Књижевне новине

|___STRANA 8

Vjekoslav AFRIĆ

SN, LEPE TAR LSTALJIN NA FILMSKOM PLA I NU

i |

U London sam stigao u subotu naveče, pa mi je baš nedelja morala da bude prvi dan boravka u građu |. s one strane La Manša, Godinama ___sam slušao o toj dosadnoj »emgleskoj

nedelji«. Već sam se u Beogradu pripremio da doživim taj posebno

_ interesantan dan. Interesantan, mislim u svojoj izvanrednoj dosađi. Događaju se valjda i takvi paradoksi. Ta »dosadna nedelja« bila je toliko interesantna, da sam se na kraju čak i uzbudio. Da li ta uzbuđenja spadaju u emocije dosadnih interesantnosti ili sama interesantnost doživljavanja takve specifične dosade izaziva u nama takva uzbuđenja, ne znam. Ne analizujem.

Sastavio sam propgram primanja utisaka, Kao neki »jelovnik senzacija« Mislio sam: i duševna hrana treba da ima neki red. Potpuno zadovoljan što sam tako organizovao primanje »duševne hrane«, jedva sam dočekao da uzmem »prvi obrok«.

Britanski muzej, Nacionalna galerija i slične institucije, ne dolaze u obzir da ih čovek poseti u prvoj »engleskoj nedelji«. Biće možda i previše sveta, a možda su nedeljom i zatvorene. Za njih se uostalom čovek mora nekako da pripremi. To su OZbiljni veliki i svečani momenti. U času kad sam već spreman do doživim interesanfinosti jedne naročite dosade neću da mi se išta uplete u tu specifičnu senzaciju. Muzeji, galerije, pozorišta, biblioteke, spomenici, znamenite arhitekture, istoriska mesta... sve to ostavljam za docnije Upoznavanje -najvećeg grada na Ssvetu, koji pored svoje veličine pretstavlja i zbirku ogromne mase Spomenika duhovne i materijalne kulture čitavog čovečanstva.

Lutao sam ulicama poređ niza dvo&pratnih, ciglanih kuća tipizirane arhitekture. Rekoše mi da je nedeljom sve pusto u Londonu, — ja to nisam primetio. Glavnim ulicama prolaze mase sveta, a sporedne ulice su i radnim danom pretežno prazne.

Ne znam kako sam dospeo do Hajd Parka. Kao da se čitav Lonaon sjatio oko vijugavog jezera Serpentajn, po prostranim „travnjacima, „sedeci, ili ležeći na mekoj engleskoj travi. Iz., nenadio sam se. Ovde se po gradskim parkovima gazi trava, pa se slobodno možeš po njoj i valjati kao da si na nekoj seoskoj livadi. Ugodno osećanje, nesumnjivo. Kod jednog od glavnih ulaza u Hajd Parku okupila se „masa od nekoliko hiljada ljudi. Šareno kao na vašaru, Ponegđe iz šarenog skupa slrtči u vis neki čovek kao da nešto izvikuje. Kad sam prišao toj šarenoj gomili video sam da se nalazim među »glasovitim« ·govornicima Hadj Parka. Priznajem da sam tog časa bio uzbuđen. Od uvek sam naime želeo da čujem ljude koji ovako javno bez ikakvog straha i ustručavanja mogu da govore sve ŠTO hoće. Obuzela me znatiželja da odjedanput čujem sve govornike. Kao da želim da nadoknadim nešto izgubljeno. Setio sam se jedne davno pročitane novele o čoveku koji se zatekao da će samo golu istinu BOvoriti. Čini mi se da je na Hkraiu posle niza hapšenja svršio u ludnici. Spopala me upravo luda znaiizolja da čujem tu istinu, taj produkt slobodne misli, zbog koje je toliko ljudi stradalo u tamnici, u ludnici pa i na stratištu. Jurio sam od govornika do govomika: Ovde neka starica *predviđa propast svela, pored nje neki anarhista upoređuje članove engleskog parlamenta sa svim mogućim životinjama, malo dalje neki oksfordski student govori o katoličkoj akciji, iza njega neki crnac govori o Tasamoj diskriminaciji u Engleskoj, neki vegetarijanac drži predavanje o biljnoj ishrani i njenom filozofskom značenju, Na visoko postavljenoj iribini sa natpisom: »Komunistička partija Engleske« neki se informbirovac mučio da objasni razliku između socijalizma i komunizma, Upadljivo je da samo ovaj govornik ima pred sobom napisan govor, dok svi ostali govore napamet. Publika ga prekida, postavljaju se pitanja. One dalje tera svoje. Socijalista iza njega odgovara na pitanje o razlici između socijalizma i komunizma. Neki stari veteran govori o engleskom . isolacijonizmu. Neki stari bradonja tumači poglavlja iz biblije u vezi sa današnjim moralnim životom. „Nekolicina HBovornika govore.bez ikakvog auditorija. Nekima publika aplaudira, nekima se smeje, neke zadirkuju upadicama, neke glasmo msuju. Zabavno! ali ja sam istog tog časa osetio izvesnu ogavnost. Učinilo mi se da se slobodna misao pretvorila ovde u svoju sopstvenu karikaluru. Ona. jU ovde potala vašarski arč.kl. toboman izvitoperenih pojmova, ringišpil političkih fraza i religioznih fantazmagorija, panoptikum »ideoloških« senzacija i atrakcija.

