Књижевне новине

N”.

%. M, \

a e

(iu 1 |

–

BTRANA E:S EK

'KRIŽEVREINOVINE | KO TNTae Jo 7 BA NJS0NE- 4

BROJ 45

P. RR. GG: L EID

NU II III OT . : .. hobi bbbbbbb bik kk kb bik kb bb O OI IIIIIIIIIIIIIOOIIIIIOIIIIIUIIIIIIOIIIIIIIIOIIIIOIIIIIOIIIIIIIOIIIILII III II III II III III II II III II III III III III III III III III III III II OTTO III IIIIIIIIITII II

POVODOM KNJIGE ERIHA KOŠ | I NEČEG ŠTO JE O NJOJ PISANO

Ima zanimljivih anegđota o tome kako su savremenici primali nove knjige, romane, pripovijetke i ostale radove literature, kako su u njihovim junacima prepoznavali sebe ili svoje bližnje, i kako su, najčešće nezadovoljni svojim likom u tom »ogledaiju što šeta ulicama«, glupo i ružno i svnkojako svetili uvrijeđenu sujetu. Bilo je s te strane stalnog pritiska, Dprijetnji i osveta, a književnici su se dovijali, kako je ko umio, da izbjegnu udarac ponekad moćnih sila. Stendal i Balzak, pa i savremeni engleski pisac Pristli, kao i mnogi prije i poslije njih, ograđivali su se napomenama, već banalnim, da su lica i događaje izmislili, da bi svaka podudarnošt sa živima bila samo puki slučaj, da njihovi junaci ne postoje u praksi. Flober, manje vješt u tome, izveden je, zbog »Gospođe Bovari«, pred sud; Matavulj, zbog pisanja o Boki i Crnoj Gori, imao je gadnih neprijatnosti.

Bilo je toga i u drugim zemljama, ali svakako jedna od najšaljivijih stvari te vrste odigrala se kod nas, nekoliko godina prije rata, u vezi 8 pripovjetkom Dušana Đurovića, Obična priča, pomalo ezopovska, u kojoj magarci razgovaraju o svojim potrebama — možda bi prošla neopažena, da jedan narodni poslanik iz tog Vvremena, jerezovac ili nešto slično, nije iznenađa prepoznao sebe u jednom od tih magaraca. Uvrijeđen, njačući na sav glas, poslanik je odmah podnio sudu tužbu protiv pisca. Onda je počelo suđenje, u Sarajevu, praćeno punom pažnjom javnosti. Nekako se desilo da sud, ipak, oslobodi pisca a poslanik je, kao i njegova stranka, i time namagarčen.

Ako neko misli da je sve to, sasvim i u svemu, prošlo, i da mu nema traga, — vara se, Neka samo počne da piše, pa će vidjeti. Dođuše, otpor negativnih tipova nije onako divalj, odmazda nije onako žestoka, — ali još ima i jednog i drugog. Neki ljudi ne bi smjeli da diraju medicinsku literaturu — razbole se redom od desetak bolesti čije su opise pročitali, a, osim toga, gotovi su da svima oko sebe određe i dodijele po koju od tih bolesti. Donekle slično stoji stvar i s nekim našim čitaocima — uvijek tamo prepoznaju sebe ili svoje znance. Jednom mi je jedan drug oštro zamjerio što sam »onako iskarikirao« njegovog brata — a ja uopšte nijesam mao da je on imao nekog brata, nikad o njemu ništa nijesam čuo, nigdje ga nijesam vidio.

