Књижевне новине

j j

> zvaničnoj

\

STRANA 4

WWWwasspasevegaapkabaoobaseooćooaaoaskookagobeodeabyesoeovaooyevb

NARODNA MUZIKA NA BEOGRADSKOM RADIJU

'U nizu pitanja povezanih sa muzlčkim programom Radio Beograđa, od kojih svako ponaosob i sva zajedno zaslužuju temeljnu analizu, izdvajaju se, po važnosti i značaju za našu mu-–

gzičku kulturu, prvenstveno dva pita-

mja, ili, bolje reći, dva akutna problema čija je prirođa *akva,da, sama Do Sebi, iziskuju da se o njima jasno i međvosmisleno progovori. Radi se o dvema osnovnim komponentama bored još nekih — u muzičkom programu Radio Beograđa: o emisijama maše, jugoslovenske muzike s obzirom ma mjen udeo u celokupnom muzičkom programu (procentualni odnos prema stranoj muzici) i o emisijama narodne muzike, one i onakve kakvu nam u poslednje vreme u sve većoj meri pruža beogradska Radio stanica. Ostaviću po strani ovom prilikom pitanje „procentualnog odnosa naše muzike prema stranoj i zadržaću se ma emisijama narodne muzike i vidovima pod kojima se ona daje. Činim to zbog toga što za poslednje dve 8Odine, otprilike, dolazi do izražaja, u meri koja znači favorizovanje, jedam određeni i »standarizovami« tip emisija narodne muzike i što se dobija utisak da niko od odgovornih ljudi

u beogradskoj Radio stanici i ne po”

mišlja da tome favorizovanju treba već jednom stati na put i konačno sagledati sve kulturno nazadnjaštvo oličeno u tome fipu emisija narodne muzike. Reč je o onim emisijama koje se pod nazivom »narodne pesme i igre« tri do četiri puta dnevno javljaju u programu Radio Beograda, ' koje po saznanjima rukovods“va ove ustanove uživaju veliku popularnost - među slušaocima, pa je, prema tome, i razumljivo i potrebno, opet po shvatanju toga rukovodstva, da se s praksom što češćeg davanja “ih emisija naštavi. I ne samo to. Povećanje broja ovih emisija nije išlo, na štetu e-

misija strane muzike, čak i one čija '

je umetnička vrednost sumnjiva, one su se proširivale na račun emisija narodne muzike drugoga tipa, onih emisija koje se u programima Radio Beograda pojavljuju 'kao »narodne pesme u obradi«. I 'ako je favorizovanje prvoga tipa na račun i štetu drugoga dovelo do zaista kurioznih rezultata, koji se ogledaju u sledećoj statistici emisija narodne muzike za mesec mar* i april ove godine (ova je dvomesečna statistika tipična, sa nezantnim razlikama, i za vremenski duži period). U tome je p&riođu, mart—aprii, od celokupnog pro grama „muzičkih emisija otpalo na narodnu muziku oba tipa 17.53% (u martu) i 17 (u aprilu). Na favorizovani tip narodne muzike otpalo je od toga 14,71%, a na obrade 2,82% (u martu) i 14,62% prema 2,38% u aprilu.

Već sam ovaj procentualni odmos pokazuje, da se u programskoj polltici Radio Beograda po pitanju narod-

ne muzike rađi o jednom načelnom

stavu. A. pošto se u praksi *aj stav ogleđa u ovakvom odnosu ovih dvaju kategorija narodne muzike, koji, u stvari, umetničku obradu narodme melodije svodi na neku vrstu nužnog zla u muzičkom programu, zaista je krajnji čas da se s tom načelnom politikom i njenom prak"ičnom primenom naša javnost pobliže upozna. U nizu, najrazličitijih emisija, ozbiljne i popularne muzike (osim narodne) koje ispunjuju muzički program Radio Beograda, muzičko rukovodstvo ove ustanove nastoji, u granicama Svoj: tehničkih mogućnosti i principijelnih shvatanja, da ga približi po*rebama i ukusu svojih slušalaca, ali da pri tome fizionomija programa kao celine me postane žrtva tih raznolikih potreba i/ukusa, nego da u što većoj meri odgovori i svojoj primarnoj kulturnoj misiji. Međutim na sektoru narodne muzike, čiji se propagandni i vaspitni značaj nikada ne može dovoljno podvući, bilo da se rađi o najpopularnijim njenim vidovima bilo o njenim višim formama — pogotovo u današnjem stadijumu njenog razvoja, gde su rešemja više nagoveštena nego dOgtignuta — rukovodstvo Radio Beo-

