Књижевне новине

Ovaj »beletvistički ciklus iz rata« ima osam poglavlja koja čine tematsku cjelinu. Započeta 1929 a završena 1935, ova knjiga je — kako kaže pisac u posveti: :

»Dokumenat o djetinjstvu mojih vršnjaka i mome, o gođiš“u devetstočetvrtom i petom i de. stošustom, · O prostranoj ravnoj,i plodnoj domovini, o majkama i\ očevima našim i o tome kako se u-· carsko beha doba u toj nedavnoj istorijskoj beha prošlosti, rađalo i živjelo i umiralo...«

Pisac posvećuje svojim vršnjacima,

|— »oni su kiridžije, poslužite- .

\ lji ,pismonoše i stanični nosa-

či i tucači kamena, oni i sada

nose bijele čadorbezne gaće sa

velikim obašvama, i teško i na-

porno otimaju od života ono najnuzžn1lje«.

Ova posve“a, pomalo izazovna, prkosna, znači i opredjeljenje piščevo, a djeluje i kao isticanje duga prema onima koji su ostali tamo odakle je on pošao. Taj dug i taj interes za male ljude, piščevo saživljavanje s.njima, i njegova aktivna simpatija prema svima koji pate u jednom nepravednom društvenom poretku — to su autorove unu“rašnje pokretne snage čije se prisustvo živo osjeća u svim poglavljima ovog beletrističkog ciklusa iz rata.

Duboko doživljen lični dokumenat o ratnim vremenima, živo sagledana stvarnost sa Uuočavanjem, najbitnijih klasno-društvenih odnosa, humanistički an“iratni protest — to je »Provincija u pozadini«, jedinstvena knjiga o ratnoj pozadini kod nas, potresno svjedočanstvo o »nedavnoj ištorijskoj beha prošlosti«.

Konponovana je smjelo, strogo i ležerno u isti mah. Kao ciklus u kome svako poglavlje ima svoju temu i svoju organizaciju, »Provincija· u pozadini« nije mozaik već organska cjelina, koja še r-zv'ja, raste i dostigavši određenu širinu nalazi svoje *emaftsko i idejno rješenje u sadržajnom finalu.

Sva poglavi a nisu jednake vrijednosti, nisu jednaka ni po načinu kako su rađena: u jednima prevladava verbioznost, apstraktna i nervozna, u drugima čist narativ; u jednima su činjenice iz stvarnosti Snagom SsVOB vitaliteta uzdignute do fipičnosti, u drugima je nametnuta simbolika surogat stvarnosti; u jednima su ličnosti žive, reljefne ,one su individualiteti, sa dubokim psihološkim opravdanjima, datim u akciji, u drugima su ličnost: sh-me, impersonalni znakovi za određena stanja; negdje se osjeća pretjerana konstrukcija, a ne= gdje — često — ponese vas spontanost pričanja u kome sve živi, sve pulsira od snage piščeva doživljaja. Da li je to rezultat činjenice što je djelo pisano u razmaku od punih pet godina, u'kojima je pisac znatno evoluirao, ili je znak njegove nešigurnosi, nedovoljne umjetničke stabilnosti (što nije nikakvo čudo: kaq je »Provincija u pozadini« štampana, Kikić je imao 29 godina, a iza njega je bio kratak period književnog dje-

* lovanja i usavršavanja u vr]o nepo-

voljnim uslovima) —. teško je sa sigurnošću utvrditi. Ali ono što se može reći uza sve ograde. uza SVe Pprigovore, jeste to da »Provincija 'i pozadini« kao cjelina, a pogotovu i kim svojim odlomcima; djeluje vrlo impresivno i nesumnjivo je djelo od ne male literarne vrijednos“i. i

Prvo poglavlje »Provincije u požadini«, »Čarska noć« (fragmenat »Carske noći«, pod naslovom »Bakljada« prvi puta je objavljen u »Savremenoj stvarnosti«, br. 5, 1995) govori O SOrumu »što se uštrcava pod kožu pozadini«, o vještačkim sredstvima podržavanja »vom oben diklovanog pairiotizma«, od koga »živi jedna cijela društvena klasa«.

