Књижевне новине

STRANA

· RAMONAHAR LAHIJA

Jugosiovensiki marodli nokazului NA JNOVIJA „NAU

· sviMmae moroćime sveta kako da osiguiralm mir

97 Prvak indiske Socijalističke stranke, Ramomahar Lahija, koji je neđavno 1 posetio našu zemlju, napisao je za »Književne novine« sledeći članak,

, zmeđu Jugoslavije i Indije postoji jedna bliska sličnost: ni jedna ni druga ne žele tuđu terTitoriju niti prevlast nad drugim na· rodima. Razlozi za ovo mogu biti mnogobrojni: možda nijedna nema oruža– · nu silu da bi to mogla da učini; mo“ žda su obe zemlje u toku vekova iskusile tuđinsku vlast i propatile, pa nemaju želje da i same sudeluju u takvoj rugobi. Međutim meni se čini da postoji jedan značajniji razlog za to: i Jugoslavija i Indija morale su da se bore za bolju sudbinu svojih naroda, i ta unutrašnja borba, za jedinstvom i tolerancijom zahtevala je svu narodnu 6nagu, pa se želja za spoljaŠšnjim wosvajanjima nije nikada ni ispoljila. Ovo što se događa đanas u Jugoslaviji od najvećeg je interesa za sve na_ rođe sveta, čije su šiPole mase još uvek potisnute. To uliva nadu i radost kod svih naroda. U današnjoj Ju- goslaviji ljudi i žene, ratayi u polju i radnici u fabrikama, koji su do sada bili objekti istorije, poštaju sađa njeni stvaraoci. Ne verujem đa bi ijedna druga doktrina sem socijalizma tmogla đa ostvari takvo jedno čuđešno postignuće za naše vreme i za budđućnost, Ova promena u kvalitetu narod&, zajedno, ražume se, sa njihovim osnovnim femperamentom, omogućili su Jugoslovenima đa neustrašivo stoje na braniku svoje slobode, iako se nalaze pređ samom layljom pećinom. Koji narod ne bi pozdravic ovaj Veličanstveni akt slobode i prkosa porobljavanju? To je nesumnjivo u vezi sa trajnim duševnim osobinama naroda, i svel bi zaista bio srećan kada bi svi narodi stekli te osobine, Mnogi narođi su pokušali.i još nastoje, da kupe mir po cenu slobode, ali iz takvoga poslovanja neminovno proizlazi rat sa svima svojima rugobama. Mir se ne može obezbediti po cenu &lobode, ho samo Btalnom spremnošću da se plati cena Života, a jugoslovenski narodi nislt stekli samo svoju slobodu, nego pokazuju svima narodima sveta kako da osiguraju mir. Kađ bi švi mali narodi sveta poštali hrabri kao što su Jugosloveni, izazivači rata i marušitelji ljudske buđućnosti prefiuli bi se u strahu i fražili milost.

Kađa 5 vrši jeđan stvaralački poklušaj, korisno je da čovek sebi postavi izvesna pitanja radi potpunijeg razumevanja. Obnova Jedne države može se vršiti na dva različita načina, Jedan je iradicionalni kalup pomoću kojega narod nastoji da podigne svoj

životni standard i pokušava da ostvari ekonomski tip privrede i snage koji vlada u SAD ili u SSSR. Drugi način traži move mogućnosti društvene strukture ne bi li tako izbegao ćoTsokak u koji js ljudska civilizacija zalutala. Da bih bio jasniji, pokušaću da uporedim Aziju i Evrobu kakve šu bile u toku poslednjih nekoliko vekova. Azija, ili bar moja otadžbina

Irdija, pati od teškog nehata, ali usu- ·

đujem se da kažem, Evropa isto tako pati od prevelike borbenosti. Iza te borbenosti možđa stoji radinost, baš kao što iza nehata možda stoji ravnoteža. Kad bi samo radinosti mogla da

se venča sa ravhotežom, čovečanstvo,

bi savladalo svoje sadašnje nevolje i nastala bi nova ćivilizacija.