Tli se uhvate za najobičniju spoljnu oznaku, za ime, na primjer. U mom mjestu živi Martin Ivanović najpošteniji čovjek u sela i okolimi — „dbbolešljiv, „povučen, fih, davao mi je hljeba 1945 godine kadđ je to bilo teško i opasno. Prema njemu osjećam samo dužno poštovanje i zahvalnost, a ipak... Prije tri godine mapisao sam pripovijetku u kojoj se pojavljuje i jedan grub, sebičan, zajedljiv i dosta surov seljak kojega zovu »Martindrška«, To je bilo dovoljno, taj slučaj koji nijesam predvidio. Odmah su se našli oni koje sam stvarno pogađao u negativnim tipovima, koje ću i dalje pogađati, i ubijedili su Martina Ivanovića da sam to baš o njemu pisao. Sad se on ljuti i čudi zašto sam to uradio, a ja ne mogu da se opravdam i ne volim dy se pravđam. Ako mu pošaljem knjigu. — on je neće pročitati, i neće vidjeti da se tu rađi o jednom drugom čovjeku. Međutim, to su ipak sitnice prema onom što se desilo s knjigom Eriha

Mihailo

Koša (»Zapisi o mlađim ljudđima«. Izdanje »Prosvete«, Beograd 1950) o kojoj je, za godinu dana otkad se pojavila, štampano svega dva objektivna prikaza (u »Letopisu Matice stpške« A. Tišma i u »Književnosti« D. Kostići i dva pamfleta napisana rađi lične osvete piscu (u »Stvaranju« Vlado Bronzić i Špiro Doklestić, a u »Pobjedi« Špiro Doklestić sam). Pred čitaoce se knjiga pojavljuje kao pred sud: potrebni su svjedoci, a ako nema pravih, — lažni govore. U ovom slučaju, nažalost, remizirali su.

Knjiga Eriha Koša nije zaslužila takvu sudbinu. Čak i da nije drugog, ona je jedno cd prvih književnih djela o našoj poratnoj socijalističkoj stvarnosti. Donosi atmosferu koje nije bilo u našim knjigama, uvodi likove omladinaca, invalida, demobilisanih boraca, graditelja i studenata — O kojima se prije nije pisalo (sem u novinama — blijedo ı šemantižno); hvata sasvim nove, prije nesiućene, Dpsihološke probleme; otvara nove vidike i puteve, i nove zadatke postavlja pred onima koji pišu ili namjeravaju da pišu. Pišući o tom našem mučnom putu iz haosa ratnih ruševima k f{apDriknma, zadrugama i hidrocentralama koje znače socijalizam, p'šući bez ružičastih boja, više tamnim, bez krupnih riječi i jevtine patetike — HErih Koš je uspio da indirektno i nenametljivo ocrta stvarni heroizam novog naraštaja koji je prihvatio teške zadatke. U knjizi je pet pripovijedaka, međusobno povezanih fime što su svi njihovi junaci mlađi po. godinama ljudi, pripadnici novog pokoljenja, iz raznih krajeva, različitih sudbina i karaktera.

Prva pripovijetka u knjizi »Zapis o mladom čoveku«, počinje u gradiću južnog Primorja, na ljetovanju. To je jedno od prvih socijalističkih ljetovanja gdje se osjeća prisustvo ljudi koji nijesu navikli na godišnje odmore, radnika i uđarnika koji još ne znaja kako da se zabave. Radnja se postepeno zgušnjava i penje, hvatajući nova lica i probleme tipične za ono vrijeme kad je građenje jednog mostića „pretstavljalo čitav napor. Vještim i prilično prikrivenim kontrastiranjem pisac nas izvodi iz mirne ljetovališne atmosfere u prostore ljutog hercegovačkog krša, sa odmora na iskopavanje partizanskih lješeva, iz jedne stvarnosti plave kao primorski san — u jezivu viziju bliske prošlosti koja je ostavila užasne tragove. Zatim se putnici vraćaju i — krug se zatvara. Pisac ne ostavlja za kraj na]efektnije — to je njegova vrlina, koju mu, čini mi se, ubrajaju u mane.

Jedno ovlašno poznanstvo sa SšeOskom djevočicom koja bi, da nije došlo do ustanka i revolucije, ostala neznana u neznanom krivošijskom selu, i niz uspomena iz borbe pokrenutih iznenadnim susretom u oslobođenom Beogradu s djevojkom koja je bila borac a zatim građitelj — to je kratka i dirljiva priča »Ona mala Joša Markova«, Čini mi se da ima nešto simbolično u tom divnom liku, jednom od najljepših karakternih ostvarenja proze Briha Koša. Kao da ta mala Joša Markova, koja je odrasla i preobrazila se u sufFovim bitkama revolucije, pretstavlja čitavu jednu generaciju, smjelu i čistu i koja, u zamahu rađa, nema vremena da postavi pitanje svoje lične sreće, .