»Carska noć« je karakteristično poglavlje, karakteristično po svojoj heterogenosti, stiiskoj i metodološkpj neujednačenosti, po miješanju deskripcije ı pričanja, apstraktnog ekspliciranja yi žiVOE narativa, i kao da je sinopsis iz Kikićevih djela, vrlo simp“omaličan bar za njegove slabosti. Počinje apstrakinom, široko uobštenom konstrukcijom, koja treba da bude intonacija i okvir za cijelo djeJo. Ta jezičko-stilska egizibicija, zvuč na, sva .u oštrim antitezama, djeluje prazno:

»Postoje prošlos“i, tugaljive i radosne i vesele i žalosne, sramne i be sramne „postoje životi i smrti postoje sadašnjice i sutrašnjice . . ·« -

TI odmah zatim, u sumarnoj evokaciji prošlosti od 187, u bloku teških, „„gpomilanih re”onica, Sruyuje se pravi slap riječi, neobuzdana navala! slika, istoriskih uopštenja, saTkas“ičkih invektiva, u kojima Je, na Krležin način, iako bez njegove jedrine i zamaha, data mračna istoriska vizija, sa jednostranošću negaci!je proizašle iz protesta protiv savremenih društvenih fenomena koji vuku korijen iz te prošlosti, Ta negacija se vidi i u opisu kasabe, nervoznom,» grozničavom, nekako gadljivom, kao da pisac osjeća odvratnost nad prljavštinom, dosađom i besmislenošću palanačkog života i nad glupošću kasabalija koji će u slavu carsku »paliti po prozorima fijakerske svijeće« a kad padne mrak, ljuljaće se »oduševljeno u dugoj neravnoi povorci i kl'cati, pjevati, urlikati do iznemoglosti“, zatim će se od zanosa izopijati »i psovati jedan drugome boga i mater zato što je manje klicao i lupao poplatama o *vrdu blathu kaldrmu«. Najživlji dio »Carske noći« je u opisu bakljade. Taj Opis je živ, direktan, sav u slikama, i ma da je.i on reportažan, djeluje ŠUgestivno plas:čnošću detalja i uvJeTljivošću dijaloga. To je široka slika mase sa čudnim, dinamičnim izmjenjivanjem panorama i pojedinosti, sa

naizmjeničnim osvjetljavanjem cjeline i dijelova, pri čemu su aoMl!: db izražaja, i cjelina i, mnogi pojedinac.

izvučen iz mase ponekad samo jed-

nušoj dragoj

i Odlomak iz studije "koja će biti

štampana, kao predgovor „Sabranim djelima H. Kikića u izdanju »Svjet·loski«e u Sarajevu.

nim jednim podatkom koji govori o njegovoj suštini (djeca M ŠoVOr6i »jedna glaziraha okrugla lubanja« i naročito onaj gospodin koji »mune« nekoliko djččaka što viču bez potrebe i kaže im: — Šutiti i čekati! — samo iz tog sjajno uočenog i plasiranog podalka čini mi se da bi se s lakoćom mogao rekonstruisati lik tog Jojalnog beamtera — kuferaša). — Scena u komesarevoj kancelariji i prema njoj konfron*iran konvencionalno-parolski razgovor dvojice prolaznika literarno su slabe stranice.

»Carska noć« je po vrijednosti daleko ispod »Zgoda o nasušnom hljebu« a pogotovu »K.u.k. goveda«, i u cjelini „spada među slabija poglavlja u knjizi. Pa ipak i ovdje ima mjesta, koja svjedoče da ih je pisao pisac od kvaliteta. Živ opis bakljade, koloristički intenzivna slika kasabe, sva u teškim štimunzima, neožekivane aso-

cijacije koje otkrivaju bogatstvo do- ·

življavanja, i kraj, vanredan po svojoj sadržajnoj simbolici — sve to go=vori.o nesumn;jivoj snazi autorovoj. A sjetimo se i uvoda. Ma da se tu” osjeća tuđi uticaj u sklopu rečenice i u teškoj, glomaznoj frazi, sadržaj je Kikićev. Od prividno hladne evokacije iragedije »sedamdesetosmaških ustanika« do “eških rečenica o zabo-

.ravljanju svega, kad su »očevi pod-

rasli i poženili se,i djecu izrodili, a po istim onim vješalištima i raskršćima su pucale prangije i mužari i šslavile se godišnjice i slikali cesarokraljevski inicijali i krištalo se i cičalo i deralo, ruku o ruku sa istim onim feldweblima koji su ih kao waldstadtenovci i szaparijevci u embriju udarali čizmom u glavu i koji su ponosni zato kao bogovi i idu kao bogovi« — osjeća se u piščevim riječima žalos} nad tom čemernom istorijom i nad “om kasabalisko-kmetovskom bosanskom mizerijom, Smjelo isticanje dopro uočene osobine koju je ostavila mučna prošlost mnogim našim ljudima dokaz je i Kikićeve iskrenosti, i moći zapažanja, i ljubavi prema čovjeku izražene u želji da nestane tog ropsko-kolonijalnog mentaliteta rođenog pod mnogim kandžijiama. Ne apsolutizirajući je, on će docnije pokazati kako “a osobina pclako nestaje (nimalo lako i nikako kod svih!) pod uticajem mnogih gorkih saznanja i djelovanja najuzdignu– tijih i najnaprednijih društvenih snaga. Idući za tom mišlju Kikić je razvija u drugom poglavlju »Sinovi prostrane domovine«. Ako je u uvodu »Carske noći« ona nabačena, a djelimično proširena u groteskno-= satiričnoj slici kasabalija koji u povorci oduševljeno kliču, pjevaju i urliču, u »Sinovima prostrane domovine« ona je tragična poka mnogih,