Čovek, bez obzira gde se nalazi treba da ima pristojan životni standard, i sve porodice sveta treba da buđu dobro hranjene, i lepo odcvene, i Uudobno nastanjene; i zato čovek treba da radi. Nesumnjivo, čovek će morali da upotrebi mašihu. Ali koju vrštu mašine? Postoji ogromna razlika između ptistojnog životnog standarđa s jedne strane, i živothog stanđarđa koji teži stalnom povećanju sš druge i između mašine koja neprestano masovno proizvodi i falsitikuje tembo žiVOta, i mašine koja čoveku obezbeđuje pristojan životni standard a ne lišava ga ravnoteže koja mu omogućava spontanu životnu rađost. Jugoslavija, isto toliko Moliko i Inđija, može da učini mnogo u išpitivanju ovih mogučnosti t:hnike, jet nevolje sa oskudhe inđuštrijalizacije postoje u obe zemlje. A kako su šć& često u nevolji rodila ona đragoceha blaga ljudskoga duha i organizacije!

Govorio sam o ekonomskoj i tehničkoj strukturi nove civilizacije ,a VOleo bih isto tako da kažem reč-dve i o odgovarajućem kulturnom polju. Postoji racionalan način mišljenja, analitičan i čist i plodan u sve hOvijim kombinacijama telesnog življenja. Postoji i drugi način mišljenja, koji je, u toku vekova zloupotrebe od strane reakcionara, stekao rđavo ime. Najbolje ću opišati taj način mišljenja ako dam jedan primer. Na prašnjavom putu u blizini jednog ihndiskog šela Videb sam iz zahuktalog au– tomobila kako je jeđan jedva dešetogodišnji dečak prigrlio na gruđi švo– je jate: oboje su bili vidljivo uplašeni, a ipak su uzajamno davali jedan drugome toplotu i okrepljenje saošećamja. Mišljenje otšada mora da pret-

(Nastavak na četvrtoj strani)

VLADAN DESNICA

isključeno iz igre

Pjesmioca uz dječju igru Ja ISiO a a oyted mi dađe,

bez vjere u obnove čudo, bez hale neskromne nade

Liukavost nije me takla: uvijek sam vedro i blago primao šarena stakla

za moje kamenje dtago

očima punim sjete prati okrete čigre,

TI dana&, kao što dijete

po strani od igre ja stojim sa jednom spoznajom skupom

skrušen u kajanju tupom i 8 kasnim iskustvom: mojim. |

0020%4000209000000000%600000008'

CIRIL _KOSMAČ

DED

= >=——>—=—='

JE USAHNU

MIHAILO POPOVIĆ

KRIJIŽEVNE NOVINE

ČNA“ OTKRICA

SOVJEISKIH FILOZOFA

oOsle »genijalnog« Štaljinovog P rada »Marksizam i pitanje lingvistike«, u kome je jezik iz| dvojen iz nadgrađnje i učinjen nafklasnim ili vanklasnim, sovjetski »marksisti« su se dali u irku za naj novijim, »naučnim« otkrićima, za n9vim razgraničavanjima i u drugim naukama i društvenim alttivnostims sa ciljem da se odredi šta pripada društvenoj nadgradnji, a šta ne Dpripada, šta ie prema tome Klasnog karaktera. a šta nije, To se može jasno videti iz najnovijeg broja šovjetškog časopisa »Pitanja filozofije« (br. 1 za 1951 godinu). Pored već uobičajenih standardizovanih članaka o prelaženju sovjetskog društva u komunizam i borbi za mir, ovaj broj časopisa sadrži i tri članka koja raspravljaju gornje pitanje: »Nauka kao forma dyuštvene svesiie od 1. S. Kona, »Predme+ formalne logike i dijalektika« od P. S. Popova i »leoriska kon{erenclja iz oblasti estetike« --— referat P. S. 'Profimova »Učenje druga Staljina 6 bazi i nadgradnji i umetnos« U svome članku Kon iznosi tezu da ptirodne nauke za razliku od filozofije i društvenih nauka ne pripadaju nadgradnji, niti su klasne. U svojoj d:islusiji Popov u šklađu sa navedenim Staljinovim radom smatra da »je ncophodno strogo razlikovati logiku kao sveopštost foreil mišljenja, koje su jedini aparat mišljenja čovečanstva i nemaju klasni karakter, od }ogiče ke mauke, koja objašnjava ove forme mišljenja u zavisnosti od različitih naučnih pogleda l1ogičaraa, Polazeći od Staljinove odredbe baze nađgrađnje 'Trofimov u svom referatu pravi novu muetafizičku akrobaciju stvarajući dve baze ı dve nadgradnje, »eksploatatorsku« bazu i »eksploatišanu bazu« i odgovarajuće dve nadgradnje u istom društvu. Zadržaćemo se ovde malo više na analizi Ronove teze da prirodne nauke he pripadaju nadgrađhji i hisu klašne za razliku od filozofije i društvenih nauka. U početku članka Kon je podelio sve nauke na društvene i prirodne, ali pritom učinio je sledeću primedbu: »Treba se ograditi, jer je ova podela sasvim uslovna. Postoji niz nauka (na primer, p&ihologija, antropologija i druge) koje se nalaze na granici prirodnih | istoriskih nauka. Najzad, unutar iznetih grupa nauka postaje posebne »podgrupe«, od kojih svaka ima svoje specifičnosti, Ali razmatranje ovog pitanja prelazi granice &adašnjeg članka«. No i pored toga, što je ova podela nauka »sasvim uslovna«, to ništa ne smeta Konu i da postavi pitanje odnosa ovih nata, odvojeno uzetih, prema društvemoj bazi i klasama: »Zato, postavivši Dpitanje o odnosima nauke prema bazi i klasama, mi moramo da posmatramo ove dve grupe nauka odvojeno«. U razmatranju ovog pitanja Kom polazi od Stalimove Skroz metafizički shvaćene i primenjene podele društva ma bazu i nadgradnju. Po Staljinu »nadgradnja aktivno pomaže svoOjoj osnovi da se učvrsli i obrazuje, ona ne može da se ravnođušno odnosi prema sudbini 6voje baze, prema gudbini klase i prema karakteru poretka... Nadgradnja je proizvod jedne

