Књижевне новине

i

| r

STRANA 4

Želim đa iznesem bez rezerve neke svoje utiske sa tri slušanja »Nevjeste od Cetingradđa«.

O izvođačima uopće neću da govorim, Ne zato što je već Krgšimir Baranović izjavio da je s njima zadovoljan, Ne zato što bi potcjenjivao njihov. napor. Trud koji oni ulažu u svaku premijeru ne može se ocjenjivati na parče, od opere do opere. Oni zaslužuju da se iznose rezultati Većih kompleksa njihovog pređenog puta; i oformljeni umjetnici, kao što je na primjer Anita Mezetova, i oni koji se nalaze na početku svog uspona, kao što je na primjer Drago Starc.

Obavezna „četvorica umjetničkih stvaralaca bez kojih nema opere ni

· na papiru ni na sceni: libretista, kompozitor, dirigent, režiser, u ovom slu-

čaju svedeni su na dvojicu. Kompozitor je i dirigent, a libretista je i režiser, Imamo dakle prava da očekujemo najkompeteniniju muzičko-scen= sku realizaciju.

Komična opera! — »kako to ponosno zvuči!«, Naziv koji nose »Figarova ženidba«, tri slavna berberina dva »seviljska« (Paizijelov i Rosinijev) i jedan »bagdadski« (Korneliju-

sov), »Prodana nevjesta«, »MPalstaf«, »Kavalir s ružom«. Budite bez straha da ću „mjeriti

»Nevjestu od Cetingrađa« „mjerilom za onu drugu nevjestu. Ipak imam prava da tražim nešto svima njima zajedničko: komiku koja se pojavljuje kao logičan rezultat zapleta situacije, nuprotnosti karaktera, konflikta između raznih shvatanja o životu. To posjeduju, na nebeskom svodu komične opere i zvijezde manjih veličina odđ prve. Tražim jskrice komike onog intenziteta — ne veličine! — kakvog ima u sitnoj ćiftinskoj mudđrosti Kecala (»prazan džep i žena k fom, to ti je sine, pravi pakao«), u Don Bazilijevoj hipokriziji (»sve što rekoh ja o pažu, nije tačno, jer ljudi lažu«) u »qui pro quo« zbog koga strada barun fon Oks (»Kavalir s ružom«), u smiješnom sumnjičenju ljubomornog don Bartola (»zašto vam je prst umrljan mastilom?«),

Anemični močvarni plamičci duhovitosti, kao što je »od muke otpali mu brci« ili »ženo, izgorela je gibanica« (sabrat onog iz Gotovčevog »Ere« »prekipeće ti čorba«) ili »zdrav sam ja — ko dren« (!?) ili usiljeno komična svađa između načelnika Mate i žene mu Stane — nisu samo simptom slučajnog neđostatka duhovitosti. Korjeni su dublji.

I Kecalova »filozofija«, i Don Bazillijeva prljavština, i brođolomno đonhuanstvo fon Oksa, i fijasko don Bartolove »faktike«, kađa se ispoljavaju makar u scenskom »vicu«, nikađa to nije samo izvana prišivena zakrpa na rupi teksta i radnje.

Na oko sasma naivnim Rkomičnim epizođama i bezazlenim šalama klasičnih komičnih opera smijemo se, slušajući ih i po više puta; ne smijemo se njima rađi ugledne firme, nego zato što izviru logično i spontano iz akcije, iz sižea koji doživljujemo i proživliujemo.

Radnja, tekst u kojima ključa ži-.

vot, sami izbacuju na površinu taj »kajmak« duhovitosti; samo, iz oštrog sudara Kkristalisanih i dobro izlivenih karaktera vrcaju varnice komike.

Gdje bi bila podloga tome u »Nevjesti od Cetingrada«?

Romantični Šenoini tekstovi kriju u sebi mnogo operskog: »Seljačka buna«, »Čuvaj se senjske ruke«, nose mnogo upotrebljivog, čak i neophod= no poirebnog opernog šarenila i pato= sa; neki pasusi su takoreći gotove Operske scene, Pripovijetke sa blagim humorom, i one sa bodljom satire, eto, od oka uzevši: »Mladi gospodin«, »Lijepa Anka« i na kraju baš i »Turci idu« (izdvajam kao nešto naročito krvavu satiru »Vječni Žid u Zagrebu«) imaju u sebi nešto operskog, što su autori nove opere dobro zapazili.

