je najsnažnije uzbudilo i ponijelo, „učestvujući u oslobodilačkoj borbi još od samog njenog početka. Ovdje ima uspjelih, toplih i potresnih slika ratnih stanja, pjesnik dočarava atmosferu planinske prirode, ljudi, tragičnog stradanja naroda. Evo jednog štimunga iz pjesme »Počinak« sa partizanskog: marša:

»Jela lomna u stasu ko srna NVEROVEP ako,

sitno je žbunje prati i sljez ,

i jasen se povija

pod teretom oblačja

kao da nosi mitraljez.

I neznan predam se zemlji.

Tijelo je ko kamen

Niti stud, niti glad ga ne zare;

i tvrdo se zaspi kratkim, najslađim

| snom kraj nedogorele cigare«.

Na drugcj strani data je jednostavno i zgusnutim umjetničkim izrazom teška slika opustjelog sela u pjesmi »Malovan«• jednoj od najuz budljivih u zbirci. I u ovim ciklusima ima pješama koje su narativne, razređenog izraza, bez dublje poetske osnove, kao »Pismo s Pljevalja« u kojoj pjesnik ima vulgarnih poređenja kola vrijeđaju čitaočev ukus. On se u pismu obraća majci i moli je da mu opere musavu krv s ruku kao što je nekada u djetinjstvu prala s njih voćne sokove kojima je bio umazan đo očiju!

Opsežni ciklus »Planine i gradovi« obrađuje uglavnom motive iz posljeratne socijalističke izgradnje, Te pje-

Viaamir Popović

sme, sa malim izuzetkom, ne izdvajaju se ni po čemu od mnoštva jednolikih stihova mladih na tu temu. Pjesnik je pristupao obrađi ovih motiva i kada nije bio dublje zaokubljen njima, valjda u želji da ne izostane za drugih u obrađivaniu savremene aktuelne tematike, Opisni i prigodni elementi preovlađuju najčešće u njima: ;

»U noći — svijetla eksplozije.

Lašva malaksava, klone. Pred brigadđama usjek puca kroz gore i kanjone«,

Ili dalje:

»Trag vremena neizbrisivi u liticama se čita, spomenik vječito novi, živi — crveno ime Tita«,

U ovom ciklusu treba istaći pjesme »Planine« i »Motiv iz skopskog muzeja« koje se po svojoj svježini i slikovitosti pejsaža, po neposređnosti i toplini izraza mogu ubrojiti među najzrelija pjesnikova ostvarenja u zbirci. Posljednji ciklus »Vjere i nemiri« mogao je u '·cjelini izostati; da bi bio politički aktuelan Vešović je u njemu naglo opao, lišavajući ga gotovo svakog životnog daha.

Među mladim i najmlađim piscima iz Crne Gore Radđonja Vešović je, s pravom, zapažen još odmah poslije rata. Njegov bogat unutrašnji život, osječanje finog slikanja i doživljavanja planinskog podneblja, osjećanja neke mekosti i humanizma u Kkrvavim ratnim viđenjima, odrazili su se upečatliivo u desetak pjesama njegove zbirke »Vijorenja«. Sa te pozicije treba poći dalje, uranjajući u motive koji pjesnika najđublje zaokupljaju, ne žrtvujući svoj umjetnički izraz po svaku cijenu aktuelnosti i obradi motiva izvan pjesnikovog intimnog doživljaja. Kada se još Vešović oslobodi izvjesnih direktnijih uticaja nekih savremenih pjesnika, što se naročito ogleda u njegovoj pjesmi »Brezet, njegov ukupni pjesnički rezultat biće interesantniji i zreliji. Zbirka »Vijorenja«, pored sve neujednačenosti umjetničkog kvaliteta, pretstavlja vrijedan doprinos poeziji mlađih, a poeziji mlađih iz Crne Gore pogotovu.

Mašta

ako je samo ništavo to blago,

kojem se nitko ni za što ne divi!

Sve što je bilo, a srcu je drago, maštom se hrani, u mašti još živi.

Preda mnom — bašta. Tužno gledam u nju.

Je li to ona, znana mi od ljeta? Da bi prepozno trešnju ili dunju,

sad moja misao uzalud goneta.

Jesen je s kišom osvojila grane

i svemu dala obličje mrtvaca. Svemu, baš svemu, što u jasne dane vrijedno je čežnje ili poljubaca,

I um se truđi da pronikne stvari, spoznajuć da su naše samo tada, kad duša zbog njih sija se i žari, a njinom smrću i moć njina pada.