epohe, u čijem toku živi i dejstvuje·

data ekonomska baza. Zato nn dgradnja ne živi dugo, onaBe ilihkvidira i iščezava sa likvidacijom i iščezavanjem date baze. (podvukao M. P.), Ne treba mnogo filozofskog znanja pa da se uvidi da je ovde Staljin pored čisto šematske podele društva na dve polovine, na bukvalno &hvaćenu bazu i nadgradnju, načinio i tu pogrešku metafizički odvajajući jeđnu klasnu formaciju od druge. Umesto da shvati razvoj klasnog društva kao relativno kontinuiran stalan progres iz niže u višu društvenu forma~> ciju pri čemu se one smenjuju u obliku prevazilaženja razvijanjem novih društvenih odnosa, maferijalne | đu-

hovne proizvodnje na bazi starih, proizvedenih oblika društvenog života, Staljin je ovo dijalektičko smenjivanje klashih društvenih formacija sveo na prosto »likvidiranje i iščezavanje« starog deuštvenog oblika, njegove ba: ze i nadgradnje zajedno. Od te sudđbine prostog »likvidiranja i iSčeZ

nja«, jedino je, po Staljinu, jezik sačuvan. 8 po Konu i brirodne nauke. dok društvene nauke i filozofiju, od početka do kraja klasne i partijne, ne Može da mimoiđe ovVh sudbina, jer Su po šemi ušle u nadgradnju koja je po &vojoj pritođi podložna propadanju ı ne mogu da budu ravnodušne prema sudbini klaša. '

Polazeći od Staljinovih Rkarahtoristika baze i nadaradnje, Kon zaključuje: »Ovo se ne može reći za nauke koje imučavaju prirodu. Naprotiv, prirodna nauka nije proizvod jedme epohe, ona se ne likvidira zajedno sa datom ekonomskom bazom, već se razvija u toku cele ljudske Istorije kao proizvod delatnosti mnogih pokolenja«. Po Konu, ovo šta važi za prirodne nauke ne može se odmositi i na filozofiju i društvene nauke, jer one su »š3amo proizvod jedne epohe«., kao da »biti proizvod jedne pPpohoe« ne uključuje se dijalektički u »biti proizvod ocčle ljudske storlje, delatnosti mnogih pokolenja«.

Kako Kon argumentiše svoju tezu da su prirodne nauke nadklasne i da ne pripadaju nsdgradnji? Prosto zato što »sami naučbi zakoni (prirodnih nauka — M. P.J po svom sadržaju Hjsu klasni, jer ohi odrš&žavaju tealne zakonitosti prirode, koji postoje nezavišna ne šamo od individualne. nego i društven• ljudske svesti. Zato u ptocćesu razvoja ljudskog društva ošnovne postavke ovih nauka, koje pravilno odražavaju objektivne zakone Dprirode ne odbacuju se, nego postaju Sve tačnijim, razvijaju se dalje u vezi sa tazvojem muatetijalne proizvodnje«.

