Књижевне новине

BROJ 64

KNJIŽEVNE NOVINE

PEROM U RABOŠ..

edecaooboooo00DO ava e09e9000000000000000000000006V40060000600004000049e 90890 60909WV94000000004V00600070800000046040460009 909 #990%0%44006W%4WP

w De Gustibus

De gustibus non est disputan= dum. Ovaj stari bostulat neko shvata kao opravdanje svakog ukusa. Ustvari, on može biti opravdanje svakog ukusa u, oblasti privatnih moamifestacija. Ničija neukusna Kkravata ne može biti predmet javne diskusije. Ali to ne znači da, mi ičija, jaono publikovanma misao me može biti bredmet takve diskusije. Time neću reći da je u kozerijč Nimwa od 17 avgusta sadržana meka duboka misao vredna velike diskušije. To nikako. Ali u toj kozeriji ima wešto što vređa opšti ukus. I po tome motivu o mjoj se može diskutovati. Reč je o kozeriji koju je Nin objavio sa madnaslovom, »Ljudi pričaju« i maslobom, »Ljubav na prvi pogled«. Kad počnete da čitate, odmah vam padne ma amet kako su malograđanin i JYajer Todbinski najuže povezani. Razlikuju se samo u tome što se malograđanin važno namršti kad izriče svoje krubne misli, jer mu je stalo da omo što kaže svi usvoje kao poslednju „istinu, q frajer veselo pravi svoje iceve, jer om smatra da je sve smešno i da se o svemu može govoriti samo wu vicevima. Ali ako se u nečem razlikuju, malograđamin i frajer su i veoma, rođački, slični, naročito po tome što su obojica jako samouveremi. To se vidi i iz mjihovih misli i formula, koje su se mašle, jedne pored drugih, uw o"oj kozeriji: »Priroda traži svoje«, »Sramežljivost je zastarela i danas tehnički meizvodlji29Gq«, »S%9i su muškarci isti, a sve žene jedmake«, »Soko je da lovi, a golubica da se čuva«, »Slobodmo raspolaganje viškovima mežmostic itd.

Raspravljajući svoju, inače vrlo živu i za čitaoca uvek alktuelnu temu o ljubavi ma bYVi bDOgled, pisac Wkozerije je mabravio paYqaleli, između staYog i hObDOg vremena, da bokaže, valjda, i u tome prevmućstoa modernih shva, tanja.

Evo kako je to mekad izgledalo: »Oženmio se zbog miraza, Wdala se zbog boložaja, tačnije Yečeno, slika i prilika zaključile sporazum: zajednička ž}firmq, sloboda akcije. Tu ljubomore nije bilo, mi scema, jer je svako imao prava ma ljubavnu inicijativu. Viđali su se s vremena na vreme u bračnrci ložnici,.klomuli, polupijami, ili; kako se palanački kaže — blazirami.

Jedne večeri u veselom, maligamskom, raspoloženju, om, se Wpoznao s bijamom ·Yrazdrljenmom, žemom i zaljubio se ma bYVi pogled. U diskretmo osvetljenom separeu, osećali su še, ma Svoj način, kao Romeo i Julija. Pili su do izmemoglosti — izišli ma mraz... On je hteo da je vodi svojoj Kući, ona ga je zvala u svoje „apartmane (kad se srca slože otpadaju sve predrasude). U prepirci su došli do jedne kapije i ušli unutra zagrljemi.

Kad su malo razbili mamurluk, doživeli su razočaremje u svojoj filmskoj avanturi: ustamovili su da su njih dvoje muž i žema i da se malaze u zajedničkom stanu«. (Primeđba slagača: Šta sve ja nisam, u mom veku složio).

Tako je, po piscu kozerije, mekad bilo.

A kako je sad?

Evo, ako vas zanima, pisac će vam i to reći:

»Sedamnaest godina, puši, ide sa dasom, u Košutnjak, uživaju u prirodi...

Mladić... u osvajanje ulaže 510 procemata svoje meodoljivosti. Zbog zaoštremosti stanbemog DTOblemc, prirodu je proglasio za svoju garsonjeru.

