Књижевне новине

BROJ4 ~

Be EN

r7 “,

JAD

sandar Vučo:

»MASTODONTK

(Izdanje „Novo pokoljenje“, Zagreb, 1951)

Poema Aleksandra Vuča »Mastodonti« plemenit je poetski podvig. Plemenit je, jer je potekao iz srca i prožet ljudskom toplinom. 1I jer 1 SO pouzdanom mišlju, koja je

umana i napredna, dakle istinit, veku dua e istinito čo dije kroz sve epohe, od ledenog doba do našeg vremena: stradanje čoveka od sile i nasilja, u obesvešćenosti koja Ba parališe, pa kroz predugi muče– nički put do osvešćenja ,iz koga se rađa sloboda. A podvig je, jer se u smeloj kombinaciji vizionarnog + realističnog, u spletu simbolično-alegoTičnog sa stvarnim, postigla sintetična poetska celina, u kojoj se prađavno i savremeno spajaju ne razdvajaJuči se i sažimaju u jedan uvek isti lik ljudskoga stradanja i neljudske nasilničke sile,

T kao svaka prava, dobra alegorija, ova peoma ima dvojaku draž. Nju čitalac, još i pre no što uđe u njen prenosni smisao, prima i sagledava kao jeđan živi i živopisan obris neke pradaleke prošlosti i doista se | sam u nju uživljuje. On ima jeđan utisak, on za sebe stiče jedan slikoviti pojam o tom krapinskom životu i razpreva svoju fantaziju tom fantastičnom, a zamamljivo konkretiziranom vizijom. On doduše oseća da je to jedna oma-– ma i da će ga pesnik vrlo brzo uvesti u svoju alegoričnu igru, kojoj je ova fantastika samo prva podloga, ali se ne predaje. Razumevajući i sleđujući alegoriju, prenosni smisao ovih prvo= bitnih vizija, on se od njih ne odvaja i one svoju draž ne gube ni onda kad su mu već sasvim jasne kao simboli i kao ono drugo, pravo, idejno značenje: Bilo kako bilo, tek mi đanas znamo Da je ovaj beli goropadni slon

Živeo ođavno, u detinjstvu sveta,

I da je pred zoru, jednog psećeg leta, Sa dva svoja brata,

Bez objave rata,

Zapalio rat.

I zato prati čitalac sa đubljom povezanošću i življim zanimanjem i drugi smisao, prenosno značenje ove alegorične slikovitosti, koje je u provlačenju ideje da je mastodontski užas uništenja i krvavoga nasilja od pamtiveka mučio čoveka, sve dok nije planula ljudska oslobodilačka svest. »Neolitska hala« grdosni beli slon Teftrabelodon, sa svom svojom »stostostrukom starošću«, najstrahobnije še obnovio u osvajaču I nasilniku na• šega vremena, da ga u njemu revo= lucionarna svest i uništi. I na taj način se iz legendarnog i fantastičnog, čitalac prenosi u realno i za stvarnost odmah i vezuje svojim ličnim tragičnim iskustvima, ali sa maštom koja se razigrala alegoričnom slikom i koja mu zato lično proživljeno čini reljefnijim, a samim tim i njegov idejni revolt potencira.

Aleksandar Vučo je, dakle, uspeo đa peposredni i posredni smisao alegorigo-simbolične potke pretvori u jedno tkivo, u kome se oni međusobno harmonišu i podržavaju. I zato čitaoca ne buni onaj, na prvi pogled, paradoksalni paralitet u kome se dva, beskrajnim „vremenskim prostorom odvojena doba simultano prate, vide i tumače, kao da su neolitski čovek i čovek pod fašizmom jedno te isto stradalničko biće. Niti će čitalac sa nerazumevanjem da zastane pred slikom koja poetski sugestivno evocira trenutak topljenja beskrajnih ledenih prostora, a istovremeno se prepliće sa nama savremenim detaljima:

Njima se, eto, činilo

Da to kroz rujna svitanja, Sa ledom koji se lomio, Prskaju mamutska pitana, TI da same od sebe nestaju, Sa ledom koji se topio. Guste beodljikave žice,

