Књижевне новине

.

| STRANA 4

BRANKO BELOVIĆ

LN 4.

ER PE feOe

Svom prvom dramskom delu Čedomir Minderović &lika život pozorišnog &veta. Osnmovnu ponjegovog Romada sačinjavaju odnosi između glumice Slavike, koja je u uverenju đa joj je muž streljan, ____gzavolela drugog čoveka, i njenog mu-–

ea popratna muzika, koju autor korisli ___ da nabaci sijaset stvari o problemi_ ma iz raznih oblasti našeg društvenog _ života. Što se tiče same teme, autor verovatno tretira problem haosa i „dvojstva u čoveku koji je doživeo eve . sirahote nemačkog logora i koji se · pored toga razočarao u stvorenje koJe je najviše voleo. S druge strane DpiBač se bavi kompleksnošću Slavkine - ličnosti, Njena tragična krivica je u ·fome što je poverovala u vest da joj _ je muž streljan i što je pogrešno, ___kratkovido, ocenila Plavšića, Kad čovek odbaci sve ono što je Minđerović usput, uglavnom žurnalistički ili sem_ timentalno-poetski rekao o našoj stvar ___nosti, ostaje štura i neprijalma &hema bračnog {ro:isla, koji je obogaćen insimuacijom na četvrtu Womponentu, tako da smo dobili bračni kvadrat. Gleđajući Minđerovićevu dramu čovek dobija utisak, da je pisac izgubio svoju temu na putu. Ona Rkao da se izgubila u moru nesređenih mics&li i slika, izgubila se možda neznajući, baš kao što je pulnik, koji se našao preopterećen ručnim prtljagom zabovravio kofer negde na polaznoj stanici.

Sukobi kođ Mindđerovića nisu sulkobi karaktera. To je statična izmema misli, bez psihološkog kretanja. Razvoj fabule kao i razvoj karaHtera je prepun „najprimitivnijih uslovnostfi. Sve što se dešava, dešava se iza scene, a ono što je moglo da pretstavlja pravi sadržaj za dramske scene, autor obilazi ili objašnjava. Njega kao da interesuju scene u kojima ne može ništa da se desi. Moglo bi še reći da je vreme između činova glavni dramski akter Minđerovićevom delu.

Posle nevešte wgWlavnom mnreforske ekspozicije, autor u drugom činu daje haotični zaplet. Treći čin je operetski hepiemd, koji može da zadovolji jedino ljubitelje muzike. Grljenje i ljubavno cvrikutanje u senci drevmog amfiteatra, arije iz »Aide« i dalmatinska pesma, uvek romantično raspoložen stari glumac, suze i radost sve je fo nepripremljenmo, nevešto i ostavlja na gledaoca utisac neke čudne praznine.

Crtajući likove Minderović se zaustavlia ma površini. On im daje majkonvemcionalnije „šablonske oznake, lepi na njih etikete, koje treba da govore o njima kao ljudima. "To su ljudi sa jednom ili najviše dve dimenzije. Oni su uglavnom zvučnici auflorove pesničke egzaltacije. Na primer Slavka je glumica. Neka izgovori na početku mekoliko rečenica iz Šekspirove komedije »Kako vam drago«, najpomenimo, da je očekuje premijera, u drugom. činu &pomenimo gostovanje njenog pozorišta i već imamo gotov lik. A ume{inik, njegova psihologija, mjiegova stremljenja? Napošletku karakter &ame Slavke kao čoveka — gde je toi koji reditelj, ma bio on i najgemijalniji, može da koncipira faj lik? Zatim, po čemu je Vlada pozorišni kritičar? Možda zato što piše komediju? A lik starog glumca Nikole? Autor fu ličnost karakteriše do kraja šablonski, U svakoj zgodi Nikola deklamuje stihove slično Gromilovu iz »Talenata i obožavaoca«, a što se tiče njegove političke određenosti, on se sam legitimiše govoreći za sebe u prvom

činu. — »Ja, stari crvenjak, zapisali me u crnu Kmjigu još pod Dragom Mašin.«

Osim Plavšića, u kome autor slika prikrivenog Rkolaborania i Jukavog dvoličnjalka, eve ostale ličnosti, bar po onom što govore i što drugi o njima govore, trebalo bi da budu pozitivni ljudi, graditelji movog života, nosioci svetle ideje o čoveku i socijalizmu. Međutim, njihovi postupci, njihov način mišljenja i reagovanja, odišu neprijatnom malograđanštinom, oni su i pored sve Sladunjavo romantičarske frazeologije i žurnalističke deklarativnosti, sitni„ pa čak i smešni, To nisu živi ljudi, oni čak i ne potsećaju

