Књижевне новине

STRANA 4

i I--ZCCC=—00:––0:I–1– = ===

MIROSLAV ANTIĆ:

"

OPRIČANO ZA PROLEĆAI

Izdanie „Novog pokoljenja“ 1950

| U poslednje vreme u mnogim pesmama mladih autora objavljenih u časopisima i knjigama primećuju sc uticaji naših savremenih pesnika, pesmika između dva rata, zatim Jesenjina i Garsija Lorke. Ulicaji su nemjmovni naročito u početku i ne znače uvek veliku slabost, već biiskost doživljaja i pomoć da se kroz tuđu ekspresiju oslobodi i kaže ono što se doživelo, a još se nema ni snage, ni m0oći, a neki put ni hrabrosti, da saopšti svojim jezikom.

Čitajući Antićevu Wnjigu stihova »Ispričano za proleća« sećao sam se stalno Jesenjina, ne zato što ga pominje Antić u jednoj pesmi (pominje i Majakovskog), već zato što AntićevV poetski izraz potseća na Jesenjina. Sa druge strane gorke konstatacije mladića, gotovo dečaka, o samome sebi, istinito zvuče, jer su podatak o Vremenu, ljudima i o njihovom životu:

»Ovako, oto, kraj svega toga, ja, dečak, balav i bos, naučih prvo da psujem boga. a onda, — da brišem hnos.« (Jedna istina iz aprila)

To je Jesenjin. Ali, iako je njegov uticaj vidljiv, ipak Antić ima dosta sVOga u lirskoj ekspresiji i u unutrašnjem stavu prema životu: dok je Jesenjin pesimista, naročito u pesmama iz poslednjeg perioda, — Antić ima aktivan odnos prema životu. Istina, često ne govori kao mlad čovek, već kao čovek pun jskustva koji je prošao i doživeo mnogo:

•..Ja sam sažvaKk'o kraljcvstvo ivrđe od kamena... ... Kroz rat sam proš'o s čima što sve gledaju... (Pesma o 18 godina)

Ali to nisu razmetljive pesničke figure, već reči dece koja su zaista suviše videla i doživela u životu. to su podaci ne samo D pesniku, već i O mnogim današnjim mladićima koji su za vreme rata bili deca. Uostalom rat je čest motiv danas u poeziji, a kod myađih prikazan je na razne načine: kao izgubljeno detinjstvo, kao užas, kao borba, kao prkos ili kao otpor. Rat je prisutan i u mnogim pesmama u kojima se ne govori direkino o njoemu. Antić je dao nekoliko pesama o ratu, ari one su manje upečatljive od onih u kojima ne peva direktno o njemu, iako je u svakoj misli i u sVakom osećanju njegov odblesak, kao što je to u pesmi »Pesma o 18 godina«.

Drugi osnovni motiv o kome Antić peva je Banat, njegov rodni kraj. Tu sve živi, tu pejzaš postaje živo biće i sve u njemu: i zemlja, i đeram, i kuće, i zvezde, i dudovi, i njiva i vidik. To unosi u poeziju uvek nešto toplo i prisno, i daje joj neposrednost. Ali to je jedan od elemenata Jesenjinove poezije — davanje života mrtvim stVvarima. Istina, Antić daje ovde svoj Banat koji zaista ima nešto specifično vezano za ravnicu i ljude što žive na njoj, a na nekim mestima poetski govori svojim jezikom. Za njegovu poeziju, kad se posmatra u celini, karakteristični su toplina, slikovitost i neposrednost. Antić ume da nađe živu. metaforu i da je nečim toplim oživi. Sa druge strane njegov doživljaj je bogat, ima šta da kaže, jer je kao i većina njegovih drugova proživeo rat »s očima što sve gledaju... .« ı

Antičeva malena zbirka stihova »Ispričano. za proreća« podeljena je u tri ciklusa od kojih je najveći i najbolji prvi — »Ožiljci«. U njemu se

Muzička akađemija u Peograđu b,iredila je neđavno koncert svojih učenika, stuđenata otseka za kompozic:ju. Kao šef stručnog odeljenja u čijem je sastavu kompozitorski otsek, prof. Milenko Živ&ović otvorio je ovo veče kompozicija mladih ljudi — budućih nosilaca muzičkog stvaralaštva Srbije — kratkom, informafivnom reči, u kojo} je ukazao na značaj maiviše muzičke škole u Srbiji i istakao da ovi .alađi kompozitori pretstavljaju prvu generaciju naših muzičara koji će svu potrebnu stručnu spremi dobiti u svojoj zemlji a ne u inostranstvu, (kao što je bio slučaj sa ranijim kompozitoskim generacijama Srbije, danas mahom nastavnika oye Akademije) da pored kompozicija studemata, zastupljenih na ovom koncertu, i radovi ostalih studenata otseka (čitave prupe od 20 kompozitora) pretstavljaju zadovoljavajuća postignuća, da nastavnički kolegijum Akademije poklanja veliku pažnju stručnom 'isavršavanju cele grupe i da su svi dosadašnji pozitivni rezultati rađa Muzičke akademije dobrim delom zasnovani na pomoći koja se danas u našoj zemlji ukazuje muzičkom školstvu uopšte.

