Књижевне новине

BROJ 62

NAŠIH RADIO-DRAMA

(Nastavak sa pete strane)

stručnjaka, da pređe četiri do šest; zatim je, često, neophodno vršiti, pre konačne podele uloga, probna snima-

· nja sumnjivih mesta. Nažalost, mno-

gi naši istaknuti glumci nemaju dovoljno razumevanja za takva ispitiva– nja i odbijaju da im se podvrgnu, kao da je to ispod njihovog dostojanstva: ne znajući ili zaboravljajući specifičnosti radio-drame, i njenog slušanja i njenog izvođenja, oni smatraju da su njihovi kvaliteti, i glasovni, dovoljno poznati i da oni, usto, mogu registar i boju svoga glasa podesiti prema potrebi i želji rediteljevoj. Zato se onda dešava da mladi ljubavnik ima glas po kojemu bi mogao biti ne samo otac nego i deda svoje izabranice, ili da glumac govori iz nekog nemogućnog falseta, koji iskrivljuje lik i otežava razumevanje govorenog teksta.

Nije lako jednu humorističnu pripovetku pretvoriti u radio-dramu. Humor preko radija'· dolazi do punog izraza, ali komiku je mnogo teže ostvariti. Komika situacija, kiprokoa najvećim je delom, a sva samo vidljiva komika pojave i mimike potpuno izgubljena za radio slušaoca. Ali radio odlično prenosi komiku karaktera, ukoliko se ona izražava glasom, intonacijom, načinom govora. Obrađivač humoristične pripovetke to ne sme smetnuti s uma,

Možda uopšte najveće leškoće naže Radio-drame potiču otuda što nema dovoljno podesnih tekstova, ne samo originalnih radio-drama nego ni a= daptacija drugih dramskih ili pripovedačkih dela. Razlozi su tome mnogostruki. Naše književnike ta grana literarne produkcije ne privlači dovoljno: i zato što se dramsko delo primljeno za izvođenje u pozorištu po pravilu (bar dosad) i bolje nagrađuje i češće izvodi; i zato što dosadašnji nivo izvođenja radio-drama kod nas autoru ne garantuje uvek onako umetničko dejstvo njegovog teksta kakvo je on. želeo i zamišljao; i zato što velika većina naših „književnika ne poznaje radio-dramafturšku tehniku.

Tome se ne treba čuditi. Bibisiju (British „Broadcasting Corporation) stizalo je prvih godina posle rata prosečno pedeset radio-drama nedeljno, a od njih je samo dva od sto imalo minimalni nivo pismenosti i vladanja radio-dramaturškom tehnikom. Naša Radio-drama valjda tek za godinu dana dobije pedeset tekstova, i oni su uglavnom svi pismeni, ali procenat onih čiji autori vladaju radiodramaturškom ftehnikom neće biti mnogo veći: nego u Londonu. Mnoge od tih »radio-drama« sadrže scene zapažene jedino vidom, a ne sluhom, pa i takve koje su sasvim neprevodljive na jezik zvukova. U njima su opisani pokreti i položaji, boje i svetlosti, najčešće onako kako se mogu videti u pozorištu ili na filmu, a dešava se čak i da, u »radio-drami«, »zavesa polagano pada«. Autori stalno zaboravljaju da je radio-slušalac slep.

Najprostiji način da se slepac upozna s onim što ne može da vidi jeste da mu se to opiše. Radio-dramatičari to čine uvodeći zasebno lice, pripovedača ili špikera. Tako je učinjeno iu obradi koju slušam, i to nipošto nije za odbacivanje. I čovek sa zdravim očima rado sluša zanimljivog Dpripovedača. Potrebno je samo da to zaista bude živo i zanimljivo pripovedanje, a ne bezlično i suvoparno izlaganje fakata, i da pripovedač sam bude interesantan, a ne bez ikakve svoje fizionomije i bez određenog odnosa prema licima i događajima. 1 potrebno je da se autor odluči hoće li ono što ima da kaže reći kroz pričanje pripovedačevo „ilustrovano pojedinim scenama u dijalogu, ili će to skroz dramatizovati i eventualno samo dopuniti kratkim saopštenjima spikerovim; a pošto se odlučio. treba tu svoju odluku dosledno da sprovede do kraja. Ne valja ako je, kao ovde, prva polovina rađena na jedan način, a druga na drugi.