grada, i posebno muzičko rukovod= ·

IP Pay ta

, ,

——_ KNJIŽEVNE NOVINE

Kr 00 Op.

„PMOVAJ PIVO)NND

s | i ' ·

% ;

: / \ \ obeesveeveveebeoaee Bee 98 6VP ee Bee pe eee BeBB eu uu ae Bee BB... BBB. Be eve eee ošayevsosgagdgoegooooeveoaob0keoovjeg0vaobeeogecoodeov0oaomesooovooooovogobavoo eee eg ovde 0oo ppoe ete ooo oan pPane0o0eOooooove ode 0OV00V

stvo, ne samo da ne pokazuje nimalo inicija*ive da se pitanje narodne mu-– zike pokrene s mrtve tačke nćčćgo dovodi u pitanje i ono što se dosada postiglo. Jer kako da se protumači onaj upravo neshvatljivo mali procent umetničkih obrada narodnih pesama u odnosu na one druge, favorizovane? Ovo u*oliko pre, što su napori Radio Beograda iz prvih godina poslje oslobođenja za pravilno rešenje emisija narodne muzike u toku poslednje dve godine skoro sasvim napušteni i što se danas Radio Beograd, po praksi koju sprovodi na sektoru . narodne muzike, nalazi tačno tamo gde je predratna beogradska Radio stanica bila otprilike pre pešnaestinu godina. U čemu su bili napori rukovodstva Radio Beograda u prvim posleratnim godinama? U tome što, je sagledalo, jer se potrudilo da se to učini, problem narodne muzike s obzirom na jenu primenu na rađiju do dna, i što je steklo uverenje, da iz prošlos*i nasleđeno sevdalisanje, koje je karakterisalo predratne, emisije, ne može imati nikakve veze sa kulturnom misijom jedne radio stanice u novoj JUgoslaviji. Danas se iz osnova izmenila i uloga naših radio stanica. Ono što je bilo ne samo mogućno nego i neminovnp u delovanju predratnog Radio Beograda — od osnivanja, 1928 godine, do kraja 1940 priva*“nog akcionarskog društva sa stranim kapitalom — đa se u svojoj programskoj politici rukovodi pre svega merkantilnim pobudama i da na sektoru muzičkog programa, na primer, favorizuje one emisije koje privlače najveći broj slušalaca, bez obzira na njlhov umetnički kvalitet, poslalo je kao princip posle oslobođenja neodrživo. U muzičkoRi programu Radio Beograđa iščaurilo se, odmah u prvim mesecima rađa posle oslobođenja kao centralni problem, pitanje narodne muzike i načina na koji će se ona negova“i i preko mikrofona pružati slušaocima. Prihvaćen je kao jedino pravilan put, postepeno napuštanje nasleđene prakse improvizovanog načina izvođenja narodnih pesama i i-

gara i isto tako postupno uvođehje U.