Ako nije naučio đa misli dijalektički, Kon je vrlo lepo naučio da pravi formalno-logičke sofizme i lo izleđa da &e naročito ižveštio u žameni teze, Umesto da odgovori na pitanje kako i zašto prirodne nauke, kao posebna forma društvene svesti, u iklasnom društvu ne nose klasni karakter, i} kako on kaže, ravnođušno

„se odnose prema Wlasama, Kon prelazi na tvrđenje da zakoni prirodnih

nauka nisu klasni po &vom sadržaju (kakvo olkriće?!) i da postoje nezavisno ne samo od individualne, nego i od društvene ljudske svesti (još genijalnije Otkriće?!).

fon ipak nije u stanju polpuno da negira poznate ištoriske činjenice i u tom smislu on pronalazi sledeće »srećno rešehje«t »NO, mađa sama nauka (prizodna nauka — M. P.) je objektivho tYavnodđdušna prema sudbmi klasa, đaleko od toga da su klase ravnodušne ~. prema nauci i da one ne ostavljaju na hju bitan pečat«. Klase deluju na nauku o prirodi, prema Konu, na dva hačina: 1) time što se po pravilu u klasnom društvu nauke nalaze u rukarna Vladajuće klase i 2) posredstvom filozofije.

Nesumhjivo đa postoji razlika između pritodnih i društvenih nauka i filozofije, kako u predmetu tako i u metođi. Usled ove razlike i proizišla ie uglavnom činjenica da su se pbrirodme nauke relativno ranije jatoribkh javile i izgrađile od društvenih nauka, Zatim iz ove razlike proizilazi i ta činjenica da 8u vladajuće ekspl16oa– tatorske klase mamje osetljive prema istinarna prirodnih nauka, na primer, prema geometriskim aksiomima, nego prema problemima i istinama iz društvenih nauka i filozofije, na primer da li je Svet materijalan ili nije. Zbog toga, zbog Veče osetljivosti vladajućih klasa prema problemima društvenih nauka, jer oni neposredmo zađiru u njihove klasne interese, — zbog toga 66 wu društvenim naukama više ispoljava klasni karakter. Ali pogrešnmo je iz toga izvući zaključak, kao

ce. »Tuku še« — uzdrhtaoc sam, jer sam znao da je župnik pijanica i da se više puta tuče sa 3vojom pozamašnom Zanom, koja je na glavi imala trostruk koturač crne kose, kao pOkojna carica MHlizabeta, kojoj je ona) strašni 'alijan, Luiđi Lukeni, zabio 'urpiju u leđa, Čekao sam i čekao da

ritismula ciča zima, · A sad zamislite da usred najšešće zime iznenada žasija U

mračnu prođolinu pravo, &jajno i 10-

plo letnje sunce —o a zatim ga pre-

krije taman oblak, Toplina još ostaje,

a svella nema više. Tako je bjlo kod

nas, kad je posle tri gođine vojničke

alužb& naš otac prvi put došao na Obe

8UustVO, Š

Već je bio mrak, Seđeli smo u ku| hinji oko ognjišta i. žobali pašulj, Onaj debeli pašulj koji kod nas nazivaju očev pasulj ili žoharac. Svi smo bili zaneti jelom, zako nismo ni čuli korake u tremu, Iznenada je mama irikmila, Digli Smo glave i ugledali na pragu khuhimje nepoznatog vojnika Kofi «o toplo osmehivao;

Tpance!.,. kliknula je mama i sti· Bla se uz njega.

Oče! Oče! Očel,.. đipili samo ja i starija sestra i jumuli iz zakulka. O'tac nas je podigao | prodrmušao, po škćaikljao mas crnim btema, Opet po stavio na fle i pbšao prema ogmjištu. k dvojici najmlađih. Trogodišnjoj se“ _ strici samo su navirale šuze, a brace je uđafio u plač kad je »taj vojnik• zagrlio mamu. Uteš!li smo ih i svi pre: sretni objašnjavali da je taj vojnih otac, otac, otac, Sestrica se ubrzo Dpomirjila s tim i pošla k njemu, a bra ca nije bilo moguće istrgnuti iz ma oilnog naručja. Otac je Seo na drva Svi smo se šćućurili oko njega i sre ćno se grejali u njegovoj blizini,

— Da, zaista, a šta je s ocem? + upitao je iznenada i ustao.

— U wobići je, u Šobici je! ~ gkočili smo svi na noge, uzeli oca za rU~

hu i Došli s njim. Mama je skinula svetiljku sa zidh i svetlila nam.

Deda ič po 8vom štarom običaju 6edeo na ironošću, pušio lulu i čekao đa časovnik odbije osam, pa da ga navije i legne, Svom jeđincu simu tako se obradovao da je odložio lulu. ustao i uhvatio ga obema rukama.