O. | L. BIHALJI-MERIN

ža Staše, koji se neočekivano vraća iz '

__nje zajedničkom životu. Sve ostalo je'

na život; to su figure iz papirmašea,

stvorene i iskomstruisane ma sasvim ·

neubedljiv način. Nije stvar u tome što Minderović konstruiše, niti je teŽnja za jako naglašenim poetskim elementima u drami pogrešna, Stvar je u umefničkoj ubedljivosti, u pesničkoj sugestiji, zahvaljujući kojoj dramska konstrukcija postaje rečiti odraz stvarnosti.

Mindđerović ne otkriva evoje ličnosti kroz akciju, on ih pušta da govore duge monologe, koji freba da objasne sve ono što on kao dramski pisac nije uspeo đa d4. Sve glavne ličnosti komada govore kao veoma loši pesnici. Oni uglavnom govore za sebe, Veza među licima ili je potpuno labilna ili uopšte ne postoji. Dovoljno je da čovek proanalizira jedan dijalog, pa da uvidi čudnu nelogičnost i apsolutnu nerazumljivost Minderovićevog pisanja. Uzmimo na primer, dijalog između Staše i Slave, koji obuhvata polovinu drugog čina. (Prva polovina je dijalog između Vlade i Staše). Posle susreta i nagoveštaja Stašine ljubomore, Slavka počinje da priča o Kalemegdanu i zoološkoj bašti. Staša je prekida: »Danas je Plavšiću izrečena presuda! Jesi li se našla s Verom? Ugojio se pod istragom.« Stašine reči Slavka ne čuje, ona prođužuje da priča o nemačkim zarobljenicima, »koji vođaju ponije, na kojima su naši dečaci i devojčice«, Slavkin monolog ponovo prekida Staša rečima, u kojima Se oseća njegova ljubomora prema Vladi. Slavka i to ne čuje i produžuje monolog. Sećanja i samo sećanja, koja ne objašnjavaju ni njezin karakter niti situaciju, Na kraju . drugog monologa, Slavka kaže: »Eto gdđe sam otišla, a ti imaš toliko Dposla«. Ta izvinjavajuća rečenica nije ni najma–nje ubedljivo opravdanje za monolog koji se ne uklapa u radnju. Ne bi bilo teško napisati cele stranice takvih razmišljanja i slika. To mogu. biti stranice u dnevniku jednog pisca, ali nikako materijal pomoću koga se rešava osnovni sukob komada. Posle izvinjavajuće rečenice, Slavka počinje novu priču o diletantima V rejona. Staša razgleda album i govori: »Da. Diletanti V rejona. Lepe fotografije. Lepe. — Kao i — zamisao, uostalom Savršeno obavešten. Rekao sam ti. Savršeno obavešten!« Kroz to »Ssavršeno obavešten« verovaino treba da se oseti u podtekstu Stašina sumnja na Vladu. (Staša je tu rečenicu već rekao na samom početku dijaloga sa Slavkom), a zatim, posle Stašinog pričanja o »kupini na preostaloj Žživici, o magoveštaju nekoga ko se neće vratiti, o zgarištima pred kojima ne freba mnogo zastajati«, Slavka odjeđanput shvata.da je Staša ljubomoran na Vladu i počinje da priča o telefonskoj kabini pred Narodnom bibliotekom. Na kraju Staša konstatuje: »Jači je. Ja nemam toliko snage. Ne, ne ireba zastajati.«

'"Peško se snaći među tim rečenicama, u tom neopravdanom wWkakanju sa predmeta ma predmet i u tim nedovršenim mislima, koje u šebi ne kriju mnjkakvog podteksta. Prosečam čitalac i gledalac ne može to da razume, Njemu su strani i daleki ti ljudi, koji izlivaju svoje veltšmercove, ioji su prepuni osećanja manje vrednosti, koji su u odnosima malograđanski i

—— < EVNE NOVINE

· MaMiwq 92 r490WA{4W“ ČĆami{a MiM{ravijh

sitni, plačljivi, bez ijedne iskre muževnosti i mneposrednosti. (Ličnost Slavike bi trebalo da predstavlja ono novo u hašem pozorištu, stvaraoca koji se prekalio kroz borbu i Kkojj je blizak narodu. Staša bi trebalo da bude graditelj socijalizma, čovek koji

se kroz rad oslobađa tamnih semki,.

koje «u pale na njegovu dušu u nemačkim logorima.)