Od devet mlađih kompozitora sa programa OvOg koncerta petorica su se pretstavili klavirskim kompozicijama, trojica solo pesmama za glas sa pratnjom klavira a samo jedam kompozicijom za violinu i klavir. Ova nešto jednolična slika akustičkog dejštva koncertnog programa kao celine (nijedna kompozicija bez klavira!) nikako, međutim, ne ukazuje na ma kakvu ukalupljenost ili jednoobraznost ličnih osobenosti darovitih muladića-kompozitora. Potrebno je, maprotiv, istaći da su lične sklonosti ka muzičkom izražavanju u stilu ove ili one od nekolikih osnovnih smernica, kojima se nužno kreće muzički jezik na damašnjem stupnju svog razvitka, već sada Rkođ ovih mladića vrlo raznovrsne i da se ta slobodna usmerenost njihovih stvara-– lačkih tendencija osobito jasno ogleda u oprečnosti muzičko-jiezičkih težnji kođ učenika jedne iste klase, tj. kod učenika istog profesora. Stilsko gravitiranje muzičkog jezika Vlastimira Peričića, na primer, ide sasvim drugim pravcem nego što gu muzičko-jezičke tehdencije Borivoja Simićča ili Vasilija Mokranjca, a oni su, sva trojica, stuđenti klase profesora Stanoila TRajičića. Dragutin Gostuški, Dušan '"T'rbojević i Dušan Radić, iako sva trojica intonaciono oslonjeni na »maternji muzički jezik«, govore -- na tom zajedničirom osnovVmnom području — sasvim različitim melodisko-harmonskim »narečiima«, raspolažući već uveliko ličnim modalitetima spajanja i kombinovarja izražajnih sredstava mu zike, svaki na svoi posebni, osobeni način; međutim, sva trojica su studemti klase profesora Milenka Živkovića, Isti je slučaj TBSOra O ~

ističu. pesme »Pesma o 18 godina« i »Stihovi o mome dedi«. U drugom ciklusu »Ravnica iz snova« Antić peva o našoj stvarnosti, ali je poetski znatno slabiji, jer osim slikovitosti i izvesne topline nema onu snagu kazivanja kojom je govorio o detinjstvu i ratu. Antićeve pesme, kad se posmatraju u celini i kad se uzme u obzir da mu je ovo prva zbirka stihova, imaju izvesne kvalitete, iako je suviše očevidan uticaj Jesenjina, ai; imaju mnogo nedostataka, naročito u fakturi stiha. Antić često menja ritam, čas slikuje, čas prozno slaže stihove u redove; slikovi su mu često nepravilni. Ni u jednoj pesmi nije uspeo do kraja da da ritam, a pesma zbog toga mnogo gubi. Milivoje RISTIĆ

Zora Petrović: Crtež

ČITAOGI NAM PIŠU

x

DVA LICA JEDNOG PISCA

Tu skoro upoznao sam dva Kapetanovića. Ustvari, sudeći po imenu, to je jedna ličnost, ali ja ipak tvrdim da sam upoznao dva Kapetanovića.

Evo kako: jedan je Nikola Kapetancvić pisac članka »Atmosfera u reportaži«, koji je objavljen u »Biltenu Udruženja novinara Srbije«, broj 16, a drugi je Nikola Kapetanović — pisac reportaže za decu »Velika trka Eksera i Poilkovice«, koju je nedavno štampalo izdavačko preduzeće »Dečja knjiga«.

U članku »Atmosfera u reportaži« KMKapetanović kaže da ...»reportaže pate još uvek od slabosti svojstvenih početnim pokušajima stvaranja tipa zrele novinarske reportaže... još uvek u njima ima... konstruisane fabule i vulgarnog naturanja »teze«... još uvek je »atmosfera« (u lošem smislu reči )gotovo neizbežni atribut i nalepljeni prailac prosečnih i. slabih reportaža...« Ovde je reč o tipu »zrele novinarske reportaže«, ali smatram da isto tako decu, kao i odrasle, odbija konstruisanje fabule i vulgamo nalturanje »leze« — čak im i šteti, A u reportaže »Velika trka Eksera i Potkovice« dima grubog konstruisanja fabule i vulgarnog naturanja »teze«, pri čemu je... »atmosfera nalepljeni pratilac«. Izlaganje istine o našoj zemlji, o našim radnim ljudima i velikim delima u »Velikoj trci«, izrečeno kroz konstruisanu fabulu, ćesto deluje smešno, a za decu sasvim neubedljivo, neverovatno, nestinito. Prikazivanje istine, o kojoj drug Xapetanović sa ljubavlju govori, u ovoj fabuli jeste, ustvari, ogledanje naše stvarnosti u ogledalu pđavolčića iz Andersenove priče »Kraljica Snežanka«, gde istina nije istina, gde je lepo ružno! Činjenica da »Ruđa« (ruda gvožđa) i »Potkovica«, pričaju jezikom naših ljudi (doduše — »Ruda« češće u desetercu) ustvari dehumanizira ljude, njihov rad i velike istine, koje je Kapetanović tako saopštio deci da ona, primajući ih kroz ovu reportažu, s pravom u njih ne veruju.

