Књижевне новине

BROJ 44 III ————-=—==Z==ZZK=zz=ZZXz——————

(Nastavak sa druge strane)

Naišli smo kroz Manguriće — kuće prazne, ali žitelji nisu nigdje izbjegli. kao što je to bilo nekad, nego su na gumnima — vršu Žito, koje kasnije zrije u ovom planinskom kraju.

·Posjeđili smo malo na đrumu i sačekali vodiča. S gumna se čuje potmuo topot konja i povici ljudi koji spremaju ljetinu. Dotrčao je k nama sav zadđihan mališan koji će nas izvesti iz sela i pokazati nam najkraći put za Drapniče, Moli samo đa se što tie vrati: on je domaćin, 'vrše s maj-

om, pa se boji đa mnogo ne izdangubi, jer je dan kao poručen za vršidbu.

Smijemo se i kažemo mu da nas oi aa do DB prvo brdo izvan

okaže put, a m ROOJBSIHE zapa, a mi ćemo se dalje

Na ulazu u selo Drapniće nova ve-

lika škola, podignuta za nekoliko obližnjih sela. Stara je izgorjela u ratu, kao i mnoge škole po Istočnoj Bosni. Pola, sata docnije sjedio sam u zaseoku Drapnića — Kosanovićima i pričao s jednim đačetom. Oca su mu ubile ustaše, majka se preuđala, on živi kod bake. Na jesen će u četvrti razred. Volio bi, kaže, da ide | na velike škole i da uči za učitelja. Zašto baš za učitelja, Najljepše je biti učitelj, jer on umije da sve objasni »i zašto kiša pađa, i kako eroplan leti«,

Oko podne, po najžešćoj avgustovskoj pripeci, stigli smo na stanicu Žeravice, na željezničkoj pruži Zavido= vići — Han Pijesak. Pored stanice čitava brda balvana svučenih ovamo iz atoljetnih šuma koje počinju odmah više pruge. Zalogorovali smo pored rijeke Stupčanice koju smo u toku rata toliko puta prelazili i za koju su vezane mnoge uspom.ene.

Desetak kilometara odavde uzvodno leži Pjenovac kod koga je jednog januarskog jutra 1942 godine za svega nekoliko minuta palo oko šezdeset boraca Prve proleterske brigađe. S njima su izginuli čiča — Milan Ilić, seljak iz Šumađije, komanđant bataljona, Draganče Pavlović, stuđent iz Beograđa, politički komesar bataljona i Slaviša Vajner, legendarni Čiča s Romanije, „komandant Romaniskog partizanskog odreda. Osam mjeseci docnije, borci Šeste brigađe vazbili su na Pjenovcu neprijateljsku posadu, zapalili pilanu i ogromne zalihe đaske spremljene za Nijemce. Tu u blizini survao je Veljko Lukić — Kurjak sa svojim bataljonom željezničku kompoziciju, i u stuđenoj vodi Stupčanici mašlo je smrt oko pedeset usfaških zlikovaca.

Pobjede, porazi, grobovi, zimske vijavice i ljetne žege, gladna proljeća, sve smo to zapamtili oko ove rijeke Stupčanice. A. sad je nad njom tišina ljetnog dana. Cakli se modđro nebo, ljeska se na suncu zelenkasta vođa, a mi, umorni od marša, sunčamo se na pržini pored rijeke i pretresamo ratne događaje i uspomene. Ponekađ tišinu naruši pisak voza koji ođe Han Pijesku po novi tovar balvana ili povici capinaša koji utovaruju drvo na stanici više nas.

Odmorni, osvježeni pojahali smo konje i krenuli na Ponjerku, na konak. Ovuda nam nije potreban vodič — svi znamo put koji između pokošenih livada vijuga na greben s koga se, lijevo, vidi selo Žeravice, Poši-

·roka, župna prodola puna sjenokos3a, njiva i povrtnjaka, na kojima se vide poslenici koji grabe đa iskoriste što se više može ovaj vedri ljetni dan. Na samom rubu sela, tek dovršena, stoji škola. Oko nje još razbacani komađi kamena, drveta, gomilice pijeska, a jesenas će ta lijepa i svijetla zgrada zabrujati od đačkih. glasova.

