Књижевне новине

,

Mihailo LALIĆ:

BLEDSKE

PEČUREE

OIO PBIHALJEMERINA

U šestom broju »Khnjiževnosti« pod naslovom · »Razgovori na Bledskom Jezeru« objavio je Olo Bihalji-Merin jedan Sastav koji nije putopis ili dnevnik ili esej ili predavanje, a nije ni pismo, ni članak, ni drama, ni novela, ni skica, ni lirska proza, ni reportaža. Ne znam šta jc. On je i htio, čini mi se, da se to ne zna šta je spolja, ni šta je unutra — i potpuno je ušpio u tom htenju.

. Naime: idu oko Jezera, »oko tog civilizovanog jezera za šetnju« i razgovaraju »o pokretačkim zakonima u umelnosti« dva čovjeka. Jedan je »mladi pisac dugog lica« Rade, koji govoni »o nestrpljivoj i upornoj bor= bi« za još nerečeno; drugi je nemladi pisac Bihalji, koji nije toliko nestrpljiv, bar on tako kaže, »Ja sam za strpljivost« piše i, ako sam ga pravilno razumio, oh je još — za dvije literature.

»Postoje različiti jezici u jeziku jednog naroda«, kaže on pnarafrazirajući Lenjina. A zatim: »Velikim masama naroda koren je u seljačkom i pastirskom životu, u patrijarhalnosti i folkloru. I još dalje iza toga oči su bile vezane crnom maramom analfabetizma.« Za te vezane oči on dopušta, čini mi se, nešto što se na neki način može nazvati literaturom, i nastavlja: »Ali postoji upravo i jedna literatura koja teži da nađe nijansirani izraz subjiekftivnog sublimiranja. I cna ima pravo na Žživot.«

Dakle — dvije! U sljedećoj rečenici on će se ipak izjasniti za samo jednu za ovu posljednju: »N'en glas je glas dvadesetog stoleća«, Ona prva otpada sama po sebi, kao anahronizam, ali je Bihalji strpljiv prema njoj i — ne– će da to kaže izrično. Zar to niie tolerantno i vrlo takfičli sahranjena stvar? I bezbolno i muađioničarski vješto, jer on poslije govori o Badu — kako Rade govori o poeziji i kako govori brzo, letimično itd. »U njegovom nonšalantnom nešlo tromom načinu s velilcim mnmerimičnim koracima. ide on uve nešto napred, da bi onda učtivo pričekao.«

U tom nonšalantno-tromom načinu razgovora prelazili su na Pavlovićeve pjesme. »Ove pesme... izgledaju meni darovite«, kaže Bihalji. Malo mu smeta ova i ona — »Ali tu se oseća uhus neke neve soli. I Pavlović, kao i drugi mladi i daroviti pesnici, sada ot kriva ono što je upravo pre tr'doset godina, mađa ne više novo ali vredno, ušlo u svetsku Kknjiževnost.«

Ove pohvale izgledaju meni iromične — ne samo za Pavlovića nego i za druge (ne kaže ko'e) »mled» darovite pesnike« koji sada o'krivniu ono što ni prije trideset, godina. nije bilo novo. I ove mudre opaske izgleđaiu mi uvredljivo zeboravne prema čitaocima — jer šta je s tom novom solju čiji su ukus namirisali njih dvojica tamo na RBledskom Jezeru? Ta nova so je, izgleda, po njihovom mišljenju vrlo stara roba.

Ono što su u daljem razgovoru rekli o tim pjesmama — više liči na banalno ogovaranje, djelimično objavljeno, nego na nonšalantan razgovor o Ppokretačkim zakonima umjetnosti. Onda Rade, s malo fabricirane duhovitosti, kaže: »...Kroz rajske vrtove i paklene prostore nije lako putovati, i karta sa ne može kupiti kod »Putnika«. Predeli koje istražujemo leže u nama. i doživliaj znači koncen-

tracižu, dubinu, istinu.« Na !o Oto Pihalji pismeno izjavljuje: »S'ažem se.«

Jer oni se uopšte slažu — i kad

jedan netučlivo potrčkuje a drugi mudro okl'ijeva, i kad idu oko civilizova= mog jezera, i kad sjede u »elegantnom hotslskom holu čija Se staklena Vveranđa nadnosi« nad njihovim idealistički'm otlrićima starim više od dvije hiljade godina. Jer Bihalji se ovdje slaže s vrlo različitim i sasvim Ssuprotnim stvarima, i on je uz svakog.