„docnije krvavo plaćenih zabluda. To

je strašna vizija kmetovske Bosne, te »Senegalije u čakširama od crne, plave i crvene čohe«, čiji su se sinovi u mađarskim varošicama kitili »značkama na kojima je bio lik Franje Josipa s kajzerbradom«, i naglo istrgnuti iz svojih pleteruša, vašljivih biljaca i mučnog rada punog neizvjesnosti, lišenih svih obzira, opijali se slobodom raspusnog života i govorili kako je »pravi život istom u vOjSci« i kako se oni »ne bi mijenjali nipošto s civilima«. Ti kmetovi po tradiciji a kabadahije Do željama zanosili su se sjajem tamnoplavih i svijetloplavih uniformi, novih pušaka, žutog: remegja izukrštanog preko prsa, i Meho Aličić, sa svojim crvenim

loptama šicgarna na koje &e »jako, jako ponosi«, direktni je potomak vjekovnog bosanskog sebra, kao i

Markan Vlašić iz Katoličkih Ledenica, kome šarena kolonijalna unifor-, ma daje značaj kakav nikad nije imao, pa daje čak i smisao njegovu životu (da se »baš i samo zato rodio, vrijedi!«).

To nisu oni rezistentni Krležini domobrani koje, u ogromnoj većini, nijednog časa ne zanosi sjaj uniforme ni militaristički duh (oni su taj militaristički duh preživjeli davno, na mnogim krvavim bojištima Evrope) i koji, i pasivni, i pokorni, ostaju pun“ari, bolesni od duboke čežnje za SVO” jim Zagorjem. Ovi Posavci, od svojih kuća, ludovali su za pute= nim Mađaricama i »zaboravljali na masnu plodnost svojih oranica po kojima mjesto' njih zaoravaju brazde njihove žene, i volove vode njihovi mali nerazvijeni sinčići i urlapčad... život se za njih ni za dlaku ne mijenja u toj jednosštrhnoj samosvijesti u kojoj oni čine nešto čega zapravo nikako svjesni nisu; tako su oni... neustrašivo srljali u ratu noseći u, zubima oštre šturmmesere, a u rukama bajonete, zasluživali ferdinstkrojce i kronenordene«. . SN

—_ M aa a 8 4 _——g ——. Ta ae eee aa ene»

TI nikako to nije ljubav za Austriju, nije bo ni oma lojalnost kakvu pokazuje, na primjer, upravitelj škole Nikola Lakić. To. je spontana, iracionalna reakcija, nimalo korisna za njih same, čak i vrlo štetna, ali je istoriski opravđana i razumljiva. :

Tako su vjekovna kapećanstva i vezirstva na Bosni, rodivši Senegaliju u. raznobojnim čakširama, ostavili je. u nasljeđe drugima. Kikić je lucidno uočio suštinu jedne istoriske tragedije i, ma da joj nije otkrio korijenje, ma da je bio možda i jednostran u uopštavanju, on saopštava njene VeOma vidne manifestacije (koje su druEi pisci 'previđali; dosta svjedočanstava o *om problemu ima u Andrićevoj prozi, samo u drugoj istoriskoj situaciji i na drukčiji način, a i kod Kočića taj problem ponekad izbije gotovo nehotice, čak i protiv njegove volje).

Triježnjenje je došlo poslije krvavih žrtava, kad je prostrana domovina uvidjela »da rat ždere njene sinove nenasite«.