Zaključuju brak u istoj eks-

. btes-tehnici. Tri meseca doćhije:

Zbogom diko, takav je žibotl«

Tako nam je, eto, bisac kožerije pretstavio ljubav na, brbi bOgled, nekad i sad.

Pa zar, onda, samo smernmo skimuti kabu bred svakim ko pismeno izlaže svoje »misli« i ne diskutovati o onome što se biše?

Skripta anemt, i to, W 0UGkvom slučaju, mažalost. Jer mnekad će neko bomisliti, i to doista nažalost, đa su naši ljudi, danas, ovako pričali, mislili i postupali,

n-ić,

. Svedočansiva žiyooa Čoveka

Salvađor Dali jedna od nekadašnjih perjanićča nadrealizma, u vreme mjegovog eksblozivnog Ya đanja i skandalozne brve galame, javno se damas, u tyemutku svoje konverzije u katoličanstvo, ispoveda 'bred celim, svetom, kao pred popom u crkvi, U francuskom, časopisu »La Table Yonde«, broj 55, od jula o.g., om, daje čitav miz svedočamstava o madrealizmu, koliko jezivih i ogavmih, toliko i za mas damas, i baš damas, vrlo imstruktivonih.

Jedmo od mjih je omo koje bOkazuje da je {jedam, od bostulata nadrealizma bio i zahtev da se nadealistički pisac bremese 9 stanje ludila, i da se u njemu, boetski ostvaruje. Ali..: »Jeđinda TGzlika između ludaka i mene je što ja misam, \ud!« Dakle, razumete li? Ludilo svesmo, voljno, i zato i mnogo meodgovornije i mnogo opasnije od svake bYabe kliničke fuvrioze!

A, između „bezbrojnih dYyugih sveđočansta»va, samo još ovo: Dali priznaje da, je on jedini, i lo brzo, uspeo da postane »imtegralmi nadyealist«, I kao taka», »yadrealist sto od sto«. Dali se osećao sposobnim, sa ohom »mediteyanm– skom i paramoičnom, bDerbeYzmošću« za koju Je jedino om bio kaday, da se pokori i drugom, bostulatu, da »čimi maksimum grehova«. Prema njemu, u nadrealizmu je važno da, se izvlače »halucinantni i amgeličmi« motivi 2 pradalekih sećamja na svoj »unutaymateričmi Yaje! I dalje, da se me beži od »skatoloških elemenata«, da se postane »polimo?fmo perverzam«e, da se voli i žena, ali i da se bude sposoban »zalju-

" biti se u trule i majtranscendenm=

talnije „amomijačne stražnjice«! »Mirisi ljudskih tela postali su za mene, prirodmo, liturgični.«

I tako dalje, i tako dalje! Izvinjavam se za obe prljave citate našem, čitaocu, koji uslovljeno voli čistoću, ali ga i uveravam da sam izabrao ponajčednije. Ali i oni isuviše ukazuju koju beršbek-. tivu mašoj literaturi hoće neki buničaYyi + somnambuli da otvore, »danas i ovde«.

nmć,

Slo ne znaš, ne možeš m da vohš

Mladi kritičay Žoram, Mišić, prikazujući besme Branka Đukića (»Politika« od 3 avgusta, o.g.), otkrio nam {je glasmo i jasmo šta Sve me voli u poeziji i — u životu. Ne voli prirodu, »jesem, je (broleće, leto, zima), čem»b?ese (borove, jele, veverice, ptice, jeleme)«, me voli »stari znani krug« života, dakle ne voli intimu, me voli »pismo majci«, »kišice, syegove sutome«, a da ih me voli, i da ma Yazloga što ih mne voli, o to pokazuje i dokazuje samo i uvek na

sasvim, minmormim, poetskim, eksbpresijama ovih motiva, On upra= tvo njih skoro zlurado bira da bi mas preko njih ubeđio da je sve to pYežibelo, da je sve to samo »daovno iznošeno ruho«, »breštaYelo konvemcionalno mudrobva– nmje«. Ovaj način, na, silu dokazivanja da je nešto loše najlošijim primerima ne govori mnogo dobroga njemu u prilog. Ili Zoroim Mišić, zar, me zna, ili meće da zna, ili je zaboravio kakva je grondiozma boezija, kroz vekova do danas, nadahnjivpama baš ovim, od njega subefemo prezremim, mo« tivima i da je baš u tom, kryugu motiva boezija možda i dostigla svoje najviše domete? ·