»Velika trka Eksera i Potkovice« je po svemu, nekakva neobična trka, u kojoj vlada čudna »atmosfera«. DOoduše Kapeftanović u predgovoru »za starije pionire, a mlađi mogu i da ga preskoče« kaže da će ispričati »istoriju jednog komada gvozdene rude i njegove posestrime, stare gvozdene potkovice... Ta istorija je toliko »neobična«, bolje reći, »konstruisana fabula« i »vulgarno naturanje teza« sa »nalepljenom atlmosferom« da postiže

upravo suprotno od onoga što je, Ssi-"

gurno, hteo i pisac i »Dečja knjiga«. Da naveđem nekoliko primera ove

Pavle Sfefanović

Veče mladih kompozitora

i kod oba učenika profesora Marka Tajčevića. Prvi od ove dvojice Dejan Despić (tek u prvoj godini studija kompozicije) upadljivo se obraća tipovima harmonskih spojeva, tako karakterističnim za klasičnu školu ruske »petorice«, nagoveštavajući ıu ovim okvirima jednu mekoću i toplinu tonskih invemcija. koje su dosta pouzđano jemstvo zaštite od epigonskih dispozicija u odnosu na prve izabrane uzore (kojih, konačno, u početnoi razvojnoj fazi umetničke ličnosti uvek mora biti). Drugi Zlatan Vauda (student treće gođine) otkriva u svojim trima minijatu”ama kristalnu čistotu sloga, potencijalno bogatu lakoničnost tema*--og crteža, suptilnost i uzdržanost melodiske modulacije, kojima sesu muzici može dati adekvat likovnih gravura, sve to u fonskim naglascima toliko ličnim, da se na bazi izvrsno izabranih tekstova (bezazlenih dečiih pesama) humoristični element kompozicija mestimično bliži nagoveštajima one jezovitosti koja za sve nas odasle ostaje neizrecivo, skriveno podzemlje žarke fantazije dečjeg sVveta, spoja sreće i užasa.

Razume se da istaknute crte raznolikih ličnosti — raznolikih po naravima, misaonosti, temneramentu, stepenu postignutih znanja — jasno svedoče o širini i elastičnosti ličnih metođa samih profesora. POozzavajući ih sve kao kompozitorske liko-

- ve, Ba formiranim ličnim osobenostima ko-

je oni, u svom stvaralaštvu, dosledno nastavljaju, a gleđajući ih u ovoj novoj perspektivi, na sektoru pedagoške delatnosti, mogli smo jasno uočiti đa izbija na videlo jedna visoko pizitivna strana njihove društvene aktivnosti: širokogrudost rukovodilaca, plemenito drugarstvo starijeg prema mlađem, samopregorna volja đa se mladosti pomogne bez vršenja pritiska, đa se u onome ko se bori sa tvrđom materijom zanata podtiži volja, đa se strpljivo sačeka da vrohuje krize (koje nijednog stvaraoca ne mimoilaze), da se zajedno sa mladim čovekom, i uvek iznova, prelazi isti put, koil je u ličnom životu profesorakompozitora jednom, već poođavno, pređen i savlađan. Stručnjački znalačka, ljudski usrdno prijateliska, pomoć profesora učenicima ogleda se ubedllivo u delima mlađih kompozitora, u njihovom mlađalački bistrom, spremom vladanju ne samo malim no i velikim muzičkim formama (i

»Velike trke«, Trkači »Ekser« i »Potkovica« »trče« svako za sebe u različito vreme, po raznim stazama i tek se u dva maha susreću, Pisac prvo govori o rudi. Ona je »iz bosanskog rudnika Ljubija« dovučena u Jesenice. Tu lupa »...iz razmišljanja rudu trže..« i ona poče da govori u deseteFcU... »Oj majstore, silni dđunđerine,

Dal ćeš stići ili posustati...? »Bio je to glas iz dubine veko-

va...« Majstor se zgranu: »Šta bun-.