»Ja Sam uz mlađe posnike«, kaže on da bi im zasladio ono gorko Što će im odmnh zatim reći: »Svakoe godine po jedna sveska pesama, to je inflacija, Gde ste tako nešto čuli! TOoga nema hni u jednoj zemlji, ni u jednom vremenu. Čak ni u arha'čnoj KRini ni ramoj amici Grčke...«

Ono što s nija čulo ni vidielo u svijetu — to, Po njegovrm šBvangar– dističkom i »revclucirn"trnom“ m šljenju, ne smi'e se pojavili ni kol ra.

A on bat zna zemlje i vrem?”na i događaje! Jer on js »pre više podina« vodio slične razgovore u Berlinu, 8 mladim rrilateljem. čištačem prozora u čijim pjesmama nije bilo ništa stak leno; zatim u Cirihu, s pjesnikom koii je prodavao uloške za c'pele i bio je

4 Miloš Bajić: Akt

dustabanlija »ali &u njegove pesme bile svetle i njihov zvon bio je pun staklene providnosti«, i nije bilo u njima ništa o prodaji uložaka za ciDele i ništa u pohvalu dustabanlizma.

I SVO tako. A onda, da razbije monotoniju, bojavljuje se »zavodn'čki našminkana kasirka« sa heliotrobnim osmjehom i licem na kome je utisnuta »želja za člegancijom i ostvarenjima koja se kriju iza vrata«, Ona »gomila mađiske reči: »govorimo sedam jezika«... Ali kad priđeš bliže, to ja možda jezik hotela a ne jezik poezije, možda živolni stil tuda ali u svetlosti loše literature i senci senzacionalnih filmova.«

Na ovu zaisla lošu literaturu Ota Bihaljija nađovezuje se jedno još go-

. Te predavanje s »mislima« koje su i

prije trideset godina bile stare i koje sad, kao našminkana kasirka, Dokušavaju da se pretstave mlade: zaSstarele su klasične pretstave O vremenu i materiji, razbila ih je teorija relativiteta; razbijen je klasični poJam stvarnosti i klasični pojam roma– na; razbija se u paramparčad klasična konstrukcija rečenice...

Nad lim ruševinama Oto BihaljiMerin kliče (ne baš iclerantno) »Mi upoznajemo „jedan novi pokret za nadvladavanje jednog racionalistički površnog i sociološki tematskog prav= ca u literaturi, jedan pokret koji t-aži nove Životne intenzilete, nove jezičke izražajne mogućnosti i nove kompozicione forme, Ti novi aspekti i postupci mnogostruko razbijaju i klasičnu formu književnih rodova...«

Dakle — Ura! Govorićemo vavilon= skim jezicima — da niko nikog ne shvata. I svakom ·prostaku koji se usudi da nas zapita za smisao naših nijansiranih subjektivno sublimiranih buncanja — reći ćemo da je zastareo seosko-pastirski lip iz folklora. Vrilog! Ringišpil! Žid, Sezan, Pikaso, Debisi, Šenberg, Stravinski, Prust, Džojs, Vulf, Man, Fokner, Arlan.. Svi se oni voze i vrte se i okreću, i sve njih, zajedno sa Hemingvejom, Kafkom, Bliotom — Oto Bihalji trpa u jednu vreću, u švoju vreću,

Šta li će sad s tom mađioničarskom

· vrećom? Na sljedećim stranicama iz-

gleda kao da je zaboravio na nju.

Radnja se premješta u hotelski bar. Predavanje je završeno. Bade je »tako ra:ejah da uvek ispija pivo naših poznanika«. (Zar — samo rase an?) Ali on je i toliko duhovit da kaže: »Uništavam alkchol — on škodi našem poznaniku«. Taj tobože — vic iz predrableovskih „vremeBa „potsjeća Ota „Bihalji-Merina na legendu o Gautami Budi — kako je, da spasi svoje učenike, pojeo činiju otrovnih pečuraka, i kako je umro od toga i otišao u Nirvahu...

