Књижевне новине

: M

i Neprestano se sukobljavamo sa granicama i okvirima. Granica je, istina, mne samo Ono što nas čini čvrstim i statičnim, već istovremeno i ono što mas ukida, prevazilazi negira, da bi se u nekoj novoj meri opet postavila | Tlao granica. Tako se naša teoriska i praktična aktivnost neprekidno nalazi u suđaru sa okvirima, ličnim i društvenim, težeči kroz to sukobljawanje ka beskrajnim perspektivama i

__widicima. Pitanje je samo, kako i na

Koji način svešno razbijati ustaljenost \{ krutost, krećući se neprestano ka novim oblicima, ka novoj meri, koja će se i sama opet istaviti kao unutranja granica koja đe mora ukinuti. e je utoliko važnije, Jer živimo

u vremenu koje je samo sobom izvanredno živo, talasavo, nemimo i nervozno, pa su tu perspektive često zamagljene sitnim, fragmentarnim otgsecima stvamosti epohe, koji otežavaju, nekiput, da se stvori čvrsto, Obie tle i uspostaviti neophodan ntinuitet, koji bi povezivao prošlost sa budđućnošću, jedinku sa društvom, umetničku švest ša dobom u ·kom živimo. Nedovoljna čvrština u izvesnim slučajevima — ove podloge, kontinuiteta i povezanošti, naročito na literarnom „planu, i jeste jedan od tužnih podataka o našem vremenu. Jer, nišu u pitanju Samo nemiri i neizvesnosti koji prate naše živote na širokom planu svetskih zbivanja: mit je reč samo i isključivo o pretnji novim ratom, atomskoj bombi i pregovorima u Koreji; niti isključivo i samo o objek“ivnom procesu razvoja i kretanja socijalizma. Postoji pored toga | jedna druga kategorija motiva i uslova, užih, posebnijih, koji, u zajednici sa ovim-= ma, čine da se u našoj književnosti došlo do rezultata koji će jednom u budućnosti pokazati da se negde i nekad nije uhvatio smisao, da se nije uklopilo u tok, đa se prosto iz težnje za prevazilaženjem, otišlo u raskorak ša životom, u neoriginalnošt i mrtvilo. Nisu u pitanju u tom slučaju, samo imperativi današnjice, potreba da se živi na svom tlu, već i to da se jednom pokuša da se razbile neistinita pretstava o »novom« u književnosti, koja proizilazi iz potrebe negiranja okvira i granica (nužnoj pojavi, zako-• nu življenja), pa odlazi ne u nešto zbilja novo, ne u novu meru i novu granicu, već se rasplinjava u kopiju ili modđifikcaiju tuđih mera i tuđih granica, koje se ne mogu uklopiti u objektivne protivurečnosti naše sredine. Jer, proces književnog stvaranja, složen i ispreplet*an, uvek u ošnovnim linijama pretstavlja borbeni mapor za ulkidđanjem mvojih ogranmičenja i svoje krute, zatvorene individualnosti i utapanjem u nove, šire okvire društva, u objektivno, čime se istovrememo i subjektivne granice šire i prevazilaze, U skladu sa talentom i moći tog samoukidanja, udvajanja i prevazilaženja, pisac-umetnik istovremeno ocrtava i nove oblasti, novu perspektivu u koju će kap po kap uroniti ne samo pojdeinac, čovek, već i čitav drhtavi tok stvarnosti, elementi ili celina ljudske psihe, senzibiliteta, odnosa itd. Te no've oblati i perspektive u književnosti čak i kađa znače čitav skok, prekid Kkontinuiteta, ne mogu biti niktđa van opšteg kretanja, van prošlosti i sadašnjosti Takva negacija dosađanjih izTrTažajnih mogućnosti, koja u oblasti umetnosti i umetničkog ima najmanje vidno acrtame konture, naimanie čvrst i uočljiv karakter, znači uvek i relativru promemu i relativno jedinstvo, i relativnu novost i relativnu vezu sa čitavim dotađanjim stvaranjem. Pri tom su fe veze izvanredno mhnogostruke, odnosno one znače i pružaju mogućnost za određivanje vrednosti novo nastalog dela iz raznih estetičkih aspeka*a, a, najšire uzeto, i iz aspekta njegove usmerenosti ka novim, širim horizontima. Takvo delo mnači zbilja novost, doprinos, a ne »Suvu, besplodnu negaciju«; ono istovremeno znači i pravu umetnost, vesnika buduće istime, jer je niklo i prodrlo u možda još sWrivene, ali realne razvojne tendemcije novih odnosa, novih oblika i novih sukoba, ili je več davno formirane odnose, ob-

like i sukobe uspelo sugestivno, na relativno nov način i originalno, da

VN.