= Dobro je što bi dočao... Dobro ig.., == fekao je veselim glasom, kao da mu se upravo ispunila skrivena želja. i

— Samo za tri neđelje — kazao je

otac. i : — Samo za tri neđelje?.., — ponovio je deđa i zamislio 6e, Zatim je bOnovo seo na tronožac, uzeo lulu u TUku i ponavljao više sam za sebe: Samo za tri nedelje?... Pa, dobro je... Dobro je što si došao, jet #ad ću ja otići...

— Oče, šta to govorite! — prekorno je rekla mama.

— nam Šta govorim! — podigao je glas đeđa. Moja ura :ć BFibližava dođao je svečano.

Zazeblo me pi duši, jer sam tek :ada razumeo značaj njegovih reči i vev0Vao sam tim rečima, kao što Bam Teđi uvek SVe Verovao. ?

Da li vas nešto boli? ~ zabrinuto ie pitao otac.

—- Ništa — odgovorio je deđa Mnašući glavom, Mene nikad ništa hije bolelo! -—- rekao je s nebrikrivenim ponosom, Zatim je dvaput povukao i?

· \ule ; mirno kazao: »Sahnem .«

U zanošu sam ga posmatrao. Petrolejka, koju je mama još uvek držala u ruci i 6ad je, bogzna zaštO, podigla naviše, osvetljavala ga je 88 strane,

Video sam ga potpuno drukčijeg, i kao da zaista sahne. Ruka, koja je držala Julu bila je nekako mrka, sli čna suvom drvetu, glava koščata, tVTda, skoro nepomična, samo su mu na slepoočnicama kucale plavkaste žile.

Vratili smo se u kuhinju. Još je bi+ lo sunca nad nama, ali prekrito tamnim oblakom.

Deđa je svako jutro ustajao u tri. leti i zimi, A nekoliko dana pre isteka očevog olsustva nije se Više po kući čulo njegovo glasno čavrljanje. Čim se mama u šest digla. ušla je niemu. Odmah se vratila i rekla ocu da deđa leži i kaže da će »otići« I otac se odmah digao. Iskobeljao sam se iz postelje, odskakutao za njim ' zastao na pragu

— Poslaću po lekata + govorio ić otac dedi. I već sam bio na vrh prstiju da na prvi očev mig skočim U Pekni dom po zločestog Mađara Al deda je odmahnuo glavom i slabim, ali odlučnim glasom rekao:

»Lekar me još nikad nije video DE neće ni sada. Pi Fospodins poša· lile :«&

Obuo sam se | pošao po gosbodina Jurio sam na brežuljak i pošteno sc oznojio dok sam atigao do župbno: dvora. Pokucao sam, poklicao po dru gi i po treći put, a kako se niko nijc odazvao, obesio sam se na ogromhu željeznu kvaku i otisnuo teška vrata Preda mnom se raž{iBpio bpozhati, dugi sumračni, popločani trem, žZatvofić sam vrata i bojažljivo zastao. [z ku. hinje, koja je bila na drugom kraju grmio je ljutit bas udošspodina župnis ka i oštro praskanje zločeste kuvari-

se otvore vrata. Bojao sam se župnika i Zane, a pogotovo sad, kad su sigurmmo oboje bili razjareni. Ali misao da bi deđa u međuvremenu mogao da umre ohrabrila me. Junački sam koračšao hodnikom i junački olvorio vrata od kuhinje. Zgranuo sam se i zastao kao ukopan, Župnik je stajao kod štledhjaka, Na sebi je imao samo daće i košulju. Grabio je Zanu, koja je takođe imala na sebi samo košulju, za duge, raspuštene kose i pritiskao ie uza &e, a Žana je divlje otlresala glavom, grebala po vazduhu iskriV+ ljenim pretima i sikta!s kao zmija:

— Svinja!... Svinja Svinja...

= H-h-hvaljen Išusi zastenjao sam od samog straha i obesio oči, jer mi je savest odmah dala na znanje da sam Video nešto što nikako ne bi smeo Videti.