Jer taj čovek je u zamisli pesnika đoista jedno te isto biće, sve dok ga probuđena oslobodilačka svest ne pretvori u drugi, viši ljudski oblik. Jer on kroz MRUOIOIR živi u Jeo 17 sti uspavanosti, koja se u njemu podižava nesvešću o sebi kao čoveku uopšte, pa onda dejstvovanjem, spolja i iznutra, uspavljujućih verovanja i običaja, iluzija o izdvojenoj ličnoj sreći i traženja lične sreće u sopstve= noj izolaciji, pokornog fatalizma i neverovanja u svoju ljudsku snagu, U poemi Aleksandra Vuča partije ko_ je ovo tretiraju čini mi se da su pOetski najnadahnutije i idejno najčvršće obrađene:

Želeo je žarko, kroz suze | šapat, Da legne u paprat Koja mimo diše,

av istopi O Obama tropske rominjave kiše,

mali, manji nego gram, OUT ZaroPi, BG njim da se sklopi, ka školjka, Sudan ı DBžni ženski izdubljeni dlan. Bio je to sistem malodušnog puža, | Sakri} samog sebe od samoga SOM Budi i ne budi ako možeš bitL.. · keep ema joe \. — ~ > — “~ ~ Te | Svi melemi sveta ı opojne GLOBE a e Od kojih se srce na Drečac isprazni, A mozak zaprži Kao stara glina; Sva bezumna bekstva u puste nirvane, U besane noći i jalove dane, Pa i one smešne svirajke i bajke 5 kojima se ljudi u mladosti guše I neguju svoje polomijene grane U stanju ne behu Da umire strahom nagrižene duše I zadrže besne mastodontske hajke.

Pračen tako kroz vekove, u tom svom jednom te istom sušatastvu ne·

' otpornosti prema nasilju 1 podleganja Bili u svima njenim oblicima, čovek | se najednom našao na granicama na»

kazuje srž ljudske trage=,

še stvarnosti. I to u samome trenutku probuđenja svesti otpora u njemu, kad ga revolucionarna varnica koja ju je potpalila pretvara u novi ljudski vid:

Ali Drugomir nije klonuo,

Niti se pod bičem bremena

Mastodontskih potera

Malodušno odronuo

Sa tvrđog životnog grebena I survao u samog sebe,

I tu ova poema postaje neka vrsta

"'ustreptale himničke lirike o našem

mladom čoveku revolucionaru i bor-· cu, o našoj revoluciji i borbi, i, posle pobede, o izgradnji novoga života. To je slavopoj našeg triumfa nad ma-– stodontskom stravom i strahobom. Ali baš u tom delu ove Vučove poeme ima nešto što u samome zaključku stišava njene oštre akcente otpora Mastodontima, kojih ima i danas,

a biće ih i sutra. Vučo nije propustio da ih uoči, i on vrelim prezirom žigoše »čedomornu drolju« koja »zemlji mojoj maloj« ne dš da joj »bude bolje«. I na eventualnog sutrašnjeg Mastodonta je tako reći prstom ukazao. Ali pred perspektivom jedne nove »stravorodne patnje«, njega kao da najednom hvata izvesna rezignacija. I sluteći tu patnju, on postavlja ustreptala pitanja »čemu« za sve što se borbom i izgradnjom boljega života postiglo, ako će sve to sutra »da piju besni Mastodonti«. Ovo očemu« i »ako« odjekuje pomalo žalobno | uz nemirujuće. Ja u tome vidim izraz dirljive strepnje koja se rađa iz nežne ljubavi za zemlju i čoveka koji su tako krvavo, a moćno triumfovali nad Mastodontima. Ali bih voleo da je kroz tu ]jubav odjeknuo i akcenat veTe u triumfalni otpor Mastodontima i sutra, ako ih pred našim vratima bude bilo. Poema Aleksandra Vuča »Mastodonti« vidan je rezultat u našoj posleratnoj poeziji (iako ona svoj ko ren ima još u predratnom vremenu). Sadržajno, iđejno, ona je doista prošeta revolucionarnim dahom, koji je oživljen u emotivnoj lirskoj ekspresiji, U toj lirskoj ekspresiji ima trenutnih spuštanja u racionalno, ali ne i u nepoetsko. U svakom slučaju, lirska boja je u punoj prevazi. I to đata sa svežim, novim, smelim tonovima, akcentima koji nisu već upotrebom i zloupotrebom banalizirani. Ako se u toj smeloj svežini ovde ili onde, ali vrlo retko, nasluti i pokoji trag nadrealističkog zamagljivanja, on se samo magnoveno javi, i odmah se spontano utapa u jasan smisao. Iz korena smisla Vučova ekspresija se više ne da očupati. U ritmu, poema je ne manje sveža Ritam je slobođan u ražnovrsnosti svoje mere, ali nije bez veze sa sadržinom, kojoj brižljivo