Sve to što Mindđerović opisuje, moglo je da se desi u životu. Ali odraz tih zbivanja, onako kako ih pisac tretira, ne daje iluziju života, Sudbina Minderovićevih ličnosti nas ne uzbuduje, njihove misli i emocije ne prelaze rampu, između scene i publike stoji zid nerazumljivosti.

Usputna razmišljanja u drami su obično razvodnjavanje radnje, osim u slučaju ako su ona sastavni deo dobro smišljene i čvrsto samsđene arhitektonike. Na primer, Staša pokušava da u drugom činu izrazi svoj unutarnji haos koji nije savladao. On gleda na mode] broda i razmišlja: »Dvanaest pergameninih koža, sedam pomorskih mapa, Još jedanaest pamonskih mapa. Šest kvadranata od drveta. Jedan 1eodolit od drveta. Jedan sferni plam. Petnaest magnetnih igala, Podesetosam poljskih topova. Tri velike lumbarđe... ko zna, možda je Magelan, sa svim tim pergamentima, kvadrantima, teodolitima. lumbardama i čime još ne, — od nečega bežao. Možda od smrfti.. To je gola, gola literatura. Zbir reči, koje ništa ne govore. I dok je Puzić, koji je igrao Stašu, govorio te redove, osećalo se kako se on mu-– či, jer i sam ne razume šta je krajnji značai tih rečenica. Autor je dopustio da ga ponese iok njegovog pričanja i njegove vlastite slike, do te mere da je zaboravio šta njegova lica rade, zašto su ona tamo gde se nalaze i šta publika treba da misli u datom momentu. Takvih primera ima mnogo. Ti redovi nemaju svoju fumikciju u sklopu drame, a pesnički kvaliteti nisu takvi da bi mogli da privuku pažnju gledaoca.

Minđerović pokušava da zvukom rečenica, ritmičkim nabrajanjem slika i asocijacija Wtvori štimung doživljaja, da da emocionalne igzlive svojih junaka. Ali ti izlivi ostaju samo izlivi, jer su karakteri nejasni, pobude čudne i često nerazumljive, dramski jezik neizdiferenciran, a kompozicija naivna. Pored toga pisac uopštava ljudške strasti. On ne može da protumači »istinu strasti« u đatim okolnostima,

O izvođenju je teško govoniti, jer glumci ne mogu da udahnu život mrtvoj materiji Imponuje ozbiljnost i napor, koji su reditelj Dinulović i ansambl uložie u rad na ovom delu. To je jedna od onih pretstava posle koje čovek misli samo o autoru. Govoriti o interpretacijama i o komcepciji likova jie nemoguće iz prostog razloga što nije jasno šta je autor hteo. Ne postoji u našoj zemlji takva rediteljska i glumačka invemcija, koja bi mogla da da pečat Života piščevim papirnatim figurama.

Ivan Tabaković: Igrači iz Begovije muHWBHGRHdNWRHRudraHnhanMhGHHHRHHWHHHHHRHBHA\HHRHHHHHRRHdRHdHRRBnHHHHHRHHHHHHHHRRRGrPnGRHBHHHHHHHHHHHHMHGnaHNBHHHnHNBHRHHpasBaHNuHHuBBHHHHGHHBHHHHWHHNHHHHHHBHRBHARRHHHHHHNEhUHHHRBHHHBBHHHHHG#O0HRRHHHBuHHHBBHBHHHHHHHGRAHHHHDHHBHHHHHHHHBHEBRHHEHHHHHHHEHHHHNN ~ – , z— –I –––A IJ -PL šC– –JJII—ZI IJ _— | o ,.•·(«—•-–(–––::– XCZ ––I:IJJJ–JJISoTm IA__— | CT——-– _—---–- _-—- _(•— –– RnReRo-- _________________________CCOZOOEESHB

~

JOVANKA NA CHNOM JEZERU

> e večeri prišao sam njenom Nr aariza stolu. Sedđele je sa prefsednia kom, prema velikoj slici koja ga je __ pretstavljala, tako da je duboko opa_ ljeno, usko lice, misaono-ispitivačkog | pogleda i opuštenih krajeva brkova dvostruko gledalo u mene,

| Dolazim ds se oprostim, rekao — Danas će guslar pevati, odgovara _ Vuka. I njeno oporo lice već je oživljeno pevanjem, koje je u njoj zabru„jalo i pre no što su prvi zvuci odjek.