Al, ma kraju krajeva, nimalo nije mi važmo šta Zoran, Mišić ne voli Ono što oh ne voli ništa time mi dobiti mi izgubiti meće! Ali bi, zato, doista, bilo vrlo žamimljivo čuti od Zorana Mišića šta om voli, kad ovako brezite suštaštveme vrednosti i lepote života. Ili možda om, boli život bez njih, ižvam mjih, izmad njih, ili, čak, išbod, njih.

Ali, »ignoti nulla cupido«, Yekao je bredđavnmo stavi Ouvidije, koji je baš sve ovo što Zofam brežire brisno ž2mdo, strasmo 90leo, i kome zato Zoran, nikad: Ču kununuk. postati meće!

1n.

Da li Jedna rečentca

može sve da otkup:?

U jeđnoj Kkritičkoj belešći o knjizi novela Ž. M. Baće »Putevi« (»Politika« od 17 avgusta o. 0Q.), kritičar Z. Ž., pošto je sa olimbiske višme zamerio »uglednoj Kknjižeonoj Kkritici« što ma otvo mobo ime i movu kmjigu mije obratila pažnju (bez mnogo zlobe, uostalom i ne baš i bez nešto ma-– lo prava, ali ipak olipiski!), kao potvrdu za prilično bpozitipmu, Ocenu, obe zbirke navodi i 0bu frečenicu: »Kiše su padale. Kiše u ofamzžipama uvek pađaju.«

Da rečenica, kao uvod u jednu nmovelu koja govori o Petoj ofemzivi, ima jedam, svoj emotivan tom i da doista sugerira misao »da je u teškim, ratnim situacijama, Uuvek loše breme«, kritičaru bih dao ža DĐravo. Ali osetiti je mekom, vrstom. tako visokog poetskof} kvaliteta da se njome otku-

pljuju trista drugih nedostataka u –

stilu i sadržaju kritikovamoga bpisca, mislim, da je doista malo mnogo. Jer niti kiše besprekidno padaju u svima ofamzivama, niti je ikad ivigde jedna rečenića mpgla da otkupi čitab niz negatipa u jednom delu.

Zbog ove rečeniće, veli kritičar, »čitalac je spremam da au toru oprosti mmogo: i jezičke greške..., i stilske rogobatnosti, i očevidnu nedorađemost cele knjige«. Što se mene lično tiče, ja bih doista. više voleo da oba knjiga ima sve ono što se ovde konštatuje kao njen nedostatak, pa makar i ne bilo u njoj one sveotkupljujuće rečenice. Ali bih još više voleo da se jednom uvidi da u književnoj kritici, ako igde (a to je zakom za svugde u literaturi), reč ne sme biti kapriciozma, i

sama sebi svrha. gd.