služi. U trenucima je konstruisan po

tipu troheja, kad kroz sadržaj nešto više ili manje glatko priča. A kad u sadržaju dramatičnost i zbivanje nadjačaju, ritam se povinuje tvrđim zakonima i dobija kađencu jamba, pa čak i sinkopičnu oporost. Služeći se slobodno, iako neregularno, slikovima, koji su skoro bez izuzetka dobro odabrani, a prisno uključeni u sadržaj, Vučo potencira ji tim efektom muzičke kvalitete svoje versifikacije.

Ova plemenita poetska građa oživljena je ilustracijama slikara Predraga Milosavljevića, koje su joj potpuno adekvatne. Smele, ali ne i apstraktne, one pokušavaju, i u tome uglavnom i uspevaju, da likovno ispolje sintetičnost ovog poetskog sadržaja, koji je sav u povezivanju i sjedinjavanju alegorije i stvarnosti, u simultanaitetu nesimultanih trenutaka, sintezi bića i života u vremenski vrlo nepovezanim momentima. Predrag Milosavljević to doista uspeva da evocira svojim sačšetim i zakovitlanim crtežima.

I na kraju, ne bih hteo da ne istaknum izvrsnu tehničku opremu ove knjige. U našim današnjim izdavačkim prilikama, estetski }epo opremljena knjiga ređa je i od najbelje vrane. Ova, međutim, čini čast izdavaču.

. Dečia igračka 1li posebna umetnost

Kod nas se o pozorištu lutaka zna veoma malo. Pošto je centar pozorišta lutaka baš sama lutka, smatra se da je ova vrsta scene neki vid dečje igračke ili kakvo sredstvo kojim se deci pruža razonoda i manje-više pedagoška zabava. Misli se gotovo uvek da je lutka samo zamena pravog glumca. Obzirom da je našoj publici istorijat pozorišta lutaka potpuno nepoznat, niko i ne pomišlja da je to pozorište jedna zasebna vrsta umetnosti. Međutim „pozorišna igra sa lutkama nije samo samostalna umetnost, nego i jedna od najstarijih kulturnih tekovina čovečanstva, sa naročitim zadatkom u okviru scenske umetnosti. -

Prve tragove lutke-glumca nalazimo u Indiji. Odatle se ona širi u Kinu, Japan i na Javu; preko Egipta u staru Grčku, iz Grčke u Rim, a iz

[ge i ; 9 ı 'KNJIŽEVNE!NOVINE 0 SMO VIN AV. U { . MeušaoveobeWbWavonepan0popeR6RO000R9 ea ep atSbedsseneaeageaaaaaaaeaonseeeeaaeaakea ae eabaa ae aaaa ia egae aas eekesavaoSaeiaaa Sp oaNNRAARRAK jRRahyaaReobeyatbRebeobeaRGa00WIeRab&aWgGeaageRaaeašaoboyuvogvavwyepyevoyiyugyabWbWWWvi 000000)

Milan BOGDANOVIĆ

: Alel

I

PR

oeooodooooonaneeDOBeseDO OBA OBe0peORe9BO9 09 teevečoevepoOeeooOa0BeeeaeeBOapeoeaeo0e ep apeaope00BeBop0eo00e40pBe000o0OOaDoaoeege0ee0We0POebeVePeMMVU