Nije moje da dijelim savjete i lekclje libretistu šta i kako ftreba da rađi, ali kao jedan iz publike smijem govoriti o đojmu koji Je ostavilo na mene preudešavanje Šenoine novele za operni libreto.

Možda mi Šenoine pripovijetke potsvjesno evociraju ono doba u kojem sam ih upoznao i doživio kao nešto novo, pa kroz to imaju za mene neki maročiti čar; ali i danas moram konstatirati đa u njima ključa život, ne ulazim sađa u to, čiji i kakav.

Opera, to jest libreto nema tog života, Prirođni tok Šenolne akcije nije prenesen' u operu, nije preveden u operski jezik. Mislim da je to zato što je Potez izvršio izmjene, zamjene, skraćenja, sažimanja izvanskog karaktera, površna, izvještačena — kao đa kaže »hajde da napišem operu«, Zato mjestimično ponestaje najprirodnije logike koju prosječni član kolektiva, koji se maziva publikom, ima pravo da traži od onog što se zbiva na

Bilo bi glupo a priori zamjeriti Potezu za neke izmjene koje on čini radi sažimanja radnje, On je iz dva Šenoina majora (Miler, komandant Cetingrađa, oženjen, Rađulović penzionisani krajiški major, neženja) napravio jednog majora. Ali time je on samo formalno predusreo rasplinutost likova i akcije, a stvarno unio u libreto niz momenata gdje dolazi u Dpitanje logika radnje koja se događa u jednom sasvim konkretnom vremenu u jednoj sasvim konkretnoj sredini.

Dobivši od dva majora jednoga, libretist dolazi u situaciju da mu postavlja kao suparnika, njemu subordiniranog oficira, poručnika. Već nakon prvog sukoba sa suparnikom (o tom nešto detaljnije poslije) taj major »zasljepljen militarizmom« (prema članku M. Foteza u »Književnim novinama«) sasvim ležerno pušta đa taj poručnik — suparnik ostaje u blizini njegove izabranice, dok pod njegovom strogom komandom odlazi čitav

· Baranovićeva opera „Nevjesta od Cehtingrada”

NIKOLA HERCIGONJA

hor oficira oštrim maršem u tvrđavu. A drugog dana osvanuo je, pored stroge zabrane da se iz tvrđave izlazi, taj poručnik taman kod roditelja majorove izabranice da je prosi. Zatim ovaj isti major što kroz oluju juri Cetingradđom gore dolje (kao doktor Prankenštajn) u strahu od podvale, pađa začas na prvu podvalu, te otva-– ra vrata. (Jasno da stari Miler kod Šenoe može to učiniti, jer pojma nema o nekoj intrigi, a Još manje od toga je za takvu stvar lično zainteresovan), Zatim taj pretstavnik austrougarskog militarizma, dotrajali kavalir, izigran u svojoj ljubavničkoj časti, ismijan u svojoj vojničkoj slavi, blagosilja mladi par — svoju nesuđenu nevjestu (od Cetingrada) i poručnika — suparnika. Ako je k.u.k. vojna akademija uzgajala ovako plemenite oficire, zašto da pišemo čitavu operu kako bi im se narugali?

Sad je momenat da uđe u razmatranje jedan detalj iz scenske radnje. Potez režiser učinio je lošu uslugu Potezu libretisti što je na kraj ljubavnog dueta u drugoj slici (Manda i Mladen) stavio obavezni pučinijevski poljubac (na sredini scene). Major, sa čijom se izbranicom ljubi njemu podređeni poručnik, otprilike u onom dobu kada su se pobili u dvoboju Lenski i Onjegfin zbog bezazlenog udvaranja tuđoj, djevojci, reagira na to sa jednim »hal« i grdnjama, A Smrekić spasava sitaaciju sa izjavom »bilo nas je troje, sad nema sumnje«, što ne bi značilo argumenat niti za Monmartr, a kamoli za Slunj. Inače ovdje libreto i režija iđu kod produželka scene sasvim u raskorak. Može li, ponavljam iz neuvjerljive Wcenske radnje da organski proiziđe komika? Tu može postati Rkomičnim — libretista i oni koji se (bez svoje krivnje!) trude da istaknu komiku koje nema. (Zar ne ispada takvim tenor — ljubavnik koji se pred svojom budućom „pojavljuje sa paničarskim »u pomoć, u pomoć!«?) A jedina lijepo izrađena komična figura, Fran, do= data je ostalima bez ikakve motivacije. Ovakvim rezultatima je mnogo pridonijela i režija u kojoj su se solisti snalazili prema svom iskustvu, dok je hor uglavnom stajao u polukrugu ili u dvije vrste ukoliko nije dolazio ili odlazio, Lik Smrekića skromnom poentom o »otvorenim vratima u sreću« djeluje dosta simpatično,

Dosta o libretu.

