Књижевне новине

'KNJIŽEVNE NOVINE

BROJ 44

PREGLED KNJIŽEVNIH ČASOPISA.

– . 00000000000000000000000000006000000000000000000000000D0000000000000000000000000000000000000DG00000000000000000000 9000006000000020020000%000200000000060500000005000000000000000D5D000000000000000000000000900000D0D006

7—9 BROJ

ZAGREBACKE IO. RREPUBLIKEĆ

| (Uređuju Ivan Dončević, Marin Franičevič ı Jure Kaštelan)

Obilje i (po oblastima) raznovrsnost ovoga trobroja »Republike« onemoguje da se u ovako kratkom prikazu

i E Bkrene pažnja čitaocu na sve što bi u

ma kojem smislu bilo vrijedno neke posebne pažnje; uostalom, ono što će | ovdje biti dotaknuto impliciraće u i mnogome i neke nepomenute radove. Od šest beletrističkih proznih prilo_ga(Dvije priče o bezimenima XI, Dončevića, Slike iz onog vremena P. Šegeđina, Dolazak V. Kaleba — odlomak scenarija Presuda M. Božića — odlomak romana — Ćuška M. Beretina, Na rubu pločnika A. Jurevića) pobudila je kod pisca ove bilješke naročit interes proza Dončevićeva i Šegedinova. Idući u red nekolikih poTresnih Dončevićevih priča, pisanih na temu oslobodilačkog rata, Dvije priče o bezimenima ne donose doduše ništa bitno novo na razvojnoj liniji svoga pisca; ali, što iz ove proze jasno izbija i što se snažno potvrđuje baš na odabranoj temi, na uumjetnički osjetljivoj temi vjekovnih mentalnih naslaga u čovjeku — to je u OVOj Dončevićevoj prozi „potpuno već stabilizovan ' odnos prema temi: Dončević je ovdje našao ugao gledanja iz koga se i najstrašniji fenomeni, ispoljeni u oslobodilačkom ratu, žilavi i naoko Ssvemoćni, sagle· daju ujedno i u svojoj uslovljenosti i nemoći. — Poznati već Šegedinov postupak tanane psihološke analize u ovim Slikama iz onog vre: mena (odlomak valjda jedne zasnovane cjeline) upotrijebljen je na temu života pod okupacijom; i, ovi odlomci pokazuju da taj postupak ovdje vrlo dobro stoji; a što je on na mjestima hipertrofičan — to je pitanje mjere i to ga nikako ne negira.

Poezija (Salut et fraternitć J. Kašlelana., Pjesme J. Franičevića, Slom V. Popovića, Spomenik

u Kumrovcu G. Viteza, Pjeema u ćeliji A. Stipčevića, Bješe kiša Š. Vučetića) pretstavlja jedan, iako parcijalan, ipak izvod iz savremene hrvatske poezije, koji bi mogao poslužiti kao povod za jedan širi obuhvat poetskog stvaranja u Hrvatskoj (i ne samo tu!), što ovoj bilješci naravno nije cilj. Među tim stihovima ističe se po svom svježem, još drhtavom nadahnuću pjesma Jure Kaštelana Salut et fraternitć. Intonirana i vođena do kraja u širokoj, psalamskoj emociji, — šteta što ta pjesma nema i više psalamskog čulnog ovaploćenja. Evo iz nje nekoliko nadahnutih stihova (pred polazak borca u borbu):

» '