___Mlađi plavi čovek, svakako pretsed_ mikov kurir, koji je u svojoj sobi sva- kodnevno vežbao gla» i instrument, __ tako da je žalobna mešavina zvukova i tonova probijala zidove, poče gladiti gusle. Peva sa velikim gestama

' wvih narodnih pevača, koji od pamti~ veka opevaju dob" lutanja i borbe, junaštva i pobedonosnih povrataka heroja. U tom neizme~no monotonom pezanju, prevučenom žalosnim glasovima instrumenate sa jednom stru nom, grca prah zaboravljenih puteva, beskrajnih pohođa: u otegnutim uzda sima pesama izbijaju grleni glasovi · Toklici komande pri jurišima, usam

- ljenosti smrti u šumama, sekunđe večnosti koje se kamene u led straha. Sekunde u kojima se ruši jedini mosl, koji prevodi preko reke, u kojima prestaje kucati srce Ahila ili Save Ko-

· portret,

vačevića, trenutaka kađa se u prolazu čuje plač nekog deteta, tihi, neutešni, bolni, večiti plavu

U predasima govori se o epu guslara, o novim pesmama koje su za teme izabrale aktuelnu sadržinu.

— Najbolji guslar —/ kaže pretsednik — bio ie jedan čovečuljak. Tako neugledđan i slab, da zacelo nije mogao ni uzeti ašov. Imao je žutu ptičiju glavu i divno je pevao, Niko nije tako umeo.

— Narodni odbor njegovog mests zabranio mu je pevanje. Nije se sva kako dobro držao u ratu, kaže Vuka

Posmatrao sam ćutljivo lice pret: sednikovo i potom njegovu predimen zionisanu projekc:iju na zidu. Taj waslikanr rukom „nevešiom ali punom ljubavi, potsetio me je na kritiku jednog englesrog intelektualca. kome se nije sviđa! što slike istaknutih ljudi ove zemlje suviše često i u suviše upadljivim oblicima vise na sve strane.

— I to je jedna vrsta obožavanja „ikona, rekao je Englez blagc se osmehujući, Tada sam pokušao da obja nim zašto slike ?ive Wu srcu naroda Ali bi bolje bilo da je sa mnom slu šao guslara. Možda je to homerovski kult heroja, ta želja slikovitog gleđa· nja, dok kasne civilizacije svoje slike nose sublimisane u duši.

— Ako nam «se u ratu nije sviđao, trebalo bi bar da nas u miru veseli svojim pesmama, kaže pretsednik.

— Plavi mladić počeo je opet da prevlači preko strune svojih gusala. Gusle su sasvim nove i bele. Lepše bj izgledale pod tamnom patinom godina, iskrzanog drveta, izlizanog ruka· ma pokolenja. I pune pesama koje su u toku bezbrojn:h eodina na njima pe vane,

Sada peva o petoj ofanzivi, o. borbj u Sremu, o agrarnoj reformi koju je sproveo Moša Pijade. Peva o plansko. privredi i turbinaman bidroelehktrana. ] Homerov instrument, instrumeht pa stizra i nomada, prati njegov ošta? glas. koji prožima đvoranu monotono, ira dicionalno, blisko svim srcima, pa ipak na jsdan novi način u novim re. čima i pojmovima socijalizma,

Pesma je umukla. Sa guslarom i pretsednik ije napustio dvoranu, Vuka je ostala. Možda zato što je glas gusala probudio uspomene. možda zato što je ovo poslednji put što smo'za· jedno, Ona danas probija zidove ću.· tanja. S

— Izgledala sam kao dečak u onim godinama, kaže, a u njenom glasi zvoni neki tihi čudni Irium „Nisu me u mom selu pozmali kada sam sa jedi. nicom prolazila, sa puškom o ramenu, bombama o pojasu.

Prave, jednostavne i pune vere su

gromnim iskustvom

VLADO DUBRAVČIĆ .

(Zabeleženo u julu 1951 godine na marginama martovsko-julskog broja »Mladosti« i trećejulskog broja »Književnih novina),

ožda će mi neko od »sulrašnijih«

prebaciti da upobrebljavam

»birokratske reči«. Nisam rekao

ništa novo, nisam bacio u svet

(i u naš književni metež) nikakvu no-

vu parolu, Izvukao sam jednu iz arhiva, jednu toliko ponavljanu.

