Књижевне новине

SIMRANA 3

Dr. Pagorka MIĆIĆ, in Lai Mihail - : RAZMIŠLJANJA O NEKIM FILOZOFSKIM SAVREM PITANJIMA POVODOM PREDAVANJA • mp,

|.

DR. DUŠANA NEDELJKOVIĆA ~

Pređavanja Dr Dušana Nedđeljkovića, šefa katedre za filozofiju na BeO| gradekom univerzitetu, izazvala su žive i raznovrsne komentare. Njegova izlagaja su dovela do čuđenja i zabune kod jednih, do oštrog otpora

drugih, a kod nekih su naišla na i

uševljenje. Ovo &u utisci iz mnogobrojnih usmenih razgovora Sslušaocima. Tema je bila Pilozofski frontovi u svetu i kod naš, produžila se u četiri predavanja i menjala je delimično svoj naslov. Ima veoma mnogo materijala za diskusiju u ovim predavanjima, a i za čuđenje. Nema sumnje da mi ovde ne možemo raspravljati o čitavom nizu pitanja O kojima je bilo reči, ali očekujemo da će se diskusija &vešstraho razviti, pogotovu kada se ova gledišta profesora Nedeljkovića otštampaju. Ali, s obzirom na položaj i funkciju predavača i na utisak koji su predavanja ostavila, smatramo da treba već sada izići iz okvira usmenih razgovora. Krajnje je vreme za otvorenu ı javnu diskusiju po mnogim filozosskim pitanjima i pitanjima filozofske aktivnosti kod naš. vJ

Osvyrmućčemo se samo na hnekoliko pitanja, To šu pitanja odnoša, materijaličma i idealizma u filozofiji, pitanje puta i načina daljeg razvitka marksističke filozofije i o ekonomizmu kod Markša i Engelsa. Zaključci koji se po ovim pitanjima mogu izvesti iz predavanja &u sledeći:

1 Suprotnost između idealističke i materijalističke filozofije pretstavlja istoriski onu nužnu dijalektičku suprotnost koja je pokretala filozofsicu misao napred i punila je novom saldržinom. 2 Idealizam ima prema tome svoju pozitivnu ulogu u istoriji filozofije, pa i danas. Navodđe se za to poznata m':šljenja klasika o pozitivnom u idealizmu (Lenjinovo tvrđenje da je ideal':mzam besmislica samo po gledištu prubog, prostog, vulgarnog, metafizičkog materijalizma. Idealizam je u stvarı jednostrano preuveličavanje jedne od nijansi ljudskog saznanja sveta. Zatim Marksova prva teza o Pojerbahu, kako je idealizam nasuprot materijalizmu razvijao delatnu stranu svesti i slično,

3 Idealizam je »jeđnostan« i vodi u popovštinu, ali zato je mjterijalizam, pa i dijalektički „materijalizam »ograničeh«. Klasična dela Antidiring i Materijalizam i empiriokriticizam ograničena su. Na najvišem stupnju razvitka marksističke filozofije nalaZi se Lenjinova skica »Ka pitanju o dijalektici«.

4 »Eklatantan nedomtatak« dijalektičkog materijalizma je neobrađenost posebnosti, pojedinočnosti. Zatim se kritikuje njegov dinamizam i 6konomigrzami, a još i nedovoljno poznavanje dijalektike kod ilasika,

B Podvlači se samostalnost nadgradnje i filozofiji se pridaje patetično velika i samostalna uloga u razvitKkui društva i mišljenja. Navode se Marksove misli o »savremenoj filozofiji sveta« nasuprot ograničenim sistemima koji su suprotstavljeni jedan drugom i HegelovSka, rečeica mladoga Marksa »Proletarijat se ne može ukinuti bez ostvarenja filozofije«.

