Књижевне новине

O RET O

GODINA V. BROJ 62

Milan BOGDANOVIĆ

Julski ustanak

re jedanaest godma mesec juli bio je sav u požaru, zamagljen barutnim, dimom, široko orošen krvlju, sa» ispunjem, dahom i Kkrikom, ustamka, sav u namenu Revolucije. Pet naroda ove „zemlje, tri mjihobve vere, svi mjihovi staleži i sve klase, sem vlastodržaca i šićardžija, diglo se da iz zemlje istera porobljiača i da, tukući aždaju spolja, ubije i svoju unutrašnju zmiju. U jedmom, veličanmsitpemom, spoju svog mikad slomljenog magona za slobodom, i moćno organizovame rukovodne svesti da se sloboda osvaja i stiče, a me boklanja, naYTodi ove zemlje su listom, pošli za revolucionarmom tvoljom mosilaca te svesti. U munjevito kratkom, vremenu od mesec dana, jedmo za drugim, uW razmacima od po mekoliko svamuća, i zamrkmuća, od sedmog do dvadeset i sedmog jula, i do drugog avgusta, na Todi Jugoslavije su se dizali ma oružje i razbuktali ustanak wu čitavoj zemlji. To je doista jedinstvem prime? u istoriji sveta, i kroz mjeme bezbrojne vekove, da malobrojmi ustaju DrotiD pet puta jačeg osvajača me vustivši mu mi puni mesec dama da se zabojevački w mporobljenmoj zemlji razbaškari. Ni punih mesec dana mije zabojevač imao mira da porobljeno orobljuje, a puške su zapraštale, osveta se rasplamsala, sloboda se pokazala, žibom, i moćnom, wu magomu u svesti čoveka, i dokazala da se u ovom svom, vekovonome stamu ugušiti me može. Juli 1941 doista, je izvanredan i meprebaciv beleg gorostasne »olje jedmog maroda da živi u, slobodi i da za slobodu, umire. Zavojevački meprijatelj nije mogao, takoreći, ni zakona čiti u porobljenoj zemlji, a ona ga je već počela tući i izgomiti. I.oka, mije u, njoj sklopio sve dok. mi poslednji mjegov soldat mije u mjoj poginuo ili iz nje izbačem. I zato je mesec juli 1941 jedam veliki pojam, slobodoljubive borbenosti, koji nesumnjivo svakom, godinom sve

| oiše stiče svoj široki istoriski značaj.

Taj značaj izrasta u gramdiozme srazmere me samo čimom apsolutnoga uspeha ustanka, kojim, je Jugoslavija samu sebe oslobodila, već i simultanim, od prvoga trenutka sbesno usmeremim, prerastanjem, ustanka u socijaknu revoluciju. Juli mesec 1941 je

začetak. Jugoslovemske Revolucije, iž koje se rodio + danas se merazrušipDo izgrađuje socijalizam, u Jugoslaviji. Ali iz te Revolucije rođio se i jedan socijalizam, svetliji, čistiji, humamiji, ispravniji od omog samozvbamog u koji se danas izrodila welika OktobavYska misao i koji se pretvorio u mjemu suštu suprotnost i postao upravo iragična prepreka pobedi socijalističke misli, da mam se oči s užasavamjem od njega odvraćaju. Prema tome, julski ustanci i Revolucija koja se iz njih rodila postaju i jesu novi veliki istoriski pojam iz kategorije onih, svetlih, repolucionaynih datuma koji su divni simboli Kkretamja čovečamsiva i čoveka u, mapred, w, bolje, u srećnije. I mama se zato čini da maše

. julske ustanke me treba samo sbomi-

njati i slaviti pojedinačno kako su se u jugoslovenskim, marodima javljali, iako omi za svaki od mjih nosebno svoj veliki značaj mikad izgubiti me mogu, mego ih, u okviru Jugoslavije i izvan mje, treba fiksiyati kao jedan, opšti pojam, velikoga Julskog Ustamka Jugoslavije, čiji značaj svojom istoOriskom, suštinom, prelazi njene gramice. I zato smo mi želeli da pri završetku ovogodišnjeg meseca jula, obuhvatimo kao gcelimu sav taj Ustamak, izazovemo sećanja ma mj i oživimo njegovu gramdiozmost, 1