No rešenje sa pripovedačem kao jednom vrstom slepčovođe, mada je najrostije, nije uvek i najbolje. Ni slepac ne voli da ga stalno vode, pogotovu ako, zahvaljujući svom izoštrenom sluhu, može sasvim dobro da se snađe bez tuđe pomoći; a da bi slepac shvatio kakvo je mleko, daj mu da ga okusi, a ne da sluša tvoje srkanje i slađenje i pričanje kako je belo i slatko. Ni radio-slušaocu nije prijatno kad ga pripovedač potseća koliko lepih stvari on ne može da vidi, mesto da mu se omogući da ih ban čuje, a izgubiće sasvim strpljenje ako, kao u jednoj našoji radio-dramatizaciji, spiker objavljuje: »..dop:re galama geoske dece« — a od te galame nigde ni traga ni glasa, bar ne glasa koji bi dopro do slušaoca. Pa zar samo spiker ima uši? čemu je onda, i za koga, i taj mikrofon i taj radio-aparat?

Za književnika koji je savladao osnove radio-dramaturgije, radio-drama može imati veliku privlačnost: nigde drugde on ne može tako mnogobrojnim slušaocima šaputati u uvo svoje najskrivenije misli, nigde monolozi neće tako dobiti svoju punu izražajnu vrednost. Nema fe neverovatne fantastike, te potresne tragike, te lirske osećajnosti, te tajanstvene Jezovitosti, te uzbudljive napetosti koja se ne bi mogla izraziti preko radija.

Najzad, radio je napodesnije mesto za smele dramaturške eksperimente, jer je tu izvođenje skopčano sa srazmerno najmanjim troškovima. ·

Dobar deo programa naše Radiodrame sastoji se iz prenosa pozorišnih pretstava: izvode se odlomci iz komada koji se prikazuje ili čija će premijera biti uskoro. Takvi prenosi imaju neosporno dokumenfarnu vred-

%

nost, kao što je imaju 1 prenosi iz Skupštine ili sa sporiskih igrališta; oni omogućuju radio-slušaocu da čuje jedan mali deo onoga što Beograđanin u gledalištu može da čuje i vidi. Ipak, spremani za pozorište, po sasvim drugom kriterijumu i bez obzira na zahteve prenošenja i primanja preko radija, ti odlomci iz pozorišnih pretstava ustvari nisu rađio-dramska izvođenja.

Još znatniji deo programa ispunja-– Vao se doskora komadima koji su # uspehom igrani u centralnim pozorištima. Mada su ti komadi, najčešće, posle „izvesne adaplacije i potrebnog skraćivanja uvežbavani za radio sa naročitom trupom, njihovo izvođenje je ipak, zbog površnog spremanja, na brzinu, pa i sa slabim izvođačima, ponekad pretstavljalo karikaturu onoga što se u pozorištima prikazivalo.

U poslednje vreme počelo se obraćati više pažnje i na adaptaciju teksta i na rad sa glumcima. Prišlo se i javnom izvođenju radio-drame pred malim brojem gledalaca. Kao pozorišno postignuće, prvo takvo izvođenje (»Naslednica«) bilo je neosporno uspelo; ali o njegovoj vrednosti za radio-prenos ne može se dati konačan sud, Jer taj prenos nije vršen sa javnog izvođenja.

O samom spremanju jedne radiodrame za takvo izvođenje može se reći da ono, pored očevidnih preimućstava (veće zalaganje glumaca, koji Uusto, svoj tekst moraju govoriti napamet; publika kao učesnik u izvođenju), ima i skrivenih opasnosti: ni glumci ni reditelj ne usretsređuju se na to da isključivo akustičnim · izražajnim sredstvima deluju na slušaoca. Otuda može pri radio-prenosu doći: do nejasnosti »planova« (prednji i zadnji plan) zbog zanemarivanja zvučnih kulisa i njihove udaljenosti od mikrofona, jer su ti planovi pri.javnom izvođenju orijentisani prema gledaocu i vidljivi, te ih prisutna publika jasno razlikuje i kad nisu zvučno dati; do dugih i praznih pauza, jer su one pri javnom izvođenju ispunjene vizuelnom glumom, koja za radio-slušaoca ne postoji; do sporog i isprekidanog ftempa, dpet, razume se samo za mnogobrojne slušaoce, ne za malobrojne gledaoce; do preglasnog ili pretihog govorenja, jer je dinamika podešena više za gledalište, nego za mikrofon; do nedovoljne diferencira= nosti u glasovima partnera, i t. sl.