Ja te ostavljam, majko svih leševa, roditeljko na topragu. Ja te ostavljam, vatro mojih ognjišta, i tebe, Jastavice, poludjelu od proljeća, i vas, koji ćete doći na kamen, sestre moje, u kađulju i smrču, i slanu 6o1 sažgane ove zemlje krotki kao rujan, kao čiste jematve, berbe, svetkovine i bistre uvale sa dnom bijeloga smijeha. Čujte molitvu oproštaja. Ja vas ostavljam, sestre moje, radi kruha, kojeg smo gladni, radi

rađa jer smo orni, radi slobode, koju sanjamo, kojoj tepamo, koju šutimo na mukama... Ili, naprimjer: O vi slobodni, o vi buđući, imajte milosti za nas, jer naže kosti neće mirovati dok pravda ne ovlada, dok ]jubav ne zavlada širom svih meridijana Ako opet zaplaču vaša djeca, to je naš lelek. Pozdrav i bratstvo vašem danu i kruhu na stolovima. Pozdrav i bratstvo iz ove olujne noći, i neka sunce dopre do svakog srca. Vrlo je zanimljiv, informativan i kritičan u isti mah, članak R. Supeka Psihološka intervencija i sloboda savjesti na in. formbiroovskim proces5sima. Razumljivo je da se ni pisac ove bilješke ne može dokraja snaći u ovoj prilično stručno, specifikovanoj materiji, pogotovo u kritici citiranih teorija savremene tzv. psihološke intervencije, ali je ovaj rad vrlo zanimljiv, jer nas uvodi u problem strašnog staljinskog slamanja ličnosti otvarajući nam nove aspokte. i Povodom živog i pismenog, krcatog finim zapažanjima, Povratka iz

· SSSR-a u Jugoslaviju Gaje

Petrovica nameća se čovjeku misao kaiko bi kod nas zaista trebalo kudikamo više potsticati i njegovati memoarsku literaturu, koja, pored svojih raznih aktuelnih efekata, može da dopuni i sliku naše burne epohe.

O jednoj burnoj epohi evropske istorije, o 1848, govori se u »Republici« u kritičkom članku Franje Šveleca Naša četrdesetosmaška ljevi. ca. Pisac članka kritički se osvrće na dvije knjige V. Bogdanova (Hrvatska ljevica u godinama revolucije 1848/00 i Društvene i političke borbe u Hrvatskoj 1848/49.O „Ocjenjivajući obje knjige kao dobre u cjelini, Švelec međutim tvrdi da su neki zaključci Bogdanovljevi preoštri ili prenapregnuti, a svoje tvrdnje potkrepljuje samim dokumentarnim muaterijalom kritikovanih knjiga,

| U poeziju "dna Ujevića napravio je jedan zahvat Vlatko Pavletić u svom opsežnijem eseju Kaos na pragu idealnoga. U jednoj pukoj bilješci opasno bi bilo (a ne bi bilo ni fer) formulisati svoj kritički sud o jednoj ovakvoj analizi kakvu je mapravio Pavletić. Ipak, treba nešto ovdje reći o metodu analize kojim se služi pisac. On kaže:

»Nema sumnje, da se talcvo pjesnikovo duševno stanje može protumačiti i objektivnim društvenim uvjetima, ali oni, osobito kasnije, nisu ni izdaleka dovoljni da objasne ovu vrlo slozenu, u samoj seli protuslovnu, ali prema stvarnosti dosljedno rezerviranu i suzdržljivu pjesničku ličnost.,«

'Dvrdđeći to pisac u svom eseju ostaje čitavo vrijeme u subjektivnoj sferi Ujevićevoj, sa neznatnim gotovo nikakvim izletima u sferu »objektivnih ·društvenih uv jet a«, Osim toga, precizirati treba međusobni odnos poetsko-mentalne konstitucije jednog pjesnika i objektivnih uslova; a treba isto tako precizirati i pojam objektivnih uslova, jer među tim uslovima se ne nalaze samo oni Živi, neposredni, društveno. materijalni uslovi koji okružuju jednog pjesnika, nego i već možda izumrli objektivni uslovi koji su se konzervirali u jednom mentalitetu čiji jedan individualno diferenciran nosilac Dostaje i pjesnik, Ovakvim jednostranim, u suštini pojednostavljenim metodom, kakav je Pavletićev, teško da se može doći do rezultata boljih oi rezultata jedne, makako plastične, đeskripcije pjesnika i pjesničkog djela; tu tačne opservacije ne mogu da dobiju.„svoje dovoljno obrazovanje, a ne tačne postaju netačne baš time što baziraju na širokim, ali plitkim osnovama. S. K.