Najslabija u knjizi, priča »Na pruzi«

KANU: [0

ustvari i nije priča nego jedna opširna i mjestimično razlivena reportaža. Likova i događaia tu nema, ali je atmosfera džinovskog radilišta, mnogoljudnog i zahuktalog, zaista majstorski rrefstavljena. Ostalo je slabo: Plavi, koji bi trebalo da pretstavlja neku vrstu junaka organizatorske vještine, ostao je neubjedljiv kao sjenka; otsustvo nekog događaja koji bi bio bliže vezan za prugu i graditelje niie se mogsln nadolnaditi kontrapunktom Aganove pogibije na mostu. Transformacija je nesrazmierna, a u toj nestazmjeri je glavni razlog neuspjeha u ovom zan:mljivom pokušaju. ” Priča o Ljubomiru Rašeti, radničkom sinu, borcu, pjesniku i graditelju, značajna je, pored ostalog, i po oštrim refleksijama kakve su dosta rijetke u našim književnim ostvarenjima. Tu je čovjek koji misli o onom što radi i te misli izražava on precizno i čisto, bez zamuckivanja i obaveznih uzrečica koje su nam ostale u nasljeđe od seoskih pripovjedača, bez poštapanja na narodne poslovice, pravoliniski 3 sasvim prirodno. Na primjer, upoređujući dva pokoljenja. taj mladi intfelektualac iz radničke sredine kaže:

»Ođ naših želia đo njihovog ostvarenja put je nekako kraći i s manle prepreka. Mi manje lutamo, kraće tražimo i manje se uzbuđujemo kađ nađemo put, ali nam zato ostaje više snage da tim putem iđemo. Sad smo završili jedan posao i zastali.da bismo videli koji je sleđeći na redu. Kad ga nađemo, prihvatićemo se da Ha savladamo, a naći će se valjda i zato reči i stihova... «

Tu je čitav pogled na život, na rad i na poeziju generacije koja je naslijedila razrušenu, ratom opustošenu zemlju, ali i tekovine revolucije u njoj. :

Mišo Milutinović, u pripovijetci koja nosi njegovo ime, svakako je najreljefnije izgrađen lik ove knjige. 'T'aj mladić koji je ušao u borbu ne iz sko-

jevske ili partiske grupe, bez neke svjesno izražene odluke, više po nagonu duboke pripadnosti narodu, originalan je. psihološki produbljen i nov u literaturi. Njegovo držanje u logoru, njegovo pitanje »Zašto se ljudi toliko trude da žive?«, njegova osuda na smrt i njegova kasnija borba — SVE to, naizgled protivurječno, ustvari je povezano jednom neuobičajenom dubokom logikom i psihologijom. Taj mladić koji se u logoru nije odlikovao snalažljivošću ni sposobnošću da istrpi, a koji u vatri borbe, silom prilika, mijenia svoju prirodu i pokazuje sasvim drugi lik — zaista je, žiVOtan i ubjedljiv i istinit. Njegove tragične krize koje nastaju tek po Ooslobođenju (opet jedan duboko smišljen i smjelo izgrađen kontrast). mutni virovi malograđanske stihije koji ga vuku, i porodičnog sloma koji im pomaže,. i njegov naizgled slabi otpor svemu tome — čine da čitalac zadrhti

· nad sudbinom toga čovjeka jako indi-

vidualiziranog, a ipak svima toliko bliskog. I kad taj namučeni čovjek nalazi svoju tihu sreću u studentskoj atmosferi i radnoj sredini hemiske laboratorije, to nije samo prijatni predah srećnog kraja nego jedno dublje logično rješenje, uvjerlj:vo i umjetnički proživljeno, sliveno s cjelinom komad našeg života.