program najrazličitijih vrsta obrada narodnih melodija, od jednostavnih harmonizacija do viših, silizovanih oblika. Posle sto godina života i razvilka srpske umetničke muzike Kornelije Stanković je sredinom prošloga veka harmonizovao srpske narodne melodije! — bio*je zbilja krajnji čas da se primitivno i diletantsko upražnjavanje improvizovanog peva-– nja i sviranja narodnih pesama počne zamenjivati, uporno i sis“ematski, jednim novim vidom koji jedino može odgovarati vremenu u kome Žživimo, našim kulturnim tradicijama i našim kulturnim stremljenjima. Al. se pri tome računalo sa otporom naše sredine, navikle na kod nas ukorenjeno kafansko sevdalisanje, koje se pod vidom improvizovunog izvođenja narodne muzike iz kafane prenelo u studio beogradske radio stanice. neposredno iza otpočinjanja rada ove ustanove. Zbog toga se s pravom i pretpostavljalo da će ne samo umetnički obrađene narodne melodije nego i najjednostavniji i najpopularniji njeni aranžmani biti primani, a priori, sa nepoverenjem pa i negodov3anjem. Pa ipak, krajem 1945 i u “oku 1946. i 1947 godine, Radio Beograd je vršio intenzivnu propagandu među našim kompozitorima da priđu radu na obrađivanju narodnih pesama i igara za specijalne ansamble. koji su muzičkir i tehničkim stručnjacima izgledali najpogodniji za ove emisije. Svi naši kompozitori, bez izuzetka, pokazali su mnogo razumevanja za ove namere i napore Radio Beograda i tokom nekoliko godina snabde= lo se muzičko odeljenje Rađio Beograda znaknim brojem obrađenih narodnih melodija iz svih· krajeva Jugoslavije. IT kada· se u toj borbi za kulturni vid emisija narodne muzike na beogradskoj Radio stanici došlo do, rezultata, do prisne saradnje sa celim kompozitorskim staležom, kada su iskustva počela bivati sve bogati-

ja i perspektive, iznalaženja novih i boljih rešenja sve očiglednija, kada se došlo do niza vrlo dobrih pa i odličnih obrada (Stevan Hristić dobio je 1949 godine nagradu Savezne vlade za obrade narodnih melodija), kada su ih, konačno, počeli s razumevanjem, primati i širi slojevi slušalaca, kurs u programskoj politici 'Radio Beograda počinje se, iz dana u dan sve oštrije orijentisati ka improvizovanoj narodnoj muzici i to u meri koja danas rezultira u činjenici da se emisije obrađene narodne muzike izvode tri puta nedeljno po dvadeset, do trideset, minuta, prema tri do četiri emisije svakoga dana improvizovane narodne muzike. Šta znači ovo vraćanje na improvizaciju? Da li uverenje uprave Radio Beograda, da ono što su jugoslovenski . kompozitori dosada stvorili na području narodne muzike za potrebe radija ume“nički ne valja, da ne odgovara njenim potrebama te da je ipak bolje vratiti se starom i isprobanom sredstvu razonode radio slušalaca oličenom u jedino mogućoj, improviziranoj narodnoj muzici. Treba konačno i definitivno dotući želju,i ne samo želju nego i zahtev jedne sredine, koja se bori da postane kulturna i na ovom polju, pismeni, notnim pismom “utvrđeni način izražavanja zameniti , nepismenim, improvizovanim. Jer, da bi bilo svakom jasno, taj favorizovani tip »narodne muzike« svodi se u bukvalnom smislu na ovo: pevač peva narodnu pesmu »po sluhu« (gde i od koga ju je naučio, i kako?), bez ikakvog oslonca na tačno, notnim „znacima obeleženi muzički *ekst-mejiodiju. Orkestar na isti način prati pevača, onako »otprilike«, »po isluhu«. Za ovakve muzičko-izvođačke egzibicije nije potrebno ni pevačima ni sviračima, pa čak ni vođi orkestra da znaju note. Ova konstatacija ne može ni za dlaku da bude oslabljena recimo činjenicom, da' narodni orkestri i veći deo pevača Radio Beograda poznaju note i da im se, mada u sasvim skromnoj meri — u velikom broju slučajeva. —, mogu služi“i. Radi se o principu i utvrđivanju nepobitne činjenice, da se kod nas na taj način pevalo i sviralo pre trideset i četrdeset godina i da se ta praksa, koja vuče svoj koren iz kafane, primenjuje i do favorizovanja neguje i danas na Radio, Beogradu. Tipično je za našu sredinu, da se u kafanama decenijama vaspitavao jedan određeni mentalitet konsumenata »narodne muzike«, izvođene, pretežno od cigana–pevača i svirača. A naši cigani-muzikanti, sa svojim nemirnim temperamentnom ,potpuno raznorodnim od muzičkog temperamenta našeg seoskog nnroda. vršili su, stalno u *oku decenija, kobnu deformaciju naše narodne pešme (i teksta i melodije) prenoseći je u kafanama na naš gradski živalj. Na taj je način naša narod-