— 10 —

vozovima od Sunje do Banje Luke i od Zagveba do O RuBja je bila glasovito stjecište, »zlatni majđan« džepara iz svih krajeva. Približavajući se toj željezničkoj faskrsnidći putnici su se još izdaleka krađomice pipali po džepovima. Sa svakog zida po čekaonicama dočekivao ih je natpis: Čuvaj se džepara! Seljacima Čamugina kraja, kud še pronosila njegova slava, čitajući taj natpis činilo se kao da tu piše: Čuvaj se Čamuge; a na onim anfialkoholičarskim slikama na kojima žuti kostur od čovjeka, povezane glave, naginje čašu vina, a iza leđa mu zamahnula kosom smrt, — nepismeni njegovi zemljaci mislili su da je to na tim slikama »uslikan« ili Čamuga ili neko od njegovog društva, da bi ih svijet lakše prepoznao i prijavio, a Čamugi ni traga, sjedi negdje, kao i taj na slici, i »pije, ni za što ne aje«, razbijene glave u jednoj od onih velikih tuča, koje su rijetko prolazile ez njega... i i b Kao takvoga, jednom prije rata uvuče ga jedan njegov drug u nešto što nije bilo obična tuča; on se doduše tome pođuhvatu otimao, te između njih nastade natezanje, pa i prepirka. ! a: ii Toga, naime, njegovog prijatelja potkupio je ne Milkan. korteš narodnog poslanika, da ubije popovoš sima, studenta Velju, i učitelja Marjanovića, Veljinoš druga: to su bila dvojica od onih zanesenih komunista koju doduše većina geljaka nije ozbilino uzimala, koliko stoga Što su bili mlađi još više stoga što svijet nije vjerovao da bi njih dvojica mogli doći na neku vlast i olakšati mu odatle terete; ali su Milkanu kva-

rili sve račune odvodeći glasače od njegovog poslanika ,

zemljoradničkom poslaniku 'Đurašinoviću; a povrh svega dobar bio mlađeg svijeta, a i poneki ozbiljniji aćin, čvrsto je već držao s njima. - | ako su ted, bile miesečne noći, Čamugin prijatelj Lazo smislio je da On i Gojko zasjednu noću u živicu, i našao je već bio i mjesto gdje, te đa koljem i noževima ubiju mladiće za koje Milkan obećava

tolike pare; no kako se šuškalo da popov sin i učitelj nose uza Se revolvere, Lazo je, u strahu za sebe bro» mijenio odluku i predlagao da ih dočekaju iz podaljega, iz pušaka: on iz očeva štuca, a Gojko iz karabina koji je oteo jedne noći nekom žandaru i držao ga negdje zakopanoga.

Čamugi je to izgledalo podmuklo i kukavički, 8 osim toga, ti mladići uvijek su ga lijepo šretali, štaviše, nudili ga da zapali i šalili se š njim kao ravan 8 ravnim; zato se nećkao, a poslie nije više htio ni da sluša Lazine nagovore,

Ne znajući kako bi ga drukčije pridobio, Lazo mu najzad slaga kako popov Sin po svim selima upire na njih dvojicu prstom kao na najveće lopove, 8 učitelj da neposlušnu djecu naziva Čamugom; Čamuga se razljuti, i pokaza neku spremnost. Ali, sada, nije se slagao s time da ih baš ubiju, i još tako ispotaje, mučki, nego je bio za to da ih, kao što se to obično čini, izazovu negdje na zboru i javno s njima, u gužvi. obračunaju. Lazo poče da ga uvjerava da baš takav način ne valja, jer da bi to bio gotov zatvor, pa možd3 i robija; a ovako, samo ako Stvar vješto izvedu, sve će »umrijeti« u njemu i Milkanu, Milkan za Čamugu čak neće ni znati, a »šušanj«, to jest hiljadarke, pola

· unapred, pola po svršenom, i podijeliće ih popola; ako

se nešto i posumnja, »Milkan je bog, stvar će zafa» škati, i slobodna Sunja«; kako je baš tih dana Čamuga bio izišao iz istražnog zatvora, u kom je odležao tri mjeseca pod sumnjom da je obio i opljačkao učiteljev stan, Lazo još izmisli kako je saznao kao sigurno da ga je u taj zatvor »spakovao« učitelj: iskazao se pred Veljom, Veljo pred ocem, pop pred crkvenjakom, 8 crkvenjak pričao Do selu. »Lijepo bogami, on tebe na prav! boga u zatvor, a ti njemu: Dede da zapalimo, učo!« To mu reče pod noć, Čamuga planu.