A bolje to ostvariti nismo mogli ne” go obraćanjem, našoj literaturi za DO

moć, pozivom ma mjena svedočamstva, ma tremutke koje je oma iz toga bTemena oživot»vorila i fiksirala. Jer kao i čitav maš život, u svima svojim oblastima i svima svojim, oblicima, i naša literatura od jula meseca 1941 menja svoj lik i ispunjuje se novom, višom, ljudskijom, i celishodnijom, sadržajnošću. Ako svi mi damas živimo revolucionarnim, životom, u Yevolucionarmoj epohi koja mastaje u julskim danima 1941, mi literatura mema i me može imati drugi život da slika i prikazuje od onog koji se za sve mas pre jeda-

BEOGRAD, 2 AVGUST 195) GOD

Ro?

naest godina začeo. I ona se doista njime danas oplođuje. Možemo se još uvek pitati da li ona to već u dovoljmoj meri postiže. Ali da se oma tim novim, našim životom, duboko prožima i da uspeva. da ga umetnički preostvari sa onoliko mesummnmjivih BMkvaliteta koliko je ubedljio dovoljno da se dokaže da je doista duboko povezama sa mašom, novom, »julskom stvaYmošću«, za nas je izvam, svakog razgobDora. Tekstovi koje dajemo, fragmentarno i više kao akcemte megoli kao dokumenta, „dočaraće mam tragiku i lepotu početnih dana maših ustanaka i maše revolucije. Ali će biti + svedočamstva koja potvrđuju da se na književmost ove maše epohe može sa, DuUunim optimizmom, gledati.

MIOTOOOIIIIIIIIIIIIIIILI

ose rsnosepvasseese680699 69999 996999 899 997

A suako od tuge za dam kao vek čitav ostari

ma mjivoama,

oj, Srbijo, ; pesmo među maYodima.

oj, Srbijo, među ljudimo, ma mjivama,

oj, Srbijo, buno među narodima.

seoevoseosBepeneev eee. eBB|.B99eB989e.e.eeBBeeeBe.wOB..eGe99 eee Bee Ve 99.9 .WBe BBB. 9ee?7P. • eteeeooop9peBe9996BBBBePee999Ae.Ve9 Be PP

0) i skori se lice preko gladi — kora;

to lice što nije lice, ti dami što nisu dami, 't} dami ranjenih, lica, ta lica kao tabami; trnje im, ne može mišta i ništa — udari...

i zbrčka se, oj, Srbijo, među bunama, među za, med mašeg zmoja, vino mašeg rada.

oj, Srbijo, među pesmama, među brdima

Tužna pesmo, majko moja stara,

brat mam je u taljigama dovukao iz grada kamenu ploču, kamenog dinaYqa,

za med našeg znoja, vimo mašeg rada.

A đikaju deca u lažigaćama, pod kosom, u blatu, među svinjama, među patkama, hraniš ih, Srbijo, druže, više prosom, više

više bajkama uspavamkama, više gatkama, i pokrivaš ih mrakom što tako da gmev po cele moći do oblaka pali bunom iz koliba, polja, vinograda, , pevajući srcem što sebe ne žali

niz sedmu rupu na, krajnjoj svirali,

oj, Srbijo, među bunama, među šljivama,

oj, Srbijo, među pesmama u grudima,

LOMI O ROD. O O OM D DO: SMBaajı

opeosooaoovo0naoo0009e bob d dd bo Od dob du dok O Odu LO LOLIODILILIIULOUIIUIEOUIII ML II III III III III III III III II II II II IJ

·Milovan ĐILAS

CENA 15 DINARA

Seeegekoqedeoasaevaceevezeai •

peeosebososoePpansanabapBeGBBBGe6BeeeeBe6e 9699. 9B9EB9Pe6Be9e 999697

Savo: Nikolić: CRTEŽ

(OTTO ILITI III TT TITO TI III III III II IIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII III»

o uPž

OUN A,

g09600B9e9e999e6e e

....... • :. tegotogoveovove e eee ooo be9eo99PeOBe999960000090099995e085P9Be999B BBB eee

aeoe S9sebavenonodopesaoegobovesev 999969 9999Bee Bee eee eBe eee BBB Bee BBB Bee BBB 9P 999 eeeeePOOeVe e;

MRTVO SELO

šao sam običnim seoskim putem i bilo je obično ljetnje jutro nešto vedrije zbog kišice koja je prekonoć rosila. Bilo mi je teško i htio sam da zaplačem, jer mi iz pameti nijesu izlazili divni

drugovi koji su izginuli u jučeraš-

njem okršaju s ustašama, tu negdje

'preda mnom, na bujnim njivama i

livađama. Ali ono što sam vidio toga jutra, a o čemu sam toliko puta čitao, slušao, u što sam i vjeroVao tako me zapanjilo svojim užasom da ie zbrisalo svaki bol za milim drugovima... Da, ipak je sve fo izgleda~-

lo drukčije nego kada se čita...