Krešimir Baranović (kome ne mošžemo zaboraviti »Licitarsko srce«, neke scene iz »Striženo — košenoe, pjesme »Z mojih bregov«) prišao je operi, meni se čini, više kao objektu na kome će koristiti svoje iskustvo kompozitora-dirigenta, nego kao no-

vom umjetničkom zadatku, produblja=– ”

vanju svog muzičko-scenskog jezika. Baranović je u dvije različite izjave u novinama govorio o uticajima koje će sigurno slušaoci (naročito — pakosni kritičari) naći u operi. Primjedbe o »krađi« tuđe muzike ne spadaju u ocjenu koja pretenduje bar na kakvu ozbiljnost. Ali pitanje uticaja dosta je složena stvar, Može biti raznih utica-

ja sa strane, i to jako primjelnih, no ”

kod kojih će se osjetiti prelom na planu našeg stvaralaštva ili u okviru indiviđualnog „Rkompozitorovog stila. Uticaji koji počinju davati ton i pravac djelu i to tako, da taj pravac prestaje biti pravac i stalno krivuđa, to više nije trađicija na kojoj umjetnik gradi; takvi uticaji pretvaraju se u fuđi jezik koji je autor naučio i njime se služi.

Jeđan od dokaza da Baranović u »Nevjesti od Cetingrađa«. radi na oOvaj posljednji način, je — đa tako kažem — mjenjanje stilova umjesto mijenjanja atmosfera Bojim se sortiranja po fiokama, pa sa najvećom ogradom, samo kao orijentaciju nabacujem svoj utisak: uz zatvorenu serioznu opersku formu kod njega dominira veristički jezik, uz crtanje štimunga prevlađava impresionistički, a uz grotesku se gura u prvi plan ekspresionistički jezik. Zar ne bi tre balo da Baranović govori svojem jezikom, kojim je on više puta progovorio, i da ga dopunjuje bogatstvom osobina raznih stilova?

Izneti ću samo par zapažanja O muzici, daleko od toga da bi ih smatrao i malo iscrpnijom analizom. Kod davanja almosfere i kod crtanja ka= raktera Baranović se služi i lajtmofTivički ftretiranim materijalom: motiv marša, zapravo neke vrste karikatura marša, provlači se kroz operu različito osvijetljen prema potrebi; majoru je dodđijeljen motiv izveđen iz frubnog signala; načelniku Mati tema koja odgovara ranijoj koncepciji uzetoj prema Šenoi (on je tamo pravoslavni pop); tematski materijal povezan djelimično uz Matu i Jurinića ima u sebi nešto od one prave komično operske neposrednesti i jasnoće. Najviše kontinuiteta u muzičkoj realizaciji (ali više izvanjskog karaktera) ima lik majora, najčešće ocrtavan groteskom. i

Karakterizacije ljubavnika svode se ma njimMove arije i duete (odnosno monologe i dialoge) među kojima je jedino originalna Mandina pjesmica o srcu (sa nekim pučko školskim pripjevom »jedan-dva...«). Prvi sretni obrt u njihovoj situaciji zapečaćen je kvintetom, ali ne vjerujem da će on kao ni ostale zatvorene forme djelovati atraktivno.

Orkestracija zaslužuje osvrt izvan ovog članka.

Među horovima lijep je ženski hor iza scene (druga slika), melodiski in-

poseban

' venciozan, u narodnom duhu, a zatim

muški hor sa solom (konac prvog čina, iza scene), duhovito. obojadisan yirlmjesom »liđertafelskog« štimunga.