Ovo poglavlje »Provincije u pozadini« je, zapravo, hronika u kojoj prevladava deskriptivan način, izlaganja maerijala, pa iako. je često VTlo zanimljiv i snažan, vrlo sadržajan,

daleko ·

* i

: ,

\

KNMŽEVNE NOVINE

\

692 i

20 MEŠA SELIMOVIĆ

INCIJA U POZADINI“

IFKIKIĆA:

nedostaje mu sugestivnost koju može da dš naracija. Ne videći određene. izdvojene ličnosti čije nam sudbine.

sižetno oformljene, omogućavaju da ih

doživljavamo intenzivnije, prvenstveno emočionalno, mi primamo uopštene, apstraktne formule iz kojih, Obratnim putem, s“varamo slike i pojedinačne ličnosti. Ovakav način izgleda nam još neuspjeliji kad se Uuporedi sa mjestima u kojima pisac , daje direkinu sliku, uočava konkretne, karakteristične detalje i posebnosti. Takvih mjesta ima i u ovom poglavlju i u njima Kikić odjednom bljesne „oživi i, gotovo suvereno vladajući im načinom, veže nas za svoj objekat, inventivho pronalazeći pojedinosti, stvarajući almosferu, reprodukujući. životan dijalog, ocrtavajući psihologiju kroz riječ i gest. Takva je slika učitelja prvog razređa, u kojoj sve odiše životnom uvjerljivošću, sa dobrim karakteristikama ličnosti, datim u svega nekoliko majstorskih poteza, i sa vanrednim krokijem dječje psihologije; takav je, naročito, opis regrutacije, u kome je na nekoliko posebnih slučajeva prikazano teško, stanje carevine u velikom ratu.

Grudni koš 72/74.

Kapacite“ 2!... Wu

— Dobat! Piši!

Zanimljivo je da su Kikićeve žene mnogo trezvenije i buntovnije nego muškarci. U »Izvještaju o bakru« i »Izvještaju o urlapčadima« žene ustaju protiv rata, osjećajući njegovu težinu na svojim plećima. I pišući mu-– ževima: na front one im javljaju o svojim svakodnevnim brigama, tako mnogobrojnim, a gefraj“eri se ljute otvarajući ta pisma, koja prvo dolaze u njihove ruke, što ne pišu kako im je »drago što smo junačine«. Briga njih za junaštvo! Boreći se protiv rekvizicija, mučeći se s gladnom djecom, one kao da su prve progledale u ratu i salijeću muževe kad dođu na otsustvo:

»... kako vam se dade ginuti?... Znate li vi da se mi ovdje pa*imo kao životinje? Za koga vi" onda ratujete?... Kažeš da vam nije lako? A mi vas pitamo ko vas goni na to? Puške su u vašim rukama! Da mi imamo puške, eh... To ti reci svojim drugovima, Mrgude, to, da ste vi budale kad uludo ginete...«

„Ovoj buntovnosti žena suprotstavljen je oštro, možda i suviše oštro, gotovo maloumno-bezbrižni odnos muškaraca prema ra{u... „Ali mu žene otvaraju oči, i on ide u »logoše«. aj

Samo skicirajući ovaj odnos, Kikić je dao dobru osnovu, istoriski, činjenično i psihološki tačnu, za opravda– na i uvjerljiva rješenja promjena u ljudima. Ali je ovo ostala samo skica, mozaična, nedovoljno povezana, nedovoljno produbljena, umjetnički neoživljena. Naročito je propuštena mogućnost da se ta misao istakne u Mrgudđovoj ličnosti, povezana — i time najbolie opravdana — s njegovim ličnim problemima, sa proživljavanjima u kojima bi bila osnova njegov odnos prema napaćenoj porodici, strašnom stanju urlapčadi il. Ali je Kikić možda insistirao na ovom obliku, na izvještaju (što ističe i u naslovu), na suhim činjenicama koje treba da govore svojom težinom. "o je onaj modernistički, dobrim dijelom i ekspresionistički način, kako ga formuliše Rihard Gabel (u članku _EfS T,uedecke-=a o ekspresionizmu, Nova lićeraiura, br. 5—6, 1929): »Iz golog izvještaja o brutalnim „činjenicama razvija se nevi umjetnički stil: forma našeg sadašnjeg života. Napeti, oštri izveštaj koji podrhtava od Volje k delu polisnuo je s“aru, široko razgaženu, od savršene klasičnosti hramivu novelu«. Izgleda gotovo sigurno da je Kikić, u smislu ovakvih zahtjeva, svjesno odbacio oblik i organizaciju »stare, široka razgažene« novele i izvještajem o »brutalnim či- ·' njenicama« pokušavao da stvara novi stil koji je imao i značaj negacije artissičkih konstrukcija građanske književnosti. |

U ovim i ranijim poglavljima osje- , ća se živo učešće pisca u nevoljama bezimenžh i bezličnih ljudi o kojima piše, ali se osjeća i njegova suzdržanost, izbjegavanje iragičnog patosa i nastojanje da se on zamijeni sarkazmom i grotesknošću, koja, dođuše, takođe ima svoj patos i duboko tragič-" mu rezonamcu, djelujući kao grčevit, vrlo tužan smijeh nad svojom i tu-