Još iz rata nosim u sebi kao nezaboravne utiske ljetna predvečerja u ovim planinama kad se iza tamnog masiva šume smiruje sunce. Pukao planinski pašnjak pun mirisne i već prezrele trave, kroz njega utabanom ili tek progaženom stazom ide kolona. Diše se lako, i već prohladđan vazduh prožima, čini se. ne samo pluća nego čitavo tijelo. U čovjeku je. takvo divno spokojstvo, misli jasne, a sve oko njega, i stvari i ljudi, bliže mu i prisnije. Možda smo to svi osjetili kađ smo se više Žeravice uspentrali uz jedan strašan kamenjar, projahali kroz Tijetku jelovu šumu i ugleđali još nepokošene livade oko Ponjerke, Zastali smo malo na iskraju šume, sja: hali s konja i pošli svi pješice i ĆUteći stazom prema usamljenoj kući pod šumom.

Pred kućom je stajao stariji seljak, sa zaturenom šubarom na glavi i gledao usretsređeno put naše kolone. Tek kad smo stigli blizu njega, lice mu se razvuklo u širok osmijeh i on je radosno uzviknuo.

— Ma jeste li vi to, drugovi?

—A jesi li rad gostima? Ide za nama čitava brigada. ·

— MEvo i intenđanta, viknu jedan dđrug iz kolone, pokazujući na Vesu Radojičića, nekadašnjeg, intendanta Šeste brigade. Ti znaš da intenđanti idu prije ostalih.

— Lako je meni sada dočekati ako hoćeš i diviziju, smijao se domaćin.

To je bio Đorđije Sokanović s Ponjerke, naš stari poznanik iz rata čijoj smo mi kući često navraćali u toku ustanka i, bogami, dosta njegova đobra pojeli.

Ubrzo je naš intenđant Veso, kao nekađa u ratno vrijeme, razvio svoju aktivnost: loži se vatra, traži kazan, brašno, mast, — Valja spremiti večeru. Naš se domaćin čuđi što Veso neće da kolje jagnje koje on nuđi »bri-

gađi«.

— Ma, Veso, brate, od sveg srca. — Neću, odgovara Veso poslovno,

„štab je riješio da se za večeru spremi samo pura s mlijekom i ništa više.

\ — Ama kaka pura! uzvikuje ĐoT: đije. Zar vi meni jednom došli u ovije šest godina, pa da večerate Dpuru. Ne velim da nema, ali ima. Mogo bi. vala, i troje da vam zakoljem.

Ali Veso ostaje pri svome, i ubrze

_ je zdkrčkala pura U velikom kazanu · nad improviziranim ognjištem u dvo-

TiŠtU,

Oko vatre posjedala naša družina i tri brata Sokanovića — Đorđije, Vaso i Ilija, Ugodno je kraj vatre, jer su i avgustovske noći hladne u planini. prijatno pucketa i miriše na vatri smolavo drvo. Razvezao se razgovor o svemu i svačemu, a najviše o USpOmenama iz rata.

Otac Sokanovića, stari Mićo, bio je jedan od najbogatijih domaćina u Ovom kraju. Njegovoj kući navraćali smo često u toku rata. U njoj je, poslije Pete ofanzive, nekoliko đana boravio drug Tito s Vrhovnim štabom. Tu su kuću zapalili Nijemci 1944 godine. Mićo je umro odmah poslije oslobođenja, a tri njegova sina podijelili se i svaki digao sebi kuću < sve u krug oko Ponjerke. Kuće brvnare — velike, na sprat. U svakoj dosta čeljadi — svi oni dječaci iz rata, poženili se mlađi, i odmah posula djeca. (Svuda po selima, kud smo prolazili na našem maršu, primjetili smo

mnogo djece i mnogo stoke). Đorđije ·

s ponosom priča da mu mlađi sin služi »u Beogradu, u Titovoj gardi«.

Pitamo ih kako su tako brzo đigli tako velike kuće. eo

— Pomaže država, veli Đorđije, a šume dosta, pa kad već pravim kuću da je napravim da mi kroz deset godina ne buđe tijesna. Bto, već sam

poženio sinove, a, dok udariš dlanom |

o dlan, valjaće ženit i unuke, smije se Đorđije.