Kad se osnovna misao o odnosu materijalizma i idealizma dovede do kraja dolaži se do potpune i permanenime ravnopravnosti oba pravca u istoriji filozofije, pa i dahasš. Idealizam je »jednostran«, materijalizam je »ograničen«, a njihova je borba nužna i unapređuje filozofiju. Šta to treba da znači? Pildzofsko saznanje ižnad pravaca je pravo filozofsko šsaznafije; tako se jedinc može tumačiti. Svaka idealistička filozofija pretstavlja WMopunu ograničenosti materijalizma, pa i damas dijalektičkog materijalizma. Obtfnuto, materijalizam razbija jednoatrarost idealižma — rešenje je ili u rijihovom jedinstvu, ili pak u filozofiji »iznad pravaca«, tako nam se nameče da razumemo ovu misao. Zatim se odmah moramo zabitati, da li se ovo gledište može smatrati gledišteii marlsističke filozofije. Može li se iž takvog posmatranja nazreti wopšte mekakav određen stav u filozofiji? To se pitamo mi koji smo prošli du unutrašnji otpor, dok nismo sa upoznavanjeni dela klasika u filozofskim koncepcijama marksizma sagledali visoku maučnost i principijelnost. Pitaju se i drugi! Mariksistička filozofija po našem shvatanju ne proističe samo iz izlaganja d filozofskim, pitanjima klasika,megoiz celine borbe savremenog proletarijata i naprednih snaga kako na teoriskom polju tako t na polju praktične borbe. Neka još dovoljno 6istematskih i stručnih izlaganja sa gledišta rnarksističke filozofije, ali temelji su jasno, nedvosmisleno postavljeni ,kao i put i pravac razvitka u opštem smislu, Štc će se mark&6istička filozofija iz potrebe popularizacije izlagati često skučenc ukočiti u Šemu od nekoliko osnovnih pitafija, to ima svojih drugih razloga. Što će gubiti svoj suštinski jik ui mnogim raspravama sovjetskih filozofa, poznata mam je donekle društvena podloga i požadina toga. Ali ono što zameramo izlaganjima druga Neđeljkovića, to je ne verovafno osciliranje gledišta ı ioku jednog predavanja, t0 je nedovoljna doslednost i čvrstina stava, koja ide do neprincipijelnosti., Drugo, ne znamo kako se može ostvariti danas »prava filozofija iznad pravaca«, »savfe'mena filozofija sveta« koja treba da buđe pravedna prema idealizmui i mafterijalizmu kao svojoj zastranjenoj deci? Zatim, smatramo da u pFedava: nju nedostaje još jedno nužnG i potrebno razlikovanje u filozofiji. Postoje, naime, ozbiljni, temelini napori

filozofa da se reše izvesna filozofska pitanja bilo sa gledišta idealizma ili materijalizma, i postoje pretenclozna, eklektička, frazeološka izlaganja pod firmom jednog ili drugog pravca.

Dijalektički mater!jalizam se mora posmatrat: u istoriskom razvitku filozofije kao napor da se savlada jednostranost prethodnog idealizma i Ograničenost vulgarnog materijalizma. Drugo je pitanje ako neko smatra da to savlađivanje jednostranosti njemu nije uspelo. Tada nam se mora ubedljivo pokazati u čemu nije uspeo da to učini. Marks i Engels su se razvijali kao teoretičari borbe proletarijata i razrada filozofskih pitanja nije bio njihov glavni zadatak. Pitanje analize zakona društvenog razvitka, naročito kapitalizma, to je bilo prvo ma redu. Međutim oni su jasno i čvIsto postavili temelj filozofiji revolucionarnog proletarijata. U njihovo doba idealizam je bio na višem stupnju razvitka od materijalističke filozofije, oni su io nedvosmisleno priznali, pa ipak šu stali na gledište materijalizma. Razlika između filozofa koji pripadaju idealizmu i ohih koji pripadaju materijalizmu izvršena je kod Engelsa (Fojerbah) po pitanju šta je Ppfimarno priroda, biće ili duh, misao. On izričito kaže da se kod njega ta razlika jedino u tome smislu primenjuje. Inače je pitanje da ]}i se izvah ovog odnosa može suprotnost materi jalizam-idealizam ušpešho upotrebili i na neki način apsolutizovati? Može li filozofija koja sumnja u nezavisno postojanje sveta izvan naše svesti uzeti na sebe zadatak učešća u borbi za izmenu toga Sveta? Može li nhemiaterijalistički posmatrati svet pokret koji se bori da izmeri materijalne uslove društvenog života i time misli da iz osnova promeni celokupne društvena odnose kao i njihov moralni lik? Materijalistički &tav su klasici smatrali kao temelj novog naučnog pogleda na svet i nisu prezali od napora da Uuzdignu materijalizam na Viši nivo, učeći se od nemačke idealističke filozofije, natočito od Hegela. Na tome, primeru Se miože jasno videti težnja da se »jednostranost« i »ograničenost« suprotnih pravaca Savladaju unutar dijalektičkog materijalizma, a ne u nekoj filozofiji inad pravaca. Pitanje filozofije iznad pravaca ,kao filozofije besklasnog društva, za nas je još pitanje daleke budućnosti. Put u tu filozofiju bi se mogao zamišljati kao dalji razvitak marksističke filozofije, ako je žadatak proletarijata da ukine klasno društvo, .