5 4 a 0p0j den

na pesma, postepeno prelazeći »od *

uva do uva«, gubila svoj originalni vid i često bivala deformisana do nepoznavanja, Tako deformisanu narodnu pesmu preneli su razni orkestri, pevači i pevačice i u studio Radio Beograda 1928 godine. Pokušaj muzičara, i pre rata i danas, da se *o tako zvano improvizovano pevanje i sviranje narodnih pesama očisti od raznih nanosa bili su, naročito s obzirom na melodiju, a i do danas su ostali, jalov posao. Iz prostog razloga što se s improvizacijom protiv improvizacije.ne može doći da rezultata. Međutim, tim raznolikim improvizacijama izopačeni vid narodne muzike. uhva-–

·tio je duboki koren u širokim sloje-

vima našeg predratnog građanskog društva i inficirao ga u meri koja ga je mentalno onesposobila ne samo da oseti lepotu originalne narodne melodije nego i bilo koji vid njenog umetničkog „uobličenja. Ostaci toga predratnogp mentaliteta, koji je kao radio-pretplatnik oduvek bio najgrlatiji kada mu?”se činilo da se zapostavlja narodna muzika, ne samo da postoje — što je sasvim razumljivo — i danas, nego uzimaju „maha, jer baš tome sloju, na njihove verovatne žalbe i proteste na emisije obrađenih narodnih pesama, odgovara rukovodstvo Radio Beograda, sa puno razumevanja za te žalbe,' menjanjem kursa svoje programske politike „u smislu što punijeg zadovoljenja njihovih želja. IT tako mi, u osmoj godini od oslobođenja, doživljujemo gotovo posvemašnje vraćanje na predratni, improvizovani način izvođenja narodne muzike u radio stanici glavnoga grada Jugoslavije. Vra-

·Ćamo se onoj vrsti narodne muzike

koja nije ni čista narodna ni njema umetnička stilizacija nego jedno nedonošče bez prave fizionomije, odnosno sa fizionomijom zatupljujuće primitivnosti. u kojoj, doduše više nema raspojasanosti i dinamizma kafanskog »derta« ali se zato sve svodi na beskrvno i naivno, do karikature smešno u svojoj primi*ivnosti pokušavanje podizanja ovoga žanra na neki viši plan. Jer valjiđa i Radio BeogYad., bar načelno ako ne i u praksi, stoji na stanovištu da su moguća samo dva vida narodne muzike: originalne, kakva se javlja na svome izvoru u sirovoj, primitivnoj formi ili umetnički obrađene, :od jednostavne stilizacije (pa čak i najpopularnijeg viđa harmo- · nizacije) do složenijih oblika. Ili, možda, neko od stručnjaka u Radio Beogradu raspolaže argumentima koji dđokazuju postojanje i nekog trećeg vida, pored ova dva? Sem, ako samo postojanje toga ftrećčcza vida u Dprogramima Radio Beograda treba da znači i argument! Ali šteta je trošiti reči po pitanjima toliko jasnim kao što je ovo. Jedino da bi se ukazalo

: a ovoj dem,

: 7, za demo» bel,

: 7 90 SsYce mosam tolku mnogu zboroj Š se vo mene raste

i jas rastem sć, pa zdravo, dewu, zdrao, vedyYa, zOYO,

: | i adravo zemjo, ž š niknata od. bo), : ? nikogaš tolku me. sum bil ma site, ; i nikogaš tolku me sum bil )as svoj — :

zdravo i zdravo, : radost da ne kreme. : za ovoš dem,

den radostem za ovoi dem,

. majski i kitem, : zdravo, ? i zdravo, zdravo ma, site.