U svom pisanju Koš nije išao za nekim formalističkim novitetima, ali je dao istinski i sadržajno novih stvari. Jedna od oznaka njegovog pisanja je u tom što kođ njega nema blještavih mjesta, ali zato nema ni osjetno slabih. Nema efekata, ni ružičastih boja, ni idiliziranja. Sve je u jednom skoro sumornom sjaju i čitaocu se ponekad čini da pisac glavni napor u radu ulaže na hlađenje teksta, na smirivanjeć radnje i indirektno davanje onog što ima da kaže. To je jedan od metođa rađa, svakako ne slabiji od drugih, originalan i koji daje ostvarenja znatne vrijednosti, trajnija nego

OI TITO ITITITOIITIOOIITTTOOTTJ DIO TT TITO TIULUIUOTIIITULU

i wi OM.

i ZM \\ MW 435 0 4 a ,

disko NI

Aca Dimitrijević: KULIS

POO TT III TI IT III III IT IO IO IO OI TITO ILITI O III OIIIOIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIITILIIIIIII]

RIO: 550

SEN

Gaz ipak" Šjyylo. JA-NJEA VR ananas

O LE ES

i Den bez sonca, nok bez meka luna, š dab nametnal žoltorujna gunja.

i Bie doždec, veter luto vee,

i kaj pogledaš sogoleno se e.

i Bsen, esem, bledolika esen,

š v srce nosam 1 ljubov i , pesni.

š O, da nemav ni pesni, ni ljubov – i gol k'e beše i aprilot ubov,

geoteveosbepeeseboeoooooyoasooo0ooasoeaooboeeeeeeoooeoo veo eee ea00.

što to na prvi pogled može da se učini.

Interesantno je da su tu knjigu previdjeli i prećutali ljudi koji su sve do skora imali običaj da čitaju knjige i da objavljuju u štampi svoje sudove o pročitanom... Ali, kad je već tako da o knjigama neće da pišu oni što znaju šta je književnost — javili su se oni koji to ne znaju.

Počelo je to jednim pismom koje je Špiro Doklestić iz Hercegnovog napisao, početkom aprila, Erihu Košu, {i u kome kaže:

»Nakon što mi je nekoliko poznanika skrenulo pažnju na pripovijetku »Zapis O mladom čoveku«... u kojoj je navodno pod imenom Vido Sekulović dat moj lik, knjigu sam dobavio i pročitao, Pročitao sam ovu priču nekoliko puta i priznajem da poslije čitanja i razmišljanja nikako u datom liku nijesam mogao da prepoznam sebe... Stoga, ukoliko ste, makar iz kakvih ličnih pobuda, mržnje i netrpeljivosti... ovim napisom na mene ciljali kako me uvjeravaju moji poznanici — Onda se rađi o najobičnijem izmišljanju, izobličavanju i klevetanju svojstvenom svim pokvarenim i podlim dušama...«

Doklestić se nije zadovoljio ovim pismom punim psovki. U junskom dvobroju »Stvaranja« pojavio se članak koji je zajedno s njim potpisao i Vlado Bronzić — lični obračun u vidu književnog prikaza. Tu oni O, Košu pripisuju da je htio »da postigne jevtinu senzaciju« (za Floberove tužioce »Gospođa Bovari« je fakođe bila »jevtina senzacija«) »u toj sredini (iznošenjem »ćakula«, kako to primorci zovu)...& Da ne bi izgledalo da Doklestić brani samo sebe od Koševih »ćakula«, počeo je odmah da brani 'druge. Onog pijanog ljekara iz pripovijetke »Mišo Milutinović« identifikovao je s nekim drugim ljekarom iz Boke »koji i danas aktivno učestvuje u društvu kao ljekar i javni radnik«, a onda kliče: »zašto je pisac sakrio od čitalaca njegove pozitivne osobine: kao ljekara, borca i čovjeka?...« i tako dalje, :