Tako njih dvojica zasjeđoše s puškama u živicu

kraj puta, na komadu daleko od kuća, uz jeđan zavijutak odakle su mogli gađati izbila | u prsa i odakle im je bilo najzgodnije povući se neopažemo krož

Dobra reč

Letnji o4m6?. Da\maćija, Gyuba Tmađih ljuđi, književnici, Slikayi, publićisti. Jednom ?ečju umetnići ili ljudi iz okoline umetnika. Među njima mlađ Nemac, ubeđeni i osvedočemi prijatelj Jugoslavije, njemih napora da izgyadi socijalizam, i da čitabome sVetu otvori zdayave i pravilme perspektive za ostvarenje socijali= · zma. Voli našu zemlju, našu, kul= turu, naš jezik. Naučio ga je već toliko đa može korektno njims đa se služi i sigurno da brati ma šu štampu i mašu kmjigu. I ubrYabo se o jeziku, o knjizi i književnosti g690?i.

— Ja ne znam šta je sa mojim jezikom! reći će u jednom t?Yećnutku naš prijatelj Nemac. — Od nekog vremena utvrđujem za 5ebe da ništa više me razumem, od onoga što se kod vas piše u nekim novim, književnim, časopisima i movinama,

Ova njegova zabrinuta komstatacija imala je pYizvuk izvesmog očajanja.

— Zašto te to muči, druže dyagi? Jer, kako i možeš razumeti ono što ni mi šami ne Tažumemo? Doista nije se ništa utešmije za mladđoga Nemca i meutešmnije za nas, a ma, bolji način, moglo reći of ovoga što se mladome nemačkom prijatelju odgovorilo.

Nešto kao dokumentac!Ja

Uz otvaj odgovor mladome Nemcu, koji je doista jedna, dobra reč, malo ilustracije, da čitdalac me bi pomislio da se mapra= zno gotvori. Citiramo vermo, a iztuvučemo nasumce iz »Sıvedočan= stava« od 23 avgusta o.g.:

»Da li ono sa očima unutra, očima koje kažu da je memoguće, očima koje se uplašemo još više otvore, ali ništa ipak me Yazumeju, kada se čovek mađe na rubu mogućeg i nemogućeg, da li sve to sa očima može da se nazove ljubav?« \| U

Id:

»Za jedmo posle podme u mnedelji koja se događa jedmom nedeljno, Mislim, (morao je da misli), da je dobro što se ta. nedelja događa jednom, u nedelji dama, i što je ruka samo onda mešto nevyazumljivo, a, što imam, inače, svoje ruke, preko cele nedelje što ih imam. Kako bih inače radio ako ne bih imao svoje Yuke?«

Ili:

»Ljudi nisu znali da nije sve u njegobom telu koje ima kolema. Jeste, u telu. Ali u telu koje Je ostavilo svoja kolena ma nekom putu, u telu koje se pretvorilo u cvet«.

Je li dovoljno?

Isuviše. Jer da bismo i jezički, i smisleno, i sadržajno, mogli da uđemo u ovaj »tammi tuijalet«, trebalo bi da prihvatimo biščevo apodiktičko gledište da je »bunilo najviša svest i jedino byabo pbostojanje«.

Ali, u tom slučaju, bunika bi bostala najskuplji artikal ma in=-

telektualnom, tržištu! ln. _/

— 11 —

nć.

MUZEJ POZORIŠNE UMETNOSTI SRBIJE

Milena JOVANOVIĆ

Poslednjih godina u Srbiji se oseća snažan porašt u oblasti muzejsko-bibliotekaysko-arhivskog rađa, u zaštiti svega što pretstavlja kulturo-istoriski dokumenat, Posebna pažnja posveće= na je muzejima kao čuvarima kulturo istoriskih dokumenata, koji treba i očigledno da izgrađuju svest socijalističkog čoveka. Pored „kompleksnog Narodnog muzeja i Eilnografskog muzeja sa velikom tradicijom, osnivaju se u poslednje vreme u Beograđu mu zeji koji se Specijalno bave jednom određenom naučnom problematikom, čak pojedinim ličnostima. Tako je O8novan Muzej Dositeja i Vuka, Muzej primenjene umetnosti, a u osmivanju je i Muzej pozorišne umetnosti, Ovaj Muzej se posvetio šakupljanju, čuvanju, obrađivanju, izlaganju i klasifi• kovanju dokumenata o razvoju Ššrpskog Dozorišla sa ciljem đa ih izloži, kao i da pred iwtoričare pozorišta DOštavi zbirke, sređen arhivski materijal i teatrološku biblioteku radi proučavanja novih dokumenata koji treba da osvetle neobrađene strane istorije pozorišta.