Odgovorni urednik; Dušan Kostić, Beograd, Francuska broj ? — Stampa rija »Borba« Beograd, by

[]

U ova dva hora i u dijelovima Man= na, iza scene), duhovito obojadisan dine pjesme pojavio se onaj pravi Baranović kakvog sam, da iskreno kažem, očekivao da će se češće pokazati u ovoj operi. Ovome mogu dodati dijelove Smrekićevog monologa na kraju, iznesene muzički iskreno. Ta iskrenost čak i više vredi nego što bi vrijedila »originalnosk po svaku cijenu«. ,

Time ne mislim reći da ne freba ići za originalnim, indiviđualnim, novim muzičkim jezikom. Poređenja su opasna (osobito ako su autori živi i ne znamo kako se gledaju), no moram

a učinim jedno indirekino poređeNje, najviše zato, da poduprem misao da u operi ipak nije »sve već napisano«, U Brkanovićevom »Mkvinociju«, nešto mlađem od »Cetingradske nevjeste« osjeća se prilično ostvaren

. originalni muzički jezik jednog auto-

ra.

Da završim.

Nema sumnje, velik trud je uložen — opera je ovdje i slušaoći će reći svoje, iako to ne mora značiti nepogrešivo mjerilo kvaliteta.

Unaprijed se slažem sa primjedbom koja će pasti prije ili kasnije tu ili tamo, da je mnogo teže napisali ope=Yu nego kritiku o njoj, Ovome sa svoje strane dodajem da kvalitetno umjefničko djelo ne može nikakva kritika pokopati.

/ PAS i

- Kosta Hakman: Crtež

KRIMŽEVNENOVINE

a al ardi rane par ea

DOSITEJ OBRADOVIC NA SAVREMENOM JEŽIKU

obra je bila namera da se Dositej

Obradović izda i ma savreme-

nom jeziku, makar i u odlomcima. Tako bi trebalo izdati i neke druge naše starije pisce; Orfelina u prvom redu. Naša starija književnost, ona koja je zbog svoga arhaičnog jezika jedva razumljiva danas i Oobrazovanom čitaocu, postala bi tako pristupačna »celom opščestvu«, za koje su želeli da pišu i Orfelin i Dositej.

Priređujući ove »odabrane listove« iz Dositeja, M. Jovanović je uzeo na sebe dva posla: da izvrši izbor, i,da 1i} izbor »prevede« na savremeni jezik. Izbor je uglavnom izvršen iz »Života« i »Basana«; dva članka uzeta su iz »Soveta« i dve stvari iz »SObranija«; na kraju knjige dodatie su »Misli«. Ovakav izbor mogao bi Uuglavnom biti dobar, — da je bolje »priređen«. Ali on je priređen sa Onom bezazlenom »slobodom« sa kojom su nekadašnji »knjigoprodavci« dela naših klasika izdavali kao »knjige za narod«. M. Jovanović, koji inače sa dosta volje i marljivosti radi ove poslove, ovoga puta nije se snašao.

Prilikom spremanja ovakvih izdanja, odabranih »strana« i »listova«, dobro bi bilo, izgleda nam, voditi računa u prvom redu o tome da odlomci koji se odaberu budu celine, da se iz odabranih odlomaka, koliko je god mogućno, ne izostavljaju pojedini delovi i rečenice, i da se uopšte suvišnim redaktorskim mešanjem u aulorov tekst ne prave vešiačke celine, vi, onda je isto tako neophodno da se iz izabranog odlomka nešto izostavi, onda je isto tako neopohodno da se to izostavljanje obeleži uobičajenim grafičkim znacima, — pored opšte napomene u kojoj će se skrenuti pažnja na takva mesta. Onaj koji vrši izbor iz dela jednog pisca, on Ustvari citira ono što smaira da je dobro kod toga pisca ili karakteristično za njegovo kmjiževno svaranje. Ako redaktor iz tih citata izOstavlja rečenice, pasuse, stranice, a me kaže i ničim ne obeleži da ih je izostavio, on citira netačno, nevernmo prikazuje pisca i — obmanjuije čitaOca. M. Jovanović je tako postupio dosledno kroz celu knjigu, Tekst koji je odabrao, odnosno koji nije izostaV:o, teče u kontinuitetu kao da ga je tako Dositej napisao: neobavešten čitalac ne može da raspozna: šta je tu stvarno »odabrano«, gde je šta prekinuto i gde je šta ispušteno. Onaj koji iz ovoga izdanja prvi put sazna, ma primer, za »Pismo HaralamDpiju«, koje ovde iznosi tri strane, biće iznenađen kad to isto pismo u nekom dru-–gom izdanju nađe na — šesnaest strana. Iz njega se, razume se, u »Odabranim listovima« može uzeti i poJa Wetrame, ali čitalac u svakom slučaju treba da zna da pismo nije doneto u celini; sam naslov knjige nije dovoljno objašnjenje. M. J ovanović ga je međutim priredio tako da neupućen čitalac neće ni posumnjati da je