Nema ni riječi o književnoj vrijedđnosili Koševih pripovijedaka. To kao da uopšte nije važno. Kao da »Stvara=– nje« nije književni časopis nego zbirka za ogovaranje i lične obračune. Piscu se zamjera što nije citirao neko pismo Miša Milutinovića, tojest onog kojega Doklestić smatra da je pretstavljen u Mišu. Zamjera mu se što nije obazriviji prema bivšem trgovcu Božu — i sve tako. Čak ga optužuju i što je ispred knjige stavio napomenu u kojoj kaže da »svaku mogućnu sličnost između lica iz »Zapisa« i izve-

snih, određenih ljudi iz života treba

uzimati sasvim slučajnom«. — »Plaši se«, kažu, »Plašljivo se krije iza paravana...« — i sve to u jednom književnom časopisu! Prosto mi se čini da urednici »Stvaranja« nijesu znali šta rade puštajući u promet takvu nakazu od prikaza.

Poslije toga bilo je mirno nekoliko mjeseci. Izgledalo je: uvrijeđeni čovjek ispucao se, zadovoljio, nasladio srce osvetom... Ali, ne bi tako. Opet je, početkom sezone, uzeo da bombarduje beogradske redakcije tim svojim ličnim problemom. Najzad je u »Pobjeđi« od 15 novembra štampan jedan od tih članaka: nadnaslov mu je »Povođom «desetogođišnjice formiranja

š | š š š š Š

OLI III III IIIIIIIIIOIIIIIIIIIIIIIIIIIIIITITITTI

Orjenskog bataljona«, naslov »O odgovornosti pisca«, a u tekstu je Špiro Doklestić pokušao da dokaže kako je BWrih Koš svojom knjigom pripovjedaka oklevetao oslobodilačku borbu narođa Boke! I to mu je malo bilo. On ide i dalje, pa kaže da je Koš oklevetao i mrtve partizane, poginule u Zupcima! On citira iz Koševe knjige:

” »Rađivoje je učio nešto malo škole, služio zatim u mornarici, đok Fa i otud nisu Msterali... Treći je bio radnik, nekvalifikovan, zaostao, mislim da je pomalo Dio, str. 31...

Zaista, čovjeku koji nije čitao »Zapise o mladim ljudima« ovo može izgledati kao neki dokaz. Čak i stranica u knjizi tačno je obilježena. Samo, na toj stranici, i na onima prije i poslije nje, ima štošta što Doklestić nije htio da citira. On je namjeravao samo da opsjeni citatom, on, izgleda, vjeruje da više niko knjige ne čita. Kad se malo više citira, a evo se mora, ispada sasvim druga slika:.

»Drugi, Radivoje, i njega si sigurno znao, bio je najžešći momak u određu, Mati mu je udovica, živi i sad dole u varoši, dva su joj sina poginula, a dva su još uvek u vojsci, Učio je nešto malo škole, služio je zatim u mornarici đok ga i otud nisu i isteralj. Ovđe na kosini iznađ ceste, izbacio je 1941 voz iz šina. Na samo] cesti uz obalu, Talijanima pođ nonom, digao je u vazđuh magacin municije 1 zbog njega "Talijani neko vreme nisu smeli ni obalom đa se kreću... Treći Je bio radnik, nekvalifikovan, zaostao, mislim đa je pomalo pio. Rađio je sve poslove, istovarivao brodove, okopavao 1 plevio bašte, neko vreme bio je baštovan i u hotelu. Izgubio je zube, sećam se da je bio sasvim krezub, i vrskao u govoru. Kad je počeo ustanak pošao je u odred među PpPrvima...«