Nije ništa novo ni nepoznato da su klasici marksizma govorili o pozitivnom ti idealizmu. Ono što nam je novo, to je energično zastupanje mišljenja o ograničenosti filozofskih dela» marksizma Antidiringa i Materijalizma i empiriokriticizma. Potpuno je u duhu „marksističke filozofije da se svako naučno i filozofsko delo smaira istorisko relativnim ostvarenjem ljudskog sažnanja sveta. Ali svako takvo delo pretstavlja nužan stupanj i uslov za dalji razvitak. (mislimo ako se radi o ozbiljnim delima koja su unapređivala ljudsko saznanje sveta). Nama je danas važno da zhanio odakle C poći sa radom na daljem razvitku Nlozofije, i to marlksističke filozofije. Hoćemo da znamo, da li i kako razvitak marksističke . filozofije Tnože značiti u istoriskoj perspektivi razvitak fiiozbfske misli i saznanja? Sa dogmatizmotni i citatima treba Bvtšiti, to je tačrio, ali kako ičinit itaj korak napređ da ofi stvarno preistavlja „razvitak? „Predavanja nam to nigde nisu ubedljivo pokazala ni dokazala. Primer sa pgozitiVižmom nije nas hičem naučio. Radi toga je veoma odgovorno govoriti o »Ograničenosti« ovih dela pre iHego što se konkretno izloži nova, viša marksistička filozofija ili »savremena Hfiložofija sveta«. Ovako sve ostaje pri deklarativrioj opštoj frazi, a to fiože imati štetnih posledica. Treba nešumnjivo rešavati sa savremenog 6tuprija razvitka borbe i nauke mnoga f:l0zofska pitanja, ali tose mora prvo Uučiniti, mora se hovo gledište izložiti i dokazati. Inače pre toga govoriti o ograničenosti izvornih dela ma?rksističke filozofije prosto znači zbunjivati ljuđć;

/

Branko Stanković:

Ostajemo pri tome 'da za proučavanje dijalektičkog materijalizma nema boljih izvora 6d klasičnih dela, a Antidiring i Materijalizžam i empiriokriticizam su među najvažnijim. ,

Ima nešto u ovim delima čega ne ma u pređavanju ,a to je temeljna rdzlika između ozbiljnog filozofskog napora i površnog baratanja sa praznim frazama. Desilo se istoriski tako da su Engels i Lenjin baš u polemici sa pretencioznim, površnim učenjem (Diringa) i neznalačkim mešanjem osnovnih razlika u filozofskom mišljenju, (ruski muahisti) izlagali i razvijali filozofiju marksizma. Tu se očigledno vidi da oni drukčije misle o klasičnim misliocima idealizma, drukčije polemišu sa Diringom i ruskim mahistima. Engels jasno izlaže šta 6u

· Marks i on uzeli od nemačke klasične

filozofije (dijalektiku), a Lenjin ubedljivo pokazuje dokle se matksistička filozofija slaže sa engleskim senzualizmom, — odn. Berklijem, po pitanju značaja osećaja, čulnož opažanja, za naše saznanje. Slažemo se sa njima da au osećaji izvoF znahja o svetu, ali vazlika je u samomi shvatanju osećaa. Dok su oni za njih jedini i poslednji osnov bića, za mahiste elemiehti sveta, dotle su ohi za marksističku filozofiju veza između svesti i spoljnog sveta. Kađ Marka kaže da je idealizam razvijao delatnu stranu svesti nasuprot materijalizmu, mi zhamo odmah čefhu čemo se učiti od idealizma. Ali u predavanju Hr Nedeljkovića nemia te određenosti, ono, Što nam je pokazano na primeru pozilivizma suviše je uopšteno, apstraktno rečeno. Statički i ditiamički miomenat u razvitku društva i 81,!?