Prišle su vatri Sokanovića žene, pozdravljaju se sa svima, a naročito 5 Vesom. »Nuto našeg Vese«, vele mu obradđovane. S

Zadđirkujemo Vesu zbog njegove popularnosti među ženskim svijetom, što nije mala stvar kad se uzme u obzir da je on bio intenđant brigade u teškim gladnim godinama, kad je valjalo uzimati hranu za vojsku i od onih koji je ni za sebe nisu imali dovoljno. Veso objašnjava svoju politiku,

— Kad god smo oslobodili neki grad, ja sam uvijek uzimao od plijena ponešto za naše seljanke: maramu, šal, druge sitnice, i sve to nosio s komorom. A kad naiđem kroz selo, ja zađi po kućama, pa 'to onda podijeli našim hraniteljkama. Neka vide da se Veso njih sjećao i na njih mislio i kađ je bio u gradu, a ne da mu one padnu na pamet samo onda kad mu treba hrane za brigađu. To ti je pažnja, a naš je svijet na to jako osjetljiv. Pa i kadđ nisam imao šta da im donesem, ja sam uvijek imao za njih lijepu riječ, jer priznaćete, drugovi, da je majkama u ratu bilo najteže. '·Umor je savladao ljude — prevalili smo danas oko četrdeset kilometara — i razišli smo se na počinak: ko pod 'šator na sijeno, ko u kuću — u krevet, koje je promućurni Đorđije već nabavio.

Ujutro nismo mogli krenuti na vrijeme, jer su Sokanovići htjeli da se 8 nama slikaju. Dok su se sve njihove snahe udesile, dok su obukle, očešljale i malo uljudile svoju djecu, dok su naši ne baš naročito vješti fotografi nekako sredili za slikanje gru pu, u kojoj je bilo dosta njih koji se prvi put u životu slikaju, dok su se slegli graja i smijeh u kojima su VIšene pripreme za tako važnu operaciju i dok su, najzad, škljocnuli aparati, jednom, molim vas, još jednom, za svaki slučaj, prošlo je, bogme, dosta vremena.

I na oproštaju ovakav dijalog između Đorđija i intendanta:

— Uzmi, bolan Veso, jedno jagnje i baci ga u trešelj, pa ga ispecite neđe uz Dput. ,

— Hvala, Đorđije, veli Veso, gonimo mi svoju komoru, a ja uzimam samo onda kad nemam. To je moje intendđantsko pravilo.

— Ma uzmi, imam ja, ne boj se, neće omaliti n: meni ni mojima.

— Vidio sam ja sinoć kad su tvoje snahe sjavljivale stoku da imaš i koliko imaš. Imam ti ja za to izvježbano oko. Nego evo Šta ću fi reći. Sad ti hvala, ali ako jednog dana bude obet zatrebalo, tražićemo ti da s na-

ma podijeliš i posljednji zalogaj, kao .

što smo i u ratu dijelili. Hoćeš li?

— Oću, vala, Veso, s takijem ljudima, pa makar ja gladovo. Volim što ste me se sjetili i mojoj kući svra= tili nego da 3! mi ne znam šta poklonio. TI kolona polako kreće prema Milanplanini, stazom kojom je Šesta brigađa mnogo puta prošla, krstareći u toku rata Istočnom Bosnom, Iako smo svi bili uvjereni da taj put znamo dobro, ipak smo malo lutali, jer su mnoge staze za ovih šest godina, otkako ih ne gaze partizanske kolone, obrasle travom.

Spustili smo se u dolinu Drinjače, studene planinske rijeke, koju smo često gazili, i zimi, i ljeti, i pored nje iđemo prema Šekovićima, poznatom partizanskom kraju, utočištu Šeste brigađe u najtežim danima. Zaustavili smo se u siromašnom selu Betnju, odakle se vidi dolina Tišče, i u njoj nekoliko novih velikih zgrađa: Dpilana, sagrađena poslije rata, i zadrušni dom. Na mjestima, kroz zelenilo, bjelasa se đrum koji vodi u Vlasenicu.