Pošto Koš realistički slika, ne jednostrano — Doklestić je izabrao da citira samo ono što on zove »negativne strane« i đa tako, podvalom i falsifikatom, dovede čitaoce u zabludu, da optuži pisca kao klevetnika mrtvih partizana i junaka Orjenskog bataljona. Takav isti smisao ima i citat str. 60 u kom se kaže da Joša Markova, djevojčica iz Krivošija, koja partizane jedno vrijeme smatra prosio strancima i Bokeljima, zna »đa je jedan od Bokelja noću na straži pucao bez potrebe...«, ali je i taj citat Doklestić servirao tako da izgleda kao neka vrsta dokaza. Prosto, čovjek je iz ličnih razloga (zato što ga je pisac »obrađio« tako da ni sam sebe nije mogao prepoznati) rađi lične osvete, htio da svu Boku pokrene protiv Eriha Koša, književnika koji je o borcima Boke dao niz dobrih stranica umjetničke proze i iz Orjenskog bataljona nekoliko junačkih ličnosti i borbi.

Možda će Doklestić i dalje htjeti to što je naumio, i ko zna dokle će stići u tome, ali mislim da mu ne treba pomagati ćutanjem koje znači odobravanje. — 4 —

| Tika,

Mihailo RAŽNATOVIĆ

ZENA

T,ICA Katunska, prizemlje, ustvari podrum jeđdne trospratne kuće čudna sklopa, u centru grada. Okupacija. I zima. Bolje, uđobnije kuće sa otmenijim stanovima zauzeli su talijanski ofi-

ciri. Oni imaju žene; neki su ih doveli iz domovine, a neki su ih ovdje našli. Hrane u gradu bilo je vrlo malo, a oni su imali i odviše. Mogli su do svega doći. Ostali svijet snalazio se kako je ko umio 1 mogao.

Ova kuća nema krova kao druga. Kockasta obsva od cementa, iznad trećeg sprata ima stepenište, pa onda terasu, gdje obično stanari suše rublje. Sada je tamo mitraljesko gnijezdo; pogled na ulicu i grad takav je da se zpodniji ne može ni poželjeti.

U sobama na trećem spratu stanuju neke žene

| sumnjivog zanimanja. Okrugli prozori njihovih soba

zalijepljeni su hartijom. Tamo često navraću fuđinski

| vojnici. Iz džepova im uvijek vire okrajci panjoka;

oni su prilično neobazrivi.

Na drugom spratu je vlasnik kuće, čovjek tridesetih godina, sa ženom daleko zgodnijom i mnogo mlađom ođ njega; sobu do njihove uzela su dva oficira. Poslije su došla još dva njihova druga, jer je vlasnik kuće kratko vrijeme ostao sa ženom; ona ga prijavila da sluša vijesti stranih radio stanica, a oni ga smjestili u zatvor. Sad se na drugom spratu nikako nije moglo znati koga tamo ima; svakog dana i svake noći viđali su se sve noviji stanari. Radio aparat je po čitave noći kriještao; stanari na drugom spraftu slušali su samo muziku. Oni su bili veseliji od svih u ovoj kući.

Prvi sprat su zaposjela dva viša civilna funkcionera iz guvernerstva. Oni se tu rijetko nalaze; o njima se ništa određeno nije znalo,

U prizemlju, podijeljenom jednim mračnim hođdnikom, oživjele su pralje, postarije žene. Jednoj je

II ______ U _____

muž bio interniran; ona je ostala sa tek rođenim djetetom. · Drugoj se za muža nije ni znalo, a imala je dvoje djece, sina i kćerku. Treća je bila udovica, tuberkulozna, sa sinom, petnaestogodišnjim dječakom, šegrtom; njega su zatvorili zajedno sa vlasnikom kuće, — raznosio je vijesti po gradu. Pralje su, sve dosad, imale perionicu, u kojoj su naizmjenično prale veš karabinjera i vojnika. Od toga su se izdržavale. Prije neku noć karabinjeri su doveli jednog čovjeka i smjestili ga u perionicu. Praljama su rekli da rade u 5VOjim sobima. A pridošlica je, uskoro, dok ga niko nije vidio, donio svoj priljag: nekoliko drvenih sanduka, sklopljen gvozden krevet bez opreme i nekakav starinski gramofon kojim se najavio još iste noći kad je ovdje dospio.

Eto, to su bili stanari ove kuće u centru građa.