Zoran GAVRILOVIČ

izrazi. Da bi takvim postalo, delo je moralo da zaokmruži, poveže i sažme u celinu, iskiđane, „pojedinačne podatke Svoga vremema, da uspostavi sklad | vezu, da se graha i pruža kroz pravu atmošferu stvaranja, a ne kroz beskrvnć, antiliteYyarne privide neorišinalmosti.

Tužan je podatak našeg vremena đa se razbijanje okvira i granica kod nekih naših književnika ustvari vrši samo na bazi asimilovanja prostog, mehaničkog, onih literarnih mogućnošti koje su ponikle u drugom nekom prostoru, u drugoj društvenoj formaciji, drugoj šredini. Tim se jeđnostranjm putem ustvari gubi onaj širi, dublji, društveni značaj i funkćija umetnosti, jer še sve svodi na prosto, subjektivno prodiranje i besplodno, ne ukidanje, Već premeštanje ograničenja u bezvazdđušni proštor tuđih mogućnosti. Otuda u našoj knjižemvosti treba pažljivo dvojiti »novo« od novog, i »modernmo« od modernog. Crnjanski je u svojim najboljim de lima uvek značajan književnik, bez obzira na to što je njegovo stvaranje u određenim društvenim i književnim ušlovima zbilja značilo novinu i negaciju dotađamjih oblika, koji su postajalj mrtvi i ukočeni. (Mogućnosti za takve prave, dijalektičke negacije praktično su nebrojene i vanšablonske, jer zavise od subjektivnih mo gućnosti i sklonosti njihova tvoraca). Ta novima čak i ne čini bitnu vrednost njegovog dela, bar ne onako kako je to Crnjamski pokušao teoriski da objasni. Pa čak i u tim teoriskim razmišljanjima o svom stvaranju i O mođemizmu uopšte, Crnjanski je bio sveštan te tesne povezanosti svog dela sa životnim manifestacijama koje su bujale oko njega. Braneći svoj način stvaranja i svoj pogled na umetnost, onje pisao još 1921: »Što se tiče naših »hipermodermnih sadpžaja«, mi ih se ne bojimo, Za nama je masa „onih koji su među lešimama, pod otrovnim plinovima, osetili prilično »hipermoderne semzacije«, koji su izgubili radost, koju ni porodica nij običaji ovijeni lažnom »koprenom sreće« ne vraćaju više«, Tako bitna vrednost leži ustvari u onome što je Crnjanskog i činilo novim i vezivalo za našu književnost i naše društvo, znači u relacijama koje su ga činile našim pešnikom kraj sveg novog sadržaja koji je ulio u svoje likove, Jer ako je Apoteoza mačila novi književni izraz karakterističan za previranja u literaturi posle Prvog svetskog rata, Ona je istovrememo bila i ostala i izraz shvatanja, odnosa i borbe naših ljudi u tom opštem metežu, bila i ostala literami izraz i svedočanstvo živoinih pojava koje su se razvile u našoj sredini, pod specifičnim uslovima naše borbe, potčinjenosti i robovanja, i time se Oma vezala | za Krležu i za Šantića, i za Ćopića i za Zmaja. Drukčije ne mogu da zamislim Književno delo Crnjanskog, vam tih veza, u kojima je om i damas ostao originalni književnik. Njegovo književno delo je bilo plod epohe, reflektovalo i istovremeno obasjavalo epohu; novina je bilo i u sadržaju i u formi, ali su te novine ostajale ispunjene realnim, stvarnim određbama stvarnosti i društva u kome je živeo.

Kad se te složene veze poremete, a remete se obično na račun opštijih društvenih okvira, koje je teže razbijati i prevazilaziti, jer je zato neophodno imati umetničke snage i moći, tad se negacija zastarelih ili savremenih književnih oblika svođi na prošto zaobilaženje i zamenjivanje postojećih metođa onima koji su na nekom drugom tlu ponekad još i mogli da muače nekakvu konkretniju formu kretanja unapred. Naša književna prošlost — i mažalosi i sadašnjost — puna je primera za fo subjektivno potčinjavanje i nestvara– lačko prenošenje tuđih napora pa je Stoga istovremeno i Duna primera an tilijerarmih »modemizama«, Da i ne

(Nastavak na šestoj strani)

KNIIŽEVNE NOVINE = ..