Sa izvesnim razočarenjem napustio sam Hajd Park. Otišao sam u bioskop. U jedan, pa u drugi, U prvom sam gledao »Quo vadis«, američki film, u drugom »Pad Berlina«, sovjetski. Prvi film završava kađrom koji me je potsetio na plakate euharističkih kongresa, pa koliko god sam samog sebe ubeđivao da je to američki film, i da je režiser Amerikanac, nisam se Za Cglo vreme gieanja IOS filma mogao oteti utisku da ga je režirao neki papinski kardinal ili, barem, neki od urednika »Osoervaternt, Doduše ovaj film nema prelenzija da kao sovjetski »Pad Berlina« bude »dokumentarno-umetnički«, pa | mu

oefesogsopo.ooene9999669BePe6998 999999

URBDNICI

MILAN BOGDANOVIĆ SKBNDBR KUILENOVIĆ,

wwmmyessessevoakeee sepse eeeeeoea ace ekeeeveattevetP

esegessateeeeve|

--__--—--- = ———- ·đ—— — — –Z—––- — – -—- –- –ı i 1---– - ––- — -–––– --–-– –—1 —lE/AJ—_- - TI s w––I––D T ı 1 –“ I- DD Č – – —J–— o – – — II -- .a .a. a. | ——+„. Odgovormi urednik; Milan Bogdanović, — Štamparija »Borba« Beograd, Kardeljeva 31, telefom 25188. Broj čekovnog računa 102-9032020, Poš, fah redakcije i administracije 620, Ruko pisi se ne vraćaju.

(Utisci iz Londona)

čovek može i da oprosti što je na Sjenkjevičevu „istorisku „proizvolj= nost natovario i svoju filmsko scenarisku pro voljnost, ali u onim dugim ?Spskim firadama Svetog Petra, u onom slatkorečivom »pripovedanju« Svetog Pavla, u onom isticanju »svoete utehe« nije reč samo o nekoj želji za senzacijom putem prikazivanja egzotičnog rimskog ambijenta, već se tu skriva vriIo jasna i određena tendencija. No, s druge strane, teško mi je bilo da povežem tu fendenciju sa američkim prežiserom filma. Pala mi je napamet bizarna misao: da ovde negde u publici sednu neki od onih velikih genija Amerike, koji su svojevremeno novim shvatanjima društva i čoveka uzdrmali skoro celi svet. Setio sam se Vašingtona, Džefersona, Franklina... šta bi oni rekli da danas vide ovaj film svog američkog sunarodnjaka. Sebio sam se uz njih i onog neumornog revolucionara Tomasa Pena, koji je iz Francuske poslao Vašingtonu ključeve Bastilje kao simbol pobede slobode. Po tom Penu, koji je bio svakako najpopularniji američki publicist i koji je u svojim spisima bio najjači pretstavnik američkog shvatanja društva, po njemu je od svih religiskih sistema hrišćanstvo bilo najuvredljivije za božanstvo, najmanje korisno za ljude, najprotivnije razumu i najprotivrečnije samom sebi... »Kao oruđe vlasti, ono služi interesima despotizma, kao sredstvo bogaćenja, ono služi gramzivosti sveštensiIva.« To su reči i misli mlade revolucionarne Amerike prcud više od 150 godina.