Ako danas treba sa otvorenim očima prići idealističkoj filozofiji, ako treba kod njenih velikih pretstavnika videti i priznati pozitivne tekovine, onda se to mora odmah ha jednom prinieru pokazati konkretno i potpune, a drugi će dalje radit} na taj način. Zatim smatramo da je mnogo široko reći »svaki od bezbroj pravaca ima »tle pod nogama« i svaki od njih dopunjuje nedosfatke, ograničenosti dijalektičkog materijalizma, kao što je bilo usko grditi i crmmiti svakoga od njih! Tu se vidi slabost — pošto se ni s jednim od njih ne vrši ozbiljan kriftički susret. Međutim, nećemo gubiti nikađa iz vida da ima filozofa bez »ila« u idealizmu i materijalizmt. Kod takvih mislilaca se nema šta učiti ma Rome pravcu oni pripadali.

Postoje kod zapadftoevrop&skih i američkih filozofa ozbiljni napori za

saznanjem, ima' takvih misli koje pri-'

hvata fiarksistička filozofija. Ali ra" di toša se hi trenutka ne smeju zaboraviti ni zbrisati principijelne razlike po gnosšseološkim i društvenim pitanjima. Poznata nam je kod mnogih njihovih filozofa visoka filozofska kultura, iskreni humianizarti, sve:to rnarkSizam ceni— ali takođe svesan dru'Bih društvenih korena i podloga te filozofije. Svaki naš susret sa takvom filozofijom mora biti propraćen dokumenitovanim izlaganjem šta je po našem shvatatiju u njoj pozitivno, šta ne. Nama je bilo potrebrio zauzeli stav prema fehoMehološkoj filozožiji kroz čiju smo školu prošli i mnogo u njoj naklčili. Poslužili smo se dobr:im primerom klasika kako se u takvom slučaju radi. Za mas i datias ihtencionalne analize preistavljaju veliku pozitivnu iekovithu i metodšku miogućnost za proučavanje procesa odražavahja svela, našeg iskustva Ć sVEtu, a time je ona značajna i ža neka proučavarnija u p5ihologiji. Tu se do miajstorakva razvio način proučavanja »aktivne strane« svesti, Međutim, učenje o »transcendehtalnoj subjektivnosti« kao izvoriom ~7„Rkohstituisanju stvari, znači za fidas samo tradicionalnu doslednost na liniji evropskog građanskog idealizmia. To gledište nije prihvatljivo sa stanovišta rezultata naučnih ispitivanja, praktičnog životnog iskustva čovečanstva i filozofije koja misli ne samo o tumačenju, nego o izmeni sveta. Sam Hušerl je osetio raškorak takvog gledišta sa fiaukom i praksom; kad kaže da hauka i životna praksa nužho ostaju pri »dogmatičkom stavu vere u Postojanje sveta izvan naše svesti!

(Nastavak na desetoj strani)

“<

KNIŽEVNE. NOVINE —=—=|__ Mihailo MARKOVIĆ,

RAZHUŠENI KALINOVIGĆ

7?)

Đavno je prošlo vreme kad-8u še buržoaski i malograđanski ideolozži

· mogli zanositi naivnom verom da će

marksizam ubiti već i samim svojim

preztivim ćutanjem. Prošlo je i vre=} me uzaludnih pokušaja da se mark=

sizam u svim tačkama pobije i obori, da mu se svaki racionalni smisao 1 svaki naučni značaj ospori. U našoj eboši, naročito posle Drugog svetskog rata o marksizmu se na Zapadu govori mnogo i ne govori se uvck samo loše. \ }