Kako je varka to ništavo blago, kojem se nitko ni za što ne divi! Sve što je bilo, a srcu je drago, tek mašta hrani, u mašti tek živi.

(Iz »Lirskih } minijatura«)

“

KNJIŽEVNE NOVINE NO

KVJIGI PJESAMA RABOVJE VEŠOMIĆ Nušićeve jednočinke · na scem Narodnog pozoršta u Beogradu ——

Dati veče Nušićevih jednočinki u Narodnom pozorištu u Beogradu bila je odlična ideja, i to je trebalo uči'niti još mnogo ranije. Pitanje je samo koje jednočinke izabrati (;ma ih oko dvadeset, od kojih je većina igrana ı ranije), a još važnije kako ih prikapati, No to je tema za poseban nabpis.

Ove tri jednočinke, koje smo v:del; na premijeri, nisu bile najbolje, al: ni najgore Nušićeve male komedije, U svakom svučaju one zaslužuju da budu prikazane na scenama centralnih pozorišta, kao i neke druge male komedije slavnog komed:ografa.

· Već odavno je neko rekao, prilikom prikazivanja »Sumnjivog lica« da se ne treba plašiti smeha i »urnebesa« u Nušićevim komedijama, što znači da Nušića treba igrati onako kako obično teče i njegov dijalog — prirodno, Na ovoj premijeri mi smo, međutim, videli jednog Nušića malo više »hudožestviranog«, ako se tako može reći. Istina, on i takav ima svojih draži i svojih vrlo pozitivnih kvaiteta, ali nam se čini da je više namenjen pozorišnim ljudima, kritičarima i đacima glumačke škole, kao jedan zanimljiv eksperimenat, nego široj pozorišnoj publici. Možda se i varamo, možda to neće tako izgleđati na kasnijim pretstavama, ali na premijeri na mnoge gledaoce to je očigledno tako devovalo. Smeh koji je izbijao kod publike, bio je smeh »na pola usta« a ne onaj nušićevski, smeh od srca, koji se ponavlja i kad je dotična scena, koja ga je proizvela, davno već minula. Razloga za to mogu biti dva; prvi, što se, izgleda, želevo pre svega podvući ono što bi moglo delovati kao ozbiljna satira, drugi, što se plašilo da se ne ode u lakrdiju, kao što se to inače činilo pre rata sa Nušićevim komedijama u mnogim našim pozorištima. Ustvari, ni jedno ni drugo nije trebalo naročito »obrađivati«; ni podviačiti ni »demfovati«, već pustiti prirodnom toku samog Nušićevog dijaloga da on, i temperamenat samih glumaca (to ne znači dopustiti glumcu nekadašnje improvizacije) pokažu šta je kod koga smešno, iz čega bi se, nesumnjivo, pored jasno izražene satire, dobio i jedan življi i prirodniji humor.

Ovako sva tri komada delovala su pomalo školski. Sve je lepo igramo, sve je dobro rečeno, a ipak je nešto toj igri nedostajalo: nisu se uvek dovojno osećali ni Nušićev duh ni Nušićeva duhovitost, ili se to bar nije osećalo u svakom od ova tri komada. Sve tri komedije potsećale su mnogo više na pojedine pretstave ruskih komedija, koje smo viđali pre rata u našoj i drugim zemljama na scenama Hudožestvenog teatra, dok su hudožestvenici lutali Evropom, nego na Nušića. No nl to ne mora biti negativna strana, al: ni naročita odiika, tim pre kad je u pitanju režija jednog mlađeg ređiteija. · U svakom slučaju oseća se da su i glumci i reditelji i, scenograf i slikar (reditelji Braslav Borozan i Dušanka Čangalović, kao pomoćnik scenograf Miomir Denić, slikar kostima Sonja Šerban) uloži!i mnogo truda đa šve tri komedije budu date povezano, umivemo ' ujednačeno, ali se čini da se u tome pomalo i preteralo, jer su pojedina najduhovitija mesta, ostala osetno prigušena, Uostalom, ni to ne mora biti mana. I to se može shvatiti i drugačije: na primer, kao smišljen stav reditelja prema delu jednog pisca koji je godinama igran manje-više na isti način. Ali tu se onda postavlja pitanje koliko je taj stav prihvatljiv.