Zatim slijedi jedno da-ti-se-smuči sječanje iz istočnog Berlina, koje pokazuje izvjesne opsjenarske sposobnosti autora. a onđa jeđan mehanički nalijepljeni eklektički izvod iz istorije umjetnosti: sve, od acteških demona i eg:patlskih bogova, preko Partenona i Tienesanse, do Gogena i doba tehnike u kome na našu frulu treba nakalemiti kontrapunktnu simfonijsku muziku — pa će sve dobro bili... I onda:

»Danas smo u dvađeselom stoleću. Čujem fo nedvosmisleno po sinkopiranim ritmovima koji iz dubine, od kupatila za plivanje, dovđe odječu; vidim to po nezgrapnim cemenftnim zgrađama koie smetaju liupkosti i neŽnoj elegiji ovog jezera, osećam lo i po lošoj kafi koju mlada kelnerica nemarno setvirma, dok niene crveno obojene usne tiho pevušeći prate Jedan šlager... Između tehnike i života otvorila se provalija. Da li će je socijalizam premostiti?«

Na to pitanie Rađe odgovara: »Meni se čini da u svesti omladine postoji summa u to. Pošto še u svesti omlnđine sružio lažni bog, idol jeđnog lažnog soc:jalizma, ostao je iza toga vakutm, Skepsa prema svakom autoritetu.« i

O kojoi li to omlađini govori Rade, mlpdi pjesnik duguliastog lica u hotelekom baru civilizovanog jezera za šetnju? Prirodno je pretpostaviti da govori o našoj A onđa — s kakvim pravom i s knjim ciljem to on i Oto pBihalji podvaljuiu našoj omladini tog bogn i tai vnkuum koji je njima, inače, vrlo drag? Doduše, u sljedećem pasusu B'halji tu skepšu »pobija« u svoje ime neuverljivim deklarativnim frapama. A lažni bog koli u svijesti naše omlađine i nije igrao takvu ulogu kakvu mu ovdje pripisuju — bio mu je potreban samo radi upoređenja. Jer evo:

»Složili smo se, tako verujem, da je na presto ume{nosti bio posađen lažni bog. Bio je maskiran kao bog lepote i više nije hteo da siđe 5 Trestola. A đa li je fhad neki bog hteo sićj kad mu je došao krai?... Srušeni su lažni bogovi umetnosti. Njihove blste od gipsa leže razbijene u korovu godina. Ostao je vakuum, Praznina, ništavilo koje jedan svet rađa«,

Koji li mu je fo lažni bog umjetnosti što je srušen? Ima li,on imena, i što se Oto Bihalji usteže i stidi da to ime pomene? I šta ga je to šrušilo i šta će se to uzdići mjesto njega? I knko je on tu upleo Marksa i kakav je to budistički marksizam i zašto baš na Bledskom Jezeru — taj vakuum, praznina i ništavilo?

Jesu li to misli? Ja mislim da šu — pečurke, one od kojih je umro Gautama Buda vrlo davno.

|

i

Ivo Šeremet:

Sarajevski motiv

Na katemegdansko kup!

Veliki protivnik crmo-belon slikanja u literaturi, O. Bihalji-Meaim, u zajednici sa L. (L. i O. Bihalji-Merih: »Payke i majke«, HnjižebDmnme novine, broj 33 1951 g.), slikajući život socijalističke Jugoslavije, napisao je, crmo ma belo, i obo:

»... Čak i u sindikalnom, oboravilištu, gde se deca me smeju dovoditi, ali gde je ipak jedna mala devojčica prokrijumčarena, mati udobno sedi u naslonjači, na balkonu, u bodmnevnom suncu. Ali se ne igra sa ćeyčicom, Ne, na njenom krilu je jedna ozbiljna knjiga. Ona vadi, uči za ispit...

Pa onda:

o ay O. Vidiš mimistrobog '"Šofera""

kako sa kolima čeka da se završi sednica: sprema se za kurs. Uči političku ekonomiju, tehniku, bosećuje vazne kurseve. Isto tako i kurir iz muzeja... .