Ni raskošan dekor filma, ni amerikanizirani ambijent Neronovog dvora, ni hiljade statista, divlje zveri, ni zaista uverljive i efektne scene požara Rima... ništa nije moglo da pomogne ovom filmu u njegovoj nameri da osmisli nešto što je pre više od 150 godina izgubilo svaki smisao ı »rasion d'čtre«,

Da sam u Jugoslaviji, ne bih sigumo bio znatiželjan da gledam neki ruski film, ali ovde u Londonu, u dosadnoj »engleskoj nedelji«, čovek gleda na mmoge stvari kao na „kuriozum, bez obzira na njihovu prirodu i značenje.

Pred sam početak filma »Pad Berlina« projicirali su kratku napomenu da neki istoriski događaji nisu u filmu izneseni onako kako su se oni u istini dogodili, To je bilo suvišno. Čak i manje verziran čovek u istoriji prošlog rata mogao je da vidi nedokumentarnost tog ·»umetiničkodokumentarnog« jli »dokumentarmoumetničkog« filma. Čini mi se da je ovaj film jedan ođ poslednjih u ciklusu ovakvih filmova, Mi smo ima= li prilike da vidimo njegove ranije delove: »Zakletva«, »Prvi, drugi i treći udar« itd,

Interesiralo me je usput, kako je u ovom filmu rešeno pitanje Žukova, kao osvajača Berlina. Vrlo jednostavno: Konjev je osvojio Berlin. Žukova uopšte nije bilo u Berlinu, Prosto i jednostavno. Sve je u tom. filmu prosto i jednostavno. PFabula je toliko prosta da prostija ne može ni da bude: Aljoša voli Natašu. Najednom bombardovanje. Rat. Aljoša ide u vojsku, a Nataša u nemački logor. Na kraju filma ,nađu se Srećno U OSVOjenom Berlinu. Šta je doživljavala Na= taša u tom prilično velikom vrcm.enskom razmaku, a šta opet Aljoša, zbilja ne znam, jer glavnu ulogu filma preuzeo je Josip Visarionović.

Publika je mirno pratila ovaj film, tek s vremena na vreme čulo se glausmo smejanje. Ovaj film naime nekiput je i smešan. Aljoša prvi put u životu vidi Staljina, i konsterniran njegovom pojavom (valjda mu je Video oreolu oko glave), on uzmiče Uplašeno sa ceste, skoro da se ne izvali preko živice. Tako ni Sveti Petar nije reagovao na pojavu Isusa u pređašnjem filmu. Aljoša se, kako sam već rekao, zaljubi u miađu učiteljicu Natašu. Aljoša je doduše heroj rađa, ali prema ženama nije nimalo heroj, već upravo obratno: on je stidljiv i naivan. Pravi »naturburš«a iz bečkih opereta. Ne zna naprosto kako da izjavi ljubav. Iz te muke izbavlja ga Staljim. On mu sa-

vetuje da se ženi. Mladić odjednom”

postaje odvažan, Publika se zadovoljno smeje, No, ovo su detalji više zabavnog karaklera i oni su sadržaj »umefničke« strane ovog »dokumentarno-umetničkog« filma.