Što se tiče igre glumaca, ona je na premijeri izgledala ovako. Milorad Dušanović u ulozi sreskog načelnika

V

(»Muva« — šala u jednom činu) dao je repu igru, ali nije otišao mnogo dalje od švojih dosadašnjih sličnih uloga u Nušićevim i drugim „komedijama; Ljubomir Didić — praktikani dao je zanimljiv. ali malo suviše hudožestvenički pravljen tip bednogp „šrafčića« u birokratskom aparatu nekadđasnje Srbije, Vasa Pantelić dočarao nam je vrlo interigenino interesanian lip palanačkog poslužitelja te iste Srbije; Darinka Vukotić, u ulozi žene, trudila se da nam prikaže ! rečju i gestom tip žene kakav su prikazivale u Nušićevim i sličnim komedijuma, pre rata, naše najveće karakterne umetnice. U tome je ona delimično i uspe:a. }

U »Analfabeti« — šali u jednom činu, koja je igrana, i pre rata širom naše zemlje — Ljubiša Jovanović, i pored vidnog uticaja tuđih tumačenja sličnih tipova u Gogoljevim i Čehovljevim komađiman (od čega se, uostalom, nije lako nikom oteti), dao je ipak vrio originalnu igru. Možđa mu je samo nedostajala jedna ubed]jivija maska, koja bi ga napravila malo starijim, Severin Bijelić — g. Mika; Marica Popović — Mica; Leposava Petrović — načelnikova žena i Bogdan Buljan + pandur, imali su svaki poneki lep momenat, ali kao grupa nisu uvek bili naročito zahvalan okvir centralnoj ulozi — nače!niku, koga je Ljubiša Jovanov'ć igrao od početka do kraja ubedljivo, umotnički proživljeno, podvlačeći s merom mesta koja je trebalo podvući i ublažujući druga, koja je trebalo ubiažiti — da bi svoju ulogu izvajao što realističkije. Milosav Aleksić — g. Sveta, dao je, takođe, od početka do kraja, Jednu Jepo izvajanu ulogu, bsdncg palanačkog činovnika, koji bi đa se nekako istrgne, bar kroz lektiru i novine, iz sivoće svako dnevnog dosadnog p3yipnačkog života, pa i tu doživi fijasko. On je svoju ulogu izradio nesumnjivo sa darom i glumački i govorno,

U trećem komađu — »Svetski rat« — farsi.u jednom činu — najbolje je data prva scena u kojoj su učestvovali Branivoje Đorđević, kao Arsa Popović, major u penziji, i Leposava Đorđević kao Marija, žena Acina. Ta scena data je dobro i prirodno, što se ne bi moglo reći za ostale scene u kojima je uzimao učešća Branivoje Đorđević. Jer na mostima on je mnogo potsećao na neproživljeno imitiranje nekih naših starijih karakternih glumaca. Branko Đorđević — član Beogradskog dramskog pozorišta koji je igrao kao gost i pojavio se u ulozi gazda Mite Bomaršea, trgovca, i Relja Đurić, koji je igrao činovnika u penziji -— Tešića, dali su vrlo žive, reljef-

' ne i ubedljive tipove: prvi »pofrancu-

ženog« trgovca, drugi senilnog penzionera. Nada Kasapić, kao Milka, kći Arsina i Marijina; Miodrag Lazarević, kao bankarski činovnik i Miroslava Bobić, kao služavka — Kata, pripomogle su da i kraj ove prijatne farse bude efektan i umetnički. BNiniša PAUNOVIĆ

__———————– ———— —— ———— |

Miloš Majić: eljar (Ulusova izložba

u Sarajevu)

ULUSOVA IZLOŽBA U SARAJEVU

Petnaestog februara otvorena je u Sarajevu izložba grafike, crteža, akvarela i pastela članova Ulusa. Likovni materijal bio je izložen u Ulusovoj galeriji u Beogradu, Ovo je prva izložba koju je Ulus organizovao izvan Srbije.

PREDAVANJE OTA BIHALJI-MERINA

Oto Bihalji-Merin održao je 16 o.m. u Udruženju književnika Stbije predavanje o nekim problemima savremene književnosti i likovne umetnosti. Diskusija, koju su veoma zanimljivo započeli Eli Finci, Hugo Klajn i Skender Kulenović, nastaviće se na sledećem sastanku Udruženja.