Neki pozorišni problemi

(Nastavak sa prve strane)

bih htio također govoriti, — a to je paralelno tretiranje stvarnosti i kazališta, reagiranja čovjeka u životu i glumca na sceni. Strozzi doduše dodiruje razlike života i glume, ali ipak ovako vodi svoju analizu: »Očito je, da takav fiktivni podražaj vrlo teško može u glumcu probuditi istinsku emociju, koja bi onda povukla za sobom istinsku nadgradnju svih ostalih

procesa kao i.u životu. Zapravo se

razlika djelovanja u životu od onoga u glumi razlikuje samo u tom početnom podrašaju. Sav daljni put k izrazu odvija se savršeno jednako kao i u živo{fu«. (Potcrtao Z. B.).

Prateći povijest kazališta naići ćemo na dosta razdoblja. koji se tom principu već na prvi pogled otimlju, Već sam cilj koji se htjelo postići i sredstva kojima se to postizavalo govore drugačije. Sjetimo se prapočetka kazališne umjeinosti, mima i ritualmog plesača. Zar nas koturni, maska kao zvučnik i recitatorski karakter (takva stroga stilizacija riječi) glumća grčke tragedije ne upućuju na drugačiju formulaciju? Što možemo reći o glumcu aleksandrinaca francuske fragedije? Preskočimo realizam na koji ćemo se vratiti i zavirimo u početke modernog teatra. Zar simbolističko kazalište traži od glumca da djeluje na sceni kao i w životu? Zar nije u simbolističkom kazalištu glumac kontura na jednoj slici, na plohi, a da i ne govorimo o krajnje stiliziranom načinu njegova igranja, o statičnosti i njega i sceme? Pođimo malo dalje. Majerhol1d (Meyerhold) je jednom prilikom „postavio na scenu papir na kome je bio naslikan prozor. Glumac skače kroz taj prozor i dere papir. Uzimam ovaj primjer zato da ilustriram tvrdnju, kako je bilo razdoblja kad je režiser najokrutnijim sredstvima kidao paralelu života i scene, ne dozvoljavajući ni gledaocu ni glumcu da se zanesu iluzijom događanja u stvarnosti. Dovoljno je da nabroji-

'mo samo imena pa da nam se otkriju

cijela područja glume, koja traže drugačiju formulaciju. Ekspresionističko, konstruktivističko, futurističko, dinamičko, muzičko, oslobođemo, nadrealističko kazalište. Svi ti smjerovi znače etapu u razvoju kazališta i ujedno jedan doprinos Hkoji također formira današnji scenski izraz.

Ali tako bi reagirali kad bi gledali površno na pitanje »glume kao Žživo-

" ta« „To su samo prva pitanja koja se

nameću pri čitanju Strozzijevih izvođa. Međutim vratimo se na realističku glamu, koju uzima Strozzi za cili svoje metode. Uz gornje nabra-

„vrijedna djela dramske

janje mogli bi još dodati da se mnoga književnosti, koja ostaju i koja će ostajati na našim repertoarima, odupiru realističkoj glumi, a osim toga ne možemo biti sigurni da nas budući razvoj kazališta neće

· demantirati.

Ali osatvljajući sve to po strani, kao nebitno u danom problemu, ograničimo s? isključivo na realizam i realističku glumu. U prvom ređu scenski prostor nije identičan prostoru u živolu. Pogriješno je shvaćanje da on treba biti iluzija prostora u stvarnmosti, a ipak tako često na našim scenama susra*emo ovaj površni realizam. Nije bitno da trava na sceni.bude što sličnija originalnoj travi, niti da stolac bude onaj »tipični« stolac i na svim mjestima gdje bi on vjerojatno trebao biti u stvarmosti. Baziranjem realizma na iluziji događanja u stvarnosti gub!mo pod mogama čvrsto i zakonito tlo umjetničkog djela. Sve što se nalazina scenimora imati &svoju funkciju, a ilugsbracija nije funkcija. Sve što je na sceni igra, ili, na seeni mora biti samo ono što igra.