Najprije smo kraj puta, pod širokom krošnjom ogromne kruške, nai-

'šli na dva seljaka. Ležali su tu, na

ugaženoj firavi, u hladu, u onakvom istom hladu u kakvom se odmaraju seoski kosači. Ubijeni su u potiljak,

_Szija

(Odlomak)

roz mukle lance dana koža suvonjavi. Svu SU, je proderyali duboki Yovovi bora. Od rovovskog rata, od, zemlje poplavi

šljivama,

postom,

teško pada.

(1939)

oeveevecapevebvev eee eee Yoogenocooooooooo0ooaoc0naooo0nagooago000O00000000aA8Oo8OSacoGeoo0o0O9000O0OA. Yoo~aoogo00e o" 000090000000000000GĆO000

POTVOTITIOIOIIIIIIOIIIIIITI POIIIIXI geoetevesegeeeePB9 eee BBB RR 696998 OIIIIIIIIIOIIIII ILIJU .... apBevevesvpeeene8B 698999 ....... POIIITI ateeseeseeeveBeeRR Rep BBB BBB BH BB Bee BBB Be BBB 686988 996 PEPE 8686

Savo Nikolić: CRTEŽ

„12 | VV A

„uparena O

:ćU PIFEDL 0aS(

Vse hiše neme, prazne, izumnle. ·Skrivnostne roke so lahko priprle ose oknice. Prihuljemo ko volk

M" stenami pošastni mutec — molk.

sem stopil skozi vrata, ki v tečajih samotnmo škripajoč mi govore:

hodiš v izbe? Vse te izbe spe.

Kje so ljude? Kdo ve? Po tujih krajih.

so ljudje im z mjimi vse, se živo, gar mi, še mačke me, me D5d,

ki bi v poletno moč izza skedmja zabevskal » mesec, ki visi nad wjivo.

Le črešnje v vetru tukaj za vasjo proseče pozibavajo sadove.

Tja k vejam, ki so pale čez plotove, sem nagmil se im, jih lovil » roko.

In šel sem v klamec im strmel sem tv vas! ko prazna školjka v julijski solnčavi,

ki jo posrka,, pustil ma, olamjavi

zavržemo je sladokusec čas.

In šel sem, šel... Nad mamo zarje val prepljusnil je nebo. Nekja topovi

so lajali nad mrtvimi domovi,

a mesec s smrek srebrmi svoj bokal

povzdignil je v temo... A kaj je to? Pod nebom, sleme im bo njem vijuga stoglava gre im, po obzorju žuga...

To partizani vo mrtvo vas gredo.

(Iz knjige »Pesni«)

kuršumi su izašli ispod desnog uha i otvorili ogromne rane, tako velike da je iz njih curio mozak, kraj njih, na ledinu. Tu je ubijeno još šest seljaka. Tragovi krvi, crni, masni na travi vlažnoj od rose — mučni biljeg posljednjeg daha šest težačkih života. Ali tih šest seljaka nema tu, sklonio ih je neko od ono malo preživljelih.

Pošli smo dalje putem. S obje strane — živice od ljeskovog žbunja i paprati. I, najednom, nasred puta, ne sjećam se baš tačno broja, deset, dva-– mnaest lješeva. Čini mi se svega dva sredovječna čovjeka. Ostalo žene, djevojke, dječaci, djeca. Na tri-četiri koraka od ove gomile krvi i mesa kolijevka, prazna, bez pelena, bez djeteta, sa slamom „luvoštanom od dječje mokraće. Ova slama u kolijevci djelovala je tako, da se činilo kao da je još topla od dječjeg tijela.

ate) BOR

e49.998.900600040000005

(Odlomak)

prssyaseosoneoByeaWe986BEE9990O90999BRa 695.686 99 e 399889 i ogessvssBoneoBeeeBPe 9699 e9Pe.8 9998 9BeB99989E989999B9P596 8 659BB09PP999P99e ave a BBB BBB BB BBB.