Više sela uzdiglo se šumovito brdo Betanj s kojim su povezane mnoge uspomene iz borbi Šeste brigade. Ispričaću samo jednu. \

U decembru mjesecu 1943 godine puk njemačke vojske, sa artiljerijom i minobacačima, krenuo je đa napadne bolnicu Seđamnaeste divizije koju je pratila Muslimanska brigada. Ona je prevarila Nijemce i izmakla se prema Kladnju, napala ga i osvojila, ali Nijemci su, sve misleći đa iđu za bolnicom, prodrli u dolinu Drinjače i krenuli na Vlasenicu u kojoj se nalazio štab Trećeg korpusa. Ovaj je naređio štabu Šeste brigađe, koja je bila na Ozrenu kod Sarajeva, da se hitno prebaci na sjever od Vlasenice. i odbaci Nijemce iz doline Drinjače Šesta brigada, pod komandom Miloša Zekića, usiljenim maršom, bez ijeđ nog pzastanka za osamnaest časovš prevalila je sto kilometara i prije Nijemaca stigla Da pBetanj i Pećinu, položaj koji zatvara prolaz iz „doline

JAJCE — TRAVNIK (Snimio T. Dabac)

lan reče đa će im prokazati baze. i va oficira pođu s njime. A i dovede na Polu, nu. Kad su bili na stijeni, on jumi na Švabe. Jedan se nekako otme. a on se drugim zajedno surva nis pećinu i oba ostanu mrtva Švabu su njegovi od našeg Miljana sa podigli spome

Drinjače u đolinu Tišče — kapiju Vla-

on ih, vod, vod,

dvije noći vodila se kreno na onu stije

vava borba za Betanj. Treći dan Nijemci su izašli na Betanj i prišli na puškomet štabu brigade. Tada je, 5 etom rezerve, pošao na juriš

politički kome- nijeli, a žene su

le. Mi mu sad da se ne zaboravi. omenik, kao što i priliči pravom junaku.

S pjesmom smo u dolinu Spreče, u s velikim, sasvim zavr domom, dočekali su n

cio štab: komandant, sar, kuriri, kuvari, pisari — sve što je moglo da nosi oružje. Nijemci su bili odbačeni, a na jednoj livadi ispod brda Nijemce je dočekao Prvi bataljon brigade, pod komandom Đukića, koji je hitao u pomoć svome štabu, i u tom silovitom sudaru izeko sto Nijemaca. Naši su

imali šezđeset boraca

krenuli iz Bišine elo Osmake. Pred šenim zadružnim as naši stari ratPred domom sp Zarku Vukoviću, kraja koji je tu dant brigađe. O-

narodnom heroju prvoborcu iz OVOBE poginuo kao komam davdđe sa uzvišice, na kojoj 1 menik, i mrtvi Zar: nekad, dolinu Sprei načičkana domobrans skim« uporištima, crvene krovovi nov domova, novih zgra zadruge, koja nosi nje, mom ne krstare više de« i tenkovi nego ka hidrocentrale kod Zvi kod Lukavca, nov skom basenu, gra u našoj zemlji svojoj tridesetoj Noću, pored V blizu zadružnog no veselje. Došli 5 većinom borci iz ovo se, prijete nam zasj preko koga ćemo su Na tom drumu, naime, rali razbijati neprijateljs

ci su otvorili vatru đa — tako su Dprienje iz doline Dribilo mirno i

Isto veče, Nijem' iz svih svojih oru krili svoje poglač njače, u kojoj je sutra tiho kao poslije oluje.

O toj bici n sma koja se i

Stigli smo u Šekoviće. malo naselje u kome je sve iznova o, jer su, nešto ustaše, nešto naselje bili spalili. Na jednoj a škola, valjda

če koja više nije e narodna pje- kim i »legionerdanas uz gusle pjeva. To je čitavo ih kuća, zadružnih da seljačke radne govo ime, a drušvapske »blinmioni građitelja ornika, koksare dnika u tuzlanditelja novog života

uzvišici velika osnovn najljepša u Bosni i Hercegovin su podigli bivši borci Šeste brigade u znak zahvalnosti narodu ovog kraja.

Zatim već pod krovom, ali još nedo-

godini, položio život. elike vatre naložene doma, zbor i narodu drugovi iz Tuzle. g kraja i, šaleći dom na drumu tra na Majevicu. često smo moke zasjede da

bismo se iz Šekovića prebacili na Ma-

dnog odbora, najstarijeB . Istočnoj Bosni koš u septembru mje-

zgrada naro\

ji je formiran jo secu 1941 godine. Odmah smo se uputili čice Lovnice u kojoj je često logorovala, gd godina održana sveč izvršeno proglašenje bio radni dan isku ta, — prosto 5 polja da nas V zdrave i da čuju koju Dogovorili smo se da s posao, treba uspremati lje posla mnogo, a radnih Mnogo je ljudi izginul dosta ih, kao oficiri, Zlborovaćemo i veseliti se ao što smo u toku rata često pokraj logorske

u dolinu rjeŠesta brigada

anost na kojoj je brigade. Iako je lo se dosta svijedrugari dotrčali 5 ide, da se s nama po-