I

»Liru ću Yazbiti, mača slomit' svoga“ ; Petefi

Preda mnom na zidu visi automobilska karta Jugoslavije. Crni kružići i svetla, polumasna i masna imena mesla, crven?, crne i zelene pruge. plavkaste vijugave linije i mrlje. I krupne ljubičaste brojke: od Otočca do Bihaća 74 kilometra. Preda mnom na zidu visi jedna šarena slika na kojoj je sve tačno obeleženo geografskim znacima. Negde raj puta između Otočca i Bihaća si'mim plavim slovima piše »Plitvička Jezera«, Baš sve je na toj šarenoj slici tačno označeno. I lepota.

Ko ono ciganče si, reći će neko, što je našlo potkovicu na putu pa pucnulo bičem: »Tato, imam potlcovicu i bič, još samo #.,. kupimo konja«. Ali ja verujem da je ovo ciganče kad je postalo Ciganin ipak kupilo konja.

I ja, mam kartu, tek još nemam automobil. Ali kad postanem Cigaamin: Preda mnom stoji geografska karta, šarena slika neviđenih lepota domovine. Kako je puna ta moja zemlja takvih jezera lepoga, I zato sam ja za tehniku, za onu koja mi je u datom frenutku najpristupačnija i kojom mogu najbrže ovlađati. Jer ona će mi omogućiti da otkrijem lepote sveta, ali — moje domovine najpre.

Svestan sam: tehnika zahteva izvesnost, Jer, TIkarova »leteća mašina« se rastopila na suncu i on je pao u more, i utopio se. Odlazilo se u grob, da parafraziram Konstantinovića, „zbog eksperimenta, upravo da se postigne izvesnost.

I baš zahvaljujući ikarima čovečanstvo damas ima jednma ogrommo iskustvo. Ni jednom naučniku ma ovom našem svetu neće pasti na um da svesmo prenebregne to iskustvo, u čitavom svom istraživačkom radu naučnik se uvek naslanja na svoje prethodnike. I samo se tako može ići napred. Čovečanstvo je zahvalno ilcarima za žrtve koje su dali. Čovečanstvo je zahvalno i belim miševima, kumićima, zamorcima.

Ogrommo je iskustvo čovečansiva. I zašto da se i lirika koja je »nesmetano otkrivanje novog i dosad nepoznatog", »neprestano svedočenije jednog kretanja, i to uzlaznog*•, ne koristi tim ojednoga «veta? Zašto, ako se ma i načas okrene proma istoriji, zašto mora da bude u tom slučaju konzervativna, zašto „pesimisbička? Zar ako se Milanković okrene Njutnu, zar on ne veruje u večiti progres? Lenando je bio velik čovek i velik umetnik. Hteo je da bude i velik tehničar. Išao je ispred svoga veka. Ali, Leonando je dao »Poslednju večeru«, a nauku nije stvorio. »Poslednja večera« nije samo rezultat Leonardovog genija, nego i Renesanse kao takove. Renesansa je pravila velike umetnine, ali nije pravila avione. Za umetnost je bilo iskustva, za avijaciju još ne dovoljno.

Dobro je to kad čovek ima ideja, kad ume da mašta, kad ima široke perspektive. Ali, Dvadeseti vek ne trpi babe vračare, visionarstvo je odavna izgubilo svoj smisao. Lirika današnja. kao naljdublji i najljudskiji izraz sveta, kao »večita svežina sveta«, ne mo-

. Že se odvojiti od današnjice. Ako ode

u prošlost, samo u prošlost, ne po iskustva nego da se tamo napaja kao na izvoru, slažem se s Konstantinovićem, biće konzervativna, pesimistička. AJi ako ode u budućnost, samo u budućnost, postaće apstraktna kao Dalijeve slike, i utopiće se same u sebi, razbiće glavu rešavajući problem koncentričnih krugova.

Mi živimo danas, mora živeti i dane.

i naša lirika

crte njenog lica. Morala je strahovito i lepo izgledati, kađa je zavitlavala bombu i daleko ispruženom rukom bacala je u redove neprijatelja, poprilici, kao Jovanka, kada je trzala mač i jurišala na engleske viteze, nemajući skoro ni pojma koliko su oni bili viteško otmeni i opasni.