„OTADŽBINO TU SAM”

(Nastavak sa treće SOM ir

ik koji ih nosi i po njima deluje

: Vote SOLDMA prema životu i prema stvarnosti određen. Rodoljubiv, slobodoljubiv i borben, taj lik ima ) i hrabrost LOA i io ie neka vrsta slepoga herojizma, - bj dizljivo uzbuđuje našu Ošečaj-P _ nost, ali nas ne zađivljuje u SVešSU_ On je više ispevan, nego Što je izrešen I zato ova poema ima pomalg : poetske legende, herojske ajke, a manje deluje kao poetsko životvorenje jedne velike, a tragič-

_ ne stvarnosti, koja je daleko još od ž ga da se mitski sagledava i prika-

Ari, 6jdi ima stihova gde sadržaj i loista postaje” zgusnutiji, čvršći, mae fluidan i manje transparentan. *

de misao nadire da prodre na povrnu i đa nas zapahne epskim dahom. _I to su mesta koja su bogata nakna· _ da za sva druga gde čovek zapne ili se namršti. Navešću samo jedno takvo: to je trenutak kad Dušica Ste· fanović pada pod kuršumima nasil· _ nika i porobljivača:

Pobledđe nebo, bolno uzdrhta granje, fica se krilima uđari u grudi,

obanin diže kapu, osta mu ruka, starica u dvorištu kraj puta zakuka.

Izdvajam dva srednja stiha. I oni su sa lirskim akcentom kriknuti. Ali

u tome kriku ima toliko tragičnoga epskog daha, da vam doista srce zastane za jedan od svojih udara. Ono: »ptica se krilima udari u grudi«, tako je tragično slikovito, i istovremeno tako iskonski rečito kao izraz neke svemirski večne {uge i žalosti, da vas misao odvede u davninu kad su žene od tuge grebale sebi lica, išle na lomaču ili se nožem ubijale kao Njegoševa sostra Batrićeva. A onaj čobanin koji diže kapu, a »osta mu ruka« u vazduhu, kao da kune ili se zaklinje, pokretom samo nagoveštava misao koja anatemiše i blagosilja, koja govori i za danas i za sutra, koja je retrospektiva i perspektiva, To su doista tvrdi stihovi, stihovi za poemu, stihovi koji lirikom prevazilaze liriku i pretvaraju se u epski izraz koji kao da je u kamenu urezan.

Da je ovim stilom i ovakvim stihom u celini ostvarena, poema Desanke Maksimović »Otadžbino, tu sam« bila bi veliko poetsko delo. Ali i ovakva kakva je, sa svima odlikama i neđostacima, ona je, u jubilarnoj godini Borbe i Revolucije, najbolji poetski memento na tragičnu, a veliku 1941. A u stvaralaštvu Desanke Mak-

simović jedan dobar datum,

Milan Bogdanović

(Časopis za književnost i

| „STVARANJE“

kulturu. Cetinje. god. VI,

septembar 1951, broj 9)

'Uz povremenu saradnju. ponekog ·

naučnog ili kulturnog radnika, književnici u Crnoj Gori izdaju već neko. liko godina svoj književni časopis. Ta njihova djelatnost, iako ne uvijek i u

cjelini na željenoj, a.i potrebnoj visi- ·

ni, bila je jedan od pozitivnih faktora u razvijanju kulturnog i umjetničkog života u svojoj sredini. Ali sada već, čini se, moglo bi se razmisliti o tome koliko je i da li je i danas oportuno tako raditi.