Osmaka prema

Rano smo pošli sa k. Prati nas Ne-

drumu Tuzla—Zvorni đo Popović, stari koji nam sađa ne telja, nego n družno dobro, pr čanskim kulacim janicama juče, gradnje danas,

kazuje o kretanju am pokazuje zaiča o borbi sa sprea — četničkim persluži u Armiji. eljima naše iz-

koliko je zauzela za bostan,

druga ove god će, brine se kako će

koliko za povr srediti šljivu koja je ove nijela da se sve grane

Izbili smo na drum k — nova škola i zadružni d se s mještanima.

— Može li se s

Smiju se, sjeća na kad je bilo mnogo Z gluštine u E iz muslimans Seljublje, Hrasno, dajići, | Ali nam ozbiljno nude V do na greben Majevice. Mi se skoro nama vođič na Majeje pregazili toliko puta, ponekad bez vodiča. Lutali smo Majevicom dok se nekako nismo snašli i a Debelu Lipu i Orlovine, oa majevička sela

držali priređbe noću

mjestu gdje je da, otkrivanje taj slavni dan. Dok sam oko seraga lica Šekovljana, ljušem pokretu ostali vjerni anima po ustanak u Istoznam koliko 'oliko je krovova plae drugog dobra uništeno kraju naše zemlje, zato čekali da im drugi

I uveče, na istom proglašena Šesta spomen-ploče na Majo, gledao

od sela Memića

be poznata d di koji su na u najtežim d

mirom uz Majevicu. ju se prohujalih daabluda i matalih seljaka kih sela ispod Majevice:

je glava palo, lavama zaos

nulo, koliko j samo u ovom što naši ljuđi nisu donese slobodu, borili ne žaleći n vi povici neg jarosni kad govorni velikoruski imperijalisti nas oni oslobodili, pa da, stoga mogu budu tutori. Sjećaju se ovi ata kad smo im podvig i žrtvu, ta za svaki narod, ma kali bio, biti pasivan u vel bodu svijeta i čekati da ga i su nam vjerovali a na žrtve, kao anas, i nije ni što se i đanas taodbrane svoju slovisnost od podđlog neprjhoće đa nam otme Ono ječanskom borbom izVvO-

uvrijeđili. Zar vicu, kad smo danju i noću, i to

Prevarili smo se.

išta. I zato su njihotako iskreni i k kaže da danas

ljudi naših riječi iz T dakle su se vidjel i, sasvim u daljini, u izmaglici, Semodmarali u dolini ri-

Dugo smo se podnadule tabane

jeke Janje hlađeći u vodi, peckajući pojedin koji su svakojak partizanskog ma i o birokratama, tomobilima, riječi tuđih r im smo se služili nekad kađ smo, kao partizani, krstarili ovim krajevima. Komentarisali smo svoje utiske 5 marša i zaključili smo jednoglasno: Obrasle su travom mnoge partizanske staze po Istočnoj Bosni do te mjere da tu može da zaluta i stari partizan, ali u srcima lj bačenim selima tako je živa i svi uspomena na sve O! zama nekad gazili, bode, da je prava. sela i stisnuti žuljevit vih, vitalnih gorštaka zgarištima ni građili i građ nespokojnom VT uzdanjem gledaj boko su oni pusti do i ne baš mnogo mi mnoge su oluje oni su ostali tu, „tvrdo vjerujući u život i pravo da taj ži misle đa je pravedn

drugi oslobođi. On i borili se bez obzir što nam vjeruju i čudno ni slučajno ko uporno b bodu i neza

o podnosili napore ša. Bilo je tu riječi i o foteljama, i o au-

što je natčov

eli po zaseocima ljudima kod ratu svyraćali, dne zadruge »Šesta brida bi se pred i u Bišini, na mjestu zvakome smo u toku

Cio đan smo Pprov Šekovića u razgovoru 5 kojih smo u

garima iz ra' udi po ovim Za-

e koji su tim stanoseći zastavu slodost zaći u ta e ruke tih žilakoji na svojim su jadikovali, nego 5U e. i koji danas, u OVOm emenu, mirno i sa po u u buđućnost. Duli korijen u OVO tVI-

nom Bunarić, na ustanka održali mnogo žZ esto polazili u pohode.

išinu. s Jakovom Piljanovićem, jednim od najstarijih partizana zaustavio sam se pod

iz OVOB kraja e ukrštaju putevi koji

Polom gdje s

vođe u Bišinu. Brajince 'Na raskrsnici je podignu“

Pitam kome je podignut.