A ta kuća, ne samo po svom izgledu, već i mnogo čim drugim, odvajala se od ostalih. Bila je sasvim dobro zaštićena; okolo je imala gvozdenu ogradu i zid, zatim nešto šire dvorište, pa onda onisku, sasvim seosku kućicu u kraju dvorišta, gdje je prebivala neka starica, koja je primila na prenoćište prosjake i božjake: a iznad svega toga, na vrhu kuće — bunker sa vojnicima i mitraljezima. Prema tome, oni što su n:že stanovali mogli sM se osjećali sigurni i bezbrižni za život. I oni su se zaista tako i osjećali, svi odreda, osim onih u prizemlju. Njima je nekako bilo najteže. Oni su činili svijet za sebe, i sa onima. što su bili iznad njih nijesu imali nikakve veze, ničeg zajedničkog. Karabinjeri i vojnici su dolazili, ali ne, razumije se, istim poslom kao recimo kod onih na trećem spratu. Oni se ovdje nijesu dugo ni zadržavali; donesu ili odnesu zavežljaje, i odu. Sve je, dolje, u prizemlju, ustvari podrumu, bilo mirnije, staloženije; svega manje nego kod onih gore.

Po danu je uglavnom bilo mirno u cijeloj kući. Ali, čim bi noć pala, oštra i zamagljena planinska noć, na dva gornja sprata ove kuće nastalo bi pjevanje, svirka, kao da te stanare zahvati kakav mahniti vjetar. I dok oni gore zaglušno buču i deru se, na prvom spratu vlada mrtva tišina, a u prizemlju tiho šaputanje, ogovarahje | priče. I sve to stišano, prigušeno, da niko ne bi mogao čuti. Ako se i zavade, te pralje su umjele da to čine u potpunom zatišju. To im je tako išlo sve do dolaska ovog nepoznatog čovjeka. One su, doduše, i dalje ostale mirne, samo što je taj njihov mir već uspio da poremeti ovaj nepoznati pridošlica. Po danu nije ni svraćao na stan, već se kasno noću dovlačio iropoćući tvrdim coku-

lama kroz hodnik. Na vratima od svog stana držao je pričvršćen veliki katanac, oko kojeg je duže zveckao ključevima i lančićem kadgod bi htio da zaključa ili otključa sobu. I na samom pragu, na izdrtoj ponjavi, po vazđan je ležalo tanko kudravo pseto, jetko i osor= ljivo nasrćući na svakog ko bi pokušao da dodirne vrata ili bravu. To ga psetance tu čekalo, nikud se dalje ne odmičući od ležaja. Oko ponoći, kad obično stiže nepoznanac, uvodio bi ga unutra. A šta se u tom zaključanom sobičku dešavalo, otkad se tu strpao taj noćnik, to niko nije znao, pa ni njegovi susjedi.

Svake noći, bez izuzetka, čulo se lupanje iz njegovog sobička. Bilo je noći kad to nije prestajalo do zore, Pa i ne samo lupa, već i nekakva dernjava, zvonjenje, nešto poput muzike. Povremeno bi dopirao uz to i razdraženi ljudski glas, sirovo škripanje zadebljanih grlenih struna, praćeno ftopotom nogu. Nekoliko noći niko se ne stavlja tome na put, ali kad to već dozlogrdđi, pralje nemadoše kud drugo već se dorovoriše da ga potraže i upozore na pristojan kućni red. Oprezno i bojažljivo, ne usuđujući se još da zakucaju na vrata, one su škiljile i nazirale se ne bi li mogle vidjeti šta to radi taj ludak a ne čovjek, ali im je sve to bilo uzaludno. Oči ih ništa nijesu ni pomagale. I najmanja rupa, i zarez, sve je bilo nečim zatisnuto, a uski prozorčić pri plafonu potpuno zagrađen daskom. OQpet one odustaše, misleći da je on pijan, pa kad se jednom rastrijezni da će prestati već s takvim neuračunljivim postupkom. Ali, kad on tako bezobzirno naređa iz noći u noć, onda se one odvažile i da mu zakucaju na vrata; neće biti zgoreg ako ga zamole da ih poštedi od treske, da im dopusti da mirno prospavaju noć. Sve tri se približiše vratima perionice, lagano i odmjereno kucnuvši, strijepeći svaka za sebe od onog što se tad moglo desiti. Iznutra se, međutim, niko nije odazivao.