đom patnjom. U »Zgodama o nasušnom hljebu«, međutim, stav piščev se mijenja. Ali ne po tome što bi izostale »brutalne činjenice«, ili groteskno&“ slike, već po strasnom angažovanju piščevu, po nesuzdržanosti, po emotivnoj toplini koja izbija iz svakog retka. Ovdje kao da je pisac i.sam učesnik, kao da sam stoji u masi UZbunjenih gladnih žena kao da sam čeka pred zatvorenim vratima Gibiraševe magaze, kao da potsttekava napaćene mučenice, mrzi njihovom mržnjom, misli njihovom mišlju. Ta lična doživljienost osjeća se u svemu, u “onu, u pojačanoj tragičnosti sarkazma koji liči na jauk, u nestrplji-

' vosti, u žurbi da kaže, da optuži, da

presuđi. Ona se vidi u slici otužne, ljigave kasabe, rađenoj s očitim gađemjem koje je izazivalo sjećanje na

· to mjesto' gladovanja u djetinjstvu,

sjećanje na site mesare raspuštenih trbuha, na nemilosrdne gazde, na hljeb od kukuruznih klipova, na sve ono što je rat nosio sa sobom, dovodeći bijedu sirotinje do očaja a razgolićujući društvene nepravde i nesrazmjere do kraja. U našoj književnosti ima socijalnog protesta ,ima lju bavi za papaćene, ima mržnje na Mgnjetača i poziva na pobunu; ali oovakvog saživljavanja s napaćenimasa (sa svim dobrim i lošim stranama te simbioze), uistinu nema. Neobično je zanimljiv Kikićev odnos prema sirotinji koja gladuje i dreždi pred aprovizacijom. Nije to simpatija, nije samo protest ni odbrana; to je čudna, gruba a intenzivna ljubav koja znači stapanje. Stojeći sav iza toga osjećanja, pisac kao da sa bolnom nasladom), pretjerujući zbog Svog ogorčenja, razotkriva ono što voli, razotkriva s namjerom da zaprepasti i uplaši, Ta masa ima samo nagone, ljudi su bijedom ubijeni i svedeni na nivo životinje ,oni u gomili i liče na ogromnu žŽivotinju, na glomaznog gmaza kojim vladaju isključivo instinkti. Pa ipak, pred pandurovom cokulom »umire se, utaje se kao krotka janjad«. Čak će te žene dopustiti da bogati pohotljivci rade s njima šta

J hoće, pa će im i kćeri svoje dovesti

Ne, nisu one dobre, nisu plemenite, nisu kultivirane; strašne su. Ali za sve mane, što ih imaju, za sve do jedne, kriva je glad, krivi su društveni odnosi koji prouzrokuju tu glad. U svojoj ogorčenos“i pisac direktno ulijeće u borbu, nestrp]jivo se obračunava: /

»Gibiraš lijeno mjefka i bilježi.

Ima, misli, u boga dana, neka čekaju. Ali gladni su!

Neka trpe.

Ooo, kamo ti srce!

I duša, gade, gdje ti je!«

U ovoj gnjevnoj lirici, naivnoj alt neposrednoj, zazvučala je prijetnja. Jer, opasna je ta »gladna aždaja«, ta

' »golema družina«, opasni su fi lju-

di »preobraćeni intenzivnim trpljenjem u dvonoge živine«. Kad očaj prevrši mjeru, »gomila puže kao s*oglavi gmaz i ima jedna jedina usta koja su razjapljena, i oči koje sjaju posebnim sjajem, možda u dlaku istim onim kao u prosinačkih vukova kad prave pohod na seoske torove., Gomila. se, ljulja kao val, gomila šišti kao vjetar... i. svijest pomračuje, nužno pomračenje sviju pohoda koje preduzimaju bijednici«. I »kad baš ništa ne pomogne, onda u svijesti izrasta prisno i surovo: treba ote*i, ukrasti, ubiti, zubima zaklati...«

Svodeći tako ljudske postupke na ispoljavanje primarnih, „animalnih nagona, Kikić se u »Zgodama o nasušnom hljebu« (a isto tako i u »Dru=, gom licu čovjekovu« a dobrim dije= lom i u »Ho-ruk« i »Bukvama«), oOpasno približio mehanicističkom, »metafizičkom „materijalizmu«, isičući svoj stav kategoričkim uopštavanjima u kojima je akcenat na biološko –fiziološkim komponentama ljudske prirode. On ih istina ne apsolutizira,

ne odriče zavisnost ljudskog sazna-

nja od socijalnih uslova (čak je Uuporno naglašava ,trećirajući vijest kao društveni rezultat, kao rezultat prilika u kojima ljudi žive), ali naturalistički jednostrano ističe prevlast golih animalnih nagona u čovjeku nad moralnim i socijalnim pobudama, zapadajući “ako u protivrječnost koja proizilazi iz mržnje biološke i klasne determinisanosti ljudskih postupaka. Iz takvog uprošćavanja proističe, i ovdje i u drugim djelima, shematičnost ljudi i njihova sociološka nivelacija u kojoj se gube indi-