Desanka MAKSIMOVIĆ

7 MALI GUNDULI

bPn

U izdanju »Dečje Kknjige« objavljena je pozorišna igra za decu i odrasliju omladinu »Mali Gundulić«, od Dušana „Lončarevića, ova »dečja istoriska igra u tri čina«, kako kaže pisac, knjiga je kakvu prvi put vidimo u našoj dečjoj književnosti. Mi smo se dugo nalazili pred problemom pozorišne publike od deset do četrnaest godina, tojest one u nižim srednješkolskim razredima, koja počinje da se upoznaje i sa delima naših i svetskih klasika, čita »Jadnike«, »Ajvanha«, »Ilijadu« i »Odiseju«, a možda već sa radoznalošću otvara i »Mati« Gorkoga i Andrićevu »Na "Drini ćupriju«. Ta publika je među-

tim upućena jedino ili na pionirska”

pozorišta lutaka ili na pozorišne i bioskopske pretstave namenjene isključivo odraslima, a tamo ne vidi sebe, svoje probleme ni svoja rešenja za njih. »Mali Gundulić« će biti prvi komad gde će publika nižih i srednjih razreda gimnazije naći sebe, decu svoga uzrasta, sa sličnim mislima i težnjama. Ona će ovde videti Gundulića u onom uzrastu kad drugovi počinju da ga »diraju« što piše pesme i kad on to još krije. Tu će upoznati i Bunića i Stijepu Đorđića kao dečake. Ta publika će već u detinjstvu naučiti da su Gundulić, Đorđić i Bunić bili donekle savremenici, da su Ranjina i Zlatarić još bili u životu kad su oni počinjali da se bude kao pesnici, Sadašnja deca će u ovom komađu saznati za prilike koje su navele kasnije Gundulića da piše svoju »Dubravku«. Delo, »Mali Gundulić« nije đobrodošlo samo zato što je pisano za uzrast kome dosad nismo imali šta pružiti, već što je na dosta srećan način rešilo problem kako Gundulića, velikog pesnika, kako uopšte velikog. čoveka približiti deci. I naši i strani književnici su to pokušavali. Suviše su poznate prera-

de dela kao što je Servantesov »Don ·

Kihot«, Dikensov »David Koperfild«, gde se uglavnom delo skraćivalo izbegavajući prepričavanje, ili prerada »Iljade« i »Odiseje«, koje su deci kazane prozom. Naš najveći pesnik, Njegoš, uzgred rečeno, sa svojim »Gorskim vijencem« još čeka da ga približimo učenicima prvih razreda gimnazije. Onaj jedan pokušaj da se »Gorski vijenac« kaže prozom neuspeo je, pa je i ostao gotovo nepo-

znat.

Šta je dobro, srećno "u Lončarevićevom prilaženju Gunduliću i njegovoj »Dubravki«? Srećna je, i savremena, misao da se delu ne priđe samo kao fabuli i da se ona nekako prilagođava deci, i da se o Gunduliću ne govori kao· o nečem statičnom, gotovom, već da se da sredina u kojoj je on živeo, da se zamisli, rekonstruiše događaj koji je mogao pesnika navesti da »Dubravku« napiše, da se već deci pokaže kako je pesnikovo 'delo ·.nerazdvojno od njegovoga života, od sredine i vremena u kome je živeo. Lončarević nas, dakle, u prvom činu upoznaje sa samim Gundulićem, njegovom sestrom i roditeljima, kao i sa drugovima dečacima od četrnaest i deset godina, Đorđićem i Bunićem, pa i prijateljima njegova oca, Zlatarićem i Ranjinom. Zatim na scenu izvođi uplašenu, ubogu pastiricu Dubravku, koja, gonjena svojim zlim gospodarem, gosparom Grdanom, sa ulice beži u kuću Gundulićevog oca. Zli Grdan goni Dubravku što nije njegove pse otrebila od buva. (Ova

pojeđinost odmah detetu pokaže kakav je odnos bio između plemstva i

naroda!) Mati Gundulićeva na molbu ,

dece skriva Dubravku od krvožednon gonioca. Utom dolazi sa svojim ocem, sudijom Peretom, uobraženi Mlećanin dečak Tadeo, školski drug budućih pesnika, i doznavši da se Dubravka sklonila u Gundulićevu kuću, zove 8 ulice oružnike i Grdana, koji još tragaju za pastiricom. On s ohološću izjavljuje da je na strani zlog gospodara. Posle nekoliko časaka razbesneli Grdan uleće u kuću i preti Dživovim roditeljima da će ih tužiti sudu ako mu Dubravku ne predađu.