Skoro dva decenija posle Revolucije trajalo je u Sovjetskom Savezu »čišćenje« u umeinosti. Posle OVOE rata umetnost se konačno »ptročistila«. Moskovski Hudožestveni teatar postao je »klasika«. S njim je čitav niz umetnika otišao u »klasike«. Još

za života, Slanislavski i Njemirović-Dančenko postali su »klasici«. Onda nastaje vreme pisanja teorija. Skcro svi veći i manji umetnici pišu teorije i rešetaju pitanja umetničke estetike. Međutim u tu vrevu teorije i teoretisanja upadaju i neke »receptologije«. Sve Če lo da bude korisno za konačno »pročišćenje« umetnosti i za njeno izbavljanje iz kandža »foYmalizama«, »dekadđencije«, i fome slično. Danas kad »Pad Berlinae ı ciklusi njemu sličnih filmova označavaju najveći domet sovjetskog filma, vidimo da su ta »čišćenja« u umetnosti bila zbilja radikalna,

Po onom kriteriju da su i Jevanđelia umetnička dela, mošao bi se možda i ovaj ciklus Staljinove filmske deifikacije svrstat: u neKu Vioii »umetnosfi«. Samo što se od J->v-nmđelja do danas kriterij u umetnosti verovalno nešto izmišljeno!

Šta čovek može da konstatuje kad sumira utiske svih ovih filmova? Od

»Zakletve« do »Pađa Berlina« viđi se jasno jedna namera: da se uveri svet kako je Staljin sveznajući i nepogrešiv, kako je on jedini spasilac čovečanstva, jedini koji nosi mir, sreću i blagostanje. On je prorok i čudotvorac. On je svemoćan i večan.

Treba priznati: sasvim „radikalno čišćenje umetnosti! Poslednji „kadar filma: Staljin u krupnom planu drži „»naravoučenije« o miru i bratstvu među narodima. Šteta što kao epilog nismo videli i Koreju!. :

I Sveti Petar je tako isto blago govorio o miru i bratstvu među ljudima. Sada zbilja ne mogu da se setim tačno Staljinovog teksta. Sadržaj je obojici bio isti.

Izlazeći iz bioskopa mislio sam na krstaške ratove, na ikviziciju, na pokolje Hugenota, na seljačke ratove, revolucije, Pa došli su mi na pamet i Koreja, uralski konceniracioni 1IlOgori, rezolucija „Informbiroa, naše žtrve na gramici...

Posle hiljadu devetsto i pedeset godina pevaju se nova Jevanđelja.

Petar Lubarda:

KNJIŽEVNE. NOVINE

|“.

Kolašin, 19 jula

Od 1 do 14 jula Drama beogradskog Narodnog pozorišta dala je u Crnoj Gori jedanaest pretstava: tri na Cetinju, po četiri u Titogradu i Nikšiću. .

Ovo je bilo prvo gostovanje Narodnog pozorišta u Crnoj Gori, To ne znači da su tek na ovoj turneji članovi Narodnog pozorišta uspostavili svoj prvi kontakt s crnogorskom publikom. Pojedinačne veze su mnogobrojne i raznolike, naročito s Ceftinjem, u čijem su pozorištu i igrali i režirali, pa i rukovodili članovi Narodnog pozorišta. Ali pored tih pojedinačnih veza, ovo je sad prvi put naša Drama gostovala u Crnoj Gori kao celina.

Ideja o gostovanju rodila se još prošlog leta, za vreme proslave Njekoševe stogodišnjice, kwsa je nekoliko naših najistaknutijih glumaca uzelo učešća u pripremi jednog frag-

KATUNSKA NAHIJA.

eaoesoveoBee eee eReE. eee III III ILITI OIIIIITOIIIIOOTOTIIOITILOIOIIIIOTITITI

FILMOGRAFIJA

„Pustolovine OElhna“

Sve što uspe, bar u nekom od svojih sastavnih delova, da se otrgne od šablona koji vladaju u filmskoj fabrici razonode, deluje osvežavajuće i ima neke svoje pozitivne vrednosti. Tako je i O'Plin izvesnom jironijom na svoj račun uspeo da nam se dopadne. Pripovetka o vojniku čiji je suparnik u ljubavi izdajnik nije ni nova ni nepoznata. Međutim lik ovoga dobroćudnog i pomalo mneuračunljivog Irca deluje kao barodija svih onih holivudskih junaka i ljubavnika koji, puni odvažnosti i reklamnog šarma, boreći se bar sa desetoricom protivnika, uvek po-