'vidualne crte i previđaju individuali-

2 paesesspvevovevgegsaoessooooasasoesooobs ea oteaooaoageeeoegeoooaeoaeaeoo eee eee eee eeepebveebeneoev eee eeeeeveo eee O

'Radđenko

Mišević:

PARE.

ı provalu stihije

- gataških *wsimova. Oni {u .

-

\ teti. Ne odričući značaj bioloških :;

· fizioloških faktora ni izvjesnu oprav-

danos“ stava po kome je leško moguće drukčija perspektiva masa nego što je slijepi biješ i bevciljno rušenje u vrijeme kad je tek »jedan pijevac zapjevao« (što bi, kao slua stanja u jednom istoriskom momentu, kao prikaz jedne etape razviska, bilo blisko realnosti), ne možemo se složiti sa rješenjima - društvenih sukoba uz »pomračenje svijesti bijednika«, » uz animalnih instikata kao osnovnih i jedinih pokretača mnsa na oslcbodi:ačke akcije. x

' Ali i pored ovih primjedaba novela »Z,gode o nasušnom hljebu« 'spada: među najbolje Kikićeve stvari, a po iskrenosti, toplini i živcsti slike svakako i među najbolje stranice naše cjelokupne književnos.i o Prvom svjetskom ratu.

Po vrijednosti, »Zgode o nažušnom

hljebu« su prelaz na najuspjeliju no-:

velu »Provincija u pozadin:« — »K. u. k. goveda«. Po književnim kvali= tetima, po novosti i svježini moliva, po načinu u kome se ne osjećaju mnogo knj:ževne reminiscence, ova novela je ušamljena kod Kikića. Sa drugima je vežu neke zajedničke slabosti, koje su piščev manir u ovoj knjiži, ma da su ovdje nebitan dodatak, konvencionalni ornamenat metoda, koji se gubi u mnoštvu slika visoke umjetničke vrijednosti.

Ima i u ovoj noveli dugih paragrafa sastavljenih od niza rečenica

opterećenih raznorodnim slikama ko

je se prezentiraju nekako frontalno, u panoističkom sinhronizovanju; ima deskripcije (ma da sa živopisnim de-

. ftaljima) koja djeluje kao žurba, kao

nestrpljivost koja, “prije nego što se postupno razvije tema u nizu šsukcesivnih slika, želi da kaže njenu suštinu, njenu manje-više apstraktnni formulu naći ćemo gotovo uvijek na ist: načim izražen mparalelizam i istovremenost. zbivanja na frontu i u pozadini (tako je u »Zgodama o nasušnom hljebu«, tako,u »Sinovima prostrane domovine« ,tako u »K.u.k. govedima«, kao da še Dpisac boji da se ne ižgubi, da se ne zaboravi ta istovremenost i taj odnos uzroka i posliedice); i ovdje je, kao gotovo Uuvi-

jek kod Kikića, isti, jednostram način

u cpisivanju vlasti, bilježnika, pretstojnika, žanđarma, komesara, koji su jsključivo grubi, nemilcsrdni, prosti, svi jednaki (izuzetak je samo »gOspodin kapetan«), sličniji među sobom nes braća rođena.

Ali svega toga nema mnogo. U odnosu na cjelinu to je relativan balast koji zaboravljamo već poslije prvih stranica, poneseni dimamikom majstorskog pričanja u kome sve teče neusiljeno, sve živi intenzivnim živVoOtom, sve odiše onom netraženom a stugestivnom jednostavnošću koju imaju samo istinski umjetnička dijela. Ono što je J. Kršić u svojoj suzd?žljivoj kritici rekao o Kikiću potpuno je tačno: »Čim pređe u čistu naraciju K'kić naglo dobiva, oslobađa se nameštenih stilizacija, kroz njegove Tečenice počinje da kola krv, jezik mu ' pestaje „bogafiii, čistiji«. Samo, parafrazirajući Kršića, možemo slobodno reći da se taj rođeni pripovjedački elan najiače osjeća u »K.u.k. govedima«, najboljoi Kikićevoj pripovijeci i jednoj od najljepših pr:povijedaka cjelokupne jugoslovenske književnosti između dva rata.