Župnik je pustio kuvaricu koja je kriknula, obema rukama zgrabila raškopčanu KWOšulju na snažnim grudima | tako divlje zdimila pored mene da ee je srušila na pod. Kad šam se podigao, župnik je raskoračen stajao preda rahom | tiskao košulju u gaće. Bio sam tako začuđen i prestrašen đa ni reči nisam mogao istisnuti, iz sebe. Još nikađa nisam video župnika be? mantije, zato sam sada kao omađijaT! Suljo u prorez njegove raskopčane iošulje, iza koje je navirala gušta, gf* mirava siva dlaka, slična strunji koja is kod Miće Virila iz mog isttOšenoOp lušeka, –

__ NO, da nisi progutao ježik? prašnuo je žimpmik tako da Sam še lecnuo.

— Hvaljen I6us!,,, — ponovio sam,

što je to učinio Kon, da prirodne nauke ne hoš6 sobom nužno klasni karakler u klasnom društvu, zato Što svojim pređeračtomi ne zadiru tako nćbostedno u inlefese vladajućih klasa.

Zaključak Noji je Uučinjo KOn dvo struko je pogrešan. Prvo, zato šta je po Staljinovom šablonu sveo kategoriju klase i klasnosti na mrivu šemu nečogn: čisto ograničenog, noegativnog, što se potpuno »likvidira i iščezava« sa datom bazom i nadgradnjom. Kon, zajedno, sa Staljihom i drugim sovjetskim Jilozofima, botbuno je reVidižno dijalektičko, | murksističko shvatanje uloge i značaja vladajućih klasa u istoriji u fazi kada one ištupaju revolucionarno ili relativno hapredno. On ignoriše davno utvrđenu činjenicu da su pretstavnici vladajućih klasa u fazi kad su opne bile napređne, Snažno pokretali naprća ne samo priFodne nego | društvene haulhte, filozofiju, umetnost, Wultutu Uopšte jednog naroda | češto i čitavog čovečanstva. Zar Demok?it. Aristotel, 'Peofrast, Rpikur u štaroi Grčkoj, Bekon, Dekatt, Lajbnic i Njuth u buržoanekoni periodu nisu bili ideološki pretstavnici vlađajućih klasa i žar njihova nata | HHlozofija nisu bile, između ostalog, uslovljeme | određene njihovom klasnom pripadnošću? NOo, ono Što su dali svore društvu i čOvečanstvu uopšte, toliko je veliko da prevazilazi MKlasni karakter njihovog dela i granicu njihove ebohe i posštaie opštečovečahskom svojinom Sšvojim pozitivnim evolućionatnim Badržaiem, kako u prirodnim nnukama tako i u filozofiji,

Druga pogreška jeu tome Što je Kon istoriski ı metodološki odvojio prirodne nauke od filozofije. Ištiha on kaže: »Obšte je poznato, da sva– ka Pozitivna nauka Gadrži ne samo empiriski materijal, već i stvara izvesne opšte zaključke, ima svoju metođologiju, koja še osniva na određenom haučnom pogledu na dvet, tj. na filozofiji«. Ali, ova opšte poznata istina, koju navođi Kon, dokazuje amo šuptotno od Onmoga što om tvrdi. Naime, dokazuje to da se prirodne nauke i filozofija, kako u njihovom istoriskom razvoju tako i u metodološkom odnosu, ne mogu tako odvojiti, alto ne želimo prirodne nauke da sveđemo na golu empitiju i proštu exsperimen–taciju. A to dalje znači đa 8šć u odnosu »dvosttuko partijhe« filozofije (Konov izraž) | prirodnih nauka ne vadi samo o nekom naknadnom, pošrednom uticaju prve na drugu, nego o dubokom prožimanju prirodnih naduka i filozofije u istoriskom i retotološkom smislu. Ovo utoliko pre, što istoriski posmatrajuči, često je jedma ista ličnost ujedinjavala u sebi i filozofa i prirodnjaka. To je naročito karakteristično za antičko doba.

Nije nikakvo, čudo što su se sovjetski filozofi ha čelu sa Staljmom TOžali i ovđe u revizionizam vulgayizujući maksistička shvatanja o bazi i nadgradnji, o klasama, itd. U nedostatku žive stvaralačke marksističke nauke, šsovjetskim filozofima nije preostalo ništa drugo nego da se akolastički bave pitanjima gde u šemi, koju zovu marksizam, treba stavifi Ovu ili onu dpstrakimo shvaćemu KategoTiju, ne prezajući pritom i od najobičnijih wofizama. Posebno. ovaj skroz jedmostram, negativan, nihilistički stav prema klasama i klasnosti, prema ulozi i značaju vlađajućih klasa u istoriji, u fazi njihove revolucionarnosti ili relativne naprednosti, ima i taj Smisao, jer treba da posluži za stVaranje što većeg jaza između klasne epohe i sovjetskog društva me bi li se nekako i na taj način prikrila eksploatatorsaka suština u novom obliku državnog kapitalizma u Sovjetskom Savezu i od sovjetskog društva načinila večita apsolutna harmonija, oslobođena od svakog klasnog zaostatka starog društva.