. Slavko JANEVSKI

{ sesesoeseveso.e9 e

jenooonegoassapeoneopeseoveepaop6ee9 98969. abe... OOU II IIIIOIIIOIIOIIIIIOIIIIUIIIIIIIOOIIIUIIIII}]

do kakvih negativnih rezultata, na kulturnom fDlanu u radu jedme ustanove kao što je radio, može da dovede besprincipijelna programska politika. Dobro mi je poznato da i danas, sem širih slojeva ,i mnogi naš in“elektualac sluša preko radija improvizovanu narodnu muziku od umetničkih obrađa. Naročito onaj koji nije hteo ili mogao da se približi umetničkoj muzici. Za rukovodstvo Radio Beograda bio je to svakako važan argument, uz one ranije, pri donošenju odluke za povećanje broja emisija improvizacija .na račun, obrada. Ali, da li je rukovodstvo Rađio Beograđa pomislilo i o drugim važnijim posledicama od ovoga zadovoljavanja že"lja, makar i ovoga intelektualnog sloja obožavalaca malograđanskog sev'dalisanja? Svojim postupcima u Dposlednje dve godine ni u najmamjoj meri. Nasuprot tome ostalo je ravnođušno na neukusne i uvredljive šale na račun umetničkih obrađa i benevolentno ih tolerisalo čak i u švojim vlastitim emisijama »Veselih večeri«. Zaista kulturan postupak! Čini mi se da bi jedno ma i ovlašno skretanje u oblasti literature i upoređenje s njom bilo od koristi za još jašnije osvetljavanje ovoga problema. U literaturi, kao i u muzici, postoje pored umetnički vrednih dela raznih kategorija i dela čija je umetnička vrednost mala ili nikakva i koja, otštampana i „puštena u promet, negativno utiče na formiranje zdravog i kultumog ukusa u neprosvećenijim slojevima i kod nedozrele omladine. Šta bi naša javnost rekla, na primer, da neko naše štamparsko preduzeće unese u Svoj izdavački program štampanje bezvredne, petparačke literature?, Takva bi literatura kođ izvesnih kategorija čitalačke „publike (kao što i kafansko sevdalisanje ima svoje kategorije slušalaca) imala i te kako dobru prođu a preduzeća dobru zaradu. Pa ipak, nijednom, koliko je memi pozmmato, štamparskom pređuzeću nije palo na pamet da pođe tim putem, ma da je njihova materijalna baza neuporedivo slabija od one naših radio stanica. Pa ipak se Radio Beograd na sektoru narodne muzike uporno: kreće favorizovanjem jednoga umetnički nezamišljenoga i neodrživoga žanra, jedinstvenog u Evropi. Ja zaista ne znam za sličan slučaj ni u jednoj evropskoj radio stanici.

U takvom stanju narodne muzilhe na Radio Beograđu dužnost je današnjega rukovodstva ove ustanove, da u što skorijem vremenu priđe temeljnom razmatranju ovoga pianja. ga zahvati najšire i osvetli sa svih strana i da, pre svega, nedvosmisleno i definitivno definiše pojam narodme muzike. I to, rekao bih, sa naučnom precizmošću kao i to da uz saradnju što širega kruga javnih radnika-kompozitora, književnika i umetnika na prvom mestu — ispita sve mogućnosti što kulturnijega negovanja narodne muzike za potrebe radija. Verujem da će Radio Beograd u tima naporima, u koliko ih se poduhva*i, naići na, punu podršku svih onih kojima je na srcu ozdravljenje i pravilan budući razvoj ovoga tako važnog sektora u muzičkom programu Radio Beograda.