Grdanova surovost, nepravda, toliko su uzbudile Dživa Gundulića, da se, u tom času, preživljeni uzbudljivi događaj pretvara u njegovoj mašti u divnu slobodoljubivu priču, kasnije. razrađeniju pastirsku igru »Dubravku«. Tu svoju priču u drugom činu Gundulić priča drugovima svoga Oca, pesnicima Zlatariću i Ranjini, ne bi li ih oduševio da se na sudu za· uzmu za Dubravku. Priča se odvija kao scena na sceni: deca i pesnici gledaju pastirsku igru »Dubravku«, u kojoj Grdđan traži pastiricu da bi bila robinja i njegovim »plemenitim psima«. Zlatarić i Ranjina, dirnuti darom mladog Dživa, obećavaju da će spasti Dubravku.

~U trećem činu deca budući pesnici pomognu da se otkrije podmitljivost sudije Pereta i da se Dubravka spase. Ona s čuđenjem otkrivaju da se sve dogodilo »kao u Dživovoj priči«, Dživo je unapred znao da će pravda pobediti i Dubravka otići među pastire sa Milenkom. Lončarević tako uvodi decu i u tajnu stvaralaštva, pokazujući kako sredina, ljudi s kojima živi, zakoni koji vladaju u tome vremenu, politika zemlje, običaji, utiču na umetnikovo delo. Dečak koji je sa jedanaest godina video »Malog Gundulića« na sceni, kasnije će mnogo lakše shvatiti delo i život ovog velikog pesnika.

Nije lako napisati ni istoriski roman i dramu za odrasle, a kamoli istorisku dramu o deci i za decu. Njihov život, njihova razmišljanja i postupci razlikuju se od života, misli i postupaka odraslih koje je zabeležila istorija. Deca datog vremena moraju se stvoriti, Izmisliti, prema znanjima o tom vremenu i Lončarević« je stvorio. žive... likove, naročito devetogodišni;jje Marije, sestre Gundđulićeve, i dečaka Tadea, i to sa malo reči, malo pokreta na sceni. Lončarević se dobro snalazi u onom vre menu (početak sedamnaestog veka i u onoj sređini, Kako nije navođio literaturu, vidi se da je čitao i EngelaStojanovića, Rešetara, Kerblera, Armina, Vodnika, Kombola, i dr.). Iz jedne jedine prkosne reči Marijine upućene Tadeu: »U Dubrovniku su i mala deca pametna!« pokazuje se i narav fe devojčice kao i sva ona samosvesna, kulturna sređina koja je ovakvu devojčicu dala. Ali pisac nju nije načinio starmalom, ona svugde reagira kao dete, ona Dživu i njegovim drugovima, saznavši da je Tadeo naklonjen Grdanu, dobacuje da podlog dečaka bace u podrum, jer »tamo ima miševa«. Ona se detinjski, prirodno i šeretski smeje svome bratu malome pesniku: »Hi, hi, hi, pesnikIvan Dživo Gunđdulić!«

Lončarević pokazuje i izvesnu scensku veštinu u ovoj svojoj prvoj

t”

(Istoriski osvrt na razvoj pozorišta sa lutkama)

Rima dalje po Evropi. Kineska lutka vrlo brzo prelazi u Japan i na Javu, gde se naročito “usavršava. Ispočetka nije se pojavljivala lutka kao takva, nego samo njena senka. Bile su to jednostavne lutke načinjene od daske, preko kojih se bacala svetlost na platno. Iako veoma jednostavno, takvo je pozorište fokom vremena dobijalo sve više pravi umetnički oblik. Prikazivale su se scene iz starih motiva, legende i junačka dela slavnih vitezova. Ovo su pozorište prozvali Vajang.