Želim još jednom. podvući funkcionalnost svega što vidimo i čujemo na sceni za frajanja kazališne preistave, jer je prema tome određen i glumčev izraz. Ili: već sama funkcionalnost određuje izvjesmu deformaciju stvarnosti u glumčevu izrazu. tj. određemo usmjerenje. Jednostavno gleZano svaki umjetnikov postupak je izvjesna deformacija stvarnosti na putu tog umjeiničkog djela. Zato je deplasirano izlaziti iz tvrdnje da se razlika djelovanja u životu od onoga u glumi razlikuje samo u početnom Dpodražaju, koji je u životu realan, a u glumi fiktivan. Bilo bi vulgarno shvaćati realizam u umjetničkom djelu konfrontiranjem „pojedinih dijelova djela sa stvarnošću. Umjetničko dielo ulazi u svoj odnos prema stvarnosti kao cjelina, jer:je ono zatvorema struktura i svaka kompomenta tog djela ima u toj strukturi izvjesnu funkciju koja je karakteristižna i takova baš za to djelo i u tom djelu. Zbog toga ne možemo kvalificirati pojedinu glumčevu gestu ili intonaciju kao realističku, ona je za nas realistička tek kroz ukupno djelovanje dotičnog djela.

Ako je glumčev izraz usmjeren k određenom djelovanju, onda se on ne moše (»uz iznimku početnog podražaja«) ponašati »kao i u životu«. Iako tu ima veliki procenat potpuno jednakih reakcija i davanja, ne smije nas to odvesti od konstatacije da se tu radi o:dva razl čita buta. Zvonimir BAJSIĆ

iz njega nešto izostavljeno. A takvom čitaocu je očevidno ovo izdanje i namenjeno ;o njemu je dakle trebalo

i voditi računa; onome drugom, UDpu- .

ćenom, Jovanovićev izbor verovatno neće ni biti potreban,

Tako odabranim i proizvoljno Ppriređenim odlomcima Jovanović je, Žatim, davao i proizvoljne naslove. Tamo gde kod Dositeja nema naslova, redaktor ga je izmišljao; tamo gde ga ima kod Dositeja, redaktor ga je »redigovao«, menjao. Drugi deo Dositejeva »Života«, na primer, pisan je U obliku pisama; ona nemaju posebnih naslova. . U Jovanovićevoj redakciji ona su se pojavila sa naslovima. Da su ti naslovi uzeti doslovno iz DOositejeva teksta; ili da su dati prosto kao obaveštenja o sadržini pisama, i io tako da se vidi da nisu Dositejevi, možda im se ne bi imalo šta zameriti. Ovako međutim, stilizovani tobože dositejevaki, a pritom često netačni, nejasni, ponekad i besmisleni, oni dojsta preistavljaju krupnu pogrešku redaktorovu, pogrešku koja je, očevidno u dobroj nameri, iz ncuke prostodušnosti, podmetnuta Dositeju. Pismo u kome Dositej opisuje svoje bavljenje u Mngleskoj, na primer, Jovanović je nazvao: »U MKngleskoj -— ni sa kim se više ne prijateljiti«. Takav na= slov mogao bi značiti jedino to da je Dositej u »poželjenoj Ingliteri« imao rđavo iskustvo.s ljudima, — a to je potpuno suprotno svemu onome što og kaže o Englezima. Netačni su takođe naslovi» Bekstvo iz raja« i »Grčk&A ljubav i drugarsko lukavstvo«, iz |O jih se vidi da redaktor ne razlikuje glavna od sporednih mesta u Dositejevu tekstu. U naslovima: »Na Krfu

—preko mere sitno«, ili: »U školi novog Sokrata — nije odveć sWitno«, Dositejeve reči upotrebljene su tako nespretno da su se okrenule u besmislicu. — Sem toga što je tako izdevao naslove tamo gde ih nije bilo, redaktor je, kao što emo rekli, i menjao Dositejeve naslove: od tačnih i dobrih pravio je netačne i rđave. Nezadovoljan, na primer, ·Dositejevim naslovom: »Početal grečeske knjige«, Jovanović ga je prosto izbrisao i na mjegovo mesto ispisao svoj, i to ovakav: »Dvanmaest batina — UuSijano gvožđe, — iako, rd4zume se, u teketu nema ni pomena o kakvom batinjanju usijanim gvožđem. Dositejev naslov: »Ne kaj se dobro čineći« Jovanović je isto tako iz čista mira izbacio i na njegovo mesto opet uneo Svoj, bez summje kao lepši: »U dve zvonare blenuf:«, — Najzad, »migli« na kraju knjige, — »cveće« koje je Dositej uzeo »iz prekrasnih angliskih, sadova« — Jovanović je štampao kao Dositejeve originalne maksime.