caš ti, mala?!+ A Ruda se »obrecnu na njega... « (str. 13) ali, pošto ga je »pobra,imila«, ispriča mu o »mnogim carevinama«, koje je videla počev od Tvrtka. Kasnije joj je majstorov sinčić, pošto mu je rekla da je nepismena, objasnio kako se izraču-

nava norma (!) Zatim »Rudđa« kaže

da je »za nju nerazumljiva reč socijalizam« postala jasna, ali

»Razumela, pobratime, nisam Šta ja značim za — socijalizam«

Potstaknuta »govorljivim Janezom« Ruđa se »usudi da upita...«

»Na kakve li smetnje nailazi Naša zemlja u tom poduhvatu« (str. 17)

A »Potkovica«? Prolazi pravi kros — kroz, tačno da navedem, trideset i devet peripetija i metamorfoza, dok nije sustigla Ruđu. Da pomenem bpočetak pre 10.000 godina, zatim učestvovanje na strani fašista, pa se kao zarobljena granata, oslobađajući Beograd zorila »...u zid na kući nemačkog sluge... Nedića...« Kasnije »... gvožđe se postiđelo svoje Dprošlosti...« itd. i t. sl.

. Mislim dđa deca ovu »Veliku irku...« smairaju nemogućom, jao »konstruisanu fabulu i vulgarno naturanje teze« (»Bilten«), pa samim tim i istine, koje su prikazane nisu za decu istine. Ne, tako se ne može dati pravilna informacija. Tako se deca ne mogu vaspitavati. Dete oseća da to nije bajka. Tu je data personifikacija rude i, potkovice uz koje učestvuju naši živi liudi, sve se zbiva u našim realnim uslovima. "To mešanje elemenata bajke sa stvarnošću, pri čemu se pisac trudio da po »nepisanom zakonu novinarske reportaže« odgovori čitaocu na sledeća pitanja: šta? gde? kako? i kada? (»Bilten«) — učinilo je da je u »Velikoj trci... došlo do takve gužve da su se lepe namere pisca, velike istine o našoj stvarnosti okrenule u ružnu fabulu i karikiran lik stvarnosti. Nije lako pisati o ovim pitanjimn za decu, no tačno je da »sve to zavisi od reportera, od njegovog smisla i ukusa, ali i od njegove kuliure« (»Bilten«) i svakako od „pravilnog shvatanja i pristupanja pisanju za decu.

Miroljub JEVTOVIC

samim sonatnim c'klusom), u relativno visokoj lakoći izražavanja tonskih zamisli, u pinoj slobodi ispoljavanja subjektivnih kvaliteta sredstvima obiektivne, zahonitosti osnovnih principa jednog specifičnog umetničkog jezika, emociona!no neposrednije od 'h drugih, no strurturnanlno po građi apstraktnijeg od svih drugih.

Karakterist'čna je polava originalnosti u invencilama ovih mladih umetnika. Uglavnom. što većih Rroporcija tonski oblik, to i više prepreka za plasiranje subjektivne osobenosti, Možda je prerano zaključivati o većoj ili manjoj kompatibilnosti praksom osveštenih formi kao što su sonatna, varijaciona ili rondo-forma prema specifičnim to'.alnim, lestvičnim i latentno-hthar= monshkim svojstvima našeg posebnog muzičkog jezika — koji ne mora biti iz folklavnogp gradiva ali koji nužno mora Dproizaći iz istih korena društveno-uslovljenih osobina narodne psihe iz kojih i »anonimni« muzič':: jezik sredine. Iconačno, to je pitanje našeg osobenog muzičkog izraza uopšte. Ali baš na pretstavnicima ove nove generacije naših sutrašnjih muzičkih stvaralaca izbija plastičnije, i možda kritičnije no !kad ranlje, problem odnosa f{orme prema sadržini muzike.

Krajnje je zanimljivo, i više od toga puučno (što opet znači: i obavezno ali 1 odgovorno) pratiti odnos ovih mladića prema tekstovima naše književnosti (Zmal, Đura Jakš:ć, Levstik, narodna poezija i dr), u njihovim Vokalnim formama. Tu ima takvih smelosti, toliko iskrenog i novog stava, da nam mora postati očevidno, bez obzira na individualne razlike među kompozitorima grupe, da stojimo licem u lice pred novom generacijom, rekao bih: snažnijom, vedrijom, smeonijom, prekaljenom životnim iskustvima kakva Je nametala neđavna burna stvarnost i kakva, nevidljivo no postojano, slaže u subjektivne svetove ljudi istoriski prelomna stvamost današnjice. Mladi kompozitor T,ambra Dimitrijević (iz klase prof. Predraga Miloševića) zahvatio je, tako u nepresušno VTelo Zmajevog humora, Muzička specifičnost nije se tu još dovoljno oslobodila govorne intonacije stiha, pa i tako recitativnodeklamativni osnov kompozicije u domina=– ciji. ali je svežina zamisli neosporiva. Dra-

ı, putin Gostški uneo je u čuvenu Đurinu

UTISCI IZ FIMNKE

(Nastavak sa prve strane)