'wsled svega toga slušalac može imati utisak da nije dobio sve, da mu je uskraćeno nešto što bi mu moglo dati samo'prisustvovanje Javnom izvođenju ,ili pak televizija, Ne sme se. zaboraviti da isto onako kako pozorišna. pretstava nije ono što se na pozornici dešava, nego ono što dopre do gledaoca ,isto tako ni radio-dramsko izvođenje nije ono što se izvodi, javno ili ne, nego ono što dopre do radio-slušaoca. Javno izvođenje može biti od kori-

sti gde učestvuje publika, njeno reagovanje, na primer smeh, odobravanje, oduševljenje, ne sa-

mo aktivira izvođača nego i samo postaje sastavni deo priredbe, tako da se raspoloženje gledalaca u dvorani, prenošeno preko radija zajedno sa izvođenjem na sceni, prenosi i na slušaoce. Zato od javnih izvođenja ne treba odustati; ali ona nisu primenjiva za svaki komad i ne rešavaju probleme radio-drame. Ne rešava ih ni dosadašnji način rada, sa zasebnom radio-trupom sastavljenom od glumaca slučajno skupljenih, s ko-

jima reditelj svake druge neđelje izbacuje po jednu premijeru, ili samo sa pozorišnim glumcima i rediteljima, koji taj posao obavljaju uzgred. Naša Radio-drama se mora emancipovati od pozorišta — ali ona se ne može odreći saradnje naših istaknutih pozorišnih glumaca i reditelja.

Možda bi najsrećnije rešenje bilo da se sastavi mala trupa čiji će se članovi birati po naročitom kriterijumu: talentovani glumci sa izrazitim i osobenim a jasno diferentnim glasovnim i govornim izražajnim kvalitetima, bez obzira na eventu-= alne nedostatke u pojavi, mimici jtd. nedostatke koji ih mogu činiti nepodesnim za pozorišnu glumu. Ta probrana mala trupa, sa sopstvenim kompetentnim «yrediteljem i umetničkim „rukovodstvom na čelu, pretstavljala bi stalno jezgro, koje će savršeno ovladati tehnikom radioglume, dok bi se istaknutim pozoriŠšnim glumcima, prema njihovoj umetničkoj individualnosti, i dalje poveravale složenije uloge, a pozori« šnim i filmskim rediteljima pojedini režiski zadaci, koje bi oni rešavali uz stručnu pomoć glavnog reditelja i ru– kovodstva radio-trupe.

Kad bi uz takav način rada došla još i usavršenija tehnika snimanja i prenosa radio-drame i kad' bi naši književnici češće slali dobre, originalne radio-drame i radio-adaptacije, verujem da bi se nivo naše Radio-drame mogao podići na zavidnu visinu.

Hugo KLAJN

Petar

AŠI

(Nastavak sa šeste strane)

I zato jedna radikalna i posvemašnja preorijentacija na sektoru muzičke nastave kod naše školske omladine ne bi više smela da trpi odlaganje. Ali i u sadašnjim neutešnim prilikama simloniski koncerli namenjeni omladini imali bi duboki smisao i opravdanje. Pažljivo odabrani programi, u kojima bi se išlo od prostijih ka složenijim oblicima i pri čemu ne bi trebalo zamarati mlade slušaoce opširnim tumačenjima · dela na programu nego ih uz najneophodnije napomene uvesti u slušanje muzike i prepustiti ih muzici da ih ona snagom svojih izražajnih 'sredstava privuče i zadobjje bio bi, čini mi se, najbolji put povezivanja muzike sa omlad:nom. Ulisci koje bi omladinci nosili sa ovih koncerata, koji bi trebalo da se za određene grup: održavaju u redovnim vremenskim razmacima (najmanje jedanput u mesecu), bili bi bez sumnje većeg dela ovih mladih slušalaca u toliko meri snažni da bi njihova privrženost muzici Ostala trajna za ceo život. Stalnim i sistematskim radom na tome polju i Filharmonije kao i drugih naših umelničkih kolektiva i pojedinaca, bio bi za buđućnosi dobrim delom rešen problem koncertne publike koji se u poslednje vreme počeo jspoljavati u tako akutnoj formi,