Dijete' je ležalo u gomili.lješeva. Ali glava -je, bila sva zdrobljena,· bez tjemena, bez kapi krvi·u šupljoj, kišom ispranoji lobanji.· Mozak — dali tog djeteta? — upravo šačica guste, bijele kaše ležala je pored glave, s komadima mesa. Čime je ubijeno Ovo dijete?.Možda kuršumom, možda kundakom, možda „kamom, a možda je glava dojenčeta |H dovoljno meka

klincima ·'potkovanbj ustačkoj čizmi? .

Dijete-je ležalo na lijevoj strani, ali lica okrenuta nebu, ručica sklopljenih uza se. Grudni koš bio je zdrobljen i ispod prljave košuljice, vrlo malo krvave, virio je naduven trbuščić. Sitno, 'srdito dječje lice bez lobanje... Dijete je bilo žemsko i jednog dana, možda. jednog ovako vedrog dana i mnogih ovakvih dana,. bogatih suncem i zelenilom, s veđrim bojama u nebu, na zemlji, njivama, livadama i šumama, trebalo je da se poraduje svemu tome, životu,. sreći, ljubavi, mladosti, "ljudima 'oko sebe... Ali ja o tome, ftada nijesam mislio, jer ništa nijesam ·mislio, samo sam gledao i osjećao da sam hladan, čudeći se sebi kakb ·to, kako 'to -da ne osjećam ništa, kako da mi ne navru suze i ne potrese me bol. a

I ostali lješevi· su bili unakaženi. Lice jednog desetogodišnjaka bilo je ranjavo po čelu i jagodicama 'od uboda. Neki dječak, isto tako prazne lobanje, kao kod onog djeteta, ležao je skružan oko žbuna kraj puta, prikupljenih bosih nogu i tankih mršavih ruku. Usljed hlađenja tijela koža se- skupila i virile su oštre bijele kosti sljepoočnica. Da dječak ni: je bio tako unakažen, reklo bi se da je zaspao'tu u hladu, kraj puta, malo sakriven, da ga ne bi vidjeli domaći i grdili što se uspavao i ne čuva kakojvalja stoku da ne pohara seljačke njive i livađe...

Krenuo sam dalje. Na raskršću, na brijegu, na pomoju prema gradu, dvadeset i pet do frideset lješeva. Gomila ljudskih, ženskih, dječjih +tijela, udđova,' glava. Mrka ženska vitica prepletena na vrhu crvenom: pantlji-

:kom izmiješala se s tužno obješenim 'brkovima ·'starijeg seljaka.

Put je tu širok i prostran, kako i treba na pomolu prema građu, gdje seljaci mogu sjesti pred veče, odmoriti se i grad pogledati. Ali lješevi su svi pribijeni u kraj puta, uz-plot, kao da ih jeloaja zgomilala.

Bjehu %u dvije majke s djecom, 8 dojenčadima. Ako se kod ranije grupe nije:moglo razaznati ko su majke one djece, ovdje seto vidjelo. Jedna majka, mlada, crnomanjasta, držala je u naručju svoje dijete i kako je ničice ipala, skoro ga je pritisla svojim tijelom, kao da je htjela da ga zaštiti. Dijete je uplelo ruke u majčine grudi. Druga majka nije' držala tako čvrsto svoje dijete. Ona je ležala na leđima, a dijete, ispušteno kraj nje, skupljeno' u gomilu, zarozane' košuljice uz grudi. Prva majka, crnih trepavica i, vjedja, ostavljala je utisak starih, lažnih romantičnih slika. ubijenih ili utopljenih majki s djetetom. Ali ovo nije bila stara, lažna, romantična slika. To je bila majka, ubijena 8 djetetom .majka. koja se mrtva ukočila, držeći dojenče na grudima.

Povraftio sam se i sreo dva seljaka. Jedan pedesetogodišnjak, bez kape, pokazivao :je.krvavu oteklinu na .desnoj vilici. Pričao je:

»Sklonili smo se od pucnjave u kuću. Pokupiše nas."Sve i djecu. Kažu: »Jesu li' bili partizani?« — Bili su, »A šlo ih nijeste pobili?« — Odakle u Srbina puška? — velim ja.