Iz jednog pisma koje je Uprava po= zorišta u Beograđu „uputila švojim članovima 1929 g., doznajemo da s5ć ideja o osnivanju Muzeja pozorišne umetnosti javila još pre više od dvadest godina. Međutim, nije ostvarena, jer se htelo samo poklonima, a bež finansiskih sretstava, ostvariti muze]. U međuvremenu, do novog osnivanja muzeja 1949 godine, „izgubljeno je mnogo dokumenata.

Neposređdan povod Za ošnivanje današnjeg Muzeja bila je izložba prire• đena 1949 godine povodom 80 godišnjice Narodnog pozorišta u Beogradu. Izložba je pokazala da je mnogo dokumentarnog „pozorišnog materijala propalo u ratovima našeg veka i da je u poslednjem času frebalo spasiti ovo što još poštoji. Izložba u Novom Sadu 1951 godine, organizovana Dpo• vođom 90-godišnjive Srpskog Narodnog pozorišta u Novom Sadu, pokaza= la je isto tako da još uvek ima prilično sačuvanog dokumentarmog materijala, ali da je nezaštićen, razbacan u više ustanova i kod privatnika, nema vrednosti kao što će imati kađ se sakupi, sistematizuje i izloži,

Zgrađa Muzeja nalazi se u Jevremovoj ulici 19, iza zgrade Muzeja Vuka i Dositeja. To je jedna od retko sačuvanih građevina profane srpsko= balkanske arhitekture iz 1836 god, i doprineće oživljavanju almosfere i vremena početaka pozorišnog života u Srbiji. U očekivanju đa Zavod za zaštitu spomenika kulture završi reštauraciju zgrade, Muzej priprema reproduktivne „eksponate, popunjava svoje zbirke, sređuje arhiv i štivara teatrološku biblioteku. Kad se uskoro Muzej useli u svoju zgradu, naći će še pred problemom postavljanja mu zejske izložbe.

Tragajući za dokumentacijom o po zorišnoj prošlosti,Muzej je došao do nama još nepoznatih, vanredno interesantnih muzejsko-arhivskih dđokumenata, koji baca novu &vetlost na kulturni život starog Beograda. Takav je dokumenat, na pr, zanimljiv i kao muzejski eksponat, originalan, neostvareni projekt za zidanje prve Dpozorišne zgrade u Beogradu. Još 1842 godine Srbske Narodne novine (Pešta) javljaju »da će se zidati pozorišno zdanije koje bi stalo 20.000 dukata.« Kopanje temelja i zidanje treba da počne, međutim, tek 1852 godine na Zelenom vencu i projekat koji se nalazi u Muzeju, verovatno je rađen za zidanje te pozorišne zgrade. Kao što je poznato, ta zgrada neće biti završena, zbog podvodnog zemljišta; građa od srušenih temelja biće mnogo kasnije upotrebljena za zidanje prve pozorišne zgrade na mestu na kome

| se pozorište i danas nalazi, Projekat

je veoma lepo i precizno izradio u boji preduzimač Šlajnlehner u neorenesanskoj arhitekturi.

Za Muzej pozorišne umetnosti, p0osebnu muzejsko-arhivsku dragocenost pretstavljaju stare pozorišne plakate iz raznih periođa. Muzej raspolaže nji-

ma u bDpriličnom broju. Među talima, zanimljive su plakate iz 1869 god. U to vreme kad Beogradsko pevačko društvo, pored domaćih kompozicija,

' peva.Vveć i horske partije iz Opere

Rosinija. Verdija, Donicetija i drugih i kad ustanovljeno pozorište već ima i svoju zgrađu, još uvek dolaze u Beograd razne trupe »čarobnjaka« i »Ve= štaka« da zabavljaju beogradsko štanovništvo. Jedan takav plakat objav-