»Kako će čuti kad udara nečim kao da je suludan«, zaključiše i ponovo zakucaše nešto jače.

Tada se probi hrapav tvrd glas:

»Ko to udari na vrata?«

»Mi, iz susjedstva«, uplašeno odgovoriše, očekujući da im se otvore vrata.

»Ta šta hoćete, majku...«, perionice,

One se zabezeknuše od čuda šta ih snađe, ne mo-

opsova onaj iz

gući ni riječi da odvrate, a otuda se opel drznu glas:

»Šta hoćete? Što me smetate, stoko!« Najmlađa od njih, i najrječitija kad joj to treba,

re area era aa ia ira IC e a ——— |

ona što je ostala sa tek rođenom kćerkom, pruži malo od svog inače dugačkog jezika:

»Ne smetamo mi tebi, jadan, no ti nama. Dijete mi ne može da zaspi«.

»Šta kažeš! Marš, stoko!«, dreknu glas, a na to se nadoveza i lavež, siktavi, zadavljujući lavež šteneta koje je pritom greblo kandžama, propinjući se uz vratnice.

»Aoh, bježmo, crnke«, udovica ih povuče za ruke.

»Dabogda mu dušu izvadio«, prozbori najmlađa zaključavajući se u svojoj sobi.

Sve tri se zaključaše ' legoše vjerojatno s istom molbom, a u perionici nastade još bješnja lupnjava i ono divlje, prostačko pjevanje u kojemu se nijesu razaznavale riječi niti se mogao uhvatiti hilo h:akav smisao. ;

. Sutradan je štene naćuljenih ušiju kunjalo na ponjavi pred vratima, a pralje su ga zaobilazile, podjednako ljute i na njega i na njegovog vlasnika.

»Isti je kao i gazda mu«.

»Vrag pljunuo na vraga, grdilo ih snašlo«,

»TPamo, grobnica im tu zajedno bila...«

Tako su one, gorke i uvrijeđene, govorile, sigurne u to da ih onaj grubijan ne čuje. Jer, zlo i naopako, šta bi tek oida iskrslo; tačno se ne bi ubrajale među živima, niti bi ih bilo na spisku u opštini za ikakvu pomoć. Danju su se, dakle, mogle komodnije ponašati; on ih tada uopšte nije smetao. I mogle su, nadugo i naširoko, da pretresaju njegov ionako ne-

okučan život i da nagađaju ko bi on mogao biti.

li, sve uzaman, nikad njihove misli i pretpostavke nijesu mogle ući u ftrag pravoj istini o njemu. Šta su sve predviđale, čega se nijesu dosjećale, pa opet ništa. Da su bar znale ko je on, onđa bi lakše išlo s njim. A ovako — oduzete su im ruke 1 jezik da ma šta preduzmu protiv njega. Kad on ovako razbojnički postupa u kući gdje su strani oficiri, ko zna da li se on ikog plaši i da li mu se išta može nauditil. I kud baš ti neuviđavni karabinjeri da- ga ovdje dovuku. Ako je već njihov čovjek, zar mu nijesu mogli dati bolji stan od te prljave perionice, nego ga ubacili u nju, i on se tu sobikao da im dojadi svake noći. A i one su same neoprostiv propust učinile: zašto ga one prve noći kad pristiže bolje ne osmotriše, pa da znaju s kim imaju posla, nego da ovako strijepe, ne smijući mu se ni pomoliti na oči. Kako bi ga one željno pogledale, i kako bi mu, još željnije. podmetnule „nogu samo kad bi to mogle. Šta će da mu padne na um: »Marš, stokol« One pa stoka! To će mu, kad-tad, izići

“