NICE ı OKVIRL U potrazi za gospodinom Smitom

_ Lamentacija za jednim valjanim izdavačem

Čitajući { prečitavajući dve Knjige sestara Bronte, nedavno izišle u izdanju »Novog pokolenja« (Emili Bronte: »Orkanski višovi« i Šarlota Bronte: »Džejn Ejr«), s namerom da prevođe ovih dvaju interesantnih roma-

na propratim nekom prigodnom be-

leškom, uzeo sam da prelistam i pregledam i neobično savesno rađenu dokumentovanu i. vrlo instruktivnu knjigu: »Život Šarlote Bronte« iz pera gospođe E. C, Geskel, poznate engleske spisateljke, saradnice Dikensove, i mlađe savremenice i prijateljice Šarlotine. A u toj knjizi, pisanoj toplo ali obiektivno, naišao sam na jedno mesto koje me je, u vezi sn mojim sopstvenim iškustvima oko izđavanja i opreme Knjiga — a koje naš autor nije imao u tom poslu nezgodnih iskustava — navelo da umesto nameravane beleške napišem pre svega ovaj članak čiji naslov, uzet jednim delom iz pomenutog životopisa, aludira na večiti i još neostvareni san svih autora — da nađu izdavača u kome će imati druga i prisnog saradnika, pa i pomagača u književnom poslu, koji to treba odmah naglasiti, nije samo idilična zabava dokoličara, već iscrpljujući, enervantan Dosao, »neprekidno mučenje«. kako je to kazao Čehov u svom »Galebu« na usta književnika Trigorina, (»Pitam vas čega tu ima divnog i sjajnog?... Osećam da jeđem svoj život, da za međ koji dajem nekome u prostoru, ja 8akupljam prah 8 najlepših svojih cvetova. kiđam samo cveće i gazim njino koremje«), rad teži od kopanja (Bora Stanković) i posao koji spada u kategpotiju »po život opasnih zanimanja«, kako je to neđavno rekao ieđan od naših istaknutih savremenih književnika. Sudeći po onom što sam 8 Osećaniem divliemja. pošte i čuđenja našao u knjizi gospođe Geskel, i ja bih bio neobično srećan đa sam sreo izdavača na kakvog je, na sreću svoju i đocnijih svojih čitalaca, ima tome više od sto godina naišla tađa još nepoznata Šarlota Bronte, najstarija od živih kćeri Patrika Bronte, siromašnog provinciskog paštora, šaljući u London, izdavačkom pređuzeću »Smit i Flder«, rukopis svog romana »Džejn Ejr« pod pseudonimom Karer Bel i s napomenmom da nije mogla platiti poštarinu za paket, budući da je mala pošta u Havortu nije primala, Pa zato, umesto dđalieg objašnjenja, najbolie da citiram šamu gospođu Geskel: »Kađ su buđući izdavači ovog značajnog romana primili rukopis, »Džejn Ejr+ je dođeljen jednom gospodinu u službi preduzeća da ga prvi pročita Čovek je bio toliko potrešen karakterom priče, dđa je svoju impresiju vrlo snažnim izrazima Saopštio gospodinu Smitu, koga je, izgleđa, vrlo zabavljalo divljenje. ko" je rukopis izazvao. »Toliko ste očarani, đa ne mogu đa vam „poverujem«, rekao je smeškajući se. Ali kađ je drugi čitalac, neki razboriti Škotlanđanin, koji nije bio sklon entuzijazmu, poneo uveče rukopis kući i toliko se zainteresovao za nj đa je sedeo do pola noći da bi ga pročitao, rađoznalost FOspodina Smita bila je dovoljno Dpotstaknuta da sa navede da i sam Dpročita rukopis i, ma koliko da je roman bio hvaljen, našao je đa pohvale nisu prevazišle jstinu«.