Stari Jakov mi objašnjava:

— Kad je 13 SS divizija, u ljeto 1944 godine, ušla u Sekoviće, ufate Miljana Vlačića i stanu Ba mučiti da im prokaže bazu s ranjenicima.

ovuda prohujale, a još jači i prekaljeniji u svoje sveto de kako oni o i čovječno.

NIDEVRERO/'RE ___ _——— — ————— _ - ZENJIŽEVNI |

DESANKA MAKSIMOVIĆ: „OTADZBINO TU SAM«

(Prosveta, 1951)

Desanka Malsimović je izvršila jedan podv:g. Napravila je, na sto i dvadeset strana, poemu, ili, bolje reći, spev o jednom od bezbrojnih života koji su se 1941 samopregorno, junački i tragično prineli na žrtvu raspaljenome plamenu Narodnog Uustanka i svojom krvlju udarili prve pečate na novoj istoriji naše zemlje. Ta izvanredno tragična epizoda oslobodilačke borbe i revolucionarnog razvoja stvari u njoj, to množimsko, a, tako reći, bezimeno stradanje ljudi koji su, na ovaj ili onaj načim, u pozadini izvršavali revolucionarno delo i izvršujući ga ginuli, ta mnogobrojna hapšenja, vešanja i streljanja i herojsko držanje čoveka u toj tragici stvari, ostali su još uvek nedovoljno i škrto kazani umetničkim jezikom

·u umetničkim inkarnacijama. . Onaj

drugi lik Ustanka, koji je bio ratnički, onaj dinamični i za svačije oko vidan vojnički front Borbe i Revolucije, i istovremeno za svačije pojimanje prirodno glavni, prevagnuo je kao inspiracija i kao motiv u našoj književnosti, I to je razumljivo. Ali ne i sasvim pravično. U Desanki Maksimović se to osećanje pravičnosti javilo i ona je poželela da poetski uhvati i konkretizira strađalnički lik pozadinskog junaka, da ga oživotvori, da ga postavi na pijedestal i uzdigne za široku vidljivost. Izabravši određeni lik po liniji ličnog oduševljenja i divljenja za baš faj i takav lik, ona je uspela đa mu u umetničkom oživotvorenju ne suzi.time značaj i da ga ne umanji kao neku vrstu spomenika mnogim hiljadama fragičnih sudbina sličnih onoj njene Dušice Stefanović. I to ja zovem podvigom.

Ali je to podvig i u jednom drugom smislu. Desanka Maksimović je pristupila jednom poslu za koji njena stvaralačka aparatura nije prirodno predodređena. Sagraditi jednu poemu, jedan spev od preko tri hiljade stihova, koji kazuje, opisuje i priča tragičan uđes jednog ljudskog života u epskoj atmosferi uzvišene tragike kađ se grčeviti i krvavi napor čitave narodne zajednice sav ustremljuje odbrani slobode, pošao je izvanredno teško savladljiv čisto lirskim sredstvima. A Desanka Malsimović samo tim sredstvima raspolaže. Ona SU, doduše, prvorazredna, rekao bih čak ponekad i nenadmašna, kadra da ly. skoj materiji obezbede intenzitet i kvalitet lirske vibracije koji ovoga pesnika uzdižu u prvi red naših liričara, ali su ne samo neđovoljna, nego istovremeno i suviše nežna i mekana da bi se njima mogla obraditi