četiri koncertne dvorane i dva simfoniska orkestra, nekoliko kamernih ansambla i bezbroj horova. Veliki broj koncertnih dvorana uslovio je razvoj koncerinog života. Svake sedmice (utornikom i petkom) u Helsinkiju se čuju dva simfoniska koncerta, isto tako dve popu:arna i najmanje dva kamern — svi na vrlo solidnom umetničkom nivou. Na njima su zastupljena, pored svetske literatuze, i dela domaćih kompozitora. Na tim koncertima mogao sam da čujem i lično da upoznam priličan broj ljudi sa liste gospođe Salminen. Upoznao sam kompozilora i dirigenta Fuksteta, dirigenta Jusi Jafasa, pijanistkinju MPran Elegar i vanredno dobrog pijanistu Mikele 'Pimo.

Nepoznavanje finskog jezika nije mi dozvolilo da se bliže upoznam sa dramskim pozorištima kojih u Helsin= kiju ima šest. Čuo sam da su na Visokom nivou i da, pored domaćih, izvode skoro sva dela svetske literature, od kojih najviše Molijera.

I pre i posle, mojih proba sa orkestrom imao sam dovoljno vremena da se upoznam 'sa' Helsinkijem i finskom kulturom. Sve više mi je bio jasno da moja zabrinutost pri polasku što nisam znao mnogo O Pinskoj, nije bila opravdana u jednom smislu. Da sam i mnogo više znao iz literature, ipak bi sve io bilo nedovoljno. Jedan narod treba poznavati izbliza, a ne broju stanovnika, njegovom geograf{skom položaju i na brzinu pročitane istorije, često pristrasno napisane. U Helsinkiju ima veći broj srikarskih paviljona za izlaganje, pored Atenecuma, velike galerije u kojoj su smeštena, pored jednog Rembrantovog originala, »Monaha koji čita«, nekoliko Rjepinovih, i sva dela najipoznatijih finskih slikara i vajara. Zapazio sam .imena slikara Edeifelta, Jarncfelta, Halonena, Talon-Kaleja, Risonena. Centralna mesta ove galerije zauzima A. Taven, portretista; Simberg originalni akvarelista i najveći finski vajar Altonen. U Helsinkiju ima vrlo mnogo biblioteka, od kojih je najveća univerzitetska, čije je samo odeljenje ruske literature najveće vam granica SSSR. Bio sam vrlo iznenađen kada sam čuo da je već 1904 godine Teuvo Purp osnovao finsku kinematografiju i da danas Helsinki, grad od 400.000 stanovnika, ima oko 60 bioskopa. Ne mogu a da ne pomenem da u Finskoj nema ni jednog normalnog čoveka koji nije pismen, da je civilizacija u najširim slojevima dostigla tako veiiki stepen da razlika između sela i grada gotovo ne postoji. Moram priznati da sam bio prilično uzbuđen kada sam doznao da je Sibelijus, preko impresarija, uputio čestitku za koncert na kojem su najvećim delom bila zastupljena dela jugoslovenskih „kompozitora. Sibelijus nije prisustvovao koncertu koji sam izveo, jer on već niz godina ne iziazi iz svoje vile, tridesetak kilometara daleko od grada, koju mu je narod, još u mladosti, poklonio. Slušao je samo prenos preko radija. U Pinskoj su stvari postavljene tako da je prvi čovek u njoj Sibelijus, zatim Nurmi, poznati trkač, a onda pretsednik republike. Čitanje »Kalevale« završio sam u Finskoj, ali mi je žao što sam morao da pođem nekoliko dana pre proslave rođendana Sibelijusa, tako nisam imao prilike da vidim kako se odaje počast zaslužnim ljudima Finske.

Padaju mi napamet završni stihovi »Kalevale« u kojima pesnik skromno kaže:

Ja iz Učih Kraj Kraj

đoma ne mogadoh,

se pod krovom radnim, vretena majke moje, testere brata moga...

Al kako mu drago bilo... TWivo tu je sad putanja...

Skroman je narodni pevač, ali taj finski skromni čovek, što se pokazalo i prilikom pripreme proslave Jana Sibelijusa, iz gordosti zbog »Kalevale«, ume i da ceni svoje sinove koji su se trudili da mu raskrče puteve.