Svi teže — ili se bar trude da izgleđaju kao da teže — da buđu objek= tivni, Za Marksa se uvek pronalaze i reči poštovanja, u ideologiji čiji' je on začelnik otkrivaju se i pozitivne strane. Redak je na Zapadu ozbiljan i uticajan filozof, sociolog, ekonomist, koji će danas otvoreno i apsolutno gloTifikovati MWapitaližam, a pitanje je koliko ih ima koji su uopšte subjektivno spremmi da to čine bez obzira na sve flaktičke razloge. Otud jedno izvanredno šaremilo stavova jdeoloških i političkih, — čitava jedna skala svih mogućih tonova i nijansi u koncepcijama sveta i društva, posebno u odnosu „prema ideologiji radničke klase. Svaki od tih stavova je obično veoma složen i heteroklitan, bogato zasićen „unutrašnjim nedoslednostima i protivurečnostima. Veoma su razli= čiti korenovi ovih protivurečnosti. U nekim slučajevima njima je izvor u taktiziranju reakcionarnih buržoaskih ideologa, koji su prinuđeni da u današnjoj revolucionarnoj eposi.iza privida objektivnosti kriju svoj pravi mračnjački lik. U drugim slučajevima one odražavaju protivurečan društveni položzj srednjih slojeva, ono kolebanje na mostu između dve obale, kad se od starog hoće da pobegne, a novo je suviše tuđe i nepoznato da bi mu se laka srca prišlo. Najzad u nekim slučajevima ove protivurečno= sti su izraz onog teškog razočarenja koje su doživeli mnogi progresivni intelektualci na Zapadu, čiju je eVvVoOluciju ka socijalističkom humanizmu i prihvatanju marksizma presekla baš žalosna praksa Sovjetskog Saveza i kominformovskih partija u njihovim zemljama.

Diferenciranje ovih različitih stavova, marksisfička analiza idotkrivanje objektivnih i subjektivnih korenova ovih protivurečmosti u njima, nesumnjivo bi bio danas veoma zanimljiv i koristan posao, naročito s obzirom na io da fu ima mhnogo noVOB, svojstvenog baš posleratnoj etapi fiaše revolucionarne, prelazne epohe. Naravno, u okviru ovog članka moguće je samo ukazati na neke karakteri-

stične· slučajeve ovakvog protivureč- ,

nog „odnosa , prema marksizmu, bez dublje analize i bez opširnije polemike sa različitim zabludama , koje ćemo sresti.

Svakako je jedan od najinteresantnijih, slučaj istaknuto engleskog filozofa i možda ndjvećeg# današnjeg Žživog filozofa na Zapadu Bertrana Rasla. Rođen u lordovskoj porodici, sam hnošilac grofovske titule, Rasl je posle jedne duge faze bavljenja apstraktnom i formalističtom simboličkomi logikom (na tom polju je stvorio riajkapitalnija dela što:ih logistika do dahas ifid), bočeo živo da Se intefesuje za društvenu problematiku. Postao je sitidikališta, propagirao je gildiski socijalizam, a kad je izbio Pivi svetski Fat bio je zbog vatrefie propagande pacifizma zatvoreh i otrušten sa Ujfiivefziteta: Postepeno je evoluirag, oslobađao se izveshih anarHo-sindikalističkih i vigovsko-liberalističkih shvdtanja i približavao se ubeđenju da se društvo miože dalje ražvijati jeditio ostvarenjem kornunizmia. Kao čovek blizak radničkom pokretu putuje on početkom 1920 g. s jednoi ctigleskofri Padničkom delegacijgm i Sovjetski Savez. Taj momenat pretstavlja prekretnicu u njegovom daljem razvoju. Knjigša, koju je odmah po povratku napisao »Praksa i teoriji boljševizmia« (London, 1920) interesantna je ne samo po objektiv= riooj analizi tadašnjeg položaja SSSR-a, po mnogim «tačnim refleksijama, i predviđanjima koja su se velikim de lom ostvarila, već i naročito po tome, što na upravo hibičan način ocrtava psihologiju čitavog onog progresivnijeg dela engleske inteligencije po DpItanju njenog odnđsa prema socijalizmu posle Oktobarske revolucije, Rasl je i dalje ostao na stanovištu da je socijalizam — budućnost čovečanstva;

·..

samu boljševičku revoluciju on i dalje smatra i nužnom i korisnom (za Rusiju!) i u svakom slučaju jednim od najherojskijih poduhvata u svel= skoj istoriji, koji je od bilnog značaja ža buduće ostvatfenje komunizma,

Pa ipak, on je posle svog prvog kontakta sa praksom ostvarenja socijalizma u jedrioj zemlji smatrao da mota đa se odlično protivstavi boljševizmu kao isključivom metodu ostvarivanja novog društva. Za opravdanje svog stava on je naveo dva razloga:

Prvi je strahovita cema koju čovečanstvo mora da plati takvom surovom, krvavom, nasilnom operacijom, čije su neizbežne posledice, — Do Raslovom mišljenju, žrtvovanje ličnosti, ponovno zatvaranje ljudskog duha u intelektualnu tamnicu Srednjeg veka, uništavanje mnogih vrednosti postojeće civilizacije, itd.