U belešci na dnu stranice istinoljubiva i precizna gospođa Geskel citira samog izdavača g. Smita:

»Rukopis „»Džejn Ejr« čitao je u svoje vreme gospodin Vilijams, Doneo mi ga je jedne subote i rekao da bi želeo da ga pročitam. Tada još nije bilo subotnjih polupraznika kao danas, i, kao obično, štigao sam kući tek dockan uveče. S jedmim prijateliem bio sam ugovorio sastanak u nedeliu izjutra: trebalo je da se nađemo oko 12 časova na jednom mestu dve ili tri milje udaljenom od naše kuće, da bismo izjiahali izvan grada.

Pošto sam u neđeliu izjutra doručkovao, poneo sam rukopis »Džejn Ejr« u svoju malu radnu sobu i otpočeo da čitam. Priča me je brzo uhvatila. Nešto pre dvanaest doveli su mi konja pred vrata, ali ja nisam mogao da

at oko

Erih KOŠ

ostavim knjigu Napisao sam dva ill tri ređa svom prijatelju, saopštava jući mu da mnogo žalim što su se pojavile izvesne okolnosti koje me sprečavaju da se nađem s njime, po· slao sam mu belešku po svom konjušaru i nastavio đa čitam rukopis. Ubr zo je došao sluga đa me izvesti da je ručak spreman; zatražio sam da mi donese sendvič i čašu vina, pa nastavio da čitam »Džein Ejr«. Došla je 1 večera, na brzinu sam uzeo i taj obrok i pre no što sam te noći pošao da spavam, pročitao sam rukobis«.

Istorija |e imala svoj nastavak i zamalo pa bi se završila sentimentalnom vezom između izdavača i pisca rukopisa, za koga se utvrdilo da je žena, a poslovna i prijateljska veza između preduzeća »Smit i Mlder« i Šarlote Bronte trajala je sve do Šarlotine smrti.

No to sad nije važno, nastavak 8negdote prelazi okvire ovog članka. Važnije je sledeće: pismo kojim je Šarlota Bronte propratila svoj rukopis napisano je 24 avgusta 1847, a drugo, kojim je Šarlota Bronte potvrdila prijem šešt autorskih primeraka već štampane knjige, nosi datum 19 oktobra 1847! Rukopis je, dakle, poslan sa male pošte u Havortu, primljen u Londonu, pročitan, preporučen za štampu, sačinjen je ugovor, a knjiga štampana i dostavljena autoru za svega 56 dana! Godine 1847, pre više od jednog veka! Nisam bio lenj da po-

tražim neku enciklopediju i utvrdim '

da šu se prve mašine za „slaganje, »secmašine« i »linotipi« kako ih danas nazivamo, pojavile u štamparskoj praksi tek osamdesetih ili devedesetih godina „prošloga veka. »Džejn Ejr« je dakle pročitana, ocenjena, i — slo= žema rukom za manje od dva mešeca, a knjiga iznosi tridesetitri tabaka gusto štampanog teksta.!

Tako »Džejn Ejr« i tako časmi gospodin Smit, koga bi, posle stotinu proteklih godina, po svim kanonima valjalo proglasiti blaženim i postaviti za rodonačelnika i patrona svih valjanih izdavača. A kako je sa našim izdavačima, »šta je njima Hekuba«, odnosno, šta im je gospodin Smit? Dokle smo u ovoj delatnosti doterali na našem putu ka socijalizmu i socijalističkim društvenim odnosima? Da li smo u poređenju sa drugim »sekto-

'rima« u ovoj oblasti bar za korak da-

lje odmakli ka zemlji Arkađiji kojoj težimo? Da li bi i maši izdavači, DOput blaženog mistera Smita, bili spremni da žrtvuju svoj »vik-end« (a za onog ko poznaje emgleske navike jašno je đa to nije mala žrtva), da provedu celu neđelju u svojoj sobi čitajući nečiji rukopis i odrekmu. se uživanja đa u spamo i dosadno beogradsko nedeljno posle podne prisustvuju, recimo, futbalškoj utakmici? U kolikoj meri čitaju naši izdavači knjige ili ih ima i takvih koji ne čitaju ni knjige koje su sami štampali i izdali? Da li su naši izdavači uopšte pasionirano vežani za knji= gu ili je knjiga za njih samo espap, kao bilo koji u radnji »nirmberške robe«? Da li su se naši izđavači spremali za svoj poziv i strasno ga zavo= leli, ili je to mesto za njih samo neka privremena, usputna stanica između, recimo, »Na-me« i »Koteksa«? Da li je kođ njih razvijema plemenita ljubav za lepu knjigu kao u pašionira= nih bibliofila koji znaju i najsitnije nijanse između japanske i holandske hartije, komplikovanu skalu štamparskih slogova čiji nazivi liče na alhemiske mističme formule, sve pro porcije .zlatnoga reza primenjene na format knjige, kojima je žao da se rastanu od lepe knjige kao od rođenog deteta, a dotiču je s gotovo verskim ceremonijalom i nežnošću s kojom se mnajpasioniraniji kolekciomar retkoga cveća dotiče najređe i najnežnije orh:deje? Da li su takozvana poslovnost i trgovački đuh jedine osobine koje čine dobrog imdavača ili su izdavači sem toga još i kulturi ljudi koje srećemo na izložbama slika, u pozorištu, na koncertu. sa kojima je zadovoljstvo voditi nezevan