— Na veke, A šta je novo?

— Deđd će otići — zajecao sam,

— Kuda? — ljutito je zaurlaćo župnik | začuđeno izbuljio oči.

— Umreće... e

— Umreti? — smirio še župnik. Da li je sam rekao đa će umreti?

— Sa-am!.,, — opet sam zagrcao.

— E, onda će to biti tako. Anđreja ne laže — potvrđio je župnik i pola= ko, debelim prstima zakopčavao ko« šulju na kosmalim gruđima, Ti lepo pođi kući ı kaži da ću odmah doći. Zatim je stupio korak bliže, palcem i kažiprstom uštinuo me ža uvo, ČVI&to kao Rleštima, | pretećim glasom tekao: »Alo zZucneš Bamo slovcće O O> vom Što si Video u OoVoj kuhinji, gospod bog će te kazhiti tako gnusnom bolešću da će ti oči [skapati... noš će ti Obpasti... | uši . uktatko, žiV ćeš šsagnjiti..«

— Ne, neću tie! Neću zucnuti!,.. ubeđivao &am a šuznih očiju.

— No, sad idi — rekao je župnik i pustio me.

Pred župnim dvorom sam ođahmuo, obrisao suze i duboko zahvatio hladni vazduh. Zatim sam odlučio da o tome što sam viđeo ne smem ni mialiti i sjurio sam se po strmom klancu u dolinu.

Župnik je zaišta uskoro došao. SVi smo se povukli iz sobe da bi deda mogao da se ispoveđi. Dok smo ćutke sedeli u kuhinji, primetili 8mo đa nema mlađeg brace. Počeli smo da ga traimo na sve strane, i još pre no što imo ga našli, pozvao nas je crkvenjak

tefe natrag u sobicu, Klekij emo kod vrata deđine sobe, sagnuli glave i slušali jednolične župnikove latinske molibve, Klečao sam poređ mame i u nekoliko mahova primetio da rukom daje čudne znake. Osvrnuo sam se i Uu-

ledao bracimu kudravu, ćrmu glavu, coja je između ogromnih župnikovih čizgama virila ispod dedove postelje,

T#ROJ 29

Kako doći do strano _ knjige?

»Kratke Vesti iz ino»„&njiževnim čini nam se da stojimo pred ižlogom delikatesne radnje sa wnezelucima i slatkišimsr DpOtpuno nedostupnim običnim smrtnima (h4sooifa "WR njiževhib” «no V1na«) Mislim ma beleške O novitetima na inostranom Kknjižnom tržištu,.I nije samo reč O rubrici beležnka u K., N. i nije samo u pitanju želja čitaoca K. N. da prelista poneku najnoviju ediciju Flamariona, Makmilana i Oksford Juniverziti Pres-a. Jer ima i drugih stvari kojih šmo željni a kojih se za sada moramo odreći, Jer u našem »budžefu« često nema pre VIđenih sredstava za njih. Strptćemo se. Dožekaćemo i banane i ćeten-alvu, i letnje, proletnje, zimske štofove, biće i stranih knjiga i časopisa po knjižarama i kioscima .

Ali ima nešto drugo. Ako je dana&6 Još nemoguće da se širi krug čitalaca snabđe stranom knjigom (novom!), onda je još uvek moguće i neophodno da se stana knjiga učini pristubačnom bar izvesnom krugu profesionalho zainmteresovamih,

Izdavačka predužeća kod nas nisu u BStanju da našoj čitalačkoj publici

lkajućča stransštva« u novinama«

pruže ono iz savremene gvetškoe književnosti što je u njoj najbolje i što je za nas najžnačajniju i najzanimljivije. Redakcioni kolegiji naših izdavačkih preduzeća ili tapkaju u mestu, ili hodaju utabahim stazama bibliografski stoput registtovahe i oćenjene klasike, ili pak na đohvat uzimaju nešto iz novije inostrane književnosti do čega su slučajno došli.

Ovu zjapeću prazninu samo u izvesnoj meri popunjavaju strane čitaonice u našim glavnim gradovima. Jedno, što ih je samo tri — engleska, francuska i američka, a drugo što njihov asortiman ne odgovara u bpotDunosti našim zahtevima i ne može đa podmiri potrebe prevodilačke i izdavačke delatnosti u nas.