Originalna po motivu, sveža kao rosa, oVa poema o djeci — gončinima rekviriranih goveđa satkana je od čudnog tkiva, od surovih životnih či njenica i poezije, ratne realnosti dječjih snova, grube i naivne Ootvorenosti dječjih doživljaja i lake sjete zrele retrospektive.

Motiv nije bogat, nije »velik« sam po sebi: posljednje ratne godine, svakog četvrtka, djeca gone carska goveda u vojnički logor, četrdeset i devet kilometara udaljen od varošice u kojoj žive, i u subotu se vraćaju sa dvije zarađene petice. Materija je čak i nezahvalna, vrlo teška, umjetnički gotovo nesagledljiva, ali je SKikić zadatak riješio majstorski, U šest opisa jednolikog puta on ne upada u hroničarsku sivost ni u ponavljanje. Uwvijek je akcenat na nečem drugom, i ma da osnova ostaje ista i čini čvrst

' kompozicioni okvir, pripovijetka se ši-

ri,v obuhvata sve veći životni krug, prerastajući u upečatljivu sliku vremena. Dječake — gončine pisac daje u slici, kroz riječ i gest, crtajući njiho=ve porfrete i s ljubavlju i s pažnjom. Onaltve kakvi su, njih su stvorili sirotinja i rad. Bistra i okretna, nevoljama izbrušena fa »nevaljala djeca«, kako ih nazivaju učitelji, misu potištena zbog svoje bijede i zbog razlika koje vide između sebe i botaškil | činjenicu primaju s onom vitalnošću koja čini osnovu mjihove borbe sa . životom, Njima su nevolje sjele za vrat još o malih nogu, oni su upoznali glađ i nepravde, oni se vuku po. bosanskim drumovima »s velikim krupnonabrek-

·lim žlijezdama među kracima, s izu-

bijamim' tabanima i raščenutim noktima na nožnim palcima iz kojih lipti crnocrvena gusta i usjrena... krV+«, polumrtvi od umora pađaju na tvrde sirotiniske postelie, pa ipak nisu tako beznadno utučeni i ne djeluju tako fužno kao Krše i Kokini, možda najviše zato što nisu sheme već živi ljudi. \ Sa \ 7;

U ovim svojim najmlađim junacima pisac je otkrio i prikazao najviše ljudskih kvaliteta, stvorivši od njih najživlje i najpotpunije svoje ličnosti. On ih očevidno voli. Ali ne skriva nijednu njihovu osobinu, ma kako izgledala nezgodna, niti preuveličava

njihove vrline. Zbog toga oni djelu- ·

ju tako uvjerliivo. Glad. patnje. strah, sujevjerje, seksualni interes, dyugarstvo, radosti, prvi tračci svijesti —

ı ,

'

| STRANA 3

\

sve je to dato u neobičnom škladu bezazlenosti i prerane zrelosti i ša sigurnim: poznavanjem dječje psihologije. PC i

. Reljeino kao ı dječaci prikazan BS » »gospodin kapetan«, ni grub, ni nemilostdan, ni zao, a ipak, sa svojom pitomom lupošću sa nčnapadnom ali uočljivom borniranošču kao rezultatom drila i imprepniranosli vojničkog kastinskim duhcm —/ Više sjajna Uniforma nego 'čovjek i, sipurno, strašna snaga u društvenom poreiku ,ko= me oduševljeno služi 'Teško ćemo za= boraviti i one vojnike — seljake U , logoru, snažno ocrtame 5 nekoliko sl.kovitih i sadržajnih detalja. Ova\'kve „izrazite, 'OŠtrO ·izdiferencirane ličnosti nećemo naći ni u jednom Kikićevom Ra ; ı

· Ovu pripovijetku izdvajaju izmeđaž ostalih i prirodnost vazvijanja rad= nje, svježi opisi prirode i sugestivna emotivnost pričanja koje djeluje ne= posredno i istinito. Zbog lih svojih kvaliteta ona ima visoko umjetničku, antologijsku vrijednost. |

Poslije »K.u.k. goveda«, najvišeg do=, meta MKikićeva u »Provinciji u poza“ dini« a sigurno i u cjelokupnom nje= govom književnom djelu, crtica »Otac se vratio ili Sjajni dani« djeluje vrlb blijedo. Zanimljiva samo po sadržaju i po nekoliko snažnih mjesta (razgovor majke i oca, na primjer), ona ie ostala u stadiju skice bez Većeg kniiževnog značaja.

Knjigu završava novela »U k. und. kk. kaznicn'«, rađena u obliku dnevnika koji je na „robiji vodio Srećko Dobrović.