— Bila sam bombaš kod Kupresa, reče. Tu sam upoznala strah od smrti... Bila je greška naše mlade ratne veštine, što smo marširali na Kupres široko rasuti u streljačke linije. Ustaše su u Kupresu bili dobro ušančeni i teško naoružani. Napadali smo bombama i puškama. I bombama i pu. škama može se mesto zauzeti. Ali je kod Kupresa učinjena greška.

Kađa smo se, dakle, rasuli u strelce i pošli na grad, kao da je već naš, sa »uškom na oku i odvrmnutom bombom,

· ioviknuše nam iznenada najistaknu

tije neprijateljske pretstraže jedno oštro ”stoj!«. Nismo smeli zastati, morali smo na juriš prodreti u grad Bilo bi žrtava. Ali bi se probili. Jer ništa nije tako opasno kao ravan otvorenog polja. Tada se, dakle, dogo·. di greška: u frenutku kada odjeknu povik pretstraže, pade komanda »lezi!«,

Osećala sam instiktivno, iako sam bila neuka, da to nije bilo dobro. Ali sam se bacila na zemlju, kao i

·svi drugi, I tako smo ležali, dok su

mez:zeri rasipali na nas svoje ubis!veno punjenje, A štektanje neprijateljskih mitraljeza brisalo je polje. Nikada toliko naših nije poginulo u ležećem stavu. Čovek se osećao kao na tanjiru, bez ikakvog jarka, bez ika-·

U traženju lepog, pa i u poeziji, mi”

se više ne možemo oslanjati na neko »možda«, na ono »danas me ne razumeju, a za sto godina možwd.a će me razumeti.« „Jadni neshvaćeni danas! Srećni besmrtnici za sto godina pa naonamo! Ne mogu drugačije da shvatim Ivanjijevu jadikovku do kao jednu još neprelinutu tužbalicu pisca koga, ptogone. Ivanji fraži i dokaze za svoje tugovanje — kako je bilo kod Helena, kako je živeo Fidi]a?

»Dela &tarih grčkih vajara, bogovi i boginje, diskobol i drugi, za nas su, danas, vrhunac wdostignuća realnog prikazivanja lepote ljudskog tela. Ali ko zna da li je i u njihovo doba tako bilo? Možda je široka publika pred tim delima stajala kao pred noerazumljivim oblicima, kao deca pred kockhcm u perspektivi? Možda je jedinu realnost za bu generaciju pretsfavljala umetnost prethodnih epoha, preholenske i egipaske, reljefi sa glavom i nogama u profilu, a telom an fas? Možda su pored Fidije njegovi savremenici prolazili sa poluironičnim | smeškom, kao u naše vreme, da ostanemo u domaćim razmerama, pored, jednog Lubarde?«

— Jer, eto, tako se danas događa i meni, Ivanu Ivanjiju — »da oslanemo u domaćim razmerama« i na terenu pete strane trećejulskog broja »Književnih novina*.

Na stranu Ivanjijeva naivnost, ali se na osnovu lakvih analogija (Sent Bev nije razumeo Balzaka, Skerlić Disa, Nedić Lazu Kostića) prave i ozbiljniji zaključci iz kojih izlazi da ne

treba voditi računa o svome dobu, o.

ljudima sa kojima se živi, o njihovim stremljenjima i željama, pa ni o loritici „savremenika koja »biva više u ovome danas nego u onome SsuUutra i koja ako je i ideanma »može da posluži pesnilmu samo kao busola mornaru koji već ma gde je Sever i koji to svoje znanje hoće da proveri«.

— Glavno je umetnost, glavno je da »mi pulujemo ka našim otkrovemjima«, a ljudi oko nas, ta oni nas ionako ne shvataju!

Ne, ne mogu se složiti s takvim nehumanim stavom. Jer, radi: čega umetnost? Zar samo radi umetnosfi? Znam: svi će se pobuniti, jer nije lako danas, u doba realizma, poneti na plećima aliribut larpurlartizma. Konstantinović je liriku podigao ma pijedestal boažnstva, OI sve je to u pesniku samolim, kao stvaraocu i inspiratoru &veta.«) I zato mi se čini da Konstamtinovićeva »Reč posle neotkrivenih reči« (i pored sveg plediramja za realizam i dijalektiku) i Ivanjijevo »traganje« mirišu na stari preživeli artizam, pa hteli oni to ili ne.

II

Nadahnulta je Pavlovićeva pesma »Pozdrav Komuni«. O tome da se javio pesnik teško da će ko posumnjati.