KNJIGA BLAŽE KONESKDG »MAREDONSKA KNJIŽEVNOST U DEVETNALESTOM VERU“

U izdanju Državnog izdavačkog preduzeća Makedonije nedavno je izašla knjiga Blaže Koneskopg »Makeđonska književnost u devetnaestom veku« sa tekstovima pojedinih makedonskih pisača iz vremena Preporoda devetnaestoga veka. n

U Kcratkom pregledu makeđonske knjišževnosti Blažo Koneski, vanredni profesor skopskog filozofskog fakulteta, daje sliku vremena u kome se pojavljuje „građanska književnost u Makedonijl, opisuiući pritom borbu makedonskih pisaca za stvaranje nacionalne Mknjiževnosti. U pregledu su dati i kratki opist životnog radn makedonskih književnika Joakima Žinzifova, Kirila Pejčinovića, braće Miladinova, Rajka Žinzifova. Gligora Prličeva, Georgija Puleskog,. Krsta Misirkoya i drudih. |J drugom delu pregleda štampani su izvođi iz njihovih značajnijih dela.

Kratak pregled makedonske Mnjiževnosti đevetnaestoga Veka namenjen je stuđentima i učenicima srednjih škola.

AKADEMIJA U TITOGRADU POVODOM PEDESETOGODIŠNJICE SMRTI MARKA MILIANOVA

U Titogradu jie održana svečana akhndemija povodom peđesetogodišniite. smrti Mat'ka Miljanova. Profesor Jagoš Jovanović održao je predavanje o životu i radu Marka Miljanova,

GODIŠNJA SKUPŠTINA SLOVENACICH ROMPOZITORA

Društvo slovetačih kompozitora odtžalo je neđavno svoju godišniu skupštinu, Iz izveštaja se vidi da ie Društvo počeo da ostvaruje svoj plan štampania muzičkih dela i reprezentativnog »Zbornika slovenačkih samospevov«, Uskoro će izići i slovenački. muzički .Časopis- sa · brojnim km ižovnim prilozima,

Na skupštini je ponovo izabran za pretsednika Društva Matija Bravničar.

PREMIJBILA »MONTSERRATA« U ZAGREBU U Narodnom kazalištu U

dena je premijera »Montse mo mladog francuskog }

wrebu izveprve draanskor po-

rekla Emanuela jRoble Drama obraaulce period borbi Španskog generala Montevermdea 1812, za porobljavanje Venovucle, ĐBolivarov ustanak protiv osvnji i pomoć mladog španskog oficira Montserata oslo-

bodilačićoj borbi Venecuelskog naroda. Emanuel Robles rođen je 1914 u radničkoj porodici i imao je vrlo' težak život. Svoja prva književna dela p!še 1099, a za vreme rata bio je dopisnik s frontova, pu-

tovao je po Kini, SSSR-u, Indokini, Braziliji i Argentini. Glavne uloge u »Montserrati+ tumačili su

u Zagrebu Drago Krča, Tito Grković, Đorđe Milaković, Emil Kutiiaro, Đuka Tadić, Vika Podgorska, Eliza Gerner. Veljko Maričić i drugi.

Stroci, Mato

blemu historicizma, kojeg sam bio đodirnuo povođom jedne Hegedušićeve kompozicije i ostavit ću po strani i slikara i sliku. Dođirnut ću samo osnovni problem historicizma, kojeg Bratko u tolikoj mjeri ne razumije, da ga brka sa učenjem na djeJima prošlosti.