Mihailo VURDRAGOVIĆ

Da

načina '

Boško Vukašinović: : DEVOJČICA

. «. ekecevekengo.geBeoGboBeebRe eee eee ovu Eeee

| GOSTOVANJE OPERE · MAKEDONSKOG . | NARODNOG | TEATRA

Pojava Opere Makedonskog narodnog teatra, ovo prvo gostovanje najmlađeg jugoslovenskog operskog ko-

lektiva u glavnom gradu Jugoslavije ·

nije bio samo događaj od ozbiljnog umetničkog značaja. Bila je to, u isto vreme, i jedna snažna afirmacija makedonske i jugoslovenske muzičke kulture i njenih dostignuća u jednoj

od naših narodnih republika čijem su ,

narodu, vekovima porobljavanom i obespravljenom, tek pobedom naše Narodne revolucije pružene široke mogućnosti za puni duhovni i materijalni razvitak. S tim mislima pratili smo pretstave Opere Makedonskog

Narodne revolucije pružene široke ~

njem doživljavali ozbiljna umetnička ostvarenja ovoga mladog fRkolektiva koji je, mađa lišen svake tradiciie na tom polju, pregnuo da svojim vlastitim snagama, ali snagama u kojima je pritajeno plamsala iskonska -mu-– zikalnost tako svojstvena „makedohskom narodu. oživotvori iedmo veliko delo — rekao bih u jednom nevi-

đeno kratkom vremenskom razdoblju — svoju narodnu. makedonsku Operu. Pomoć „muzičkih radnika iz

drugih republika „neophodna u ovom početnom periodu „razvitka, nihovo znanie i iskustvo kojie su nesebično preneli na mlade makedonske muzi-

čare, pevače. svirače i igrače urodila

je đobrim plodnm. Makedonska ope· ra, po onome što smo dosada čuli, prešla je onaj početni i sWdbonosni put formiranja u znaku solidnog postavljanja osnova, prvenstvend mu-– zičkih — koje su u operi i naibitniie — izbegla je u njenoj situaciji sasvim mogućnu prevagu diletantizma u radu i time stvorila zaista zdrave osnove za dalji umetnički razvoj. Ovai prvi dodir ansambla makedonske Opere sa beogradskom publikom, simpatije s kojima je ceo · kolektiv primljen i spontano priznanje koje se na mahove uzdizalo do odđuševljenih izliva priznanja, biće besumnje jedan novi potstrek u daljem rađu ove usta– nove. Ali, isto toliko, i jedan stručni i iscrpni kritički osvrt na ovo gostovanje, koji naši gosti s pravom očekuju od beogradskih muzičkih radnika, koji u stručnoj analizi treba da ukaže na sve i pozitivno i negativno u datim ostvarenjima biće takođe, kao neophodni korektiv i sugestija po izvesnim stvarima na koje treba. ukazati, od koristi za ovaj mladi i talen= tovani amsambl za koji se već danas s pouzdanjem može reći da je s puno umetničke ozbiljnosti opravdao svoje mesto najmlađeg člana „jugosloven=skih operskih pozorišta. M. V.

Hasan KIKIĆ

BUŠA

_ (IZ OSTAVŠTINE H. KIKIĆA)

Umro je Haso Mustafić. Smrt se uvukla u Mustafića kuću tako neopaženo, da je niko nije ni primijetio. 'xvukla se, dotakla se Hase Mustafića, i Haso je umro. TIzišla đuša iz njega i otišla kroz šljivike, kroz izbeharale šljivove krošnje, kroz oblake mirisa. Otišla

. duša, a niko nije vidio kad je ona otišla, A kad je

prije iri godine, onomlani, umro kadija Šaćiragić, vidjeli su kako je njegova duša otišla, Ali — hodža je lijepo vidio na svoje oči kako se digla od kadije Sadi-

| kefendije Šaćiragića, obišla tri puta po sobi, soba za-

mirisala dženetskim miruhom, a Ona onda izišla kroz prozor. A prozor je bio zatvoren. Ko duša, Duša je duša. Dušu je dao dragi Bog, Allah-džellešanuhu, on je dao, on je imao pravo i uzeti. A bila je duša toga Sadikefendije Šaćiragića, našeg kadije, kako ju je svojim očima Alihodža vidio, nalik na Dpčelu Prava pravcata pčela, božije davanje. samo sva žuta kao žuti dukat i miriše. božije davanje, kao džemetski miruh. A dušu Hase Mustafića, školskog poslužitelja i općinskog smeiljara, niko nije viđio, I niko nije čuo miris njezin. Božije davanje. Kakao Bog dade onako i uzme. Ima duša koje i ne mirišu, kaže Alihodža. To je božije davanje. »Niko ne zna pdje, je Bogu zgriješio. Haso