Svi, svi tako rade, pa i »supYu= ga oficira« koja »ima blavu kosu sa trajnom, ondulacijom, široku burmu u kojoj je urezano ime su pruga, malog sina i kućnu, bomoć nicu«,

Svi tako rade, ba i jedan ljubavni pay. ha Kalemegdanu... Ali prije no što se ovde citira ta kalemegdanska scena, prinitipmom čitaocu, koji se baš toliko ne pre«kida učeći, treba da damo jedno kratko prethodno ~ objašnjenje, bez koga mu ova kalemegdanska scema O. i L. Bihalji-Merina ne bi bila jasna: De k a t, naime, R ene Dekart filozof. bio je onaj koji je rekao: Cogito, ergo sum, što znači: Je pemnmse, donc je suis,a što opet zmači: Mislim, dakle postojim... A sad da vidimo šta se zbiva na, toj kalemegdanskoj kluDi; ebo čemu su se »bpribližili« i šta su »oslušnuli« i šta o tome bišu L. i O. Bihalji-Merin:

»Jedam ljubavni par, mnmagmuti jedno prema drugom, tako da bec netaktično izgleda, približili se, ali ako oslušneš šta joj šapće, Yazočaramo ćeš se okrenuti. Pitanje koje joj postavlja me tiče se odnosa mjihove ljubavi, već duha i materije kod Dekatta...«

Nije moguće »oslušnuti« šta o ovoj Bihalji-materijk misli duh Rene Dekanta; ali da je Rene Dekart jedini koji nema vazloga da se Wa, ODM, scenu »YazočaYamo 0Okrene« — u to miko ne može bo-

i O hh “zh hh YhYkYkYhY zYzYhY YU ZO a

sumnjati: jer mjegob duh, osvojio je evo i klubu socijalističkih, lju= bavnika...

Nedelja. Kalemegdanska klupa Na njoj:

Ona (magnuta brema mjemu, tako da već skoro metaktično izgleda): Oh, Remć, je me beuz plus penser (me mogu više da mislim) .•.

Own (i on magnmut prema mjoj, tako da to sad potbuno metaktičmo izgleda): Ni ja, cukamna... Je vous alme, donc je suis (ljubim te, dakle postojim)...

Milicionar (koji je isto sbrTŠioO kurs i koji m, se »bibližio iza lc“đa) agitoy eT go s u m "oVeno! Sta vi Yadite tu, kukala vi mažjloa,?! q-đ

Mirk6 VUJAČIĆ

Kula soefr0ja

»

kolo! more i moć duboka. Bez neba, bez zvijezda. U daljinama d tupo bjevaju vođe kao vojska, boeznađežnih, ranjenika wa

bojištu,

Grob moći, bez prozora ma nebesima, bez butokaza na · zemlji. Kayamrak hoda velikim slijepim, očima... Neka izgubljena moćna btica udara kriima o mak i we zna gdje da odmori malo, trudmo tijelo, Žalosni dozivi sa mjemoga kljuna udave se u smolu, noći i ni-

kada se više ne jave...

4 tađa se u daljimama, u podmuklim, tamnimama otvore be= like oči Kule Svetilje i ona progovori: hrabrošću mornara, pje=' smom moćnih, ptica, bjelinom, mori, šaremilom, obala i pregolemom srećom, izgubljenih brodolomaca koji vise o skvhane jarbole...

Kulo Svetiljo: u tvojim, velikim, očima, ogledaju se likovi ribara — tamni, tupi; drski u upornosti i veliki u strasti noćnog bđijenja ma slijepim, putevima mračnih magota i uzbibanog morT=

skog reljefa.

Ponekad sve zaspi i mestane u prostoyhu: more se dremljibo nasloni uz tamnmoće hridina, a masline svoje meta\no lišće objese niz grame, mebo pobjegme u visine, Yibari puste sidra da utvrde sam u tišimama dalekim, — samo ti upireš velike ohrabrujuće oči i zaboravljaš kako vrijeme vrolazi, a tamna noć spava ma očnim

kapcima lađara.

PEROM U RABOŠ...

gevgcgesoee eee 8898 60069689000806000900pP00Ga000000000000000000000000000O00O0O00000BeooGoopo00000000000000000000Veooo0oOW

Saifova

Sait Orahovac iz Sarajeva stavio je sebi »u zađatake da opjeva marodme heroje Bosne i

Hercegovine, Za temu, svoje »bjevamije« uzeo je više mjih +

nije bio skroman da taj, nimalo lak motip ograniči na jedmoga, već se meslavmo takmičio »opjevavajući« i Čiču, i Donmila Đokića, + Milana Simovića, i Jahića-Spanca, i Pavla Goranina i Simelu Šolaju (kako ga om prema potrebi rimovanja naziva) i Mliqdena, Stojanovića i Mahmuta Bušatliju + IYca i Danka Mitrova i Grahovca i Kurjaka, i Skundrića, i Rondića i Radojku Lakić i

„Nešto“ u „Sıražiovu“ od vana vanja

Prvi broj književnog lista »Stra žilovo«, kao jedini prikaz ma nova dela maših savremenih, pisaca, objavio je mešto što stva?mo me liči ha prikaz, a ipak se odnosi na knjigu pesama Slobodama Berberskog. To »nešto« mapisao je Ivan Ivamji, ali zašto Je upra»o Opet to »nešto« kao prikaz objavio prvi broj »Stražilova« i zašto je to štampano iz crmog petlita — 2a– ista nije lako bogoditi.