»Natrag u Bordo! O jurišu na nebo svedoči i reci, objavi što su videle tvoje očil«

Ali tu je i »Krrik treba ponoviti«, i »Noć«, i »RKrug«“, i nekoliko pesama bez naslova, i »Odlazak prokletih«. Tu su i »grozna priviđenja i košmarske sli-

ke« ta, po Konstantinoviću, »sazvuč-

ja, zanosna i ohrabrujuća«.

I u košmaru se može prepoznati određena pojava ako smo je navikli prepoznavali, ako je znamo prepoznati.

Naslikajte: trule stepenice i žufu šveću kalko pljuje niz njih u podrum, a podrum je daleko i tone sve dublje pod vlažne zidove, zatim jedna vrata koja su zatvorila nekog u ponoć i jednog mrava u vidu čoveka kako je di-

· gao ruku, pa preko svega još jednog

dugonogog pauka kako u mrežu lovi

svoju senku. Naslikajte i pvtpišite sli. .

ku sa »Krik«, ili »Pomoć«, ili » Komtrapunkt«, ili je jednostavno ostawite bez objašnjenja. I razmislite na što to liči,

Nisam protiv iznošenja istime,u umetnosti, ma to bila i istina o snu. Ali:

»Da li če biti još koga da krikne

u noći kada se sastanu životinje kraj izvora i nigde se ne bude čula ljudska reč izuzev u pećini?

kvog kamena iza koga bi se mogao

skloniti.

Duboki mir oko mene davi me. Moram opet uspostaviti vezu, moram razbiti usamljenost. Pipam levo, ali drug pored mene spava. Zašto sada spava? Najednom ,pogledam moju vlažnu ruku, crvena je od krvi. I desna ostaje krvava, kađa je ispružim ka susedu. Uokvirena sam „mrtvacima. I ispred mene i iza mene usnuli se više neće probuditi. Užas me obuze. Stezao me za grlo i oduzimao mi dah. Ne znam koliko je to trajalo. Ličilo je na propadanje u močvar, na davljenje. Izgledalo je večnost. A možda su bili samo minuti. I zbog toga, svakako, tako me uzbudilo, kao da je bilo spasenje, kada sam čula glas. Dolazio je ozađdi i bivao sve jači. I tada projuri komesar, vičući: »Napred, Crnogorci! Stidno je umirafi ležeći!« I ja potrčah., Ništa mi nije bilo što sam znala da je napred neprijatelj. Divlja radost, što preda mnom korača jeđan živi čovek, jedan koji zapoveda, ispunila me je. I ja sam trčala kraj njega i nas dvoje prodresmo u gradić, ne obazirući se unazad. Slušala sam naše usamljene korake na kaldrmi ulice, Tek tada sam primetila koliko smo bili sami i da su oni koji su bili još živi tek nekoliko minuta kasnije pohrlili sa polja u. Bad j

Bilo nas je malo. Razume se, nismo mogli zauzeti grad, Kao u mori, kao lava koja sve odnosi sobom, projurili smo kroz glavnu arteriju. Skoro celu noć je trajala borba. A tada, na kraju, napustismo grad. I tek kada smo bili van grada, u tami i zaklonu, prime-

,

POEZIJU NAŠE DANAŠNJICE!

Da li se može spasti pitoma zemlja da ne podivlja pod razjarenim io) i da joj zeleno lice ne počađavi šež

; robovima u poslednje jutro s E grobara?«

pitom,

Kije to više samo jedna pravična osuda rata, jedan pacifistički krik za mirom, jedan krik protiv užasa koji: smo nedavno preživeli i koji nam po” novo preti. To je nešto drugo. To je, rakao bih skoro, panila pred sveukupnim razaranjem sveta, pred razbija njem Zemlje u paramparčad. (Ajnštajn je izjavio da je uništenje” civili„zacije sveta dovedeno u područje tehničkih mogućnosti.) | 7

Pođe se od pretpostavke: alto nekom ludom geniju padme na um da uništi celokupnu ljudsku kulturu i čovečanstvo kao takvo, onda je to njemu, na janašnjem supnju tehnike, potpuno mz>zy3ućče, Onda se još čovek seti stravičnih slika Velsovog Vremeplovca, alnipova iz detinjstva i naslova u svetskoj štampi. I strah zavlada njime. Pođe se od, jedne pretpostavke, od jedne ubilački nezajažljive fantazije i od jedne neverice u ljude i dođe se dotle da se viče:

»Zmurite . crna je krv u našem srcu sad ona raspolaže senkama i strahom«.