Kao što možemo vidjeti u prvoj redakciji „novele zapravo, docnijem drugom poglavlju, objavljenom 1935 g. u Srpskom književnom glasniku, pod naslovom »U carskoj kaznioni«, Dobrović je »nacionalista iz ' Prinmci=

ı

pove generacije«, koji se na robiji, razočaran u svoje političke ideale,

potpuno mijenja pod ulicajem naprednih pojedinaca. Uz njega ie opisan čitav niz ličnosti, žrtava društva, koje se održava nasiljem i nepravdama, i svi se oni osvješćuju i mije= njaju odbacujući zablude i pređrasude (»za nama osštaje prošlost«).

Postoje znatne razlike fameđu prve i druge ređakcije ove novele. Kao i u većini svojih stvari Kikić je vršio bitne izmjene, korigujući svoje idejne stavove. dovođeći ih u sklad s no» vim, višim samznanjima koja je sticao. Izmijenjene su tako mmnoge stvari, « mnoge ličnosti, mnoga shvatanja, i novela je prerasla u završetak »Provincija u pozađini«, u njen tematski + idejni finale (čak se završava listi rečenicama kojima knjiga počinje: »postoje prošlosti tugaljive i rađosme i vesele i žalosne i sramne i besramne...«). Ponovivši još jednom, u pri= čanjima zatvorenika, da je nepravedni društveni poredak kriv za sve nevolje sirotinje, pisac ističe da u gnjeteni dolaze do svijesti i đa će, srušivši stari svijet od žrtava života postati njegovi graditelji: »Mi svi na ovom obronku smo radnici koji gaze nogama sve ono što su srušili i koji ruše jedno da nazidaju drugo. O, to ćemo mi biti arhitekti!« — Novela, dakle, nije prikaz života robijaša u austriskim kaznionama; ta tema je samo manje-više slučaian i nebitam. okvir za širi idejno-politički sadržaj.

Ali novela ima, čini mi se, i drugi značaj. Poslije svih učinjenih izmjena. u njoj se poštepeno, umjesto nekog dalekog Dobrovića, pod njegovim i= menom, sve više ocrtava sam Yisac, Ne tvrdim da je to Kikić učinio svje= sno (bez drugih podataka osim onih, koje pruža djelo to je nemoguće tvr= diti izričito), ali objektivno ovo je mjegova ideološko-politička aufobio= grafija. Pometenost i zbunjenost sis romašnog malograđanskog intelektus s. alca (»očajno sam nesređen, i ne šnalazim se«), uviđanje da njegov život-= ni put i njegovi ideali ne mogu biti. kao put i ideali trgovaca i šićardžija, prve neodređene pobune (»sGospoda mu boga, tu nešto nije u redu!«), sumnje

i osjećanje bezizlaznosti zbog usamlje«=

"nosti (»Osjećčam neku tupu strepnjtt

od te bezglayosti... Lijenjost, neko mrtvilo, bezvoljnost je tu u muenil cijelom. Ipak me u tome obuzela pa= sija pisanja...«), zbližavanje s ljudima, iste sudbine i osječćanje zadovoljstva, i snage zbog toga, uticaj uzdignutijih drugova, učenje, sigurnost koju daje jasnija perspektiva (»Meni se žazbi-= stravalo pred očima. Stajao sam na čvršće tlo i onaj strah koji me je us žasno popadao i mlatarao od silne nesigurnosti i bezglavosti moga intes iekta, počeo je polako i posve sigur« no iščezavati. Ja sam se sada sa jeds

_nim posebnim elanom upuštao u rass ·

prave i tumačenja i redovno sam 56 osjećao tako zađovoljan i sretan«) sve je to put i razvitak Srećka Do-,, brovića u noveli ali i put i razvitak Hasana Kikića u životu. Pa zar ova ne djeluje kao sasvim intimna ispo< vijest piščeva: »Ovaj puta zaključus jem da ću prestati s bilješkama. Nas stavit ću ih tek poslije kad se usavrs. šim. I popravit ću ove do sada«! I napokon — pored sve uvjerenosti da je na pravom putu, pored sveg ličnog nastojanja da što bolje posluži stvari koju je prigrlio, Srećko Dobrović u svojoj mržnji na ugnjetače stiže SR» mo do svijesti o neophodnosti rušenja starog svijeta, a pretstava o 000 me što ireba da se izgradi, sasvim O mu je neodređena: »Dinamit je naš vaspitač, naš učitelj. On tako ubedljivo priča o našoj zadaći« — kaže om, i: »Ovo valja srušiti da se sazida neŠto novo«, ODA EVRN POR

\