Razume se da posle mnoštva pogrešaka u ovome lakšem dćlu posla, u izboru i redakciji,ne treba očekivati da bi manje pogrešaka moglo biti u glavnom i težem delu posla, u »prevođu« Dositejeva teksta, Iako je bio u prilici da se koristi ranijim prevodima »Života« i »Basana« (Vasa Stajić i Mladen Leskovac), i vrlinama i nedostacima njihovim, Jovanović to nije učinio; iz tih »popularnih izdanja« on nije izvukao ni pouku o poštovanju Dositejeve rečenice, ni, u vezi s tim, opomenu o težini i delikat-“ nosti svoga zadatka.

Nije mesto ovde da se klasifikuje obilje Jovanovićevih pogrešaka; a njje valjda ni potrebno. Iznečemo samo nekoliko ovlašno zahvaćenih primera.

Dositej: »Lisica prvi red sreiši Java, tako se užasnula da mal nije mrtva pala«, Prevodilac: »Kađa je lisica prvi put videla lava, tako se uplašila da je stajala kao skamenjena«.

Dositej: »Vranu to nije milo bilo da ga Jisica, pri tolikoj njegovoj lepoti, za mutava drži...« Prevodilac: Teško bilo gavranu, pri tolikoj njegovoj lepoti, da lisica misli az ko on nema glasa...

Dositej: »Šta će nam” ikada pomoći »sluga pokornjejši i poniznjejšić« koji, kad nam do nevolje dođe, neče se ni krenuti ni pomaći s mesta«. Prevodilac: »Šta će nam i kada pomoći: »Sluga pokoran«e »Moj naklon« — »Klanjam se« — »Ljubim ruku« — jer kad nam dođe do nevolje, neće se taj ni okrenufi ni pomaći s mpsta«.

Dositej: »Bolji je jedan zec u čanRu nebo dva u polju« Prevodilac: »Bolji je evračak u ruci nego soko u planini«.

Jovanović »prevodi«: vran sa gavran, garov sa pas, kurjak sa vuk, gradina sa bašta, jevanđelje sa svetinja, srdimo se sa ljutimo se, i slično. On se tako zanese u svome Todaktorsko-prevodilačko – popravljač“ kom poslu da i zaboravi šta je počeo sa Dositejem: ono što bi trebalo prevesti, on — preskače; ono što bi trebalo da ostane onako kako je, on »pre vodi«. Dositej kaže: »Mili Bože, krasne ptičice«. Jovanović sasvim ozbiljno »prevodi«: »Mili bože, da lepe li ptice«. I tako dalje.

Vuk je nekad zamerao Solariću što je ovaj, izdajući Dositejeva »Mezimca« menjao i popravljao ponešto u njemu, »Mi bismo najvoljeli — kaže Vuk — da on nije ni jednoga slovca ni dodao, ni izostavio, ni promijenio, nego upravo onako da je naštampao kao što je Dositej napisao, pa onda ako bi nam se đe učinila pogrješka, znali bismo jamačno da je Dositej po-

griješio, a esad što nam se gođ ne do- .

padne ,možemo slobodno reći da je g. Solarić pokvario: zašto »Mezimac« sad nije kao što ga je Dositej pisao, nego kao što bi g. Solarić ćeo da ga je Dositej pisao, A ovo ne samo što nama nije po volji, nego bi i Dositeja rasrdilo...« Kao i Jovanovićev »prevođ« — sto i trideset godina docnije.

Đuro GAVELA

BROJ 9

VRAZOVA DROSLAVA u ZAGREBU

Stogodišnjica pjesnikove smrti pružila je priliku, da se nevelik broj izdanja Vrazovih djela poveca 1 njegov lik potpunije osvijetli i prikaže. Inicijativu je dala Matica hrvatska, koju jaka tradicija veže za ličnost Stanka Vraza, kad je u prvom broju OVOBOdišnjega »Hrvatskoga Rkola« objavila priloge dra Antuna Barca, dra Rudolfa Maixnera i Anftuna Velzeka, a zatim ne>osredno uoči same stogodišnjice Vrazove smrti (24 maja) izdavši opsežniji izbor iz cjelokupnoga Vrazova stvaranja pod naslovom »Stihovi i proza Štanka Vraza«. Iz

U prvom dijelu knjige — Stihovi — nalazi se izbor iz »Đulabija«, Zatim lirske pjesme i balade i na kraju satire i epigrami. Drugi dio — Proza — sadrži nekoliko Vrazovih putopisnih članaka i književno-kritičkih prikaza, te izbor pisama, za koja je poznato s kolikom ih je pomnjom pisao, i koja su u uskoj Vezi 8 njegovim književnim djelovanjem. redgovor knjizi napisao je Antun Barac, koji je u sažetoj formi ocrtao književni profil Stanka Vraza i prikazao njegovu književnu sudbinu u toku minuloga stoljeća.