Drugi razlog je ža Rasla — njegov polpuni skepticizam u pogledu mogućnosti ostvarenja komunizma posle takve revolucije kakva je bila boljševička. Sa izvesnom mnijansom fatalizma u angumentaciji — koja je u očevidnoj disonanci sa njegovim individuallizmom, sa njegovim plediranjem za slobodu ličnosti i njene duhovn38 vrednosti, on je tvrdio da će u Rusiji — usled suviše velike koncentracije vlasti u: rukama malog broja ljudi — neizbežno doći do utvrđivanja

. jedne birokratske autokratije, koja ne-

će želeti da se odrekne vlasti ni onda, kad za nju više neće biti potrebe .

Dobrodušni ihtelektualac, humani= sta i sanjalica — Rasl, nije mogao da razume. rusku revoluciju. On to nije mogao pre svega, iz vrlo realnih dru= štvehih i klasnih razloga, kako zbog svog porekla i vaspitanja koje je dobio, tako isto — i u još većoj meri — zbog jedne tipično engleske konfuzno-laburističke društvene pozicije, opterećene reformističkim preokupacijama, na kojoj je on u to vreme stajao. Sudar sa krajnje surovom praksom ostvarivanja prve socijalističke revolucije u svetu njega je odveo u odlučan protivstav prema marksizmu uopšte kao doktrini. Njegova reakcija marksističkom nagla= šavahju neophodnosti nasilne revolucije u svakoj zemlji, bilo je njegovo dokazivanje da su nasilne revolucije moguće samo u zaostalim zemljama, a da i tada nikad ne mogu dati rezultate za kojima se čeznulo, već mogu samo biti I:eophodan preduslov za brzu industrijalizaciju. U razvijsnim civilizovanim zemljama, kakva je njegova Bngleska, potreban je po. njegovom mišljenju niz postepenih koraka radničke · klase, a prvi među njima bio bi ostvarivanje šamouprave radnika u industriji. Tako: je apsolutizaciji nečeg posebnog, specifičnog — boljševizma, Rasl' odgovorio apsolutizacijomi jedne druge specifičnosti — laburizma. Izveshim totalitarističkim tendencijamia koje je on zapazio u SSSR-u, on je suprotstavio svoj prenaglašeni individualizam, svoju brigu za ličnost ispred br:ge za kolektiv.

Rasl nikad nije ni bio marksist, ali tada je konačno došao do zaključka da sve nedaće boliševizma imaju koreha u samoj teoriji marksizma, u preteranom .naglašavanju ekonomskog mometta u ražvoju društva, u marksističkoj teoriji ndsilhe revoluoije i diktature proletarijata i u krajnjoj liniji u marksističkoj filozofiji, koju on zbog navodnog njehog dogmatizma i zbog nekritičkog načina njenog usvajahja, smatra bliskom religiji.

Naravno, Ra&l se duboko prevario, lako je bilo puno objektivnih razloga da io hjemu tako izgleda. Marksizmu je suštinski tuđe svako proglašavanje specifičnog za opšte, svako nametahnje metoda i islustava jedne zemlje drugim zemljama, svako jednostrano preuveličavanje uloge jednog određenog Taktora društvenog razvoja na račun oštalih, svako glorifikovanje sile “kao sile kad se i ako se Sšocjjalistička revolucija zaista može ostvariti drugim manje surovim oblicima, najzad marksizmu je tuđe i neprijateljsko svako njegovo pretvaranje u religiju, u mit, koji treba slepo usvojiti i fanatično u njega verovati bez obzira na činjenice, bez obzira na razvoj nauke i društvene prakse.