„tvrđa, granitnija poetska građa. O-

štrica kojom se cizelira srma moraće

otupeti kad se njome zadre u ka

men. Ili će, u najboljem slučaju, u njemu odozgo, više na površini, samo urezati obris onoga Što bi imao biti oblik. Desanka Maksimović je, dakle, ovoj poetskoj materiji, koju, da bi se uobličila, treba teškim čekićem kova– ti, prišla kao đa je od svile. Ili, kao onaj orač iz priče koji je sa deset nokata prekopavao njivu, da bi u nju ubacio seme. I to je doista podvig. Utoliko više što je, bez odgovarajućeg poetskog oruđa za jedan ovakav posao, načinila rezultat koji treba vidno zabeležiti i odati mu srazmerno priznanje. „7Desanka Maksimović je uspela da OVOj svojoj poemi, koja je pretežno, moglo bi se čak reći isključivo lirski nadđahnula i lirski sazdana, obezbedi celovitost jednog speva

i đa joj, bez epskih kvaliteta, da tony

i karakter jedne dobro povezane poetske priče, koja doista odiše dahom vremena i njegove tragične atmosfere. A to je pre svega postigla time što

je, birajući lik slobodoljubivoga mučenika, umela da nađe baš onaj ko-

ji je, svojom ljudskom prirodom

svojim životom, najlirskiji valjda između mnogih hiljađa drugih u hapsa-

nama i na gubilištima onoga vreme-

na. To je žena, vrlo mlađa žena, studentkinja i istraživalac u jednoj naučnoj oblasti koja nekako sama 5O0bom vuče čoveka u lirska raspoloženja i nađahnjuje ga lirskim osećamjima. Ta Dušica Stesanović, koja proučava ribe, i to najlepše i najtajanstvenije među njima, ohridske pastrmke, već odavno u poeziji poznaie, sva treperi od lirskih stanja u sebi, potstaknutih i krenutih u njoj svakom tvari u živome svetu, od njenih riba i njene ljubavi i njenog materinstva u začetku, do stvarnosti oko sebe, njenih lepota i njenih teških tragičnih naličja. I partije u ovoj poemi koje neposredno govore o ovome liku i malenome začaranom svebu u kome on ushićeno živi, domašaji su visoke lirike i idu možda u najbolja lirska ostvarenja Desanke Maksi-

mović:

Ćute ribe u blagom letnjem sumraku, same nemušte i prkosne tajne,

usta im zatvorena 8a sedam pečata, oči gleđaju hladno i bez viđa.

O, proniknuće te čutljivice sjajne, ribe od Ohrida.

»Sad smo vi i ja same u institutu, ,

šapće im tiho.

Reci mi ti, rujopega nibo mala, otkađa tu korala nosiš nisku, kakva si bila kad te je talas niho u prađavnu noć preistorisku?

A ribe kroz sumrak plove neme, puni su tog ćutanja njinog kabineti, nijedna joj ne daje odgovora.

O, pronići tajnu ona mora, mora, i stići meti!

Zaedno sa malenom ribom pastrvicom rodilo se dete svetlosmeđe. i

Mati nagnuta čas nad kolevčicom,

a čas nad stolom, ribom srebrnastom, kuša ljudskom znanju da proširi međe.

Između ove male lirske junakinje i pesnika koji nam dočarava njen lik ima nekog dubokog unutrašnjeg afiniteta. Nju, u prvom ređu, sve UZbuđuje. Ona emotivno reagira na pojave i stvari i kroz emociju određuje

V fr

\ \ }

PREGLED

ceoeehos<oooweceeoooceccooooeoeooeocooogooe0000 a

i svoj stav prema njima. Ona, dakle, nagonski uspostavlja svoj odnos prema živobu i prema stvarnosti. Ona voli ili mrzi, nečemu se divi ili se nečega grozi, nečemu se raduje ili se nečim rastužuje, i prema tim osečaj- · nim stanjima ona nešto prihvata ili odbacuje, za nešto se oduševljava ili mu se suprotstavlja, za nešto se zalaže ilj se protiv nečega bori. Ona tako voli otadžbinu, ona tako voli slobođu, ona ftako prihvata borbu za otadžbinu i za slobođu. "To je sve za nju pre svega lepota koja zadivljuje i pred kojom se ne razmi+ šlja, mnogo više vrednost zato što je vrednost, bez uznemiravanja Ppitanjem zašto je sve to vrednost. Meni se čini da u čitavoj poeziji Desanke Maksimović motivski najviše i dej-

stvuje jedno takvo neprikosnoveno ~

udivljenje za pozitivum života, bez pitanja i bez odgovora, bez progledavanja stvari do kraja, nego samo vrelim sagledavanjem kroz trepavice, kad sve pred vama treperi u duginim bojama. 1 tako se samo i mo” glo dogoditi da se lik pesnika tako dirljivo podudari sa likom , junakinje koju oživotvoruje, da se u trenucima u poemi oseća da pesnik, tako reći, sebe samoga kazuje. I zato je Desanki Maksimović i pošlo za rukom da ovu svoju lirsku Dušicu Stefanović Živo uobliči svojim isključivo lirskim sredstvima i da lirskim dahom natlrili ovu poetsku materiju, koja bi morala imati, u osnovi, epski ton.