a EJ

ali zanimljiv razgovor uveče, za SsiOlom, u njihovoj poslovnici ili u »Klubu književnika«? Da li 8e u kancelariji mog dugogodišnjeg izdavača mogu naći pisci čija dela on već godinama izdaje i čijim bi uspesima trebalo da se raduje kao svojim sopstvenim? Da ]i ovamo navraćaju bar ponekad i mladi pisci, početnici da bi im pomogao da se kroz imerciju i nepoverlji·• vost javnog mmenja probiju do zaslušenog priznanja, ili se do njegove kan_

celarije prolazi kroz čekaonicu u ko-"

joi ma izlizanim foteljama seđe zabrinuti ljudi, zgrčeni kao u pretsoblju zubarske ordinacije, svesni da će iza velikog staklemog zida naći mrzovoljnog čoveka koji će im umesto ruke pružiti svega nekoliko prstiju kao mrtvu zečju šapu? Da lion za:sta sa ljubavlju iimteresovanjem prati rad i napore naših književnika, ceneći njihov stvaralački rad, ili u njima vida samo ljude kojima je stalo do visokih honorara. te ih se zato treba čuvati i držati ih na rastojanju? Da li

je, najzad, njemu stalo do ugleda i napretka naše literature i naše knjige ili on, sleđujući konjukturnim razlozima — jer šta su njemu Hekuba i blaženi mister Smit! — gleda na našu knjigu mrzovoljno kao na neizbežno zlo, poput đomaćice prinuđena da uz meso „prima i kosti kao »cubok«?

Mnogo pitanja { mmogo mogućnih odgovora koje ću najvećim đelom pokušati da izbegnem. Ne volim polemike, a one su kod naš u poslednje vreme uzele toliko maha đa čovek uskoro neće smefi ni izjutra u svojoj sobi, gledajući sa prozora u Sivi kišni dan, đa uzđahne i kaže: »Ala je vreme ružno«, a đa se u isti mah ne izloži opasnosti da mu već šutrađan u najuglednijem dnevnom listu neki meteorolog ne odgovori kako: »Nije tačno da je kišovito vreme ružno, već je naprotiv tačno...« itd, po onom našem osveštanom »ja njemu, a on će meni...«, Ali, pošto 8še, izgleda, ne može drugačije, bolje da ipak sam odgovorim na neka pitanja — na ona koja sam postavio i na druga koja bi mi mogli postaviti moji mogućni oponenti. »Zar šu svi izdavači u Šarlotino vreme bili na priliku onog blaženog mistera Smita?« — upitaće me. Tli: »Zar nije postojao u to vreme i neki mister Njubi, koji je Emili Bronte, Šarlotinoj mlađoj sestri, uzeo pedeset funti đa bi »Orkanske visove« štampao u svega tristopedeset primeraka, umesto četristopedeset kako je bio. ugovorio?« I najzad, reči će mi: »Prema svecu i tropar — kakvi pisci, takvi izdavači!... Kad bi se kod nas našao roman kova »Džejn Fjr«, našao bi se možđa i izdavač tipa gospodina Smifa, koji bi rado probđeo i celu noć samo da ga što pre pročita«.

Tačno, postojao je i gospodin Njubi iz ulice Mortimer, koji je onako podlo prevario neiskusnu Emili Bronte. Ali, kođ nas recenzenti čitaju rukopise najmanje mesec dana, štampa nje itraje bar šest „meseci. Najzad, da se neće bi reklo da sam nepravično ocmio ceo izdavački »stalež«, dopustiću đa su kod nas možda oni zainmteresovani, »tipa Smit«, u većini — o tim proporcijama neka dadu svoj ko. načan sud statističari — ali zar u našim izmenjenim društvenim odnosima, kad šu isključeni privatno kapita=listički izdavači i njihovi izrabljivački interesi, zar u takvoj situaciji, pitam se, ne bismo imali pravo na same mister Smite i đa li onđa zbog stotine pravednika fireba oprostiti i jednom grešniku?