Živojin ZDRAVKOVIĆ

Watrinu »Jeđan dim još, jednu čašu« razigranu itmiku igre, isto tako čuvenu Jakšićevu »Na noćištu« obavio je melođijom, koja izvrsno ovaploćuje zdrave apetite umornog pešaka a našao je parlando-bria za krepku šalu fantazije čilog i žilavog našeg čoveka odraženu u narodnoj pesmi, Nisu, razume se, ni ovi apsolventski radovi nešto veliko, ali ako je njima nagovešten unutarnji preporod subjektivno naj= intimnijeg ugla gledanja i doživljavanja stvarnosti kod našeg čoveka — što ja mislim da je slučaj — onda je početak tc“ procesa nešto baš veliko. U pesmama Zlatana Vauda, koga smo već spomenuli, origimalnost nije puka bizarnost. Svet mašte osobito <tptilnih slovenačkih stihova transponovan je u irristalno čist melodiski crtež, na harmoniiama klavira koje dopuštaju đa se nazire obilje unutarnjeg života, daleki odjek mnogih strahota života koje ovom istinski darovitom slovenačkom mladiću nisu tuđe ni onda kada zaviruje u čudesni splet svetlosti i senki što Igraju u grozničavoj maš'i deteta · | | Borba za adekvat sađržaja u izrazu (sađa otežana prirodom .formi) nastavlja se kod mladi”a instrumentalnih oblika. Mlađi Despić daje iskreno doživljene konture klavirske balade, 5a odgovarajućim tonusom ozbiljnosti. Dušan Radić, kroz dve pljese Za vio}inu, oprezno i razborito zastabitnim elementima ! — na toploj melodici De7 mu je Oj: napojen OEntlagošću emocije, i na Z | Polet: ZARO igre, iZ čije Vveselosti izbija usrđna vedđrina deteta našeF tla. Dve Kklavirske sonatine — jedna pBorivoja Simića, druga Dušana mrbojevića — čine krupan korak dalje u oblasti razvijanja Rradiyi No oblik ni tu ne potiskul primarnos raspoloženja. U tri stava simičeve sonatine slepo se jedno već prilično izoštreno EO cifično instrumentalno mišljenje, PO ra svežina životne enerpije, osobito io stave u „završnom StaVu, Kod Tr e jevića te pozitivne oblike idu a virtouznosti instrumentalnog stroja, koji oblikuje i-vorno nacionalnim Oe dencama rodnih tema (u prvom stavu), Šši-

vokim gradacijama tema (drugi stav) i Uskipelom živošću (treći stav), Vasilije Mokranjac bira varijacionu formu. Samo po-

ı

·

ui ananas Oi

_ Mnagdota n našim kniiževnigima

ČIKA LJUBINA

ao što je poznato, »Šumadinkaa, list

koji je izdavao Ljubomir Nenadović, izlazila je sa prekidima (1850, 10952, 1854—1857), Nenadović ju je nekoliko puta obustavljao zato što bi mu palo na um da putuje po Evropi, a prvi put je prestala izlaziti zato što je zbog opozicionog stava zabranjena po naredbi knjaza Aleksandra Karađorđevića (uzgred budi rečeno njegova rođaka, jer je knjeginja Persida bila iz porodice Nenadđovića).,

— Bh, Šumađinka! — vajkao se Jednom čika Ljuba. Da sam ja umeo čuvati nju, mnogo bih bolje prošao, ali ja,hoću da

putujem, da se nagledam prosvećena sveta, } tako ja svoju »Šumadinku« ostavih, a dok sam nju izdavao, imao sam svakad dve čarape pune novaca. U lednu sam čarapu ostavliao pare iz Beograda, a u drugu one iz Srbije 1 drugih mesta. Obe su bile gotovo svakad pune, a danas obe vise prazne.

Kad je posle Mađarske bune, »Bumadinka« bila zabranjena, čika Ljuba, da bi nekako dao oduške svome ogorčenju, platio je topčiderskoj crkvi da oglasi zvonom smrt »Šumadinke«.

U Beogradu na to nastane smeh na račun vlasti, te policiia prizove Nenadovića na saslušanje i islednik ga zapita:

— Gospodine, kako ste se smeli usuditi da prevarite zvonara da zvoni na cvkvi kad je vaša »Šumadinka« bila zabranjiena od strane cenzure?

CAR znate, gospodine, — odgovori Nenadović jslednisu, — da je crkva u Topčideru naćiniena za bogomolju i niena zvona dign'ita su na zvonaru da "zvone ljudma, a FE. Nikolić, upravnik kneževa imanja, pošto je doveo'u Topčider švajcarske krave, nartdio je da se svakad u podne zvoni u zvona kad treba sjaviti krave na plandište. Pa kad taj gospođin sme zvoniti Desplatno kravama, mogu i ja platiti da se zvoni za đušu mojoj »SŠumadinki«. Kađ Je knjaz čuo za Nenadovićev odgovor, naređio je da se obustavi dalja istraga o tom oglašivanju prestanka »Šumanke«,. rekavši:

— Ostavite budalu, đa ne prođre stvar u inosttane novine, pa će nam se smejati

„SUMADINKA“ |

Jevropa! A njega, kad već traži pasoš, pustite da ide, dako se vrati pametniji! I tako saslušanje ođe u akta.

Nežen.a ız načela

· I, jubomir Nenadović bio je neženja iz

načela.

Dok je bio u godinama kad se još mogao oženiti prijatelji su ga savetovali da se ženi, koreći ga što propušta vreme i prilike.