Ali zato ova impregnacija lirikom svake kazane stvari može i đa smeta u svakom onom tremutku gde se ona očigledno sukobi sa nužnošću da nešto bude rečeno patetičnom epskom mirnoćom, od koje se u čoveku mr= zne krv u Žžilama. U takvim trenucima kađ se očekuje i kađ bi morala da se čuje činjenična reč, fakt, koji kađ je poetski kazan, doista deluje više no lirsko razlučivanje fakta, ova lirska ekstaza pretvara se u neku VTstu limskog verbalizma. I kad je izvTsno složen u lirski mozaik, on ipak deluje samo svojim spoljnim sjajem. Ali sadržajno se tu oseća nešto ispra=– žnjeno, jer sam mobiv imperativno zahteva da “izraz bude ispunjen stvarnom Jonstatacijom. Uzmimo, primera radi, sam početak ove poeme. Om realno, pa zato za ovakav sadržaj i poetski nužno, treba da počne onim stihovima:

Pala je prve jeseni ustanka kađa je jasno oktobarsko sunce

poprskalo goru... itd.

Međutim, pesniku se neodoljivo nametnula čisto lirska imtonacija, kojom je taj stvarni početak kao velom prekriven: Čutite trenutak, grmuše i laste Utišaj se, vetre, dva Jutarnja trena

Ostavi goru, mali čobanine, zastani ovđe dva kratka trenuta

Ćutite, ćutite trenutak u ime, itđ. Tirski gledano, OVi stihovi imaju svoju vrednost. Ovde oni, međutim, sukobljeni sa početnim faktom, 58a OS- i novnom konstatacijom, sa nužmnošću da se direktno uđe u poetsku priču, verbalno deluju, što se naročito oseća u nepotrebnom i pomalo nespretnom insistiranju na akcenat: tremutak. Ponekad, i često, potreba za .lirskom slikom, preko koje se lirski dah najneposrednije prenosi, jašno se nalazi u sukobu sa živim viđom činjenice, koji u ovakvom sadržaju ne sme da buđe izvitoperen. Na jednom mestu mlađa majka u viziji evocira detetu povorku pobedonosnih boraca za slobođu: 75

Gleđaj kako uspravno idu Rkao voćka oplemenjena,

Ovde je pesnik, zaveđen lirskim sa-

gledavanjem pojma »uspravnoć, na šao svežu i nebanalnu sliku opleme- njene voćke. Ali se baš tom lirškom slikom sukobio sa činjeničnim vidom onoga što se ovđe kazuje, i dinamično kretanje opisao Sštatičnom nepomič-" nošću. Zaustavio sam se na ovim primerima samo utoliko ukoliko mi se” učinilo nužnim da se preko njih uka. že ma ozbiljne opasnosti koje se kriju u svakom sadržaju gde se neophodna. epska čvrstina hoće đa zameni čistim. lirskim, dakle pomalo fluidnim, po" malo neuhvatljivim i mehkim kk e

skim Rkapacitetom tim opasnostim uglavnom da izbeći. Ali nikad sasvim, TI to je upravo slučaj i sa ovom poemom Desanke Maksimović. i | Tirsko davanje je pretežno nagon· sko davanje. Nagoni u čoveku su. : žerna stvar i moćhi su činilac u njegovom životnom određivanju. Ali na goni sami, bez svesnosti koja ih · guliše, bez ideje koja iz te svesni svetli, istovremeno su i fak: | nja u Životnome određivanju, i mo gu da budu otvoren put u zato u poeziji u kojoj misao ne pot krepljuje nagonska osećajna rap lo-

On bi ovde možda čak delovi i da nije na svome mestu. To! ova poema nagonsko lirski izlivena, da se misao tako reći sama sobom isključuje. U dejstvima i postupcima. junakinje poeme sve je \goli nagon: otadžbina je nagon, slobođa je nago borba je nagon, baš kao i ! : učna zaljubljenost u ribe i konški jednostavno materins nagoni su ovde pravilno zdravo afirmisani, tako da

(Nastavak na četvrtoj

OON O U 2, 3

“lap! —

esad