Pa ipak — gde je gospodin Smit?!

-——

BROJ 64

Predrag Milosavljević

IZLOZI

i izlozima ima nešto od grba jednog grada: oni povlače odgovornost građa i angažuju grad. U izlozima je slika grada, ogledalo kulture koja se razvila u njemu, zaloga prestiža i ambicija. i

U jednom gradu koji još nije Beograd (koji, međutim, &Ve više ulaže truda) izlozi dostižu najviši nivo ha ovom polju. Postali su zastave i trofeji građa. Njihova sadržina zalazi u poetski i čak u misaoni plan.

To šu ustvari minijature izložbe, koncentrisane na jednu ideju, veoma sažete i duhovite. Govore o svemu: O umetnosti, mođi, inđustriji, kmjiževnosti, nauci, sportu.

Ako zapitate kako Su nastali ovi izlozi, čime priređeni i od čega načinjeni, rekao bih: skoro ni iz čega; iz jedne nevidljive supstance, koja se Z20ve ukus, i jedne vidljive, koja se zOve razum. Najlepši izlozi nisu veći od prizemnih prozora. To šu često samo prozori u parteru, koji se razlikuju od običnih jedino po tome što nose samo jedno staklo. Glavna njihova vrlina je u besprekomoj čistoći. Imaju na podu lepo složen parket ili kamen, a u svojoj poleđini ograđu ili zavesu na Franici prema ostatku Dprostorije, i jedan ili dva mala reflektora. Pošteđeni su svih lažnih efekata u arhitekturi i dđekoraciji izvan sadržine i teme izloga. Uzdržljivost pred suvišnim, raskošnim i glasnim očita je kao poslovica da »između tambure i tišine ima nešto «.

Ali, druga i još veća vrlina čini izlog umetničkim delom. Ona se krije u njegovoj sadržini, pod skutima njegovih predmeta, u čaroliji ideja koja iznosi izlog poetski plam. Ta Vvrlima počiva na snazi imspiracije, u draži jedne lepe misli, na željama koje evoćiraju najlepši predmeti. Evo nekoliko primera:

U jednom izlogu koji prikazuje časovnike i budilnike stoji mladi pa? ljudi koji se vole: jedna vitka devojka i jedan mlađić šentimemtalam i nespretan. Jedva primetnim pokretom ruke, jednim prstom, devojka dodiruje s vremena na vreme mlađićevu ruku. Na ovaj nežan dođi" na mladićevim grudima otvaraju se mala vrata da otkriju u predelu srca mehanizam vernog časovnika.

Izlog koji prikazuje krzna i dragi kamen: jedan ožalošćeni tigar gleda kožu drugog tigra. Njegove suze su dva krupna draga kamena.

Izlog imspirisan klasičnom basnom: tri graciozne pomođarke sa kozjim glavama.

Izlog sa naučnim i filozofskim knjigama među kojima dominira jedna apstrakina skulptura izvedena u Dplemehnitom materijalu.

Izlog sa belim rukavicama na crnoj osnovi: aranžer evocira srdačne i nežne gestove.

Izlog ša Sportskom odećom i priborom: ognjište u planinskoj kući; kutija šibića; flaša i čaša; jedna gitara; jedan fenjer; jedno sportsko odelo prebačeno preko stolice.

U izlogu jedne od kuća porculama i stakla postavljen je sto za šest OSOba. Veče. Ukras na stolu: jedna kolekcija starog porculana koji prikazuis orkestar sa dirigemtom čija figurina dominira na sredini stola. Druga kolekcija rasturena po čitavom stolu: mali ležeći anđeli, okrenuti prema muzici očarani i blaženi. Trenutak svečam.

Izlog sa crnim d.,'perijama: jednu crnu draperiju maestozno aranžiranu drži pozlaćeni barokni anđeo — eVvoOkačija žalosti,

Koža, sedla, lovačke puške. Asocijacije: trube, fanfare, lovački rogovi. zastave. Vođeće boje: jasno plavo i plameno žuto.