Teško da. je panika ikada rađala umetnost.

Imao je Novalis „pravo, otrov je ljudska duša. Svačim se ona bavi i od svačeg strahuje. Kadra je i da ubije. Samo Novalis nije znao, ili nije hteo da zna, da svaki otrov, pa i onaj najljući, ima i protuotrov. I nije svaka liudska duša otrov, ima ih koje su i melem. Ima ih u kojima se rađa i u kojima živi samo dobro, ljudsko, lepo, čisto i neotrovamo. Ima ih koje su i imune od ofmova.,

Pavlovićev »krik koga treba pomoviilić, pa ma kako bio ftalentovano kazan, zvoni u prazno,

A Pavlovićev poziv:

Naperenom puškom

za našim lafetom dođite i pronesite pravđu ovim svetom!«

»Bez samoubistva!

odjekuje u nama zaista ohrabrujuće radosno,

III

»Otadžbino, tu sam!« Desanka Maksimović

Svi mi tražimo lepotu. »Tragamot“,

A lepota je pred nama, bode u oči, pa nas oči i bole. Obnevidećemo od lepote.

»Pogledaj tu lepotu sveta! Sjajem protkane i grane i trave, vetar guče.

Zdravo, beskraju, čoveče imrave! Zdravo, pauče!«

(Uzgred: kako se beskraj, i čovek, mrav i pauk mogu i drugačije videti.)

Svi smo mi dobili nalog: naša stvar– nost, naša istorija i revolucija, naš život. »Otadžbino, tu sam!« A oblik, forma, to nije glavno. TI ne treba se mučiti i trošiti svoje snage na traženje nečega što nije glavno. Sadržaj će nam odrediti i formu, pa alo bude nova i još neotkrivena, utoliko bolje, ako to ne bude, opet dobro, jer: glavno je sadržaj. A sadržaja smo puni, šamo Sa «ba kazati. Poezija današnjice, poe:;.ja naše stvarnosti živi. S našom pesmom na usnama iđu i ljudi &veta. |

Pesmu zatvorenu u sebe. pesmu samu po sebi, niko neće zapevati. A pesma Je za pevanje, kad nema potrebe da bude truba — lirika je pastiska frula domowine.

* * *

De omnibus đubitanđum. Nije bez razloga ova maksima bila toliko draga Karlu Maksu, Označava ona onu naučničku &«trast što sve proverava, što svuda traži istinu. TI bije, pravo u glavu, svaku dogmu.

Hteo sam ovo da istaknem, jer ne želim da ikome ·popujem i jer ne mislim da samo ja moram imati pravo. Stvari koje sam kazao nisu nepoznate, nove, neotkrivene. Ne mislim da otkrivam amerike. Kazao sam šta osećam i šta mislim, i to onako iako sam umeo.

tili smo da nam nema četvorice. Izvrsni drugovi i komandir među njima, Svakako nisu znali da smo napustili položaj i da smo van grada.

— Neko se mora vratiti, reče komesar. Kome se ide natrag, u pakao, u sigurnu smrt? ,

— Neko mora natrag, reče komesar, a glas mu je bio pun tamnog očekivanja. Gorko ćutanje lJežalo je u vazduhu. — Tada mi pade napamet, da je to komandir ostao u gradu i pred oči mi izađe njegova čovečnošt i spremnost da uvek drugima pomogne, njegova hrabrost i ubeđenje da bi on u ovakvom slučaju pošao natrag. Odjednom mi nije izgleđalo da u gradu čeka smrt, već najholji prijatelj. Tada istupih i rekoh: Evo, ja ides.

I kao što ie sreća htela, i kao što . vidite da sedim pred vama, pošlo mi je za rukom, Bila sam nevidljiva, lukavija i snažnija no ikada. Nad~ladala sam opreznost neprijafelja, probijajući se kroz njegove straže, i obilaznim putem, kroz uske noćne uličice, đoDOSia sam do prijatelja i izvela ga do naših, i

Tada su govorili drugovi da sam mođena pod srećnom zvezdom. Ali je ša srećna zvezda meni zablistala tek kyasnije, kada me je Titc ličnc pohvalio ! rekaq mi da sam bila hrabra i da služim za uzor drugovima. —

Pričala je to nešto promuklim, uzbuđenim glasom sećanja, a njene tamne oči gledaju nas i kroz nas u noć kod Kupresa.

{

|