— Neka, neka! — odlagao je on svoju ženidbu. — Mnogo je bolje đa se čovek oženi u starije godine, pa kako decu izrodi da umre. Ako mu deca budu rđava, ljudi će ih izvinjavati: »Nije ni čudo, rasla su bez ocal« AđWo li budu dobra, svet će govoriti: »Zar iver može daleko ođ klade? Dobra su na Oca!«

Jednom mu se dogodilo da mu se udavača sama pomudila kad je bio načelnik u Ministarstvu prosvete. :

Neka mlada i vesela učiteljica koristi se prilikom kad je, knjaz Miloš prolazio kroz njeno/mesto idući u Brestovačku Banju, pa seđne u kola s nekom gospodom iz kneževe svite i tako se besplatno otšeta do Banje. Bilo je to u dane kad je škola radila, te opština odmah javi Ministarstvu da je učiteljica napustila đužnost i na njeno mesto dođe drugo lice.

Ostavši bez službe, učiteljica pođe u Beograd i bpožali se Nenadoviću kako nema od čega da živi.

— Ja je vidim mlađu i lepuškastu, pričao je Nenadović docnije, — pa je Uzmem svetovati da se uda, da tako steče muža koji će je izdržavati.

VO a

— Nije lako đanas udati se, gospođine načelniče, — uzdahnu devojka.

— Vi ste devojka mlađa i lepa, — teši je Nenadović, — vama to neće biti teŠIO — Pa lepo, eto, uzmite me vi: — odjeđ-

nom će ona.

— E gospođice, — odgovori joj on, —

Moj otac, iako je bio prota, ženio se dva– puta i tako akontirao na moj račun, pa sad ja ne mogu da se žemim nijedanput!

(Kao što je poznato, Karađorđe je, Videći protu Mateju mlađa udovca, naredio mitropolitu Leontiiu da zažmuri i da dopusti proti da se po drugi put Vvenča. IZ toga drugoga braka je Ljubomir Nenadović). H, Maglanović

Smrti Mihovila Nikolića

U Zagrebu je nakon duge bolesti, 1 marta, preminuo pjesnik Mihovil Nikolić, istaknuta ličnost u hrvatskom književnom životu pred nekoliko decenija, a nakon Oslobođenja prvi pretsjednik obnovljene Matice hrvatske.

Mihovil Nikolić rođom je iz oko:iice Drniša u Dalmaciji (rođen 1078). U književnošti se javio veoma rano, još kao đak. Surađivao je u brojnim hrvatskim književnim časopisima i novinama, izdao nekoliko knjiga, te je slovio kao jedan od najpoznatijih pretstavnika hrvatske Moderne. Glavna njegova književna djelatnost pada u razdoblje od dva decenija, od konca prošlog stoljeća do potkraj Prvog svjetskog rata. Prvu zbirku pjesama objavio je godine 1898 (»Pjesme Mihovija Nikolića«). Pisao je novele, pjesme u prozi, a okušao se i W drami. Godine 1899 izdaje, zajedno sa Srđanom Tucićem, »Knjigu života« — zbirWu novela i pjesama u prozi, kojoj predgovor piše jedan od tađanjih glavnih ideologa Moderne, Milivoj Dežman-Ivanov. Godine 1905 izdao je Nikolić »Nove pjesme«, a godine 1914 prozu »Vjeručka« U Vijencu (1903)

štampao je aktovku »Kad zamire pjesma« a u »Narodnim novinama« lirsku dramu u jednom činu »Razbiieni sni«, koju je Hrvatsko narodro kazalište izvelo godine 1905. Godine 1917 izdalo je Društvo književnika Hrvatske Nikolićevu »Knjigu pjesama«. U toj zbirci, koja je objavljena o 25–

vršnom gledanju na stvari muzike može to izgledati lakši zadatak nc što je obrada sonatne forme i sonatnog ciklusa. Najzad, danas se u ovom obliku ne rađi više O ormnamentalnim dopunama teme, već o karakternoi raznolikosti varijacionih jedinica, Kod mladog Mokranjca, svest o tome vodi pcjedine promene od prablematike klavirskih etida (sa kojim od tehničkih problema) do tananog zađafka slobodnih motivskih preobražaja elemenata teme na Ppostolju očuvanih osnovnih harmonskih funkcija. U poslednioi varijaciji javlja se čak