Izlog sa svilom i drugim tkaninama za žene, Prva varijanta: jeđan torzo u nermeru klašičnih proporcija; jednn crvema i jedna plava draperija u plemenitom neređu kraj njenih nogu. (Misao: nije lako zađovoljiti ženu).

Druga varijanta: jedna graciozna luika bez glave. Glava, sva ođ svile, nalazi se u njenim rukama.

Treća varijanta: korem starog stabla surovo prešečemog. Jedna jabuka i jedna zmijska koža. Misao: otada se žema odeva.

— 8 —

put neprijateljskih rovova do kojih je tađa bilo mož· da stotinjak meara. U jednom trenutku osjeti đa mu je ona tijelom pritismula torbicu s bombama, pa se zaustavi; čučnu i viknu djevojci:

|___— Jaši! Brzo! Možeš li? j

Ona mu se uhvati rukama oko vrata, on uze bombu i u drugu ruku te poleti na rovove u onom omamljenom “rku i urliku koji izaziva smrini strah u onome što puca iz rova, a zaglušuje ga u onome što go:i život nosi tako na rov. | Pod bombama prvih boraca, koji su tuda već bili prošli „rov je na tome mjestu već bio ućutkan, — neprijateljski vojnici neki su ostali mrtvi i izranjavani, neki se povukli ulijevo i udesno; sa bokova, međutim, vatra nije jenjavala Ne znajući, kao ni njegovi susjedi borci, da je tu prostor čist, on u onom slivu partizanSkog »ura«, vatre i sVOga SsOpstvenog urlika baci sa kojih desetak metara obje bombe i pade po zemlji, kao i borci do njega, dok ne eksplodiraju; omda uze djevojku oko pasa i preskoči rov.

No odmah je ponovo uprti na leđa. Jer đuša mu je već bila na Jeziku, a Nijemci su sad olvarali žestoku mitraljesku vatru sa čuka iza rovova te je morao da se polegne i da grabi posljednjom snagom kako bi se

što prije đočepao jarka koji je po svoj prilici bio u

mrtvom uglu i vođio put slobodne teritorije, Prešavši brisani prostor ušpravi se i uspori malo: tek sada opazi đa djevojka u Rbismutoj ruci drži na njegovim gruđima lakovanu tašnu.

— Imaš |i barem zavoja u toj tašni? upita je.

— Nemam... Joj, druže komandante kud iđemo?

— Ti ne ideš, ja iđem!... Šta je tvoj otac?

— Suđija.

— Sudija? Znam ja njih!

Dokopavši se jarka spusti je oprezno na zemlju: bjeloputa { plavokosa, bila je sada više modrikasta nego blijeđa ı ležeći na leđima dahtala e na suhe poTuotvoreme ušne. i i

— U što si ranjena?

— Ne znam, Samo ne znam za nogu, kao da je nemam.

On joj pogleda u noge: na desnoj, niz goli list i cjevanicu Žilasto šu joj tekli tanki curci krvi. Bila je ranjena u koljeno; sa desne, spoljne strane parče mine skresalo joj je tetive | oštetilo možda i čašicu. lako bi ona jauknula na svaki, ma i najmanji pokret, i nije mogla ni da se gane, akamoli da se sama kreće, njemu se činilo da to i nije nikakva rana nego mala ogrebotina i da je djevojka pala više od straha; iz torbice izvadi svoj zavoj i bez mnogo žurbe kao da njemački mitraljezi odozgo sa čuka pucaju tek onako, stade da joj povija koljeno šaleći se: :

— Sakti ti tu svoju tašnu, mogo bi ti je kogod pupa-dima!

— A šta ti je to »pupa-dima«?.. Joj, polako..,

— Ništa: pupa-dima!... E, da sam ja tebe nekad šreo na Sunji, sjetila bi še ti Šta je to pupa-đima!

I zavivši joj koljeno, htjede da joj uzme tašnu., ali je djevojka potegnu sebi; on joj je istrgnu:

— Deđe đa vidimo šta je unutra: bi i bio »šušanj«a ili »ćik«?

Sa češljem i maramicom napipa i izvadi jedmu fotografiju: sa slike se u razdrljenoi košulji kratkih rukava, smijao ravnim kao složenim zubima mladić

'grgurave crme kose, guslih obrva i pomalo orlovskog

nosa; okFrenu poleđinu, — na njoj je bisalo: Ivki Macan.

— Ko ti je ovo?

— Brat.