Knjigu Stihovi i proza Stanka Vraza savjesno su uredili Antun Barac, Dobriša Cesarić i Dragutin Tadijsanović. Štampana na finom papiru, dobro opremljena, popračena nizom korisnih bibliografskih i književno-historijskih napomena (Barac, Tadijanović) i s bogatim slikovnim prilogom (portreti Stanka Vraza, faksimili, fotografije naslovnih stranica prvih izdanja itd.) Ova knjiga pretstavlja doista seriozan i dostojan prilog Vrazovom jubileju.

Proslavi Vrazova jubileja pridružila se i JugosJavenska akademija znanosti ! umjetnosti, koja će — po primjeru Matice hrvatske pre osamdesetak godina — ponovo izdati sabra“ na djela Stanka Vraza u četiri sveska. Prvi svezak imao bi izaći još ove godine, a sadržavat će Vrazove dosad nepoznat? pjesme na slovenačkom jeziku. Osim toga Akademija će u dvadesetom svesku »Građe za povjest književnosti hrvatske«, koji doskora izlazi, objaviti dva priloga o Stanku Vrazu: u jednom dr Rudolf Maixner piše o Vrazovim rukopisima i dokumentima! a u drugome N. Polenaković raspravlj+ o Vrazu i makeđonskim narodnim pjesmama.

Stogodišnjica Vrazove smrti inače je svečano proslavljena u Zagrebu. Odbor za proslavu Vrazova jubileja, kome je na čelu Dr Andrija Štampar, pretsjednik Jugoslavenske akademije, priredio je 24 svibnja u Hrvatskom narodnom kazalištu svečanu akađemiju, na kojoj su govorili dr Antun Barac u ime Akađemije, Gustav Krklec u ime Matice hrvatske i Ivan Dončević u ime Društva književnika Hrvatske. Na programu su bile recitacije Vrazovih pjesama i muzičke točke (pjesme komponirane na Vrazov tekst), koje su izveli članovi Hrvatskog narodnog kazališta.

Iste večeri otvorena je u foajeu Hrvatskog narodnog Rkazališta izložba Vrazovih djela i ostalih dokumenata iz njegova života (prvi i ostali primjerci Vrazov'h izdanja, prvi brojevi časopisa »Kolo«, rukopisi, pišma, fotografije, portreti i dr.). Izložbu su uredili dr Josip Bađalić i Dragutin Tađijanović. Drugi i zaključni dio proslave održan je u nedjelju 27 svibnija u rodnom mjestu Stanka Vraza, u Cerovcu u južnoj Štnajerskoj. Na kući u kojoj se pjesnik rodio hrvatski književnici postavili su spomen-ploču s ovim tekstom: O 100-godišnjici smrti Stanka Vraza hrvatskog pjesnika 24. V. 1951. ovu ploču postaviše u oslobođenoj domovini hrvatski književnici«.

Na proslavi u Cerovcu govorili su pretsjednik Matice hrvatske Gustav Krklec i slovenački književnik Anton Slodnjak.

Ante ROJNIC

BIBLIOGRAFIJA

allo atović: Zadimljema brda, pripovetke, Izdanje »Prosvete« Beograd 1951, Ćirilicom, str. 177, cema "70 dim. OKO SE Stihovi i proza. Izdanje »Matice hrvatskoe«, Zagreb 1951, i str, 275, cijena? 10 a OOIČOKU Ivam Goram Kovačić: Za našu djecu. Izdanje »Novog pokoljenja«, ZRDDEE 10 latmicom, str. 35, cijena 32 din. Ivan Cankar: Novele i crtice, Izdamje

»Prosvete«, Beograd 1951, ćiri repa ali , Čirilicom, str, 207,

Raa Ga agRaa A ZSC gar UREDNICI:

Dušan Mostić i Tanasije Mladenović

BA A O u wi MC Broj čekovnog računa 1(02-903202%)

Pošt. fah ređakcije 61? Poštanski fah administracije 628

Kardeljeva 31,

fRtukrplst se ae vraćaju