„Liubavnici

Vrednosti ovoga filma se svakako moraju pripisati reditelju A. Kajatu, čiji smo odličan {film »Pravda je zadovoljena« nedavno videli. Ali i slabosti istoga filma potekle opet ođ A. Kajata — pisca scenarija. Staroj i uvek aktuelnoi temi o ljubavi jakoj kao smrt trebalo je dati nove, savremene kvalitete, T'ežeći za tim,

“dd

I pored toga što su pošli od jedne pozitivne ideje, stvaraoci filma »Idol« su snimili slabo filmsko delo. Ne zahvatajući društveno dublje činjenicu da su »idoli«. U boksu često stvarani noVvcem menadžera, razobličavanje zakulisnih mahinacija je ostalo vrlo neizrazito i neubedljivo. Glavni junaci tokom -eloga filma nemaju neki stav prema zbi-

vanjima, sve se događa više po nekoj nartativnoj inerciji nego što proizlazi iz sukoba ljudi i događaja. Ukoliko je trebalo da buđe tragedija. Ukoliko je

to trebalo da bude tragedija čoveka koji saznaje da su njegove borbe bile kupljene i nameštene ,ostalo je sve Vrlo SiVO i anemično ,a za čistu komeđij opet nedovoljno duhovito. U krajnjoj niji GLE tav je film jedno bezizlazno okretanje u krugu, proizišlo iz nedostatka jasne slike šta hoće na kraju da se kaže.

Sve što se događa glavnome junaku — bokserskom idolu Lik Pentonu — njegov slučajan uspom, i razočarenje ostaje puka slučajnost bez ikakvog Većeg značaja. Ljubav koja treba da bude neka kompezacija nemoralu koji vlada u sportu trgovini potpuno je slađunjava i prazna. I

beđuju i spasavaju izabranice svoga 5Trca, da bi na kraju filma dobili obavezni poljubac. Samo dok drugi sve to rade uz ozbiljan i herojski izraz lica, prošaran ponekim zavodničkim osmehom, O'Plin se stalno ironično osmehuje, opire događajima i kao da mu je malo nelagodno zbog svih peripetija kroz Moje ga film nagoni da „prođe. i ovaj jedan jedini elemenat je dovaljan da dA4 sasvim novu boju svim ostalim davno pronađenim i viđenim rešenjima. Inače film nema nikakvih drugih pretenzija nego da bude zabavan. (D)

iz, Verone

scenarij nije izbegao očevidne konstrukcije i izvesna preterivanja koja idu ponekad i na uštrb logike. Izvesna doza nestvarnosti je dopuštena u atmosferi u kojoj se rađa i događa velika ljubav na prvi pogled, pokušaj ubistva u vodi i smrt Anđela — modernog Romea, Ali je ovde sve prebačeno preko mogućne mere. S druge strane, međutim, majstorska režija je uspela da nas uhvali i lako prevede preko svih tih momenata ,držeći nas Čvrsto zainteresovane od početka do Kraja fil ma. Savršeno vladajući filmskim izražajnim sredstvima, reditelj priča svoju misao jasno i lepo, kontrastujući scene i tekst klasičnog: Romea i Julije, sa modernom ljubavlju između Žoržije i Anđela. Mletački kanali, snimanje i reflektori u aleljeu, stari nameštaj u kući Malja, ruševine u Veroni, kao i galerija savremenih tipova Italije, sve je to našlo u ovom filmskom delu svoje pravo mesfo i svrhu. Između svih glumačkih ostvarenja, koja se nalaze na nivou solidnog proseka francuske glume, ističe se Pjer Braser, čija je icreacija komplikovanog i kompleksnog lika Roberta možda najbolje što smo od njega videli. (D)

O ||

u zanalskom pogledu film je na vrlo niskom stupnju. Ni filmski zahvalne scene sa ringa ne deluju uzbudljivije, jer su snimljene amaterski, sa uočljivim i slabo izvedenim markiranjem. Nekoliko dobro pogođenih tipova (kao trener na primer) ne uspevaju da podignu Vrednost ovoga filma, Što se tiče glume, navikli smo da ona u francuskim filmovima bude bolja, (D)