— Onda sam ti i Ja brat!

— Daj mi! ... htjede da mu uzme sliku.

— Kudđ ćemo dalje? Opkoliće nas opet...

— A gdje .ti je on sada?

— Poginuo.

— Gde ti je poginuo?...

Sa čuka su zagrohotali mitraljezi, sada činilo še, svi koliko ih ima.

— Joj, poginuo gdje ću i ja, — 8 jaukom poče da se pridiže djevojka — joj, idemo, idemo..,

U jarak su ulazile i njime se, s ranjenicima na nosilima, užurbano provlačile grupe partizana koji su se bili probili, i otuda se pojačala njemačka vatra sa čuka. Naiđoše dvije bolničarke seljanke, jedna sa sklopljenim njemačkim nosilima, i Čamuga im naredi da uzmu djevojku pa odleti napred da sredi vojsku te da isturi pobočnice i izvidnicu.

U trku se još samo okrenu i viknu bolničarkama:

— Donesite je za mnom u štab! — te mahnu djevojci rukom...

Poslije, ozdravivši ona nekoliko puta uhvati sebe kako ga gleda ispitujućim pogledom žene, pa i ženke; dok joj se najzad u njenim maštanjima o muškarcu ne poče javljati i on, u onim njemim maštanjima hojima se brepuštala u zatišjima između bitaka i u ko jima joj je dolazilo i najviše je golicalo baš ono što je po svakoj životnoj računići nemoguće,

U tome je otišla tako daleko te je počela da se pita da li možda slični titraji ne izbijaju i sa njegove strane, iz onih njegovih svakodnevnih potitravanja s njome, Sjede tako jednom pred štapskom zgradicom u suncem prošaranoj hladovini bukvika:; ona žčita naglas njemu i političkom komesaru svoj člančić o sanitetu, koji je kao međicinarka napisala u malom opalografisanom listu »Partizani iđu«; u čitanju je on prekinu i započe razgovor, pa joj onda, namignuvši komesšaru, izvuče neopazice listić sa krila; izvuče ga tako vješto, ispred njenih očiju, te se i komesar začudi kako na to ne primjeti.

— Dede, Ivka, čitaj dalje, — reče komesar. radoznao šta ioj to Čamuga sprema — interesuje me kakve si predđvidjela mjere...

— O tome govorim na kraju, — htjeđe ona da produži, ali, sva u čudu. vidje da joj u krilu nema lista pa poče da ga traži oko sebe. :

— Ah, bogamu, gdje sam ga stavila? Je li moguće? — i stade da se pomješta,

— A, ljudi, čuda! — pomještao se i Čamuga i razgledao oko sebe. — Da ga nijesi turila u džep? — i pogleda u njenu šajkaču, koju je oma stavila pokraj sebe: — Ili u šajkaču?

— Otkud u šajkaču?! Nisam, evo vidiš!

— A, ljudi božji! te nije igla, krst mu ćaćin! — i zaprepašteno se zagleda u komesara: — Je si li ti ovo ikad vidio?

— Nevjerovatna stvar! — koliko je umio, pretvarao še i komesar, pitajući se sada gdje je Čamuga sakrio list.

Čamuga še obrati Ivki:

— Da nijesi sjela na njega? de — Nisam, čovječe, — pomaknu se ona — otkud ću.

Onda se zagleđa u njega:

— Ti si mi ga, slušaj, uzeo!

— Nijesam, sunca mil

— ROJE sunca mi!

— Nijesam, svega mi! Evo, prekopaj me!

— Jesi, bando i PRO e aaa jedna, stade da ga prekopava — Nijesam, djece mi moje!... Eno ga pod njom!

Ona se pomače: zbilja, list je bio pod njom. KoLOSA se tremutak zabezeknu; onda iz njega provali grlat amijeh; snebivena i ljuta, oha je napela usne da mu nešto kaže, ali nije nalazila prave riječi, on 59 šmijao prigušeno. ,

~— Baš si banda!

E to se, vidiš, zov ja jasno? Sie a ba i+ | mal

— Dajde, Gojko, — brisao je komesar suze, 15pri-

Je ti

čaj ti njoj ono o minđušama na spavanju!

I na komesarovo navaljivanje,

lo, nabrežući se, malo po ma

on poče da im priča šta je sve izvođio po

s s s b —_-_ H r FKBKBKBKBKKIltii- —______ _______ ___—- —