Ali postoje i drugi momenti, čija je prirođa pretežno objektivna, koji su doveli do krize koncertne publike. Pogkupljenje, u meri više nego oselnoj, ulaznica za koncerte, pozorišle i bio: skope, i uporedo s tim poskupljenje knjige, dovelo je većinu posetioca O-

ONCERTNI PROBLEML

vih priredbi u nemogućnost da udovolji svima ovim „kulturno-esfetskim potrebama. U cilju održavanja budžetske ravnoteže bili su nažalost brisani odnosno svedeni na najmanju meru pre svega koncerti (razume se, koncerti domaćih umetnika u prvom redu). Kada se zna da su cene ulazni-

cama, od novembra prošle godine, poskupile za olprilike 40—60% ·“Đ5Đza koncerte domaćih umetnika a za

100%, pa i više, za koncerte umetnika sa strane, prirodno je i posve razumljivo da se ovo poskupljenje moralo odraziti na poseti koncerata, U ovakvoj praksi koncerinog poslovanja žrtve su postale domaći umetnici i umetnički amsambli. Poskupljenje ulaznica moglo je imati svoje ekonomsko opravdanje ,ali iskusiva stečena tokom protekle sezone dovode u Pitanje visinu izvršenog poskupljenja ulaznica. Smanjenjem publike „skoro na polovinu, a ono je došlo i kao Dosledica poskupljenja ulaznica, zadat je ozbiljan udarac normalnom toku i razvoju našeg muzičkog života a u materijalnom pogledu ostalo se otprilike na istom. Mislim da bi temeljna analiza ovoga pitanja, na osnovi iačnih finansislih podalaka, pojedinačnih i u celini išla u prilog mogućnoj reviziji cena koncertnih ulaznica. Poluprazna dvorana Kolarčeve zadužbine na domaćim koncertima nije jedino zlo našeg Rkoncertnog živola. Uporedo s povišenjem cena ulaznicama, Što je osetno uticalo na posetu a time i na finansiski ofekat svakog pojedinog koncerta, došlo je i do znatnog povećanja svih režijskih troškova. A oni su danas toliki da priređivanje koncerta znači za svakog našeg umetnika ulaženje u pravu finansi-

= KNIŽEVNE NOVINE

BELEŠKE UZ SLUŠANJE

i w

STRANA 7

| PORZŽIJA I MOGUĆNOST JEZIKA

(Nastavak sa četvrte strane)

nutno nije reč. Pa prema tome sve ono što bi se u najopštijim crtama moglo odnositi na zakone ljudskog mišljenja mora se, opet u krajnjoj instanci, odnositi i na zakone jezika. Jedno se od drugoga ne da odvojiti, iako se ne može jedno na drugo &Vvesti. Istraživati mogućnosti jezika ne znači ništa drugo već proširivati svoje saznanje istrašivačkom praksom, ne uzima– jući stvarnost u obliku objekta, ili u obliku kontemplacije, već kao ljudsku čulnu delatnost, praksu, ij. subjektivno, kako bi Io sa izvanrednom preciznošću rekao Marks u prvoj tezi o Fojerbahu, Dakle, ne ispitivanje jezika kao jezika već proširivanje saznanja. Ne kontemplacija o jeziku, nego razvijanje jezika kroz razvijanje saznanja stečenog na osnovu prak se, crpene na izvorima stvarnosti u procesu same njene promene pod dejstvom ljudske delatnosti,

Ako sledeću Belićevu postavku o imenici ne shvatimo statički i posma-– irački, tada će ona moći dobro poslužiti da upravo pokaže kako se u jednoj reči nagomilava saznanje stečeno praksom:

»Nema nikakve sumnje da u jeziku prave imenice sa svojim opštim karakterom postoje »potencijalno«: da se u svakom posebnom stvarnom slučaju mogu upotrebiti ili da se, kako se obično kaže, njihovi znaci mogu ostvarivati. Zamislimo samo kako se pretstava »kuća« menja u različnim ostvarenjima samo u jednoj ulici, a kamoli u celom gradu ili zemlji: a alo još uzmemo različna podneblja i različne zemlje, ona će dobiti mnogo novih osobina. Čovek je svoju pretstavu »kuće« proveo, ma na koji način bilo, kroz ta mnogobrojna ostvarenja, cn je svoju preistavu »kuće« znatno

obogatio, dodajući osnovnim obaveznim njenim elementima i mnogo novih. Svaka reč postaje na taj način riznica mnogih osobina, koje će u da-

rf

Lubarda: BITKA NA VUČJEM DOLU (SKICA)

ljem razvitku jezika dopustiti da se sve pojedinačne osobine ovog opšteg pojma vezuju sa drugim pojedinačnim osobinama i da se tako po tome druge preistave i njihovi predmeti na ZOVU nazivom pretstave »kuća«. (A. Belić: »O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku«, sir. 491)

Mislimo da je ovo dovoljno jasno i da nije potrebno dati nikakav komentar o tome kako nastaju izvan=vredno mnoge nijanse značenja reči, kako reč kroz svoju upotrebu razvija svoja značenja kroz sam proces razvoja ljudskog mišljenja, Otuda istraživali »mogućnosli« jezika mimo istraZživanja konkretne stvarnosti, i to kroz neposredno učestvovanje u njoj, i jeste korak koji odvodi poeziju do takve apstraktnosti, koja se inače naziva dekadencom.

Pre nekoliko meseci Francis Scarfe (Glazgou) pokušao je da filološkom metodom uđe u stil, pa i sadržinu poezije Remboa. On nije uspeo upravo zbog toga što je polazio sa stanovišta da se samo pomoću jezika može zaći u poeziju, — a time je odvojio jezik od mišljenja i mišljenje od svoje društvene osnove. I njemu je lebdela pred očima, ne pesnička vizija, već filološka hipoteza o stvaralačkoj snazi poezije u oblasti jezičkog razvoja koja bi se zasnivala na istraživanjima »mogućnosti« jezika, a ne na saznanju, pa je i morao doći do svega nekoliko vrlo jednostavnih jezičkih operacija kojima se Rembo služio pri stvaranju. Scarfe je pesnikove operacije ovako klasifikovao. U prvu gru= pu je uvrslio jezički proces pomoću kojega se alributi lepoga tretiraju na pežoralivan način, kao na primer: upotreba | pežorativnih „adjektiva myosotis immondes«, »ragodts de lys svrupeux«; upolreba pežoralivnih supstantiva – »elysters d'extase«,»erachats sucrćs« dei Nymshes noir; upotreba pežoralivnih glagola — »Tu torcherais des floraisons«... »Incague la mer de Sonrente«; upotreba pežorativnih pret-

sku avanturu koja se normalno svršava deficitom ili, u boljem pa i najboljem slučaju, ako da.prihodi pokriju rashode. Radi ilustracije iznosim pregled režiskih iroškova za jcedan koncert, Uprava Kolarčeve zadužbine uzima za dvoranu, kada se cene ulaznicama kreću od 40 dinara na više, 15.000 dinara. Štampanje Dplakata plaća se oko 5.000 dimara, programa oko 2.000 dinara. „Lepljenje · plakata 1.600 dinara. Kratke anonse, od nekoliko ređova u »Borbi« i »Politici« oko 1.200 dinara (za svaku anonsu). Sem toga, od bruto prihoda Koncerina poslovnica zadržava 10% za pokriće svojih režiskih troškova, 4' otpada za autorske fantijeme i 2%/0 za upotrebu koncertnog klavira. Znači da se ukupni izdaci za jedan koncer: penju na 35—40.000 dinara, A prihod? Rasprodana dvorana Kolarčeve zadužbine, sa cenama od 40 do 80 dinara (ova se skala primenjuje kod većine domaćih solističkih koncerata) ostvaruje prihod od "72.000 dinara. Potrebno je, prema tome, da se rasproda polovina dvorane da bi se kako-tako pokrili režijski izdaci. Rešenost naših umelnika da i pod ovakvim malerijalnim uslovima priređuju solističke koncerte, da ma i uz cenu materijalnog gubitka održe kontakt 5 publikom, prelstavlja jedinu ulešnu pojavu u ovom inače vrlo teškom staHju u kome se malazi naš koncertni život. Ali ovakav njihov stav, da se i pod ovim uslovima bore za svoju Ume{lnost i svoj umetnički napredak, što u isto vpPeme znači i borbu za našu umetničku kulturu i njen prosperitet, ima svoje granice na kojima će se konačno slomiti i najupornija ambicija i najizgrađenija umetnička