U početku su igre ' Vajang=pozorišta bile neme. Ceo sadržaj đavan je isključivo kroz pokrete lutaka. Ubrzo je primećeno da sama lutka deluje mnogo uverljivije, nego njena senka na platnu. Lutka je tada izišla iza platna na scenu, ali nije odmah dobila plastičan oblik. Bila je pljosnata

0049668966O08O690900900609009009900000000000g0000000000006000000000O oo 00 900099 PO0BO00900P8O0000000000000000000000060096000908 800090

=

*

Maša Živkova: BOSANKA

i okretala je publici samo profil. Tek kasnije, lutka dobija potpun oblik ljudske figure i ubrzo istiskuje senke sa pozornice. Ovakvo se pozorište nazvalo Vajang-Golek i postalo vrlo popularno, Potpuno je zavladalo celim Istokom. Naročito, kad je oživelo prvo govorom, zatim pesmom i muzi=kom. Kina, Japan i Java posvetili su veliku pažnju lutki-glumcu. Među umetnicima tih davnih vremena bilo je tako talentovanih i sposobnih ljudi, da je pozorište lutaka dobilo bitne elemente prave "umetnosti, Komadi su bili verskog i istoriskog karaktera. Izrada lutaka dostizala je često pravo umetničko i vajarsko stvaranje.!)

Stari Egipčani takođe su priređivali igre sa lutkama. Egipatske lutke igrale su pobožne plesove, najčešće u hramovima i poštovane su kao sveti predmeti. Nađene su prilično sačuva– ne pri iskopavanju u piramiđama.

U staroj Grčkoj, za vreme svečanosti, uz trageđije i komedije, prire= đivane su i pretstave lutaka, koje pominju Aristotel, Platon i Herodot. Najveću popularnost kod starih Grka imale su u trećem veku pre naše

ere. Rimski književnik Lucius Apu-

leus naglašava da su ponekad igre

„lutaka nadjačavale utisak „prefstava

sa živim glumcima,

1) Lutke su se vodile ispod pozornice, a bile su pomerane pokretnim štapićima od bambusa i slonove kosti.

I danas, pored svih „svetskih filmova. pored veoma razvijene domaće filmske Industrije, Japanci su zadržali svoju Veliku ljubav prema lutki umetniku, tako da su i prošle godine u Tokiju gledali trađicionalnu svečanu pretstavu lutaka — celu noć! Kod njih Je, varovatno, { danas lutka najsavršenija,

X ı «

A? TL A

' pozorišnoj igri, On uspeva već u ) vim rečenicaa da karaktere ličnosti naglasi, i da živost s kojom je radnja– početa održi do kraja. On ima “ ćanje scemske fraze, žive, kratke, nenadne. 0

Sa najmanje sreće je pisac prebrodio teškoću oko dubrovačkog govora, Kako da govore Dubrovčani i njihova