SKE O TURNEJ TUCRNOJGORI ~—

· Drame Narodnog pozorišta u Beogradu

mentfta Plaovićeve prerađe »Gorskog vijenca«. Pošto Narodno pozorište iz opravdanih razloga, tada nije moglo prihvatiti da premijeru »vijenca« spremi i izvede za proslavu Njegoševu, rado smo se odazvali pozivu Saveta za prosvetu i kulturu da ovoga leta, na kraju sezone, pođemo u Cmu Goru.

Naša je želja bila đa u tri komada s kojima polazimo na put ne samo prikažemo umetnički nivo Drame Narodnog pozorišta, nego i da, istovremeno, obuhvatimo repertoar koji će na određen način pružiti sliku naše reperioarske politike, koja se posle rata jasno kretala u tri pravca: naša klasična i strana klasična dramska književnost i savremena naša, kao i strana dramska književnost. Tako smo se odlučili da pored »Gorskog vijenca«, koji je imao da bude centralna tačka repertoara ponesenog na gostovanje, podjemo i sa Šekspirovim »Otelom« i Krležinom dramom »Gospoda Glembajevi.«

Ali ako je repertoarski problem bilo lako rešili. pred Narodnim pozorištem je stajao čitav niz ne malih tehničkih teškoća. U sva tri mesta koja je po planu trebalo da poseti poštoje zatvorene pozomice. A domaćini su, s pravom, želeli da se iziđe iz Uuskih okvira njihovih malih gledališta i da se pretstave igraju pod otvore=nim nebom, kako bi se što većem broju gledalaca pružila prilika da ih vide. Na Cetinju je takva letnja pozornica, ispod Orlova Krša, već sagrađena prošle godine i znalo se za njena preimućčstva. Za Titograd i Nikšić problem je stajao otvoren. Imali su da ga reše Raša Plaović i scenograf Miomir Denić, koji su na dve nedelje pre trupa odleteli u Crnu Goru, izabrali terene i dali nacrte za građenje leinjih pozornica, U 'Titograđu je problem bio naročito složen, pošto grad leži u ravnici i nema mesta koje bi prirodnom konfiguracijom ferena omogućilo nešto slično onom što ima cetinjska letnja pozornica, svakako jedna od najlepših u našoj zemlji. Plaović i Denić su, ipak, našli dobro rešenje. Projektovali su Dpozornicu u velikom školskom dvorištu i naslonili je na zid školske zgrade. Gledalište je moglo da primi oko dve hiljade ljudi. Daleko lepše rešenje pružio je teren Nikšića. Tu su pozornica i gledalište sagrađeni iza bivšeg dvorca kralja Nikole, današnje gimnazije. Mesto je odabrano vrlo srećno. Ali pre nego što su ga Plaović i Denić odabrali, teško da je ikom palo na pamet da se tu može smestiti pozornica sa gledalištem. Tek kad su jzvršeni radovi po njihovim uputstvima, Nikšićani su s radošću mogli da „pozdrave rađanje jednog letnjeg pozorišta na kojem će im pozavideti mnogi gradovi. Desnu stranu gledališta činila su krila zgrade. Levu stranu, kamuflirana i s obe silrane produžena »fasada« jedne šupe, tako da se dobio improvizovani zid od dasaka oblepljenih blatom, koji je isprskan• i obojen, delovao sasvim estetski. Zadnju stramu činila je crkva ma bregu iza dva bedema, koje proseca put. Pozornica je napravljena na breščiću slikovito posutom stenama, a njegov prednji deo je raščišćen i nivelisam kao prostor za igru. Sa strane su postavljene dve visoke lepe kule za reflektore. Ova arhitektonsko-pozorišna improvizacija, pored sve svoje nesumniive lepote, još je i akustiična, tako Nikšićanima može irajno poslužili za letnje priredbe.