Rasl sve to nije znao i pitanje je da li je u ono vreme mogao znati: Njegova. evolucija ka marksizmu bila je presečena i krivulja je počela lagaho da pada. Sledećih godina on je još uvek bio vezam za radnički pokret i bio je čak laburistički kandidat na izborima 1923 i 1924 g. Kasnije je počeo da se zanosi utopiskim, tehnokrafskim idejama o budućem društvu, kojim će upravljati naučnici i inženjeri, bavio se problematikom vaspitanja i napisao nekoliko pedagoških knjiga. Njegov damašnji odnos prema marksizmu izložio je on u »Istoriji „zapadno-evropske filozofije« (London 1946). Ovaj odnoš je sasvim protivurečan i ećklektički. Rasl pripisuje u zaslugu Marksu što je »oživeo materijalizam, što mu je dao novo tumačenje i vezu s ljudskom istorijomć (str. 810): Međutim uzalud ćemiO sc dosećati šta Rasl podrazumeva pod ovim »Oživljavanjem materijalizma«.: Jer, suprotno samom sebi, on, nekoliko strana kasnije (str. 816) optužuje Marksa da je »suviše praktičan, suviše obuzet problemima svog vremena«: Rašl je — Slično nekađa Diringu, pristalica nekakve interplanetarne filozofije: »Njegov (Marksov) pogled ograničen je na ovu planetu, a u okviru ove planete na čoveka; Međutim, posle Kopernika postalo je očigledno da čovek nema kosmički značaj, koji je on fanije sebi pripisivao, Nijeđari čovek koji nije uspeo da agsimilira ovu. činjenicu nema pravo da zove svoju filozofiju naučnom«.

Pomislićčemo da je možda po Rasšlovom BhHvatanju muakherijalizam oživeo zato što je postao dijalektički. Me-

. đutim upravo prema dijalektici Rasi

i MR

HYVMOU 9,

NOO IJ

— kao i svi kritičari marksizma oseća pravu averziju, svakako poja« čanu njegovim dugogodišnjim bavlje= njem krajnje formalističkom simbo< ličkom logikom koja je sušti antipođ dijalektići, Čitava Hegelova dijaleMtika je za njega pogrešna, »svi elementi u Markovoj filozofiji, koji su ižVe= deni od Hegela, nenaučni su«. (stf, 816). y

U materijalističkom shvatanju istorije Rasl vidi ozbiljne racionalne elemente: »Ja sam ne prihvatam fu tezu onako kako ona stoji, ali mislim da ona sadrži vrlo značajme elsmenie istine i ja sam svestan toga da je ona. uticala na moja sopstvena shvatanja filozofskog razvoja, kako su izložena u ovomi delu«. (str: 812),

Zaključak Raslovog odeljka o mark simu potvrđuje nam da se njegov” stav daleho pre može ocenili kao o klektički, nego kao svesno i dosledno realcionaran, Veoma je karakteristič-, no da om sve savremene ideološke koncepcije deli na tri grupe: liberalne, marksističke i fašističke, Da kaže: »Prve dve nisu filozofski mnogo odvojene; obe su racionalističke, obe su u jntenciji naučfie i empiriske. Ali podela je ošlra sa gledišta praktične. politike... "Treća •grupa modernih: shvatanja, koju politički pretstav< ljaju nacisti i fašisti, razlikuie se filozofski od druče dve mnogo dublje,: nego što se one razlikuju jedma od druge. Ona je anliracionalna i anti-= naučna ...« (str. 817—818). :

Naravno, postoji bitna razlika izme-=. đu ovakvog stava i Sštava nekih ma. skiranih lakeja reakcije, s kojima de-· mo We kasnije upoznati. ie

Jedan tipičan slučaj, ali druge vrste bio bi slučaj istaknutog američkog ekoromiste JozefaShumpetera,”? Tu imamo pređ sobom. naučnika, koji. hladnom, objektivističkom analizom

činjenića i tendencija razvoja kapita> ·

lističkog društva utvrđuje neizbežnoši.