Naime, postavlja se pitanje nebi li, baš s obzirom na ograničene mogućnosti kakve ima »Stvaranje«, bilo bolje umesto ovakvog časopisa preći na izdavanje jednog takvog časopisa koji bi se pored književnih, umjetničkih, pa i nekih problema iz oblasti kulture, orijentisao na više raznih oblasti iz kulturnog i naročito opštedruštvenog života pa tretirao širu i raznov?sniju problematiku svoje sredine (e&onomsku, „sociološku, urbanističku, arhitektonsku itd.) Takav časopis mogao bi okupiti širi krug saradnika, u prvom redu saradnike iz sredine u kojoj izlazl i kojoj je uglavnom namijenjen, imao bi veći i interesantniji izbor materijala, mogao bi manje-više održati relativno kvalitetniji nivo. Ta činjenica opet 6a svoje strane uticala bi da se proširuje krug čialaca, pa brže i uspjelije, — kod jednih svjesno, a kod drugih najviše slučajno, — postepeno i neosjetno „razvijao bi se smisao i želja za književnošću, umjetnošću i drugim naukama za koje se nisu, ili za koje se ne bi, zainteresirali preko s&pecijalizovanih listova i časopisa. Na primjer, zar tolike naše istaknute kulturne i javne radnike nije umjetnička literatura dovela do politike, odnosno do sociologije i filozofije, do marksizma i klasne borbe, i — obrafno? I koliko se puta, — pored književnih i umjetničkih priloga u dnevnoj i periođičnoj štampi, — naše oko i znatiželja zaustavi i na dru_ goj problematici i razbuđi naš interes za njih. Najzad, zar i drugi književni časopisi koji često izlaze pod Dovoljnijim . prilikama i mogućnostima ne prošruju oblasti svoga interesovanja? Tim prije bi se o tome, čini se, moglo i trebalo razmisliti kad je u pitanju »Stvaranje«. Uostalom, čak je i redakcija »Stvaranja«, možda i stihijno, sve češće proširivala sadržaj brojeva svoga časopisa prilozima i temama iz drugih grana nauke (istonije),

„što je uglavnom bilo dobro.

Takve opservacije nameće ovaj, deveti broj »Stvaranja. Prilozi u njemu su vrlo neujednačeni po svom kvalitetu. Tri dokumentarna i uglavnom solidna priloga iz kulturne istorije Crne Gore (Dušan Kečkemet: Kipar Ivan Rendić na Cetinju 1876; Don Anton Milošević: Glasoviti Budvanin Krsto Ivanović i Vasilije Lukač: Tri perioda u razvitku kulture Crne Gore), na primjer, đaju ozbiljan karakter ovom časopisu dok ga istovremeno osnovni „članak iz Književnosti (Božo Milačić: O poeziji Desanke Maksimović) dezavuiše, Taj odlomak iz studije nije ni na visini jednog solidnjeg seminarskog rada na fakultetu. To je površno informativan i vrlo često konfuzan prikaz ljubavne poezije Desanke Maksimović. U njemu pi-

· ovoga broja »Stvaranja«.

sac mehanički ide skoro ođ pjesme do pjesme, prepričava ih i traži ili za· mjera pjesniku što njegov pogled, odnosno što njegove emocije nišu takve i takve, pledirajući tako za poeziju uglavnom inspirisanu iz cerebralnih regiona. Njemu pjesnička · materija nije primarni osnov i građa za eventualnu analizu i sintezu, jež on od pisca ne traži da polazi od života, od stvarnosti, pa makar koliko i makar kako ona bila — fa slvarnost — suprotna našim koncepcijama, našoj cerebralnoj laboratoriji. Iz takvog gledanja i metođa rezultira tvrdnja da Desanka Maksimović »nikad jasno

· nema« pogled na svijet. Međutim da-

nas je več evidentno za svakog ozbiljnog trudbenika kulture da je poezija, ma kakva ona bila već jedan pogled na svijet. I pisac, kao i svaki drugi čovjek, bio on toga avjestan ili ne, ima nekakav pogled na svijet koga on nužno unosi u svoje djelo, a koji se lakše ili teže može uočiti i utvrditi. Književni kritičar to može postići salidnom analizom »građe« koju mu je dao pjesnik. U zaikijučkuai ovoga odlom ia svoga eseja Božo Milačić, ne obrazlažući svoju tvrdnju, između ostalog kaže, da će {i skinovi Desanke Malksimović biti značaini »za razvitak srpske ljubavne HFrike«, što djeluje formalno i neubedljivo.