Tako su u osnovi tehnički problemi ovog gostovanja bili rešeni. Qstalo je samo dđa »Glembajeve« igraju u zatvorenim gledalištima, jer kamemi ton te prelstave nije mogao da se pomiri sa izvođenjem pod otvorenim nebom,

Ali i to je još bila samo ošnova. Zbog različitosti pozornica, tri pod krovom i ftri pod otvorenim nebom, morala su se uvek, u svima mestima i za svaku pretstavu, tražiti nova tehnička prilagođenja, koja nisu u dis= harmomiji sa prvobitnom zamišlju imscenacije, Tehničari Narodog pozorišta, pod voćslvom Denićevim, svoje zadatke su ispunili iznad svakom očekivanja i publika je sve pretstave, i one igrane u punom dekoru (TITilograd) i one igrane s minimalnom upotrebom originalnih dekora (na Cetinju i u Nikšiću), mogla da gleda u ambijentu koji nimalo nije reme:io utisak.

Kad je reč o snalažljivosti tehničkog osoblja ne mogu da ne pomenem bar jedam detalj. Na drugoj pretstavi »Gorskog vijenca« u Nikšiću, u sredini trećeg čina, u cemirali se iznenađa prekinulo osvetljenje. "Tu nepriliku će do kraja shvatiti samo oni koji su radili u pozorišvu. Publika Je očekivala, sigurno, prekid prefstave. TI do njega bi došlo da tehničari nisu neobičnom hiftrinom odnekuda dovuRkli daske i potstakli vatre koje su do fle tinjale da “dočaraju atmosferu narođa i glavara okupljenih oko vatara' gde se okreću ovnovi. Plamen je

·buknuo i na samo omogućio dalji ra-

zvoj prefstave nego joj i neočekivnno dao i jedan svetlosni štimung koji je veoma impresionirao. U toj situaciji i glumci su pokazali izvanrednu snalažljivost, vešto izmenili »mizanscene«, ćuvajući njihov logički smisno, i koncentracijom oko vatara izbegli da publika čuje samo reč a da ne vidi spoljni izraz aktivnih likova,

O umetničkoj vrednosti ovih Dpretstava pisaće, svakako, drugi. Ja bih hteo da učinim samo. neke konstatacije. Nijedna od «svih jedanaest pretstava, bio da je igrana unutra ili napolju, nije pala ispod nivoa koji je postizavan kod nas u Beograđu, na našoj pozornici, sa svima njenim udobnostima za glumce i

BROJ 6

tehničko osoblje. Glumci su, iako je od mesta do mesta trebalo prevaljivati desetime kilometara napornos puta po Žžezi { lišavati se naviknutih udobnosti prilikom smeštaja, uvek skoro bez izuzetaka, davali svoju najvišu meru. A bilo je i nekih pre= stava koje ćemo i mi iz pozžoli»iUa pamtiti, jer su punoćonmi ı bogatlstvom nijansirane igre doslizale pa i premašivale ono što smo na beogradskoj pozornici postizavali u najsrećnijim trenucima. To se desilo sa »Otelom« na Cetinju, gotovo sa Svima pretstavama »Gorskog vijenca« i, naročito, s »Glembajevima« u Nikšiću. Takve »Glembajeve« mogli bismo da poželimo kad se na jesen opet digne „Zavesa na našoj pozornici. Mnogi naši glumci su svoje uloge u Crnoj Gori igrali s više nerva i estetski čistije nego što smo navikli da ih Vidimo i čujemo, Mislim da se neću O– grešiti o druge ako istaknem Pantelićevog Jola na Cetinju, Kastelicu Urbanove, Pubu Bogatinčevićevog i Vu= ka Mandušića Lazarevićevog u Nikšiću. A posebno treba pomenuli metničke interpretacije Raše Plaovića koji je svuda morao da, u celini ili delimično, proba ·»Vijenac« i »Glembajeve« i da učestvuje u tehničkom rešavanju ove dve prestave, i Ljubiše Jovanovića, koji je igrao glavne uloge u svih jedanaest pretstava, nekoliko dana i bolestan, dostižući uvek svoj visok domet, pored toga što je na njemu ostalo da još i zamenjiBe otsutnog reditelja u »Otelu«. Pokloni koji su njih dvojica dobili ostaće u istini svedočanstVa o jednom velikom samopregorevanju i ljubavi za svoju kuću,