Mustafić je, doduše bio dobar čovjek, pošten štono kažu, |.

nije muhe zgniečio nikad, a klanjao ie pet puta na dan ko svaki pravi turčin mumin;muslim. A kad dragi Bog hoće, u dženet dospije i onaj koji nije nihad klaskunuuu zine dnia na inner anim onaa any om psSNa A yazniyamunanik nn: gaeđyaorsnuuanenssa

/

/

htio nikad klanjati. Pio' je i

ai: M ia

njao. Eto, bio ti je neki begefendiša Mehmedbeg. N je rakiju. I vino, kažu, kršteno vino..I, kažu kurvao se po bircuzima sa kelnericama. Ali, davao je sirotinji! Davao je i šakom i kapom. A Bog dragi je upravo i stvorio sirotinju zato

da se ima kome. udijeliti, Eto, griješi begefendija ko

najgori vlah, griješi cijelog svog života, ali dijeli .sirotinji i grijeh ode kao da si ga* rukom odnio — jah, božije davanje«, slegne Alihodža ramenima, »i Ssirotinja ti je eto kod Boga džellešanuhu pribrana Blago sirotinji kad dragi Allah.. eto, ovaj Haso... « -

Alihodža ne dovrši. Haso Mustafić je ležao mrtav, tanak i istegnut, pod bijelim novim čaršafom na istom

onom mdjestu gdje je ležao i prije smrti. Mala petro-

lejskđ svjetiljka cvrčala je na duvaru i u sobi se o:jećao težak vonj nesagorenog petroleuma Umro je ČčOvjek i sađa sjede tu pored njega mrivog, noć je, u dvorištu je negdje zalepetao pijevac krilima i zakuku-

"riknuo i taj se kukurik uvukao kroz zatvoren prozor

u"'sobu. Kroz taj zatvoreni prozor noćas je ušla u sobu i Hasina duša, i svi što tu sjede oko mrtvog Hase Mustafića znaju da je ona unišla i da je među njima, jer se duša vraća ravno sedam noći u kuću. Vraća se i hoda između ljudi. Osim duše hodaju još | meleći (anđeli). A ima mrtvaca oko kojih hodaju i đavoli, onamo — oni, ne, bilo ih! a

Alihodža promeće tespih (brojanicu) kroz prste i hitro miče usnama. Hasin Huso sjedi niže nogu mrtvog Hase premeće i on jedan tespih i tupo ukočeno gleda u mrtvog oca, Zapleću se po Husinom mozgu čudni konci i nigdje im, kraja. Huso zna otprilike od čega je došlo do tog zaplitanja po, njegovom mozgu, ali mu se čini da poređ toga što on zna ima još nešto, a on to nešto ne može da uhvati. Eto, on je znao dane i dane ne zaviriti u očevu sobu .u kojoj je otac ležao, bilo mu je nekako sasvim 'svejedmo što on boluje, zapravo on je držao da bi bolje bilo da otac umre, jer je star i jer ne može uopće više ništa ni rađiti, a puno jede, a, evo sada kad je otac umro. njemu se nešto stvrdlo tu

u dušniku i davi ga i goni mu na oči krupne, slane, OOU alter AO i riaa 1 E OR A 1 au O a u Orb LL a

Lo: ala

vrele suze... I eto, Huso bi sad zapravo volio da, otac nije umro, volio bi da je živio bar još dvadeset godina . mog j

»Kako bi to bilo kad, bih ja mogao izmoliti u Boga da mu se duša povrati«, mislio je Huso proturajući zrna lespiha kroz: prste. »kako bi to bilo... « vrzlo mu se po glavi cijelu večer i, evo, još mu se vrze i on miče usnama. A tamo za tim »kako bi to bilo« osjeća Huso Hasin da mu je u mozgu zapleteno nešto kao gapleten omotak konaca, njemu se čini — crnih konaca. Čovjek se tako nekad Dosve promijeni. Dođe nešto i čovjek se promijeni, I misli drugačije misli od onih svakodnevnih. Drugačije i nekakve nepoznate, teške. Teško im se u kraj ulazi.