Potrebu i nužnost tog učenja, oživljavanje nekih zaboravljenih tekovina starih majstora opetovano sam i uporno isticao, čak i u onim rijetkim svojim osvrtima, koje je Bratko pro čitao. Pa kako je to naivno (i ne samo naivno) kađ on počima mudđrovati o tako starim istinama. (»U istoriji umetnosti ima značajnih razdoblja kad se umetnost rado vraćala uzorima,..«) Ali Bratko bi već jednom morao pokušati shvatiti razliku između učenja po Uuzorima iz prošlosti i historicizma, jer jnače cijela ova diskusija postaje besmisleno natezanje, koje samo može unijeti zabunu među čitaoce. Historicizam nema u stvari veze sa učenjem po uzorima prošlosti, jer je on karikatura, dakre negacija tog učenja, Apsolutizirati stil jednog razdoblja ili jednog majstora, usvojiti ga i pokušati učiniti svojim izrazom, to je stari bezuspješni pokušaj svih klasicista, nazarenaca i prerafaelita, to su sheme, »kalupi« i »formule«, koje Bratko meni spočitava, a zapravo na djelu, vrteći se u svojim proturječjima, sam u njih upada. Upravo stav naše kritike protiv historicizma i jest borba protiv kalupa i gotovih formula, borba za živu, savremenu umjetnost, koja ne će kopirati ni Velazqueza n Brueghela ni Delacroixa, borba protiv mehaničkog prenošenja stilova i preživjelih 1likovnih izraza, za umjetnost koja će moći prevladati i staru tradiciju i modemu umjetničku kulturu, ali se ne će vraćati natrag nikakvim sti:izacijama niti arhaizmima, nego će nastojati dostići nov realistički izraz, iskorištavajući sva iskustva drevne i recentne likovne prošlosti. Historicizam, naprotiv, znači upravo mehanički skok u prošlost, skok nemoguć i neostvarljiv, on znači mehaničku negaciju moderne umjetnosti

A tu upravo đolazimo do problema, kojeg mnogi često nisu pravilno razumjeli pri!!kom izlaganja naše kritike, a Bratko najmanje, a iz kojega se bjelođano vidi kakve je vrste bila njegova »obrana« impregionizma. Prihvaćati historicizam u teoriji i u praksi kako to Bratko čini (može prema renesansi, može prema Brueghelu, a može i prema Velazquezu... sve je to »bogaćenje«), znači ne shvaćati što je to mođerna i savremena umjetnost, u čemu su tekovine romantizma, realizma, impresionizma i kako se uopće treba odnositi prema recentnoj umjetničkoj baštini; znači, dakle, preskočiti, ignorirati u praksi ono što Bratko na riječima brani, ne shvaćajući što treba braniti i o čemu se to tu zapravo radi. c

Problem moderne građanske umjetnosti? Može li se ona tako odbaciti kao što u praksi radi svaki hjstoricizam, kao što u praksi i u teoriji rade sovjetski vuigarizatori? I što u stvari znači naše teoretsko određenje građanske dekađenine umjetnosti kao dekadenine, građanskog subjektivizma kao subjektivizma?

Ono znači, kako sam to i prije isticao?) historijsko-razvojnu klasifikaciju sadržajnosti i oblika koja je re· zultat analize odnosa tih fenomenu prema stvarnosti ,prema. društvu koje ih rađa. Ta teoretška klasifikacija je bez sumnje ujedno i ocjena, ona prema tome ima ji izvjesne praktične konzekvence obzirom na pitanje kulturnog naslijeđa, na klasni karakter izvjesnih kvaiiteta tog naslijeđa, koje su i odviše često pesimistične, bolećive, destruktivne, a vrlo česlo sasvim izprazne i pozerske u formalističkom smislu riječi. Ali kretanje građanske umjetnosti prema dekadansi je dijalektičan, u sebi proturječan proces, a zasnovan je na osnovnom proturječju, koje u građanskom društvu latentno postoji i sve više raste, između umjet-

nosti i kapitalizma uop: će.3) Na osnovu promjene psihološke

strukture i osjećanja čovjeka u građonskom društvu od romantizma. do. #) »Za slobodu Mritike«, Republika 5, 1950, str. 304, 3.) »Retrošpektive sa 24 Bienala«, Umetnost, br. 1. str. 18.

br.

recimo, egzistencijalizma, aumjetničko gledanje i stilovi, koji se smjenjuju, tendiraju u cjelini prema sužavanju spoznajnih i izražajnih kvaliteta, ali unatoč toga oni na svom Ppodručju, u okviru te sužene i specifične sadržajnosti znače ujedno i prođubljenje, znače bogaćenje umjetničke kulture sa bezbroj novih pojedinačnih spoznaja iz objektivnog

i subjektivnog svijeta i ujedno bezbroj „novih formalnih Wniješenja i likovnih „iskustava. Put

građanske umjetnosti prema kubističkom #ijij astratističkom „formalizmu, odnosno prema ekspresionističkom ili

nadrealističkom subjektivizmu je dug '