Ivanji, pošto je odmah još u naslovu, dozvolio pesniku da DpYri= viri »na granicu literatuYe«, na kraju je ustanovio da »olovka, koja ima običaj da ma poslednjoj stramici zabeleži brojeve stranica ma koje se »žedam boezije« misli često vraćati, ovoga Dbulta je bOštedela belinu, hoatije« (Dakle blogorodna olovčica bila je uljud= na i+ učtiva da ništa ne napiše na marginima ove Kkmjige. Olovčica Ivana Ivamjija.)

Po Ivanjiju su »kritičari i teoretičavi (nije zanimljivo znati ma koje 1o kritičare i teoretičaye J]van Ivanji misli) uspeli da unesu dosta zabune u to šta bi ustvari

Pisac čekao pa ne dočekao...

Izdavačko byeđuzeće Crne Gote, »Natođna knjiga« još 1951 godine ponudilo je književniku Čedi Vukobiću da mu štampa YOmam, Preduzeće je odredilo recemn= zente i rukopis je ma, vreme DprYedat zajedno sa mišljenjem, Yecen= zenata, dvojice književnika, da roman Vukovića treba štampati. Najavljujući svoj godišnji blam ža 1951 godinu »Narodđna knjiga« je u »Borbi« objavila da je SWOjim, planom predvidela i štampanje Vukovićevog romana.

Književnik je strpljivo čekao i čekao da mu delo bude objavljeno, a ljudi koji su radili u »Narodmoj Kkmjizi« i mjemi saradnici obaveštavali * ga da mmnora još da čeka iz mekih tehničkih, \li drugih Tazloga, ali da će vu, delo biti štambamo. Prošli su meseci i meseci dok se majzad, »Narodma knjiga« nije počela izgovarati ka-

ko će štampanje koštati veoma skupo i da još treba da se čeka. Dakle, po logici »Natyodne knjige« pisac je dužam da čeka ma štampanje svoga dela sve dok se objektivni komercijalni i ostali uslovi ne poprave. Uzgredmo valja napomenuti da je u tom vremenu »Narodna knjiga« bublikovala neke manje važne stvari i zato nije čekala pogodmiju komercijalnu klimu. Dakle, vidi se koliko je o» vom mlađom izdavačkom preduzeću stalo do saradmje sa savYemenim biscima.

Pisac je posle dve godine, teško obmanut od jedmog izdavačkog preduzeća koje bi logično tre balo da olounlja kmjišeonike oko sebe, bio prinuđem da bovuče ru'kopis, |

Aman, čudne li izdavačke poltike ovog preduzeća!

1 Mo».

trebalo danas da se maziva, booc= zijom«. Dakle, kritičari i teoretičari su uspeli da učine i to da mne znamo šta je poezija! Ivanji se pita da li je boezija »makakva čipka od muzikalnosti i Yitmae (mladić dobro oseća jezik), »ili je to vrtoglava gimmastika jezika (sačuvaj mas bože takvih zaista vrtoglavih kritičara i teoretičara), akrobacija sa bojmovima u moždanim vijugama« (i tih Ivanjijevih moždamovijugavih alkrbbacija iz »Stražilova«), »ili je to relataomo dosta dobro plaćemi zanat (iako mne baš tako dobro kao što većina ljudi misle — ka= že Ivanji) zanat kojim, se kazuje sve što je potrebno«. Ne znamo šta ovo Ivamjijebo »bpotrebno« znači, ali nije neizvesno da je o· 9a bosljednja Ivocnjijena formula poezije ipak za njega primarna.