A uz takve misli. uz takve nepoznate teške misli. uz taj smotak crnih zamršenih konaca, Husu Musta~

fića, sina mrtvog Hase, koji tu leži odmah do. njego- |

vih koljena, obuzima i neko čudno osjećanje. Također nepoznato i teško. Od njega Husi dolazi na časove ·tako te mu se čini kao da uz njegovu nutrinu' nešto puže, trnci obuzmu sve zakutke njegove nutrine i on pomisli: kao da duša izlazi... A kako li duša izlazi? Kako li se ona iščupa iz tijela? — pita nešto u Husi.

Alihodža se nakašlje:

— Bila ti je neka Miralemovica, tamo u Rahiću

"I sve iskala od Boga da vidi dženet i džehenem. I da

vidi gdje li joj leži otac, a gdje mati. Što molila, to i izmolila. Jedne noći ušnije ona i dženet i džeHenem.

Jah, biva zaboravio sam ti kazati, da su joj otac i mati

bili plahe vjerski islamski ljudi, I biva, ona je mislila i hesabila da će ih obadvoje vidjeti u dženetu. Kad jok! Mati u dženetu, a otac u džehenemu. Gori. Ja, dragi moj slatki otac, zaciči ona | pane po zemlji. Ja, dragi moj, slatki otac, a šta ti bogu dragom toliko ziriješi? E, veli joj on, reko sam jedanput svome Ocu: neću! a jedanput materi. Nisu mi, veli, halalili (oprostili), kad su umiral!:. :

Huso pogleda u Alihodžu i upita:

—.A jesu li u oca te Miralemovice v djeli dušu 'kad je izišla?

/

EA ed

— Držim da nisu — odgovori Alihodža bez razmišljanja. : ,

— A u matere njezine?

— Držim da jesu — odgovori Alihodža opst bez razmišljanja,

Na vratima zagreba mačka. Jedna žena ustane ćutke, priđe vratima i udari nekoliko puta šakom po njima: \ i i |

— Ne bilo te! |

Alihodža se opet nsakašlje: :

— Kad je Bog dragi stvarao 9vaji dunjaluk (svijet), on je najprije stvorio Ademrejgambera, Načinio ga je od blata. Od ilovog blata. Tako nač njen od blata, ležao je Adempejgamber četrdeset godina. jednog dana došao je šejtan (đavo) beru na usta, a izišao, s oproštenjem govoreći, na debelo meso. Šejtan ti se u svašta može pretvoriti. A najviše u mačku Zato. biva, mrtvaca ireba čuvati od mačke. ı

Svi su šutjeli, i

Onda je Huso poluglasno, kao ustežući se, rekao:

— Otac je volio mačku. To je naša mačka. Spavala je uvijek s ocem pod njegovim jorganom

— Jah — sjeti se Alihodža — ne završih ji ono o Miralemovici. — Onda ti ona upita Svoga oca: A dragi otac, kaži ti meni kad ću ja umrijeti i gdie će mene mjesto zapasti: u dženetu ili džehenemu? Umrijeti ćeš, veli joj on, ravno kroz des•t godina. A ako se budeš dragom Bogu molila kako spada da se moliš. onda ćeš u dženet: a ja sam ti, veli joj on da'je. sve halalio.

— I nama je otac svima halalio — rekne Huso Više | za se. I rekao je da učimo i da klanjamo.

— TI ta ti Miralemov'ća ljep» počne klanjati. Iz đana u dan. Nikad jednog vakta nije propus ila A kad se navršilo deset godina, lesla je i umrla. — Ali. hodža završi i pogleda okolo po sobi.

— A duša, Alihodža? Jesu li vidie!i njezin: dušu kad 'je izišla? — upita Huso, podiravši glavu.

— Držim đa jesu. Držim · rosigurno da jesu LJU O O VI O O CO II PR O RU O POZ:

i unišao Adempejgam-.| ,