Ne može se reći da naša crnogorska turneja nije bila veoma naporna. Drugovi iz Crne Gore su činili sve da nam umanje brige i teškoće, ali je tu bilo i teškoća koje nikakva dobra volja nije mogla da otkloni, U naknadu za to. naša turneja je, pOgotlovu onima koji igraju u »Gorskom vijencu«, donela takvo obilje doživljaja u sasretu sa istoriskim lokalite= tima i živim ljudima, da im je preko njih Njegošev tekst sad postao još bliži i razumljiviji. Verujem da će ponesene neposredne lične Opservacije u mnogom našem glumcu još aktivnije pokrenuti fantaziju i da će im mnoge emocije ostaii trajno fik- + sirane u sećanju, spremne da se u igri pokrenmu i doprinesu adekvatnijem tumačenju uloga.

Najzad, nama je i te kako bilo zanimljivo i dragoceno da proverimo dramatfizaciju, a naročito re: sku koncepciju »Gorskog vijenca« pred crnogoPskim gicdaocem. FPlnoviceva režiska stilizacija, muestimično slobodnije koncipovana nego što to dopušta gledalac naviknut na naturalističke oblike (na primer guslar i pokajniće), trebalo je na ovome tlu da pokaže svoju umelničku ubedljivost i da razvije olpor jednog efemernog životnog iskustva. I ona Je to uspela. Dešavalo se da rediteljeve koncepcije u stilizovanju naiđu, ponekad, i na trenutno šumam otpor manjine, ali je on upravo snagom umefničke realizacije bivao brzo savladavan i prenkrenut u svoju pozitivnu suprotnošt (Kad o tome govorim aludnam na scenu 8 pokajnicama), Nesumnjivo je za nas da je Crna Gora primilla »Gorski vijenac« na sceni i njime se oduševila, -

Obogaćeno iskusivima jedne u mnogom pogledu teške lurneje, Narodno pozorište će otsad lakše i sigurnije primati na sebe zadatke ove vrste. A da je potrebno i za nas i Za publiku što ćešće odlazMi mnsama koje žudno čekaju veliki doživljaj sa sceme, naša turmeja je jasno posvedočila, Njen značaj je, smalram, utoliko veći, što je i ona ušla u Drogram proslave uslanka Crne Gore.

Milan ĐOKOVIĆ.

a ik koaI

BIBLIOGRAFIJA

JI

__DDOLDAH ____MCMLI

Martin Držać:

Izđanie »Jugoslovenske Knjige«, Beograd 1952, ćirilicom, str. 273,

Narodne poslovice I zagonetke. Priredio dr. Branko Magarašević. Izdanje »Prosvje-

Đunđo Maroje.

te«, Zagreb 195, Čirilleom, str, 2009, cema

175 din.

Moma Marković? MHorba Srbije 1941—

1945. Izdanje »Prosvete«, Beograd 19%), ći- | rilicom, str. 234, cena 100 din. f Vasa Kazimirović: Prođaja rodoljuba. i Izdanje »Prosvete«, Beograd 1952, ćirili-

com, str. 140, cena 70 dim.

Stjepan Kerečin: Oslobođenje Trsta. Iz- < danje »Prosvete«, Beograd 1952, ćiriliconi, |

str. 84, cona 45 din. Dušan Azanjac: Stigli smo u Norvešku. y Izdanje »Prosvcte« Beograd 195), Ćirilicom, str. 137. D. Blagojević — D, Adamović: Dve ge- a neracije. Izdanje „»Prosvete« Beograd |

1952, ćirilicom, str, 51. : Veljko Kuprešanin: Boj na Mišnru. 1/1% avgusta 1906. Izdanje »Prosvete«, Beograd 1952, · ćirilicom, str. 34, Relja Novaković: Bombarđovanie Beo grada 1802 Izdanje »Prosvete« Beograđ 1952, ćirilicom, str. 40.