U otvo Ivanjijevo »nešto« stoji i obaka», kako bi se to reklo na svaki mačin tırodernokritičaYyski stav:

...»Cudna sbrava uv, obliku viljuške sa kojom, »klavirštimeri« barataju uvek me je iznenađiba= la. Kako se ona bravi? Tako debeo komad metala? A tako fini ta mani zvuk... Ako su moja oseća= nja komplikovani, sblet debelih i tankih žica, razapetih sbe po mekoliko zajedno, umesto W crno? kovčegu klavira w kutiji moje glave — Slobodan Berberski nije »klavištimere koji bi nešto mogao ma mjima da promeni. Ma koliko kuonuo instrumentom, mjego• ve knjige ništa da zatreperi. Tvr= do gvožđe jezika se nije pretbo= rilo u lirike.

Dakle, Ivanji pišući kritiku, o poeziji Berberskog mora da se čudi spravama wu obliku viljuške sa kojom barataju klavirštimeri, jer su te sprave tako debeo komad metala, a daju tako fini, tanani avuk i da se služi tankim i debelim žicama razapetim u kovčegu klavira, t}. u, kutiji Ivanjijeve gla»e i mora da ustanovi da še tvrdo gvožđe jezika mije bretvorilo u liriku i da boezija Slobodono Berberskog me zahvata čitaoća svežim, povetaycem, i da Slobođan, Berbethski nije klavirštimen. Poznato je da Slobodan Berbenski nije klavkhštimer, da je Slobodan Berberski štambao zaista knjigu boezije koja, onak= va kakva je ne znači ikakav bri log mašoj savremenoj liyici, ah kritika Ivana Ivanjija na 0%9u istu kmjigu znači samo toliko:

trpi hartijo! | tr.

Devani]a...

Principa Selja i Belovića, a vije zaboravio ni Savu Kovačevića,

Zaista »pesnik« je »bpesnički«e radio po normi!

A da je vam, sumnje šteta za ono malo mastila što je Sait potrošio piši svoja desetevyačka stihovanja ı da je još veća šteta što je sarajevska štamparija »Seljačka knjiga« trošila vreme gra-

fičara oko ovog uzaludmog posla ·

neka kaže ovaj stihovam/, do zla, boga mnaivnobamalni galimatijas složen crnim, gaymondom (paljda radi poetske ubedljivosti), ma dosta dobroj hartiji: :

»Konđić Rađe, komanđant brigađe, Bor zeleni — izrasto u buri,

(Po đobroti sličan đobroj curi, Po junaštvu premea ne imađe) Borbu zače u jutarnjoj uri«.

i tako dalje, sve slično, ni bolje ni gore.

Dalje, Sait iz Sarajeva stihuje Hitlerove »račune« i zastavu nQa= še »Romune«, a sve to vadi da bi se radnička postignula »meta«, a onda maravno mora da se pbromađe i Pavelić i »kolona veta«, a kad se dođe »iz krvave Foče«, naravno moraju tamo mešto da »svjedoče«, a onda »Čiča kliče, a Domilo viče« Tu je umešan, među maše marodne heroje i onaj grešni Kai iz veronauke:

»Al brađonje potajno dolaze I Kainov čin se odigrava...«

I gde se pominje ime Čiče tu mora mešto da »kliče«, ako me kliče — ono »niče«. U ovoj knjizi i »niz Rozavu« »bremči« (!) pjesma borbena i vrela, a onda »Crm Jašista lomne kosti sije«e... (bog-– me, Saite, nije baš tako mi fašist od šale kosti sijao!)

Kod Saita je sve bojednačemo, proizvoljno, pa je tako i njegov »Drug „Bušati (marodni heroj Mahmut Bušatlija) jumak od starihe«. Partizani misu imali barikade, ali ih je Sait u desetercu podigao, jer »Danko Mitrov koman= dant brigade, pYrvi diže bojne (!) bayikade«. I tada se neprijatelj dao u beg »Od junaštva Dankovoga glasa« (Dakle, kod Saita bo= stoji i junaštvo glasa).

Ima tu stihova koji upravo makar i nesvjesno po svojoj brimitivnosti zaista vređaju.

»Srećan Duka brkove zašuka...

Huji vjetar i Kklokoću vođe,

Ču li rođe, moj dobri narođe Hgako nekom kukavica kuka! Divljač bježi, đlaka joj se ježi:

To boj bije Nevesinjac Duka!« x

Eto, od partizana heroja Duke Gyahovca bježi dibljač i diaka joj se ježi! Sačuvaj has bože za sto godina i više obog besničkog ukusa!

Jadne li poezije! Da se ne radi o narodnim herojima sve ovo ne bi pređelo ni ovako zabeležiti,

cC—c

STRANA 5

i K--