„ljuje đa će se dati

»U velikoj kneževoj pivari današ u petak 27 decembra 1868 godine po“ slednja velika pretstava sa novim promenama, na putu iz Jerusalima u Peštu i Beč nalazećih se 15 arapa iz varoši Maroko u pustinji Sahari pod upravom 90-godišnjeg Xuadži-Ibraima.« Drugim jednim plakatom te iste 80dine objavliuje Petar Dimitrijević čarobni veštak, da će dati

»S dozvolenjem policajne vlasti... u sali kođ Jelena u starom Zdaniju na zahtevahje P. P. treću i poslednju predstavu u kojoj će »skupiti najlepši izbor iz čaroliske veštine, da bi time pri rastanku kod p. publike zaslužio lepšu uspomehniu«.

Muzej je uspeo đa prikupi muzejsko-arhivski materijal i o putlujućim pozorištima Nišlića, Delinija, Bumića, Bakića ida pribavi zaostavštimu odlične putujuće glumice Olge Ilić. Osim to ga, Muzej raspolaže sa zanimljivim Dpišmima putujućih glumaca pišanih iz" među 1894 do 1914 godine, a upućenih prijatelju putujućih glumaca Vla= dimiru Petroviću. Kao gimnazišta, Vlada „Petrović je želeo da postane glumac. Dok su neki mjegovi drugovi pobegli od kuće, on se, ne usuđuje đa to učini, Svršava školu i napređuje u činovničkoj karijeri, ali čitavog života oštaje srcem vezan za &voje drugove koji 8#u se odvažali da prihvate mučni život putujućeg glumca. On ih pomaže i dopisuje se s njima. Jeđan deo te prepiske u kojoj ima neobično zanimljivih pođataka o društvenom životu 8ša kraja prošlog i DOčetka našeg veka, sačuvano je, Jedno takvo pismo šalje putujući glumac Zaharije Petrović 1895 g. iz Surđuliće, a kako nema papira, piše na rukopisnoj plakati kojom putujuće pozorište T. Jokića objavljuje pretstavu »Đido«. 'Evo teksta tog pisma:

Dragi Vlado

»Pošto artije ni parčeta nemam to ti pišem na ovom. Odgovorimi đa li je Dim. Stefanović Nišlić u Nišu i ako je tamo pitaj ga da li oće đa dođe kođ nas, jer smo u Vlasotincima ižgubili 3 člana, za to što su ostali u službu kod Kapetana u &rezu. Odgovorimi i pošalji mi koju košulju, ma to bila i tvoja.

Primi pozdrav od '*vVog Zaviše

adresa je Zahariju Petroviću glumcu Surđulica

Ma đa su stare arhive centralnih pozorišta uništavane i mađa je veliki deo pozorišne dokumentacije propao kod privatnika u mnogim ratovima našeg veka, u muzejskoj zbirci sakupljen je već priličan broj novih, retkih fotografija glumaca iz prve i druge glumačke generacije, na osnovu čega se može verovati da će se upornim i sistematskim traganjem iz dana u dan povećavati zbifke, pogotovo kad Muzej bude otvoren i kad s#ekne širu popularnost i poverenje kod onih ljubitelja koji još ljubomormo čuvaju muzejski pozorišni materijal.

Sakupljajući dokumentaciju o razvoju srpskog pozorišta, sa čiljem da je delimično izloži, Muzej istovremeno sakuplja i 6ređuje arhivsku građu i stvara teatrološku biblioteku, da bi mogao vršiti i svoju naučno-istraživačku delatnost.

a 10 (=

kukuruze. Znali su da su te noći studemt i učitelj otišli u jedan zaselak »na neke svoje dogovore« i da se mohaju tuda vrafiti svojim kućama, crkvi i školi.

Sjao je pum mjesec i silazeći nebom pružao preko puta glogove i drijnkove sjenke, Bila je već davno prošla ponoć; i uprav kad su mislili da od svega neće biti ništa Butom se juš izdaleka začuše glasovi. Lazo opomenu Camugu da ne puca dok se oni, ako budu oni, dobro ne primaknu.