Tako ne takva i tolika, postoji disproporcija i između samih literarnih priloga, recimo, između »Sastanka i rastanka« Mihajla Lalića i »Pregršti topline« Čede Vukovića, ili među poetskim prilozima. Tematika ovoga Lalićevog proznog priloga je, kao i obično, iz vremena NOB, iz života i borbe boraca za slobodu koji »u pozadini«, daleko od naših glavnih vojnih snaga, nisu položili svoje oružje, već prenose misao o borbi za slobodu, ne daju da se ona ugasi, boreći se i sami protiv narodnih izdajnika. Epizođa iz života Tih ljudi koji su se sastali da se dogovore o svome daljem radu i odmah zatim rastali, ispričana je lijepim jezikom koji odlikuje Lalićevo pripovjedačko djelo, — oma se ni po drugim Književnim osobinama posebno ne odvaja od njegove proze i pretstavlja jedan od solidnih priloga Vukovićev prilog: je smioniji po zahvatu u kom-. pleksnu „problematiku „čovjeka iz NOB. Njegov junak Mladen je intelektualac koji se irenuino našao u jednoj situaciji u kakvoj su česlo bili naši borci: u neposrednom i oštrom vaftrenom dodiru sa neprijateliem, a pod uslovima strašne zime, bez hrane, sa oskudnom obućom i odjećom, bez ikakva izgleda da će ga iko zamijeniti na položaju, a moralno vezanim za povjerenje drugova da će sigurno uspješno izvršiti ili postojano izvršavati zadatak. Taj dakle pokušaj psihološkog seciranja čovjeka u jednoj složenijoj situaciji ostavlja utisak nevještine ilj nesrazmjernog htijenja i snage, kao i još uvijek nedovolino objašnjenih fiziološkopsiholoških procesa pri smrzavanju.

Pored prevoda Ante Ce'nea sa portugalskog i pjesama Dušana Đukića i B. L. Lazarevića, objavljene su i dvije pjesme (Sreten Perović: April u mom selu i Jevrem Brković: Pjesma iz tuđine) nagrađene na konkursu za najbolje radove književnih početnika, koji je 1949 godine bio raspisan u Crnoj Gori.

Dva, do sada neobjavljena pisma — jedno Sime Malavulja, a drugo Svetozara Ćorovića, — su imteresantna kao književnoistoriska građa. Bilo bi debro i korisno ako ne bi ostalo samo na ova dva, već ako bi slijedila i druga slična građa, kao i prilozi iz raznih naučnih oblasti koji tretiraju problematiku svoje sredine (a ne samo iz oblasti umjetnosti ili kultume istorije koje priloge je, često vrlo interesanine i uspjele, donosilo »Stvaranje«), a što bi podiglo opšti nivo časopisa i pomoglo da se Dposltigne sve ono o čemu je već bilo riječi u početku ovoga sumarnog prikaza.

N. S.

geoo0000060MwOG|

osovoovo|

(esse

itee.eseeoeseovoeoooesoeseseB eee.

........

BU O jo Dimap ODAO KAN ON

JESEN NA VARAŽDINSKOM

· BRIJEGU

Oblak je korpa grožđa, puna boja: crvena, žuta kiša pljušti, prska; vinograd plamti, šuma, šaš i trska i gori vatra usred zrelih hvoja.