i vrlo složen, Na tom putu su umjetnici građanskog društva uvijek zrcalili kvalitete tog društva, ali te kvalitete su još uvijek ijudske, često tragične upravo radi tragičnog položaja čovjeka u tom društvu, često. beznadne i bezperspektivne, a često | buntovne u nekom individualističkom i anarhoidnom smislu riječi. U tom konspektu sužavanje se očitovalo na najrazličitije načine: u zatvaranju Uunutar građanskog intimizma Vuillarda, samožive poetičnosti Bonnardovih boja ili površnog dekorativizma Matigsova, ali i na tim ograničenim podvučjima (ograničenim osobito obzirom na sve bogatstvo i moralnu visinu društvenih vidika, koji se upravo Otvaraju) građanska je umjetnost dostigla rezultate, koji se ne mogu mjmoići u njihovoj formi, kao ni u sadržaju. Utrillovo slikarstvo gradskih ulica je svakako vrlo spocijalizirano i suženo u svom tematfskom | sadržajnom diapazonu, ali može li se zamisliti veća dubina na ftom sgsuženom sektoru, koja Utrilla i čini najvećim živućim slikarom na svijetu. Kad jedna tako stara i bogata kultura deklinira „ona bez sumnje daje svim svoOjim proizvođima. pečat deklinacije, koji je više ili manje krasno određen i obojen, ali ona ujedno rasipa posljednje' plođove svog dugog zrijenja. ona nužno isijava tolika unutrašnja proturječja, koloplet interesa, strasti i najrazličitijih osjećanja i samo postepeno kreće, pod psihološkim diktatom viađajuće klase, prema stvarnoj negaciji umjetnosti, Unutar gra· đanske dekadanse već je više puta

dolazilo do te negacije (u kubizmu, konstruktivizmu, nadrealizmu, astratizmu itd.), ali nikad bez otpora unutar istog društvenog okvira. Naprosto zato što i unutar tog neljudskog ok· vira živu živi ljudi, koji misle i osjećaju, koji pate i vesele se, koji degeneriraju i sve više se »otuđuju« u neljudskim društvenim i moramim okvirima kapitalizma, ali se i bore protiv tog degeneriranja, nastoje da negiraju to svoje otuđivanje, da se »nađu« i ostvare gvoju ljudsku suštinu. I to je u stvari jedan veličanstven i ujedno duboko tragičan prizor, cjjela ova građanska umjetnost od romantizma na ovamo, ova očajna borba za čovjeka i čovječnost, stalni suđari sa granicama klasne psihologije, sva ova bježanja od života (Gau-– guin, Van Gogh), sve introvertirane pobune (Dix, Munch, Bnsor i bezbroj drugih) i sve kapjturacije, od kojih bih kao klasičnu istakao upravo Matissovu. Cijela ta umjetnost kreće se u proturječjima između sužavanja i produbljivanja te, naprama širini društvenih problema, koji rastu, i naprama sagledanju njihovih uzroka i njihovih riješenja, ona znači restringiranje na sektore, koji su unutar tog društva mogući, na klasnu idealizaciju (i dekoraciju) tog života ili na infrovestiranu, destruktivnu (naprama tom društvu, možda, ali i naprama čovjeku uopće) pobunu. To kretanje prema negaciji ijudskosti i umjetnosti, prema sve većem ograničavanju njenih spoznajnih kvaliteta — bilo da se radi o tendiranju prema apsolutnom formalizmu, bilo>prema najnovijim »majstorima tjeskobe« — je proces postepen i proturječan, jer na tim suženim sektorima umjetnici građanskog društva otkrjli su nova i fantastična područja i dosad ne· poznata izražajna sredstva, koja će, u drugom obliku i smislu, morati biti iskorištena i implicirana u svakoj budućoj umjetnosti. Stvari koje su se jednom desile, a koje znače otkrivanje novih ljudskih kvaliteta, ne mo

gu se mehanički negirati kako to rade svi »retrospektivni stiloVi«, a ne mogu se niti nekritički akceptirati kako to rade još uvijek mnogi naši stani i mladi umjetnicj.