U ovakvoj šituaciji ako se izdavač prihvati prevođenja i izdavanja nećkog novog inostranog dela nije nikada siguran da }i je odabrao pisca i de1o koji pretstavljaju najviši đomet savremenog književnog stvaranja u dotičnoj zemlji.

Prema tom :, postoji nasušna potre'ba kod izdavačkih pređuzeća i uopšte kod ljudi koji na tom poslu rađe za najširim izborom strane knjige i čtranih časopisa i bibliografija. |

Ima li rešenja za ovo pitanje? Mišljenja smo da ima. Rešenje je đa se osnuje knjižara strane knjige. Da se ošnuje nezavisno od &Vih postojećih okvira (navodno Jugoslovenska \mjiga pretstavlja takav neki okvir) za OVaj Dosao! Ona treba da Yašpolaže sa ograničenim brojem primeraka pojedinih knjiga, ali 6a Što većim brojem eđicija. A treba da raspolaže i časopisima i svežim bibliografskim putokazima. U sastavu knjižare zgodno je da postoji i poveći salon za »prelistavanje« knjiga, Knjige, nabavljene »za su vo zlato« (devize — na bazi »remitende« — neka vrsta komišione prodaje) — treba đa še prodaju po cenama koje u potpunosti pokrivaju devižne i Ostale izdatke. Neka pojedine knjige staju i po 92000, 3.000 pa i 5.000 dinara, To za izdavača ne pretstavlja nafočito opterećenje. Uostalom, nije tedak &lučaj da je izdavač primoran nekom privatnom licu da plati po 9,000—3.000 ba i više dinara samo »za poslugu« (s tim da se knjiga po ižVTšenom prevođu vrati) i tome sličho je? nema drugog izlaza, jer sć rTađi o knjizi koja je ušla u plan, koja je dobra i koja se ne može drukčije nabaviti. Osnivanjem jedne takve knjižare verovabno iskrsavaju mmogi problemi (pitanje »nabavljača« i dr.) i ona ne bi otprve funkcionisala baš kako treba, Bli bi svakako pretstavljala most preko kojega bi se naši izdavaći iskobeljali iz magle u kojoj Be manje-više nalazć, pa bi se pred njihovim očima otvorili široki vidici u sVima pravcima književnog &tvaranja

drigih naroda. A. STANĆČIĆ

20202000000200204020000020 200000040000020000900000000000000000020000000000000200000000%44- bM262%0400600%020000%0)000200020004

Mama je stavila prst na usta, braco je razumeo i slušao: nepomično i ćutke ostao je tako na sve četiri.

Kad je župnik vršio svoj pošao, nije se više brinuo o dedđi. Seo je z? što, pojeo dva pržena jaja, jedima koja sm, imali · kući, jer su nam vojnici već odavno pokrali skoro sve kokoške. Gleđao šam ga iz trema. Još šam ga se bojao, ali poštovao ga nisam više, Kad je pojeo, stavio je novac u džep i otišao. !

Mama i olać prišli su dedđi i pitali ga da li bi nešto jeo.

— Palentu 0d krompira«. — promrmljao je ded.

Mama mu je odmah pripremila tanjir žzgnječenog krompira, Deđa je hteo da. se digne &opstvenom snagom, ali nje više nije bilo. Otac ga morao podupreti i podvući mu Jaštuk ispod leđa. Bio je veoma đug i tanak. Drhtavom mikom polako je dizao drvenu kašiku ustima. Glava bi mu se s vremema na vreme opustila kao da mu je vrat omekšao. Oči su še Wklapale. Sahnuo je. Čim je pojeo i čim ga otac opet namestio na krevet, on je zapitao: — Francć, a koji je danas?

— Dvađeset i prvi januar.

— Asa,.. tako ... . — promrtljao je deđa. Sv. Neža će mi dakle otvoriti vrata u nebo...

= Oh, šta to govorite!1... — rekao je otac i popravio mu pokrivač.

— No, mo... sine... već... — Uz dahnuo je i Okremuo se prema židu. To au bile njegove pošlednje reči, JOŠ istog popodmevi je usahnuo.

Mama i otać počeli šu da p}ipre" niaju mrtvački odar, a ja 6am opet morao na put. Sad šam tako jako udario u vrata župnog dvora, đa mi

le Žžupnik ibrzo otvorio.

— Otišao je!... — zaplakao šam., ti mama vas moli. da zvonite u sva