vincijalizme, ostavljajući samo c koji se i danas govore, čije se zn čenje prema situaciji može lako. zumeti, a u kojima ima međutim dosta lokalne boje, »ajmć meni« ili »moj gosparu«, i time je svojim malim junacima dao nešto ı boje dubrovačkog jezika. i Kad je reč o jeziku u ovom komadu, treba istaći Lončarevićevu šted- ljivost u rečima. Ako je drama knj ževni rod u kome se feži da lično: govore sažeto, da s malo reči puno izraze, onda se ovđe i u tom pogledu a uspelo. Ova pozorišna igra je otreb" ljena od suvišnih reči, razgovora, što je takođe znak da se na njoj ozbiljno . radilo, a što nije čest slučaj kod mla=. dog pisca, nestrpljivog da delo iznese pred publiku pre nego što se Ono iz bistri, staloži. HO Potrebno je reći i koju o opremi. ove knjige. Ona, kao i druge knjige u Ovoj seriji, snabdevena je upuistvima slikara dekora i kostima, stručnjaka za pozorište, Staše Belo žanskog, Save Rajkovića, Milice Ba- 3 bić i Danke Mitrović. Glumcima de- ci je do tančina objašnjeno kako se namešta pozornica i grade kulise, ka= PES ko se šiju kostimi, kako deca koja igraju ptice ili životinje treba da se drže, da bi postigla željeni efekat, i. kako se, najzad, rukuje kanapom ako neku ličnost-životinju pretstavlja lut- 'ka. Dat je ovde čak i spisak boja potreban za izradu kulisa i ispričamo je kako se grundira, kako se kuva. kaša za taj posao. Sve je ovo rečemo jednostavnim jezikom, tako da se negde i u selu na Medvedniku ljudi mogu poduhvatiti đa stvore dečje pozorište, samo ako dobro prouče ova. uputstva i ako imaju, kako veli Staša Beložanski, »mnogo iskrene ljubavi za pozorište«. »Što se tiče izvođenja. »Malog Gundulića« ne treba uprav" nici pozorišta i reditelii da se uplaše od reči u odeliku »Odevanje dubrovčana u Gundulićevo doba«, gde se ve= li: »..Plemići su nosili odelo od sukna, velura, svile... Pojas je obično bio od svilene materije... Preko pojasa su nosili crvem kajiš ukrašen srebrom, Na jelecima su' bila srebrna i zlatna đugmefa...« Treba primiti savet slikara Save Rajkovića, koji je dao uputstva za izradu kosti ma i dekora u ovom komadu. kad kaže da se u nedostatku pravog materijala »može uzeti običan, pa čak i amerikan, ali ga ofarbati određenim bojama«. Na uspeloj emisiji Radio- ii Beograda komada »Mali Gundulie viđelo se da uspeh pozorišne igre za visi uglavnom od glumaca, ma da se ne odriče ni vređnost vizuelnog mo menfa. 3. »Dečja knjiga«, dobro radi što ovu vrstu knjiga dopunjuje i ovakvim komentarima koje uz njih daje. Velikim svojim delom ovi saveti, tuma» čenja, crteži, mogu biti korisni za postavljanje na scenu bilo koga dečjeg komada.

|

U OC aka vi

ya

U Evropi je pozorište lutaka poče lo jače da se razvija i usavršava tokom četrnaestog veka. Najrasprostra= njenija bila je lutka koja se nosi na ruci, bez štapića i konaca. Njeno je ime danas kod Francuza — Ginjol Nastalo je, možda, prema uzviku jedne lutke: “Crest gignolant«!, a vero= vatnije prema stvarnoj osobi, svilaru Ginjolu ili Šinjolu, koji je bio veo, ma popularan u Lionu, i koji je pc služio kao mode] za jednog komičnoj junaka u pozorištu lutaka. Nemačh naziv ove lutke je Kasperl, čija figura pretstavlja varijaciju staro) Hansvursta, lakrdijaša u veselim ko mađima. Kasper je u XVIII ve bio glavna ličnost vedrih narodr pretstava, a potom je postao čivo junak pozorišta lutaka. 7

U Srednjem veku lutke su u Bvro= pi učestvovale u komadima verskog karaktera. Novozavetne scene kao što su “Rođenje«, “Tri mudđraca«, “Bek: stvo u Egipat« “Poncije Pilat« (možda je od njega nastalo ime za engl sku lutku — Panč? Na staroeng skom Pownce) dobijale su na ovoj ljupkoj, bizarnoj sceni naročitu draž. Pigurice pod božičnom jelkom, u običaju zapadnih naroda, nisu ništa dru: go do izmenjeni ostaci crkvenih pretstava sa lutkama. ži

U Renesansi su iskorišćene mogu nosti pozorišta lutaka za efekte koji su na pozornicama živih ljudi ne gućni. U to vreme za literaturu. novo oživeli klasični bogovi, boginje,nimfe i satiri — izlaze iz zemlje, lete kroz vazduh, spuštaju se sa oblaka i plove u talasima mora, što im je bilo mnogo jednostavnije u pozorištu Ju taka, nego na velikoj sceni. Ču

oan! TOVA KIJU.