To je naš stav prema modernoj građanskoj umjetnosti, koji je više puta, tu i tamo, dolazio do izražaja u OSVItima,!) i zbog kojega je Bratko htio da u njima vidj proturječja i »nagle promjene«. Sa svog nedijalektičkog stanovišta on nije ni mogao drukčije, ali sam duboko uvjeren da se samo tako može dati pravilna teoretska var:orizacija građanske dekadanse, i omogućiti njeno praktično korištenje. U tom smislu treba posmatrati i naš odnos prema Cezannu, a osobito prema impresionizmu. pa i dalje, sve do praga posvemašnjeg „doegeneriranja. "Takav stav naše kritike duboko se razlikuje od mehaničke i vulgarne negacije novije građanske kulture, koju provode sovjetski kritičari (S. Varšavski, A, Zotov. napr,), a koja se odrazila i u tužnoj situaciji sovjetske umjefnosti. Bez dodira sa neposrednom likovnom prošlošću, koju su razorili najprije ekstremni f{ormalistički pravci, a zatim pseudorevo!ucionarna dirigovana teorija, izolovano i zakržljalo, sovjetako slikarstvo pretvorilo se u nešto za što je teško reći je li naturalizam ilj !oša teatralna retorika, ali u svakom slučaju je slikano·loše, staromodno, bez znanja i bez kulture.

A sa tog istog stanovišta postaje apsurdan i svaki historicizam, bilo đa on gradi izravno na kakvom starom ili novjjem likovnom izrazu, bilo eklektički na više njih, Pa kad sam o jednom takvom slučaju pisao da može značiti »kulturno-historijski zani-

mljiv pokušaj«, ali da razvoj naše no-

· ve umjetnosti ne može ići tim putem,

4) »Moramo se naviknuti da prisluškujemo sa mnogo pažnje svugdje, gdje bi se mogle nalaziti liudske vrijeđnošti. Kako je teška bila čovječja borba da osvoli svijet u njegovim zakonitostima, u svoj borbi, Polakce su se riješavale zagonetke, a svupdje kud le čovje& prošao historijom mogu se pronaći tragovi njegovih pobjeda | poraza.

i imprvslonizam je, bez sumnje, duboko klasna umjetnost, Isključuje li ga već ta sama činjenica iz historije umjelnosti? Zar marksistička teorija umjetnosti nema mogućnosti da egeaktnom analizom (formalnom i sadržamom) utvrdi što je u njemu pozitivna tekovina u osvajanju svijeta, a što {e idejnost |I pogled na svilet onih, koji su upravo u tom času obračunal sa revolucijom komunarđa#? (Na teTRS i Sa HIBOLB1 Knjiž. novine br.

| w

~“ I. Bratko rne sa velikom pozom 0optužuje s »uskosti« i s »nerazumevanja« i sličnih stvari. A radi se, zapravo, o tome da od svega tozi nija ništa razumio on sam. '

*

Što, dakle, znači sve to? To znači, prvo, da I. Bratko govori.o stvarima i pitanjima, u kojima mu nedostaju osnovni uslovi za jednu stvarnu diskusiju.

U prvom primjeru on u izreci »osnovni likovni zađatak» mijenja. riječ »Osnovni« u »jedini« i onda »DpDObjedonosno« polemizira protiv tako iskonstruirane apsurdnosti. U drugom primjeru, on jednu rezervu naprama akademskom uopćavanju motiva i zahtjev za tematskom i sadržajnom konkretizacijom naziva »besmislicom« i kalupom, koji će dovesti do osiromašenja, premda je jasno da upravo polazak od konkretnosti spriječava osiromašenje i omogućava slobodan” razmak fantazije prema općenitosti. U trećem primjeru on ne razlikuje

BELESNKE,

pojam »učenja po uzorima prošlostić«

od pojma »historijskog stila« i tako odriče (u praksi) nužnost ukopčavanja novog slikarstva na pozitivne tekovine mođerne umjetnosti, — To. je, dakle, taj Bratkov metod vulgari= ziranja tuđih misli i postavaka | može biti svejedno da li on to radi iz nesna= laženja u tim stvarima ili iz projiciranja nekih drugih viastitih kvalite-

' ta u {uđe {ekstove, Jer mnogo važnije

izgleda mi ono· drugo što izlazi iz gornjeg razmalranja, a to je činjenica da I. Bratko, brkajwći kri tiku sa dirigovanjem, svodi kritičko rasuđivanje na puko prepri= čavanje viđenog i oblikovanog, da kritici odriče pravo da zahvaća alttivno u pitanja današnje naše umjetnosti, da ove tretira slobodno i inicija= tivno u relaciji prema savresienomi životu i savremenoj umjetnosti, a to drugim riječima znači da Brako po

kušava (»hotimično ili nehotično«) đa —

ograničava i diriguje samu kritiku. U čemu je zapravo probiem? \J

(Svršetak u iđućem broju)