-Liaa

|

& »

AVREMENI ZAPADNI BILOZOFI O MARKSIZMU ·

k

\

njegovog sloma. Od jednog većeg bro--

ja građanskih naučnika, koji dolaze do istog zaključka, ali na njemu zi daju dvoje različite, često fantastične i izrazito reakčionarne hipoteze o karakteru budućeg društva, on se razlikuje pda tome što predviđa socijalizam kab najverovatnijeg našlednika. kapitalizma. On se sam odlučno ogra=đuje od toga da ima bilo:' kakvih sifpatiias prema socijalizmu. »Da bi se ovaj zaključak. prihvatio — veli Of— nema se potrebe da se bude socijalist, Prognoza ne implicira ništa o željenosti toga događaja, koji fieko pret=· skazuje. Ako doktor proriča da će nje= gov pacijent umireti, to ne znači da. oti to želi. Čovek Može mrzeti Ssocijalizam jli bar gledati na njega S: hladnim Jriticizmom, a ipak predviđati njegov. dolazak. Mnogi konzerf= vativci su io čihili i čine«.!

Njegov odnos prema mafksizmu je. odnos čoveka, kome je jasno da je sta== rom odzvonilo, a novo nu je orgahski tuđe. pa u hjemu s krajnjomi pedan-" terijom čeprka i izmišlja nedostatike,. zadržavajući pri svem tom bar svoju, subjektivnu želju da ostane neprištra=. san, neutralan. Tu je naravrno teško izbeči protivurečnosti. Tako na primeF. on ra jednom mesti određuje mark? sizam kao religiju, s tom specifičhHošću što obećava raj na ovoj Strani gro~, ba. (str. 5) Međutim na drugom me-. stu on hvali Marksa što, uprkos upotrebe Hegelove frazeologije, higde nije potčinio pozitivnu nauku metafizici. i što čitava argumentacija u »Kapitalu« počivana društvenim faiktima (str. . 10). Ekonomsko tumačenje istorije 0“ cenjuje on kao jedan od najvećih pojedinačnih uspeha soziologije do danas i brani ga od Marksovih kritičara.. Tako na pr. on kaže: .«U ovom. pogledu Marksa redovno nisu razumevali... Marks nije smatrao da re-. ligije, muetafizike, umetničke škole,. etičke ideje i politička htenja mogu da se svedu na ekonomske .moftiveć ili da su bez značaja, On je samo. pokušao da uslove, koji ih oblikuju i koji do-

vodi do njihovog nastajanja i iščeza-

vanja«. (str. 11). \

Karakteristična je za Šampiterovu tendenciju da bude objektivan ta činjenica da on brani Marksa u onoj tački, koja je bila najomiljenija meta svih njegovih kritičara kroz čitaV'

razotkrije ekonomske

~

\

||

zadnji vek. Ali zato će on po nizu .

drugih pitanja staviti kritički pri-' medbe, koje jako odišu izvesnom nategnutošću i pedanterijom. Tako na pr. nječa ne zadovoljava marksistička teorija klasa, zato što se iavodho, iz“ vesne porodice štalmno izdižu ili pa“, daju u jednu klasu, pa se ustvari nikakva stfoga klasna podela ne može,

postaviti. Sem toga, Marks je, po njBii||

mu, činio 8VOje klase isto ekornomskim fenomeHima, pa i io u vrlo u– skomi šmishi jer je navodno lizet jedan jedini princip podele: odnos pre= ma sredstvima za proizvodnju, dok su ostali principi zanemareni. : Čudno zvuče ovakvi prigovori iž pera jednog poznatog i ozbiljnog čkonomiste. Neprestanć izvesni haučnici prestaju da budu nalčhici, a izvesni novi se pojavljuju — no to naravno ne znači da objektivno ne postoji red i stalež ljudi koji Su naučnici. Tako je i sa svim ostalim pojmovima i kategorijama. One svoju relativnu kon“ staninost i određenost zadržavaju U“, prkos svih pojedinačnih promena. se tiče drugog prigovora, dovoljno je površno upoznavanje sa izvesnim m&estima, na kojima Marks i Lenjin go“ vore O klasama, pa da se uvidi d Klasici nisu smatrali odnos prema sredštvima za proizvodnju „ jedini priricipom klasne podele (mada oh za“ ista jeste i ostaje osnovni i Odluču“ jući). Čudno je da jedan profesor ekoriomike na Marvardskom iniverzitetu, koji se lsća polemike & marksiz“ mom, fo ne zžha,

t Shumpeler — Gapitalism, Socidlismi. and Merhocraey, New York, 1947, D, 61. (Svršetak u idućem broju).

\