svest. Poboljšanje današnjih zaista neodrživih uslova u pogledu na solističke koncerte postavlja se danas pred našu javnost u svoj svojoj oštrini i teško će podneti bilo kakvo odlaganje. Udruženje muzičkih umetnika koje je svesno i težine ovoga problema i odgovornosti koju nosi, čimi sve što je u njegovoj moći da dođe do jedne koncerine dvorane namenjene isključivo za kamerne koncerte. Ova dvorana 'rebalo bi da bude prostorno mnogo manja od Kolarčeve zadužbine 4—500 mesta. Ako Udruženje muzičkih umetnika uspe da za iduću sezonu obezbedi novu dvoranu namenjenu solističkim koncertima, ako, pored toga, dođe do dobrog konecrtnog klavira, doprineće vrlo mnogo poboljšanju našeg koncertnog života i olkloniti ceo niz teškoća koje su danas kočnica njenog normalnog toka, Mišljenja sam da je ovo danas najpreči zadatak Udruženja. I ne samo njegov nego i svih onih koji su u mogućnosti da doprinesu što skorijem rešenju ovoga pitanja.

Na kraju jedan apel Jugoslovenskoj koncerinoj agenciji. Trebalo bi da u idućoj sezoni svede na najmanju meru neravnomeru raspodelu koncerata inostranih umelnika i da njihova gostovanja usklađuje sa sezonskim planom koncerata Beogradske filharmonije, i Koncertne poslovnice. I da nam dovodi sa strane Dre svega ono što pretstavlja visoki umetnički kvalitet, A i međurepublička razmena ne bi u idućoj sezoni trebalo · da

doživi mršavi i žalosni bilans kao Što

je bio slučaj u ovoj sezoni.

Mihailo VUKDRAGOVIĆ

stava — »Ces poupeuaurs vegetaux em pleure«... »Des PFleuregs pareilles a des muhfles«... I lako dalje, U drugu grupu je stavio onaj lingvistički proces pomoću kojega se postiže poetliziranje »nepoetičnih« izraza, na primer: »Des fleures... qui bavent des pommades d'or«. Zatim navodi niz reči iz raznih dijalekata, slenga, medicinske i stručne literature, a posebno se zaaržava na upotrebi imperaliva i tome slično. _ Sve je to pokazalo da ovakvo istraživanje jezičkih mogućnosti ne dovodi ni do čega, a najmanje može da posluži rešavanju finih problema este tike u vezi sa jezikom poezije, Spajanje reči kod Remboa koje je ovaj lingvista pokušao da klasifikuje po nekim principima, niti se daje klasifikovati, niti se ma kakvim klasifikacijama da objasniti, niti se od tih klasifikacija iko može naučiti kako &e sivara pes= ma. One su zanimljive, i imaju poseban značaj za filologa koji jeziku pristupa kao objektu ispitivanja i koji posmatra kako iz sudara dve reči iskre nova značenja koja nisu sadržana ni u jednoj od njih. Ali dovođenje u vezu dve reči nije stvar jezika već saznanja, poetskog mišljenja. Stoga ni zaaatak poezije nije ispitivanje jezika, a sve ostalo u njoj i sa njom da postane drugorazredno, ne primarno. Kada je već u Pavlovićevom članku, po mome mišljenju neumesno, uzeta Davičova poezija kao ilustracija, treba reći toliko da Pavlović nije umeo ao kraja da izdiferencira Davičovo nastojanje da jezik podvrgne poetskoj misli, od „Davičovog filologiziranja koje uvek pretstavlja neku vrstu ortopedije da bi se pad poetske misli zadržao ili podupro, ili aa bi se uhvatilo ono saznanje koje propada kroz reči kao voda kroz re= šelo. Pavlović nije video, nama tako *izgleda, Davičovu potrebu da se oslobodi jezičke Jogike tada kada ona nije adekvatna njegovoj poetskoj misli, da bi upravo misao učinio adekvat nijom sadržinom organizujući je svoOjim jezikom. Ali nije reč o Daviču već o Pavloviću, i o njegovim nastojanjima da pomoću poezije istražuje jezik i da to istraživanje proglasi za primarno u poeziji.