ona osobeno slavenska vrsta polifonije, ko- |

ja nije imitacionog tipa ni karaktera, več se rađa iz procesa melodđičkog osamostaljivanja harmonskih pokreta akorđike koja nosi temu — pojava na kojoj počiva jednim delom »taina« Večne snage Šopenova jezika. Najkrupniju formu dao je Vlastimir Peričić. Njegov visoko razvijeni smi·sao za oblike širokih razmera upadljiva je crta, podatak o zrelosti mladog čoveka da se upušta u pitanja koja su u prošlosti mogla biti rešavana samo instrumentalnom »dramom« — sonatom (još više kamernim ansamblima, najiviše — simfonijama). Već ova apsolventska ilavirska sonata, U OStalom, kao da ukazuje da pPeričiča stvaralački put vođi ka simfonici. Konstruktorski vraški teška problematika arhitektonike ovog najđramatičnijeg od svih cikličnih Oblika prisiljavala je mlađog kompozitora na obimnije oslanjanje na trađicije instrumentalnog Jezika, pa {a to ne samo objaKnienje no i opravdanje dubliih intonacio=nih veza Peričićevih sa svetskom literaturom ovo” roda, no što je ova u delima ·većine njegovih drugova.

Osobito lepa pojlava drugarstva među našim umetnicima-izvođačima ı Rkompozitorima ispoljila se OVOB večera u značajnom suđelovanju umetnika, Z.demka Marasovića (izvođača Despićevog 1 Peričičevog de'la, pratioca u vauđinim pesmama i TRadićevim violinskim komadima) ı Nađe ĐoTđević-Kocić (izvođača Mokraničevih varijacija: 1 Simičeve sonatine). Trbojević je sam odličan svirač na klaviru, pa je razumljivo da se umeo zalagati za svoju sonatinu, ali je on sa istim stavom đejstvo-

vao i kao pratilać dela svojih drugova. Dušan Popović, pevač najboljih kvaliteta, đao je ozbiljne interpretacije vokalnih kompozicija, vlolinista Aleksanđar Đavlović se brižljivo zalagao 78 druga Radića a zora, visoko muzikaln:s, inteligentna interpreta a, mecosoprana Ljubice Vrsajkov izvrsno je. odgovara karakter Vvaudinih pesama.

Odgovorni urednik; Juvam Popović, Beograd, Prancuska broš ? — Slam parija »Borba« Beograd, Rardeljeva šl,

godišnjici pjesnikova rada, sabrane su najbolje Nikolićeve pjesme.

Nakon toga Mihovil Nikolić slabije se ili gotovo nikako ne javlja na književnom poprištu i poslednja tri decenija svoga života proveo je poda:je od književnosti, u kojoj je nekada ak= tivno sudjelovao i kao stvaralac i kao organizator. Mihovil Nikolić bio je naime jedan od osnivača nekadašnjeg Društva hrvatskih književnika, kojemu je nekoliko godina bio tajnikom, a sudjelovao je i u pokretanju one ževnih časopisa »Savremenik« i »Život«. Dužnost pretsjednika Matice hrvatske obavljao je Mihovil Nikolić četiri godine, dok ga teška boiest nije prisilila da se godine 1949 zahvali na toj časti. Nad njegovim grobom OpTostio se od mrtvog pjesnika sadašnji pretsjednik Matice hrvatske, pjesnik Gustav Krklec.

A. ROJNIC

BIBLIOGRAFIJA

Vjekoslav Kaleb: Ponižene ulice, roman.

Izdanje Državnog izdavačkog ppoduzeća Hrvatske »Zora«, Zagreb 1950, latinicom, str. 406, cijena 112 din.

Danko Oblak: Razgovor o Titu. Izđanja »Novog pokoljenja«, Zagreb 1950, latinitom, str. 49 cijena 17,50 din.

Mitja Vošnjak: Naša velika matura, ro> man. Izdanje »Novog pokoljenja«, Zagreb 1950, latinicom, str, 353, cijena 72,50 dim,

Narodne pjesme. Izđanje Srpskog kultur= · no-prosvjetnog društva »Prosvjeta Zagreb 1951, ćirilicom, str. 203, cena 63 din.

Arkadije Gajdar: Timuri dhe ceta e tij. Izdanje »Dečje knjige«, Beograd 1951, str, 117, cena 20 din.

Mustafa Karahasan: Kiiciik Erler, Izdanje »Dečje knijige«, Beograd 1951, str. 79, cena?

Lav Tolstoj: Hadži-Murat, pripovetke, Preveo Kiril Svinarski. izdanje »Novog pokolenja«, Beograd 1950, ćirilicom, str. 419 cena 70 đin.

Anton Sinkler: Džimi Higinz, roman. Prevela na makedonski Blagoia Korubin. Izdanje »Kulture«, Skoplje 1951, str. 330, cena 62 din.

Josip Pavičić: Ramena Kkoljevka, skica iz zivota dalmatinske Krajine. Izđanje »No-~

vog pokoljenja« Zagreb, 1950, latinicom,

str. 97, cijena 36 din.

i OREDNICI Dušan Kostić, Tanasije Mladđeno= vić. Jovan Popović

Broj čekovnog računa 102–9032020 Pošt. fah ređalkcije 617 Poštanski fah adininistracije 6?B

Rukcpisi se ne vraćaju