Počeše me tući. Vidjeh, biće nešreće,

fe ja preko vrzince! Pucaše, ali. eto,

osfah. A žena i dvoje djece, ne znnm.« Drugi seljak u šubari, prosijed,

govorio je:

»I mi se sklonili od pucnjave u magazu. Dvije ~ familije. On ubaci bombu i prije nego što puče, ja niz njivu. Bacio je još jednu, a poslije — puškom. Dva sina i snaha — ne znam gdje su. Ubiše moju staru..«

Mala magaza, „kamenih «zidova. KRreč i krv, krv visoko na ziđu, a tamo u polutami — gomila iskiđanih tijela, izlomljenih udova; ruke tanke, a rane,fako velike, veće od šjrine ruke...

— Hajde ovamo da viđiš! zove me

-geljak. + ?

. Ulazim u kuću. Sedamdesetogođišnji starac luta po kući između isprevrtanih stvari i izlomljenog posuđa. On se stalno .drži kao da nešto radi, ira~

.ko lako, bez uzbuđenja, ne uvijajući

ži, da bi ubio vrijeme ,ali on samo luta po opustošenom domu. U sobi mrtva dva sina i stara — njegova seljačka stara, mrtva, zgurena kraj praznog sanduka. Plavokosi i rođobrki mlađi sin leži nasred sobe. Prosuta mozga, raskrečenih „nogu, ruku zgrčenih uvis. Velike, seljačke šake, noktiju prljavih od zemlje, od njive. Drugi, stariji sin do pola se uvukao pod krevet. Soba mala, a krvi puna I trag od stope u krvi: sigurno je starac, lutajući, ostavio irag u krvi svojih sinova.

U drugoj kući sve ispreturano. Dovratnik izranjavljen udarcima kuršuma. Kod ognjišta leži seljanka, preklana grla. Bijel, u prerezu, viri grkljan, a rana se razvukla. To je mlada, ftridesetogođišnja žena. Izmazana krvlju po bradi i licu — to su je, zar, okrvavile ruke dok su je držali? Ona leži mirno i lijepo u svom pustom domu, opruženih ruku i nogu. Njene male, opune šake vire iz širokih lanenih, ne baš čistih rukava. Bile su masne, kao poslije muže krava, ı

I tako redom, od kuće do kuće.

Živih nema da sahrane mrtve,

Dva tri seljaka i seljanke, kojima su možda pobili sve — jer svi lješevi još nijesu pronađeni, ima ih po šumarcima i njivama — ne plaču, Staklaste oči. Tvrde, Bez ikakvog izra-

za.

Savo Nikolić: CRTBŽ

Njivama i livađama riče i sklita stoka, napuštena, ostavljena, bez gospodara. Pored puta, livada, „dvije seljanke gone ovce. Zovem ih, a one stoje kao da ne čuju. Prisjećam se: na meni je crna kapa i bluza, pa misle da sam ustaša. A. zašto onda ne bježe, što ne nestanu?

— Ne bojte se, ja sam partizan!

Dolaze. Jedna je starija, mršava šeljanka, a dmuga bucmasta, kruta, tek udata u drugo selo i sad, na putu da obiđe rod, a — roda nema. "Traži ih. Muha joj samoj, pa me moli dđa Dpođem s njom. Obilazimo razbojišta, Na livadi kraj puta nalazimo još dva mladića, kraj jednog limena duvanjaTra i mali novčanik, mastam, olkopčan, Sigurno prazan.. Za jednog od njih ona kaže:

— Iz moje kuće, grdma ramo... amicdžić...

Ali ne plače, Ništa. Govori na isti način, istim glasom, kao što govori i o drugim stvarima. A' najzad, kod gomile na raskrsnici, pošto smo obišli mnoge domove, mrtve, pune mrtvih, okreće se ji gleda ukočenih očiju, zjeDia slivenih s dužicama, sklapajući ruke: ;

— Šta bi ovo, brate? e

' Nijesam osjećao ništa. Nije mi bilo žao ni milih drugova, palih u tom selu. Činilo mi se da bih poginuo fa-

Moj

se metku, čak i kad bih mu pravac' znao. Nikakvog osjećanja — ni ličnosti, ni ličnog života, Mito: seljanke nijesu bježale, niko nije plakao. y Ali, ipak, hladno svetio.

Doista, jedno jedino i u mozgu švaa!

stcu, u cijelom biću kod mene, a si- . gurno i kod svih: ne vrijedi živjeti. na ovome svijetu dok ima ljudi koji rade takva nečovještva. UVA (4 Nema druge: ili mi — ili oni. '(Iz knjige »Članci, 1941—1946<) (e

čovjek bi se isto tako”

1 «47;

8: 407 At

: Ap