Marjanović i Veljo, dospjevši na pusti komad puta i osjećajući bijelu noć kao razlivenu slobodu oko sebe, razgovarali su grasno. Primicali su se spoYo; Lazi i Gojku se činilo da stoje na jednom mjestu i oko nečega se kao prepiru. Napokon še ukazaše, Veljo viši, desno, Marjanović lijevo,

— Meni pusti desnoga! — šanu Lazo.

Čamuga mu ne odgovori ništa nego se samo malo namjesti.

Dogodi se nešto što se moglo od đavola naručići, Kao da će se slikati, a ne da staju pred samu smrt, stuđent i učitelj zaustaviše se u razgovoru ni pet koraka od živice. Čamuga držeći prst na obarači, nije htio da još okine, — zanimalo ga je u tom '“renutku šta će to učite!:j još reći; a Lazo je samo čekao da mu se Veljo iskošem, olrene prsima.

— Meni je Đurašinović obećao — govorio je učitelj — da će za tvoj slučaj sve učiniti. Lopuža je i on, znamo, ali hoće, trebaju mu i naši glasovi!

— A šta će učiniti? — upita popov sin.

— Da razgovara sa vojim slarim!

— Sa mojim starim?! A šta da razgovara?

— Da razgovara sa tvojim starim neka piše u Beograd da ti se skine taj prokleti šup! Ovako su ti, čovječe, vezane ruke; svako jutro ma žanđarmeriju!... A stari može, ima veza!

— Može, ali neće.

— Pa, božiju mu majku, kakav je to otac!?

KK Y" SS AQ – – E di II JI, | e ——–—._——22?–đđ·đ· pp iKOFK————r_*«T“—t—cc

— Kakav, kao 1 svaki. »Jedan ti«, viče Staroj, »pijanića, drugi ti buntovnik i propalica, treći će vuče sa Šokicom, kao da si sa satanom spavala, a ne sa sveštenim licem!« Stari ustvani vo! što sam šupiram .Ovako je, misli, bolje. Boji se da ću poginuti u 2 studentskoj gužvi, ili da će me spremiti ma robiju!...

I student se okrenu da pođe. Lazo leže glavom po pušol. U tom trenutku, Čamuga mu zgrabi i odmače cilev.

— Šta ti je?! — iznenađen, jedva izdahta Lazo, tegleći pušku k sebi,

Student i učitelj krenuše unesemi u svoj yazgovor; prolazili su.

Lazi peđe za mukom da istrgne pušku; okrenu je đa ih sad gađa 8 Jjeđa, Strelovito, Čamuga mu zaturi švoj karabin u bpotiljak.

— Opali, — šanu — i prsnuće tvoja!

Nekoliko trenutaka Lazo je tako ležao ukočem, 8 puškom na potiljku, dok su Marjanović | Veljo odmićali, onda se diže. : |

— Šta ti bi? — reče čisteći lakte. ;

Čamuga je ćutao, naslonjen na karabin,

Tako studemt i učitelj ostadoše živi.

1 niko za to ne bi posiije saznao, da šu produžila mira vremena; ili bi se saznalo kasno, kad bi već po švemu pala prašina, A kad nastupi rat, za- |_ ređaše iz dana u dan tako krupni i uvijek neslu- |_ ćeni događaji, te bi se u njima Lazin i Čamugin-

poduhvat izgubio kao sitnica, sve da je i bio poznat. .%.

No desi se jednom te .je onima koji to čuše prvi put baš ta mirnodobska sibnica izgledala kao nešto krupnije od svega, baš zato što je bio rat. LP OSa

Kao što se to ponegdje običavalo u početku ustan- | ka, kad je istom nicala partizanska vojska, birao 6e toga dana komandir čete: svečetiri, naime, male par- | tizanske jediniće spajale su se sad u četu, i tako su stajale .i. postrojene. Na formiranje čete došao je. bio u ime štaba svih partizanskih odreda toga kraja