A srce vrije i sve jače kuca, beračici je čelo već u rosi; vjetar joj suknju nadimlje i nosi, pudarska puška iz daljine puca.

Pjesma je dunja: miri od milina, kad stari Jožek punu brentu nosl, i vjetar češlja srebro mu u kosi, i burad čeka prvi gutljaj vina.

A večer se ko mlada žena žuri i svaki korak sakriva u travu; kraj preše Jožek spustio je glavu,

sa suzom gleda: prvi mošt već curi.

Na trsju rijetki grozdovi se zlate. Jesen je mačka: žmirucka i spava, a za brežuljkom mirno teče Drava

i jablani je, graničari, prate.

TOI OTTO TO TTTOTTTT TT eee. areeeneoveeoeopeeeeR BP

ebspoebepegeebpePP9 eee Bee BB9e 666699 698996 eee eee eee BB BBB uBe eu ao eeBeveepe Be eee oBapeueeeBeee9 eee. ee.

—

seoeveveeveo.oWe 998899 966 69B896P9 999999 99W!?

DVE KNJIGE O SLIKARIMA

»PIPTRER BRUGEL« (REPRODUKCIJE) SA PREDGOVOROM MARIJANA MATKOVIĆA. » AUTOBIOGRAFIJA STEVANA TODOROVIĆA« SA PREDGOVOROM ZORE SIMIĆ-MILOVANOVIĆ

Naučno-kritička literatura o slikarima i slikarstvu kod nas je još uvek prilično oskudna, I zato Su sa interesovanjem primljene dve neđavno izašle publikacije iz ove oblasti, u kojima se, u obliku eseja, izlažu životi i dela dvojice slikara. Reč je O izVr-

SPTEBEVAN TODOROVIĆ: Autoportre ulje)

sno opremljenoj knjizi reprodukcija »Piter Bruhel« (Pieter Bruegel) sa predgovorom književnika Marijana Matkovića, u izdanju Državnog izdavačkog preduzeća Hrvatske »Zora« iz Zagreba, i »Autobiografija Steve Todorovića«, sa predgovorom Zore Simić-Milovanović, u izdanju »Mafice srpske« iz Novog Sada.

Knjiga o Bruhelu je prva iz serije dela ove vrste, koje »Zora« ima u planu svoje izdavačke delatnosti. Nedavno je preko štampe najavljen izlazak druge Knjige iz ove serije »Portal {rogirske katedrale«, od dr Cvita Fiskovića. O ovoj prvoj publikaciji iz ove serije može se govoriti samo vrlo pohvalno.

Autor predgovora knjige o Bruhelu, Marijan Matković, oduševljen njegovim delom u potpunosti nam dočarava, stilom i metodom talentovanog eseiste, lik i delo ovog velikog slikara nizozemske Renesanse. Stavljajući na početku eseja sebi za cilj da odgovori na pitanja »kako se Bruhel odnosio prema drami svoga vremena i kako prema slikarstvu svoga vremena«, Matković, pomavajući dobro Bruhelovo delo i proučivši opširnu literaburu o ovom slikaru, koju na 'kraju svoga eseja i navodi, daje iscrpnu analizu uslova i političlko-isto-

00000090000D000W00DOGOVO

EDO MURTIĆ: JADRANSKI MOTIV IZ DUBROyNIKA

risko-društvenih odnosa „Holandije XVI veka i slikarevog rada u tim uslovima. Pri tome se Matiković uvek dosledno drži sebi postavljenog za-= daftka: u analizi umetničkog dela, on nam otkriva šta je kod Bruhela proizvod vremena u kome je ovaj živeo i delao.