Već iz ovoga bi se moglo zaključiti đa se pesnikov rad ne sastoji samo iz njegova rada na rečima, „njihovim značenjima leksički shvaćenim, pa čak ni na odnosima koje reči međusobno zauzimaju da bi svoja značenja razvila istovremeno kad ih i određuju, kad iz svoje opštosti prelaze u posebne, konkretne pojedinačnosti, da bi se pod pritiskom nužnosti uvek rađale kao nove, prvi put upotrebljene, da bi time i proširile svoja opšta

značenja i upravo obeležile put jezičkog razvoja koji i jesle zbog toga i mišljenja. ,

put razvoja društvenog Kad bi se jezik poezije a3astojao samo iz takvih radnji, tada bi posao pesnika bio vrlo malo drukčiji, ili čak ni malo različan, od posla pripovedača, ili svakog čoveka koji piše ili govori. On bi se sastojao proslo u tome da se nađe adekvalan izraz, i adekvatan oonos između reči, Ali stvar nije tako jednostavna. Da bi pesma zazvučala, progovorila ne samo jezikom reči, već i njihovom melodijom, jezikom pesme, čitav jedan nov sistem značenja javlja se u poeziji. Kad bismo mogli bez tog jezika poezije koji se razvija na osnovu jezika govora, ali koji ga u izvesnoj meri i negira već samim tim što je njegov nov i relativno samostalan pojavni oblik, mi tada ne bismo, imali potrebe za poezijom uopšte. A ako ne bismo imali potrebe za njom ona se ne bi nikada ni javila.

Poezija stoji na razmeđu dva jezika, govornog i muzičkog, zasežući u drugi izlazeći iz prvog, ali nikad ne napuštlajući govorni i nikad oslobođena drugog. Ona razvija melodđiske elemente govora, i ne samo te ele mente, ona raspoređuje „akustičku slrukturu reči i njihovih glasova u šire jedinstvo, a to je nesumnjivo bogatstvo melodijskih sastavaka, usklađenih i tako čvrsto povezanih da sva zbivanja u njihovim procesima samo pružaju bezgranične mogućnosti variranja unutrašnje glasovne đakustike, koja, iako je fizikalna, objektivna, izražena kao raspored akustličke energije ı marljiva i opipljiva, nije oslobođena aruštvene istorije koja je gradila jezik zajedno sa izgrađivanjem ljudskog mišljenja. I koja je taj objeklivni, fizikalni činilac učinila društvenim i subjektivnim, više ljudskim ili upravo sasvim ljudskim, njegovim po formi kojom je raspoređena struktura govorne malerije, po formi koja se javlja kao obleklivni faktor pri »čulnom nadražaju«, da bi preko njega u samom pretvaranju njegovom u »činjenicu svesli«, u osmišljavanju i pridavanju značenja upravo iim elementima akustičke prirode iz kojih su reči građene, delovala na organizova– nje našeg mišljenja u materiji misli, Istraživanje te jezičke oblasti opet je posao posebnih nauka, a ne poezije. Nju može i čak i treba da poznaje pesnik, on njome može da se bavi i da je istražuje radi svoje poezije i svoje opšle kulture, ali to opet nije zadatak poezije.

I kako se god uzme, primarno poe-. zija nije istraživanje mogućnosti jezika, Ako se pođe lim putem, „čovek mora doći ao nauke, njome se ozbiljno pozabaviti, pa je ili napusbiti ako ne misli njoj da se posveti, ili joj prići i u radu istrajali. Ostati na principu Roberisove primarnosti poezije, a drukčije postupiti, pretstavlja ozbiljnu opasnost da se čovek zavara, da verbalizam proglasi za poeziju ili da ona to poslane bez obzira na iskrenost koja može da ovlada u momentu stva– ranja, da stvori iluziju poezije čak i tada kad zaista poelski doživljaj postoji u svom dobro poznatom vidu.

To su opasnosli kojih se treba čuvei. -

One su opojne, ali njihova slerilnost Je lako gorka da za sobom oslavlja samo loše iskuslvo, +

Đorđe KOSTIĆ

\