»Motivi njegovih crteža, u kojima se sukobljavaju i prepleću sve krajnosti i opreke toga vremena — i pravda i zločin, i pakao i zemlja, i magijai realnost„i bogatstvo i siromaštvo — u svojoj suštini ne govore ništa drugo, nego da je taj crtač bio „punokrvni čovjek šesnaestog stoljeća. Organskim žilama njegova talenta vezano je sve, što je on kao slikar stvorio uz vrijeme i zemlju: varijabilnost motiva svjedoči o širini intelektualnoga i osjećajnoga njegova svijeta. Legenda, poslovica, šala, dosjetka doživljuju u njegovu djelu objektivizaciju realnosti. I jeza i strava. Akordi smrti, mračni i teški, u 6vim su njegovim motivima Mlasnik, provlače se kroz sve crteže i Slike: grobovi, vješala, povorke kostura, sredovječne nakaze, vizije pakla i vrane. Ali nesumnjivo je jača i glasnija „melodija života, koju je on u svom djelu pjevao postojano i onda, kad u prvom planu crteža ili slike caruje smrt... Bestijalna surovost udomaćila se ma 6vijetu, zamračuju se po= sljednje luči, sve se zakukuljuje i guši — no ipak zemlja pjeva svoju pje· smu, a ako je čovjek iznakažen, prignječen, zatučen — čovječanstvo živi i pod, vješalima i oko križeva i lomača, živi neorganizirano, zapleteno u tisuću grotesknih, protuslovnih scena, smiješno, žalosno, ranjeno — ali, usprkos grotesknosti u pojedinosti, u cjelini silnim, nezaustavljivim ritmom života.«

I tako, od strane do strane, od reda do reda, pred nas izbija delo, a preko njega i duhovni život ovog slikara, o čijem je životu, inače očuvano vrlo malo podataka.

Knjiga sadrži četrdeset reprodukcija Bruhelovih slika crno-belo i osam u boji, od kojih su neke detalji kompozicija, i deset crteža u tekstu predgovora. Po svim svojim osobinama ova ret• ka publikacija spada među najbolja dela ove vrste koja su se kod nas po»

javila. *

Ne može se, nažalost, isto to reći i za knjigu »Autobiografija Steve Todorovića« — bar što se njenog predgo. vora tiče. Zora Simić-Milovanović a. kođe nastoji da Stevana Todorovića!) prikaže u okviru njegove društvene delatnosti i kao proizvod srpskog društva druge polovine XIX veka, Ponegde joj to i polazi za rukom, ali isto tako, ona čini i greške koje se ničim ne mogu opravdati. Naročito je upadiljivo njeno nesnalaženje u mate• rijalu o kome piše na onom mestu gde Todorovića upoređuje sa drugim jed. nim welikim slikarem i njegovim sa• vremenikom, Đurom Jakšićem:

»I Steva Todorović i Đura Jakšić bili su napredni za svoje doba, ali su išli različitim putevima, Obojica delaju korisno, ali svakima svoj način. Đura Jakšić preko javnih glasila, pesmom, na sedeljkama i govorima, uz času, i gdegod stane. Ali nije ini. cijator i organizator ... Steva Todorović je uvek tražio kompromisno reš enje i išao polako cilju. Đura Jakšić je proleter, sumnjičen, proganjan i zatvaran kao »komunac«; a Steva Todorović je pripadao krugu nove buržoazije, onom krugu koji je u tom trenutku bio vladajuća Sila dru:· Šš ~ ROME podvukao M. K.)

ak iako se apstrahuje fo: lacij Zore Simić-Milovanović, aaa obja

(Nastavak na desetoj strani)

1) Stevana a ne Stevu kako to i :njige i'u tekstu Zore SimiČ Milovana toji; naime, opšte je poznato da je ime VOg slikara bilo Stevan — on se tako potpisivao, a tako ga pominju i skore svi O koji Su o njemu dosad pisali. Priliom održavanja izložbe njegovih slika u Jmetničkom muzeju u Beogradu u leto 950 godine u katalogu je — ko zna čijom ia Onaj OVE S OOE ispisano nj govo ime, svim čla tako pogrešno i Disala e pad SO IOČU!